Moji Goleši

golMoje rodno selo Goleši nalazi se tik uz granicu sa Slove­nijom. Sa Slovencima smo se družili i bili uvijek u dobrim odnosima. Do drugog svjetskog rata u selu je bilo 13 kuća. U svakoj kući je bilo najmanje osam članova obitelji, ponajviše otac i mati, po šestero djece, a ponegdje još i djed i baka. Svaka kuća je imala svoje ime i nadimke. Tako su se Jovčevi zvali po ocu Jovi. Našu kuću su zvali Marijini po baki Mariji. Tako su bili zvani Niko Marijin i Dragac Marijin. Zatim su bili Brkonjini. Otac je imao velike brkove. Bili su tako Niko Brkonjin i Janko Brkonjin. Stanini su se nazivali po baki Stani. Bili su još Jovićkovi i Jocini. Od nekadašnjih 13 kuća danas postoji još pet kuća sa tri stanovnika.

God. 1945. je u Golešima bio veliki požar u kome je izgo­rjelo pola sela. Izgorele su sve kuće sa slamnatim krovom, te sjenici i šajri napunjeni sa sjenom i sa slamom. U selu su se nalazili izvori vode. Jedan od njih zvani Točak nije nikada presušio. Kada je bila suša, po vodu su dolazile žene iz Velikog Liješća, iz sela Grmki i susjedi Slovenci iz Malog Lešča. Tamo je bilo i veliko korito za napajanje stoke i za pranje rublja. Sa svake strane korita su bila postavljena dva velika plosnata kamena na kojima su žene prale rublje. Iznad sela je bila jedna mala lokvica, koja je izvirala, pa je u njoj bilo uvijek vode, koja se je izlijevala, te tekla po putu. Bio je postavljen i mali žljebičak, pa se je voda mogla točiti za piće i u posude. Pored izvora smo imali i vodovod. Izgrađen je bio od Ra­jakovića do Goleša i do Malog Lešča. Nakon požara u Golešima ljudi su se odselili u okolicu Apatina u Vojvodinu. Nekima nije odgovarao zrak niti voda, pa su se vratili natrag.

Danica Goleš

Objavljeno u Uncategorized | 1 Komentar

Žumberački kruh

ts

Svima nama Žumberčanima, koji smo odrasli u Žumberku, ostao je žumberački kruh u dubokom sjećanju. Put do njega bio je vrlo težak i naporan.Najprije je na jesen bilo potrebno posijati pšenicu i to na najboljoj njivi, jer pšenica na slaboj zemlji nije uspijevala. Sjeme je trebalo namočiti u otopini vapna, da bi bilo zaštićeno od ptica. Zatim se je sjeme pšenice posijalo na pripremljenu njivu. Posijati pšenicu je bio stručan posao kojeg nije svatko znao, pa su u nekim slučajevima pomagali sijati pšenicu susjedi ili rođaci, koji su dobro poznavali taj posao. Pšenica bi prije zime izniknula i narasla za kakvih desetak centimetara.Tako je u rano proljeće počela brzo rasti, da bi bila spremna za žetvu sredinom sedmog mjeseca, koji je i nazvan zbog žetve srpanj.

dnŽetva u Sošicama,1950.god.

Žetva pšenice je bila jedan od težih poslova u seoskom domaćinstvu. Trebalo je vrlo brižljivo pratiti kada će pšenica biti pogodna za žetvu. Ako bi prezorila ispadalo bi zrnje iz klasova, a ako nije bila dovoljno zrela bilo bi zbog toga slabije brašno. Zato su domaćini morali brižljivo nadzirati zorenje pšenice, da bi se pravilno odlučili za pravi dan za žetvu. Vrijeme je u to doba godine bilo obično stabilno, ali bilo je i godina kada je bilo kišovito ljeto, pa je to stvaralo dodatne poteškoće pri žetvi pšenice.

