Završila zimska brdska liga Japetić

Zimska brdska liga Japetić 2018/2019 trčala se u 11 kola od 18. studenog 2018. do 17. veljače 2019. Ukupno je sudjelovalo preko 150 trkača i 30 biciklista. Na dugoj stazi kod žena najbolje su bile Zorica Cvanciger, Mirjana Kolar i Ivana Radović, a kod muškaraca Nikica Vrabac, Mladen Lišnjić i Goran Stanojević. Na kratkoj stazi najbolje su bile Dina Kuiš, Marija Simeonov i Vesna Brajak, a najbolji Jože Župan, Stane Duh i Stjepan Jandrečić.

Kod biciklista najbolje tri žene su bile Miroslava Krzmanović, Oana Bacanu i Larisa Šoln, a kod muškaraca Zvonimir Brleković, Zoran Zorko i Hrvoje Vešligaj. Poredak vrednovan bez hendikepa prema najbržim vremenima tijekom lige u svim kategorijama bio je sljedeći. Na dugoj stazi najbrže su bile Zorica Cvanciger, Mirjana Kolar i Ivana Radović, a najbrži Dražen Sikirica, Mladen Lišnjić i Alex Weiss. Na kratkoj stazi Dina Kuiš, Vesna Brajak i Brižit Jagarinec.

Na kraju je potrebno spomenuti da je ove godine Nikola Smolić postavio novi rekord kratke staze od Šumskog dvora do Japetića s vremenom 21:16!

AKJ

Objavljeno u Uncategorized | Ostavi komentar

Ivica Pavković uzorni svećenik iz Žumberka

 zumberački-vikar-Ivan-Pavkovic

Kako bi određeni vikarijat mogao duhovno napredovati potrebni su dobri i aktivni svećenici. Žumberački vikarijat tijekom prošlosti imao je izvrsne povjesničare kao što je primjerice dr. Janko Šimrak, izvrsne liturgičare poput dr. Jurja Pavića, a na području pastorala zasigurno je najveći uzor svećenik Ivan Pavković. U današnjem vremenu više od ičega Crkvi su potrebni uzori svećenika pastoralaca. Želimo li postići pastoralne rezultate moramo se ugledati u primjere svećenika koji su u prošlosti u Žumberačkom vikarijatu postigli veliki uspjeh. Svećenik Ivica Pavković bio je dugogodišnji župnik na zagrebačkom Gornjem Gradu, rektor žumberačkog Sjemeništa, katedralni dekan i uz to žumberački biskupski vikar. Sve službe, razumije se samo po sebi, zahtijevale su aktivnu suradnju sa braćom svećenicima i sa vjernicima vikarijata. Od svega je zasigurno posebno mjesto zauzimala suradnja sa bogoslovima i svećenstvom. Ukoliko danas retroaktivno analiziramo djelovanje uzor svećenika Ivana Pavkovića onda jasno razabiremo da se on nikada nije okruživio slabićima niti je od drugih činio slabiće. Nikada kao rektor u formiranju mladih svećenika nije želio stvarati ovisnike o sebi, već je pokušavao od mladih bogoslova učiniti samostalne i aktivne svećenike. On je vlastitim poticajima, idejama i motivacijom poticao suradnike da budu i sami kreativni u pastoralnom djelovanju.

Na takav način utjecati na bližnje je uistinu bilo blagoslovljeno jer su svećenici izišli iz njegovog odgoja kasnije pokazivali izvrsne pastoralne rezultate. Analiziramo li dalje uzornog pastoralca Pavkovića uviđamo da je on stvarao oko sebe ozračje bez straha, laskanja i hipokrizije najbližih suradnika. Stvarao je ozračje u kojem su svi suradnici mogli bez straha izreći svoje mišljenje. To ozračje bilo je ozračje uzajamnog poštovanja, pristojne distance, diskrecije ali prije svega razumijevanja. Jedan je ugledni žumberački svećenik to najbolje definirao kada je za rektora Pavkovića kazao da je on bio: ” kao dobar dirigent koji skladno vodi orkestar, a onda taj isti orkestar pod njegovim ravnanjem daje najljepšu glazbu za svoju okolinu”. Taj orkestar (tj. svećenstvo vikarijata) pod ravnanjem Pavkovića nikako nije bio hladan, nemaštovit i grčevit. Vidjelo se to naprosto po konkretnim rezultatima na župama cijelog vikarijata koje su 70-tih i 80-tih godina prošlog stoljeća bile zahvaljujući svećenstvu aktivne i pune životnog elana. Ono što je posebno važno istaknuti jest karakter ili osobnost Ivana Pavkovića. On se naime istinski radovao napretku svoje subraće svećenika koji su bili poduzetni i puni nadahnuća za pastoralni rad u žumberačkim seoskim ili gradskim župama. Karakter Pavkovića bio je i presudni čimbenik za njegov ogroman uspjeh. Najznačajniji element u osobnosti bilo je potpuno povjerenje u svoje suradnike. Bez tog povjerenja bio bi zarobljenik svojih strahova i mnoge velike stvari ne bi se zasigurno ostvarile. Kada se dogodi da je neki upravitelj bilo župe, vikarijata ili biskupije u sebi kaotičan onda zbog svog vlastitog unutrašnjeg kaosa nerijetko posvađa svoju subraću svećenike. U blizini “kaotičnih” upravitelja nitko se ne osjeća ugodno, osjeća se stalna nervoza i napetost a i sami svećenici su pasivni jer nikada ne znaju kakav ih kaos od upravitelja očekuje. Teško je suradnicima suprotstaviti se kaotičnim upraviteljima jer ako se takvu osobu dobronamjerno kritizira to će se smatrati nepoštivanjem nadređenih. Treba biti svjestan da ni kritika kod takvih osoba neće imati efekta jer njihov kaos proguta svaku kritiku. To je ono najgore što se nekoj mjesnoj crkvi može dogoditi “kaotični upravitelj” bez ljubavi. Zato su važni uzor svećenici kao Ivan Pavković koji su znali vrijednost svećeničkog zajedništva i koji su bili potpuno svjesni da samo o tom skladnom zajedništvu ovisi sav napredak vikarijata. Na ovome mjestu potrebno je istaknuti kako nam uzori poput vikara Pavkovića daju životne smjernice i pozitivan primjer kako se uspjeh stvara samo u zajedništvu i u skladu različitih suradnika. (zumberacki-vikarijat.com)

Objavljeno u Uncategorized | Ostavi komentar

Kaljski župljani uredili prostor “Gomila”

IMG_20190218_064649

Nekada u blizini sela prostirali su se pašnjaci. U selima je živjelo mnogo više ljudi nego danas. Imali su domaće životinje koje su pasle travu i brstile grmlje. Takav pašnjak ima i selo Kalje pod nazivom »Gomila«. Danas je u selu sve manje ljudi. Pašnjak je zarastao, više se nije vidjelo ni selo od naraslog grmlja i drveća. Mnogi potomci ovog sela, a i drugi, nemaju svog ognjišta gdje su se rodili. Dođu na groblje svojim najdražima, zapale svijeću i odu. Stoga smo došli na ideju da očistimo taj dio »pašnjaka« i da ga pretvorimo u park sa cvijećem i klupama za sjesti. Tu našu zamisao bilo je dosta teško provesti jer to pripada šumariji. Imali su sluha i odobrili nam. Radovi su počeli samo sa sedam osoba i to u podmaklim godinama. Napredovali smo »Hvala Bogu!« i uspjeli voljom, željom, ljubavlju za zavičaj te nadom da će i dalje mnogi pohoditi ovaj kraj.

IMG_20190218_064749

O brzo provedenoj akciji govori i činjenica da je u travnju 2017.godine na pašnjaku još uvijek bilo grmlje, a u rujnu 2017. godine se već sadilo cvijeće. Danas radovi kreću dalje, uređuje se još jedan dio pašnjaka, a radovima su se pridružili i stanovnici sela Petričko Selo i Gornja Vas. Sada svi imaju mogućnost sjesti, odahnuti i uživati gledajući zavičaj, selo te se prisjetiti svog djetinjstva. (Žumberčan br. 34)

Autor: Elizabeta Gundić

 

Objavljeno u Uncategorized | Ostavi komentar

Zagrebačka županija nastavlja sufinancirati program „Pomoć u kući“

zastava-zagrebacka-zupanija

Zagrebačka županija nastavlja sufinancirati program „Pomoć u kući“ na području općina Žumberak, Pisarovina i Pokupsko za što je u 2019. godini osigurala 350.000 kuna. Svrha programa je poboljšanje kvalitete i uvjeta života starijih i nemoćnih osoba u njihovim domaćinstvima te prevencija institucionalizacije osoba starije životne dobi. S obzirom da je Ministarstvo socijalne politike i mladih 2014. godine redefiniralo kriterije za stjecanje prava na pomoć u kući, mnogi korisnici ostali su bez prava na usluge temeljem tog Programa. Zagrebačka županija je najprije u suradnji s općinama Žumberak i Pisarovina, a od 2017. godine i s općinom Pokupsko, odlučila nastaviti provoditi program „Pomoć u kući“ te pružiti nadstandard socijalnih usluga.