Obično je želo pšenicu sa srpovima nekoliko žetelica, jer se je nastojalo, da se za jedan dan pšenica na jednoj njivi požanje. Ženske su obično žele, a domaćin, ili koje veće muško dijete je vezalo snopove i slagalo ih preko dana u kope, da se posuše, a na večer se je pšenica sadijavala u sloge u kojima se je sušila približno mjesec dana. Tada se je odvažala pod strehu, tamo gdje će se mlatiti. Najprije su pšenicu mlatili u podovima sa ručnim cjepovima. To je bio vrlo težak posao, koji je trajao po nekoliko dana. Tom prilikom se je pravila i škupa koja je bila neohodno potrebna za pokrivanje kuća i drugih gospodarskih objekata, te za vezanje vinograda i za druge mnogobrojne potrebe. Kasnije oko 1955. godine su nastupile vršalice i vršidba je tada bila mnogo brža. Tada su se i kuće pokrivale uglavnom sa crijepom, tako da škupa nije bila toliko potrebna. U vršidbi sa vršalicama je sudjelovalo cijelo selo. Jedni su pomagali drugima, tako da je nekoliko domaćinstava u jednom danu uspjelo omlatiti ne samo pšenicu, nego i ostalo žito, uglavnom raž i zob.

U godinama poslije II. svjetskog rata u Žumberku je bilo mnogo mlinova navodu. Seljaci su nosili obično po zimi na leđima žito u mlin i odnašali brašno kućama. Tada su samljeli samo toliko žita koliko je bilo potrebno za tekuće potrebe. Ali kada su nastupili topliji dani vode u potocima za pogon mlinova nije bilo dovoljno, pa su seljaci morali obično na magarcima nositi veće količine žita najčešće u Metliku, u mlinove koji su imali uvijek dovoljno vode, ili su bili opremljeni na električni pogon. Pšenicu je trebalo prije nošenja u mlin dobro prosijati i na taj način očistiti od grašice i kukolja, a zatim oprati i osušiti, da bi bilo brašno što kvalitetnije. Svako selo je imalo obično po jednog magarca, koji je služio cijelome selu, a i susjednim selima. Ponekad su se seljaci odlučili da veću količinu žita odvezu u mlin i na zaprežnim kolima.

rudeŽumberačke žetalice; Rude Pribićke 1972.god.

Iz pšeničnog, raženog, te iz kukuruznog brašna su ženske pekle kruh u krušnim pećima. To je bila posebna umjetnost. Najprije je kruh trebalo dobro zamijesiti, te naložiti peć, da je bila pravo zagrijana. U tu svrhu su bila potrebna posebno suha drva, koja je domaćica svaki puta uz vatru u peći još posebno posušila, da bi žerjavica bila što bolja i jača. Kada je domaćica ocijenila da je peć dovoljno vruća, potegnula bi žerjavicu na ulazna vrata peći, tako da još dalje peć zadržava potrebnu temperaturu, sve dok se kruh ne ispeče. Domaćica je brižljivo nadzirala pečenje kruha, te ocijenila pravi trenutak, kada ga je trebalo izvaditi iz peći. Kruh je trebalo ohladiti kakav sat vremena, a tek onda bi se hljeb razrezao na dvije polovice i jedna polovica bi se jela, a druga čuvala u hladnoj prostoriji sa ostalim cijelim hljebovima kruha. Kruh se je obično ispekao za više dana, jer nije bilo niti vremena peći kruh svakog dana. Kasnije, u novijim kućama, su se na štednjacima na drva, ugradile pećice, u kojima se je mogla peći manja količina kruha, ukoliko nije bilo potrebe za većom količinom kruha. Tamo je posao oko pečenja bio mnogo jednostavniji. Postojale su obično tri vrste kruha. Kruh iz samog bijelog brašna (cipov), pekao se je obično samo za praznike. Za normalne potrebe se je pekao obično smjesovni kruh, koji je bio ispečen iz smiješanog pšeničnog i raženog brašna, ili crni kruh koji je bio ispečen iz pšeničnog brašna mljetog na crni kamen u mlinu. Rjeđe se je pekao i kukuruzni kruh. Kukuruzno brašno je bilo namijenjeno prvenstveno žganicma, koji su se u Žumberku kuhali skoro svakog dana i služili uglavnom za doručak sa mlijekom ili sa bijelom kavom.