Žumberak, Pokupsko i Pisarovina područja su posebne državne skrbi, no o njima značajno skrbi i Zagrebačka županija, kako kroz brojne infrastrukturne projekte tako i kroz socijalne programe. Program „Pomoć u kući“ Županija je u početku sufinancirala sa 150 kuna mjesečno po korisniku, a od prošle godine taj smo iznos povećali na 250 kuna.

elderly-care-hold-hands

Dom je najprirodnije okruženje za život, a na ovaj način želimo omogućiti što većem broju naših žitelja da ostanu u svom domu što je dulje moguće-kazao je župan Zagrebačke županije Stjepan Kožić. Program obuhvaća aktivnosti poput nabave i dostave hrane, obavljanje kućanskih poslova, održavanje osobne higijene i zadovoljavanje drugih svakodnevnih potreba starijih osoba koje žive u staračkim, odnosno samačkim domaćinstvima. Od spomenutih 350.000 kuna koje su planirane za 2019. godinu, 190.000 kuna je predviđeno za provođenje programa na Žumberaku, a po 80.000 kuna u Pisarovini i Pokupskom. (Zagrebačka županija)

Objavljeno u Uncategorized | Ostavi komentar

Priča o mukotrpnom životu u Americi

ellis island

Priča o Džonu, mom bratu od tetke, započinje odlaskom njegove majke Marije Gudalj (Mary Gudal) 1902. godine u Ameriku, preko Ellis Ileand. Marija (14 godina) je sa svojom dvije godine starijom sestrom Martom, otišla u Ameriku za svojim ocem Markom Gudaljem (Šurom) koji je radio u Pueblu, država Colorado. Sestra Marta, udata Cuplei,živjela je s obitelji najveći dio života u Las Vegasu, ali s njom i njenom familijom nismo imali kontakt. Marija se udala za Dž. G. Zalaca (Žalca) i sa njim je imala šestero djece.

IMG_20190217_193927

Džon  je najmlađi sin. Životni put njegove majke Marije je vrlo zanimljiv, jer je iz Puebla, Leadvilla, Silvertona, s mužem stigla u Tooele (Utah) gdje su živjeli izvjesno vrijeme i tu su uglavnom rođena sva djeca. Selili su se od rudnika do rudnika, gdje su nalazili posao. Tako su prošli Midvale, Salt Lake, Murray u državi Utah. Zatim su prešli u Nevadu – Mcgill. nPotom u Ruth, da bi 1926.godine, teta (Marija) sa djecom (jer se u međuvremenu rastala od Zalca) doselila u Virginia City. Godine 1929., u vrijeme velike svjetske ekonomske krize, prinuđeni su da potraže posao u Butte, Montana, gdje su ostali do 1933. godine, da bi se opet vratili u Virginia City. Marija je, već po udaji, počela voditi konačište (pansion) za rudare (usluge prenoćišta, pranja veša i hrana) i time se bavila dok se rudnik nije zatvorio. Nije se više udavala. Umrla je 1982.godine u 94-oj godini. Od šestero djece (tri kćerke i tri sina) ostavila je za sobom 12 unučadi, 27 praunuka i 13 prapraunuka.

Po završetku Drugog svjetskog rata teta Marija uspostavila je kontakt sa mojim ocem (Markom Gudaljem), bratom po ocu. Životni putevi Žumberčana su zaista čudnovati. Džonova priča počinje odlaskom moje babe Jozefe, zvane Pepika, tada udova Ratković, iz Draga (Metlika) u Ameriku kod svoja dva sina. Trećeg je ostavila kod svoje sestre Milke u Dragama. U Americi se udala za Marka Gudalja, oca Marijinog i Martinog (nije isključeno da su zajedno putovale brodom u Ameriku). Nažalost, sinovi su joj stradali u rudniku. Godine 1907. Gudalj i Jozefa, sa mojim tatom u trbuhu, vratili su se iz Amerike u Žumberak, kupili kuću u Dragama i tu nastavili svoj život. Moj đed Marko Gudalj Šur, umro je 1916.godine. Moj tata, također Marko Gudalj, se oženio 1926. sa Marijom Sekulić (Juraševom) iz Sekulića. Imali su nas petero djece. Poslije Drugog svjetskog rata kolonizirani smo u Vojvodinu, selo Sonta, općina Apatin. Tetka Marija nas je pronašla putem štampe, a zatim preko rodbine iz okoline Vankuvera, pisala nam u Sontu, i puno nam je u tim prvim godinama poslije rata pomagala, šaljući pakete iz Nevade, uglavnom sa robom. Interesirajući se za život moje tetke, Marije Gudalj Zalac, tražila sam preko Googla informacije i pronašla sam veliki intervju sa njenim sinom Johnom. Intervju sa njim i još troje sugovornika, objavila je Kathryn M. Totton, u ediciji Sveučilišta u Las Vegasu, o povijesti rudarstva u toj regiji Nevade. Veliki dio intervjua John je posvetio obitelji i načinu života u rudarskoj koloniji, a posebno svojoj majci, kako je organizirala svoj rad i život svoje djece u datim okolnostima. To je jedan opsežan rad o povijesti grada Virginia City, rudnicima ugljena, srebra i zlata, eksploataciji ruda i životu ljudi vezanih za rudnike, kao i nastanak samog grada, sa detaljnim etnografskim i socijalnim odrednicama. Dio te povijesti su, dakako, i ljudi porijeklom iz Žumberka. John Zalac je prošao put od rudara do strastvenog skupljača fotografija i predmeta vezanih za rudnike i život rudara. Završio je Ward skool. Bio je u brakusa Lidiom Hauard s kojom je imao četiri kćerke. Kasnije su živjeli u glavnom gradu Nevade, Carson City. Hobi mu je bio i golf. U velikoj mjeri je doprinjeo otvaranju muzeja u Virginia City u kojem se nalaze fotografije i eksponati vezani za rudnike, eksploataciju ruda i život rudara.

U jednom od intervjua sa njim, pred njegovu smrt, napominje se da bi mogao biti najstariji živi rudar iz Comstock regije. Međutim, o njemu kao čovjeku i djelatniku dosta govori osmrtnica, objavljena u listu Reno Gazette-Journal: Carson Citi (Beta-AP) – Okružen obitelji koju je obožavao, John je mirno proveo svoje posljednje minute 5. decembra 2011. Rođen je 8. februara 1917. godine u Tooele, Utah. John i njegova obitelj živjeli su u nekoliko zapadnih rudarskih zajednica, da bi se na kraju naselili u Reno, Nevada, gdje je njegova majka držala pansion za rudare. John je bio posljednja generacija John’s Storey Co. High srednje škole. Bio je dobar učenik, ali se, također, isticao u bejzbolu i košarci. Nakon diplomiranja je otišao raditi za Sutro Tunnel rudarstva Co. Narednih šest godina je bio zaposlen u rudarstvu. Godine 1942. je stupio u aktivno služenje vojnog roka pri kontraobavještajnoj službi gdje je usavršavao ruski jezik. Te godine se John i oženio sa Lidiom Hauard iz Carson Citya u Raju,. Služenje vojske je završio 1945. godine. Sa Edom Colletijem je dugi niz godina bio partner u Smokery Saloon (kasnije nazvanom Delta Sallon-Restaurant). John i Lidia su kupili banku CA Bidg, da bi poslije osnovali Sharon House Dinner Restaurant, koji su vodili do prve penzije. Tada je John Džon Zalac Teta Mary (Gudalj) Zalac ostvario svoj san da postane jedan od partnera u Carson City’s Milis Parku (9 rupa) Golf Klubu. Ovdje su radili do druge penzije. Ovo je jedna od priča o Žumberčanima koji su potražili bolji put u svom mukotrpnom životu u Americi, da bi taj bolji život i ostvarili u svojim kasnijim godinama.

Autor: Marta Gudalj, Novi Sad

Objavljeno u Uncategorized | Ostavi komentar

Pjesma – Braćo Žumberčani

karta1

Braćo Žumberčani

Mi smo narod Uskočke čudi,
Sveta vatra grije naše grudi.
Najmilije ipak živjet nam na miru,
Krijepiti se na ljubavnom viru.

Ljubav će nam pratilica biti,
Ona će nam bodrilica biti.
Zato braćo, dragi Žumberčani,
Svak’ se sada svoga djela lati.

Bog nam dade za junaštvo platu,
Divnu zemlju plodnu obilatu.
Samo sluge i ustrajna rada,
Čvrsta vjera grudi će nam jačit,
Bratsku ljubav i slabe junačit,
Hrvatska će procvasti nam mlada.

                                                                                         Pučki pjesnik: Stjepan Žamarija

Objavljeno u Uncategorized | Ostavi komentar

Vatrogasci iz Prekrižja održali skupštinu

skupstine_1

Protekle subote održali su redovnu godišnju skupštinu vatrogasci iz Prekrižje u prostorima Vatrogasnoga doma u Donjem Prekrižju. Prihvaćena su izvješća o radu za 2018. godinu. Također na prijedlog predsjednika usvojeni su Planovi za naredno razdoblje i prihvaćeno primanje u članstvo novoga člana. Vatrogasno društvo Prekrižje osnovano je 1931. godine, a danas je presjednik ove udruge Nikola Vlašić.

Objavljeno u Uncategorized | Ostavi komentar

Žumberački uskoci na godišnjoj skupštini Saveza povijesnih postrojbi Hrvatske vojske

FB_IMG_1550044743195Predstavnici udruge Žumberačkih uskoka prisustvovali su skupštini Saveza povijesnih postrojbi Hrvatske vojske. Svetonedeljska garda Petar II. Erdödy je bila domaćin i organizator godišnje izborne skupštine Saveza povijesnih postrojbi Hrvatske vojske koja se održala 9. veljače u Gradskoj vijećnici Grada Svete Nedelje s početkom u 12,00 sati. Uz predstavnike Saveza i predstavnike 21 članice saveza, izbornoj skupštini nazočio je i uvodno sve pozdravio gradonačelnik Grada Svete Nedelje Dario Zurovec.  Skupštinom je predsjedao predsjednik Saveza povijesnih postrojbi Hrvatske vojske Mladen Obradić, a dnevni red sadržavao je 20 točaka. Na skupštini su, između ostalog, odabrani novi članovi predsjedništva i članovi istog, te radna tijela Saveza.

FB_IMG_1550044764600

Novi predsjednik Saveza je Emil Črne, zapovjednik Građanske garde Karlovac.

FB_IMG_1550044690840

Nakon podnesenih izvješća o radu dodijeljena su javna priznanja postrojbama s najviše nastupa u 2017. i 2018. godini. Treće mjesto osvojila je Svetonedeljska grada s impozantnim brojem nastupa i sudjelovanja na manifestacijama tijekom 2017. godine. Po završetku godišnje izborne skupštine članice i predstavnici Saveza povijesnih postrojbi Hrvatske vojske te zamjenica gradonačelnika Grada Svete Nedelje Marija Hršak prigodno su položili vijenac i odali počast ispred Spomen obilježja na Svetonedeljskom groblju svim poginulim, nestalim i umrlim hrvatskim braniteljima.

Objavljeno u Uncategorized | Ostavi komentar

Jožetina kuća iz Doljana Žumberačkih

FB_IMG_1549862482091

Prazna 50 godina, kuća selskog bačvara, tesara i cimermana. Kad je znanje prenio na sina Jožića , bavio se uglavnom popravcima. Radio je držala za motike, krampice, sjekire, vile, a njegova specijalnost bile su grablje. Bile su čvrste i  lagane, najesen je pripremio grabljište za sušenje, pozimi napravio čeljusti i zupce, u proljeće su već bile spremne za grabljačice. Ljudi su mu najčešće za uslugu dovezli drva, poorali vrt, donesli kriglić vina… Učio me što je to šrafcvinga,  šrafštok, borvinta, da znam ako me pitaju u školi. Napravio je meni i sestri prave sanice, sa ručicama i letvicama od trešnjeva drva, umjesto krtola koje smo razbile. Selski tišljar bio je oko 40 godina. (Zdenka Kranjčec)

Objavljeno u Uncategorized | Ostavi komentar

Svjedočanstvo dr. Ervina Schustera o nadbiskupu Stepincu i biskupu Šimraku

Dr. sc. Ervin Schuster (85), zagrebački radiolog, jedan je od zagrebačkih Židova za čije su spašavanje zaslužni zagrebački nadbiskup kardinal Alojzije Stepinac i Katolička crkva u Hrvatskoj, a ponajviše ondašnji križevački biskup dr. Janko Šimrak, za kojega se dr. Schuster zalaže da dobije titulu Pravednika među narodima premda ga je komunistički režim žigosao zbog tobožnjeg progona Židova. Dr. Schuster svoje je svjedočanstvo dugo skrivao od javnosti, a sada izlazi kao svojevrstan kuriozitet upravo pred ovogodišnje Stepinčevo, kada se Katolička crkva u Hrvatskoj svake godine na 10. veljače prisjeća herojskog držanja kardinala Stepinca. Zle slutnje 1941. imala je njegova majka, koja je preporučila da se obitelj pokrsti uz pomoć obiteljskih prijatelja sa Žumberka jer je, kako je tvrdila, njihov kler tolerantan i liberalan kod pokrštavanja, pa su sin Ervin i majka Bojana na zagrebačkom Gornjem gradu u ljeto 1941. obredom krštenja prešli na grkokatoličku vjeru .– Obred je bio vrlo jednostavan i bez administrativnih ili inih komplikacija. Moj je otac u međuvremenu umro, a baka, koja je živjela zajedno s nama, nije pristala pokrstiti se. Saznavši da se jedne noći sprema veliko hapšenje i odvođenje Židova, majka me upozorila da, kada netko noću zalupi kućnim vratima, podvučem pod krevet i da ne smijem dati nikakvih znakova da se tamo nalazim. Nažalost, sve se to i zbilo, a ja nikada kasnije nisam uspio saznati gdje su majka i baka likvidirane. Kućepazitelj, izrazito pouzdan i dobronamjeran gospodin, sljedeće me jutro predao s mojim stvarima mojoj teti gđi Rosi Sinnreich, koja me odmah odvela u zagrebačko Grkokatoličko sjemenište, Ćirilometodska ul. br. 1, gdje me je vrlo osjećajno i s puno samilosti primio rektor sjemeništa g. Đuro Višošević. Ostavši u sjemeništu pod mojim pravim imenom i prezimenom, gdje sam proboravio 2-3 mjeseca, jednoga sam jutra upozoren da se zovem Pavao Bastašić iz sela Bastašića blizu Krašića – prisjeća se dr. Schuster. No, kako mu je u Zagrebu bio život i dalje u opasnosti, biskup Šimrak, koji je već tada bio pod stalnim motrenjem policije, predložio je da s njim odem u Križevce u biskupski konvikt.

U jesen 1942. u osobnom automobilu, koji je blagonaklono ustupio tadašnji zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac, stigli smo sigurno s biskupom dr. Šimrakom do Križevaca, što nam je osigurala papinska zastava na automobilu. Zbog toga su nam sve ustaške, kao i sve druge vojne i policijske kontrole, putovanje učinile slobodnim bez ikakvih zastoja – svjedoči dr. Schuster kako je Stepinčevim automobilom (koji je također često bio pod paskom prema svjedočenju Stepinčeva vozača Stjepana Kranjeca) napustio Zagreb. Uređivao sam knjižnicu Međutim, dok je svima bilo dopušteno pohađati razne škole u gradu, iz opreza Schusteru dr. Šimrak to nije dopustio, pa je tri puta tjedno imao „školu“ kod svećenika dr. Ivana Šimraka, nećaka biskupa dr. Šimraka, koji se netom vratio s teoloških studija iz Rima. – Nakon upoznavanja sa životom u konviktu, dr. Šimrak mi je rekao da ima povjerenja u mene te mi predložio da po njegovim uputama počnem uređivati bogatu biskupsku knjižicu, za koju je sam napomenuo da se nalazi u velikom neredu te da je zadnji čas da se dovede u red. Kolikogod mi je to imponiralo, danas mi se čini da je to bio obostrano smion potez. Sređivanje je trajalo više od godinu dana, ali ja sam to dosta dobro obavljao uz pomoć tamošnjeg kanonika dr. Gabrijela Bukatka, tajnika dr. Šimraka. Iz tih knjiga i uz pomoć nekoliko svećenika dobio sam, među ostalim, i solidne osnove i poznavanje latinskog jezika – prisjeća se svojih dana u Križevcima dr. Schuster. Pamti, dakako, i kraj rata kada su partizani ušli u biskupiju. – Tamo su se zatekli moj bratić Manfred Sinnreich (moju tetu i njezinu obitelj tijekom ustaške vladavine zaštitio je glasoviti hrvatski teolog i filozof, profesor na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu dr. Stjepan Zimmerman) i sjemeništarac iz Zagreba Božo Kavran, koji su oružjem spriječili ulazak nekih partizana iz Makedonije. Željeli su opljačkati biskupiju, a ne isključujem ni mogućnost da su namjeravali učiniti i veće zlo svećenicima i redovnicama. Nisam se prilike imao rastati s dr. Šimrakom jer već kada su ušli partizani u Križevce te je odmah bio uhićen nakon njihova ulaska u grad – sjeća se dr. Schuster, koji kaže da želi posebno posvjedočiti kako je biskup Šimrak bio “plemenit i nesebičan intelektualac koji je po cijenu vlastita života spašavao mene i mojega bratića te 15 pitomaca konvikta, pravoslavnih Srba”, a zbog toga svjedočanstva u dva su mu navrata, nakon rata, kad je o svemu pismeno htio svjedočiti, istražitelji prijetili zatvorom.Tko je zapravo Ervin Schuster? Prim. dr. sc. Ervin Schuster, dr. med., rođen je 9. studenog 1929. u Dubrovniku od oca Izraela i majke Bojanke r. Hazan.

Oženjen je Ljerkom Schuster, r. Haas, profesoricom stranih jezika. Osnovnu školu polazio je u Zagrebu u Palmotićevoj ul. br. 16, gimnaziju je prekinuo 1941. Spašen za holokausta na intervenciju zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca te smješten pod tuđim imenom (Pavao Bastašić) u Grkokatoličko sjemenište u Zagrebu, Ćirilometodska ul. br. 1 na Gornjem gradu. Zbog opasnosti od otkrivanja pravoga identiteta, na izričito traženje križevačkog biskupa dr. Janka Šimraka premješten u križevačko sjemenište, gdje je bilo i sjedište biskupije. Diplomirao je 1956. na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, od 1957. do 1961. radio je u Zdravstvenoj stanici u Bedekovčini te bio sanitarni inspektor Općine Zlatar i predsjednik Liječničke komisije u Zlataru. Specijalistički staž iz radiologije započeo je godine 1961. te ga u cijelosti obavio u Zavodu za radiologiju Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Specijalistički ispit položio je 1964. godine i otad je pa do 1970. godine radio u RTG kabinetu Doma narodnog zdravlja u zagrebačkoj Peščenici, kada je prešao u Polikliniku Zavoda za radiologiju zagrebačke bolnice Rebro. U međuvremenu je šest mjeseci radi stručnog usavršavanja bio na Zavodu za radiologiju Sveučilišta u Nijmegenu u Nizozemskoj. Od kraja 1972. bio je voditelj Odjela za radiologiju Klinike za dječje bolesti Šalata u Zagrebu, koji je osnovao i opremio opremom koja je u to doba bila najmodernija u struci.Specijalizaciju iz dječje radiologije završio je u Sveučilišnoj Klinici za dječje bolesti u Zürichu (Fankonijeva klinika). Dječji radiolog Zvanje primarijusa stekao je 1974. godine, a znanstveni doktorat obranio je 1985. na temi iz dječje radiologije. Iz zdravstvenih razloga 1979. godine promijenio je radno mjesto te je postavljen za voditelja Odjela za radiologiju dječjih bolesti dišnih putova Tuberkuloznog centra Srebrnjak u Zagrebu, gdje je radio do umirovljenja na vlastiti zahtjev 1992. godine.Aktivno je sudjelovao u radu radiološke, pedijatrijske i ORL sekcije ZLH-a. Redoviti je član Europskog udruženja dječjih radiologa, a 1986. postavljen je za stručnog suradnika Medicinskog fakulteta u Zagrebu. Bavio se kontinuirano edukacijom studenata, specijalizanata iz radiologije i pedijatrije, a od 1986. sudjeluje u postdiplomskoj nastavi iz radiologije i pedijatrije ORL-a. Objelodanio je u domaćim i inozemnim časopisima 38 znanstvenih radova iz područja dječje i ORL radiologije.

Večernji list, 10. veljače 2019., Tomislav Vuković i Darko Pavičić

Objavljeno u Uncategorized | 1 Komentar