Pisana-pogača-raskoš-Božićnog-stolaVrlo poznata u Žumberku je bila žumberačka pogača. Pogača se je pekla kao neka vrsta poslastice. Zato se je pekla isključivo iz najboljega bijelog brašna. Po vrhu se je premazala sa žumanjkom od jaja, tako da je izgledala mnogo ljepša i privlačnija za jesti. Pogača se nije rezala s nožem, nego se je obično lomila na manje komade. Za praznike i za kakve svečanosti se je ispekla povitica. Najbolja je bila povitica iz oraha. Zato su se orasi čuvali i upotrebljavali samo za svečane potrebe, jer ih u Žumberku nije bilo u izobilju. Iskustvo i znanje o pridobivanju kruha i drugih peciva se je prenašalo iz generacije u generaciju. Zato su se ženska djeca morala pažljivo učiti od svojih matera i baka, da bi kasnije, kada se udaju bile sposobne obavljati te odgovorne kućne poslove.

Milan Dragišić

Objavljeno u Uncategorized | Ostavi komentar

Otvorena Godina posvećenog života

ćmU grkokatoličkoj konkatedralnoj i župnoj crkvi Sv. Ćirila i Metoda na Gornjem gradu otvorena je u nedjelju, 14. prosinca, Godina posvećenog života u Križevačkoj biskupiji. Svečanu liturgiju sv. Ivana Zlatoustoga predvodio je zagrebački župni vikar o. Danijel Hranilović. Liturgijsko pjevanje uzveličao je Ćirilo-Metodov kor u muškom sastavu pod ravnanjem dirigenta Igora Kosa. Na liturgiji su prisustvovale sestre koje djeluju u Križevačkoj biskupiji: sestre bazilijanke iz Hrvatske viceprovincije sv. Bazilija i sv. Makrine, sestre vasilijanke iz Provincije sv. Mihaela arkanđela i sestre Službenice Bezgrešne Djevice Marije iz Provincije svetoga Josipa.

dhOsvrćući se na svetkovinu Bezgrešnog začeća presvete Bogorodice propovjednik je istaknuo otajstvo Božje ljubavi prema ljudskome rodu i povezao ga sa spomenom svetih praotaca Staroga zavjeta koji su kao svjedoci svojega vremena svojim životom svjedočili Božju ljubav i vjernost spram Boga, navješćujući i iščekujući dolazak Mesije. U tome su primjer svima nama jer vjerovali Božjem obećanju i osluškivali su njegov glas. „Na koji način mi danas, u ovome vremenu, prepoznajemo taj Božji glas u svome srcu i koji su razlozi tolikim nemirima, ratovima, svađama i otuđenjima”, upitao je o. Hranilović te nastavio kako nam odgovor daje sv. Pavao u poslanici Kološanima. „Unatoč našoj ljudskoj krhkosti Bog nas neumorno zove na svoju Gozbu. Da li i mi poput ljudi iz današnjega Evanđelja pronalazimo toliko izgovora i ne marimo za slavlje koje nam Bog svakodnevno na našim oltarima, u našim ispovjedaonicama pripravlja? I vas redovnice Bog je pozvao na tu istu Gozbu. Pozvao vas je na otajstveni način ulivši vam u srce duboku čežnju za njime služeći mu u odijeljenosti od svijeta, živeći svakodnevno zavjete poslušnosti, siromaštva i čistoće. Vi ste te koje ste pozvane na toj Gozbi biti i Marta i Marija služeći svima nama u poniznosti i ljubavi. Darove koje dobivate u svojim zajednicama, snagu koju vam Bog daje za naviještanje Radosne vijesti pozvane ste prenijeti ljudima koji žive usvijetu, a nisu upoznali Boga. Vi ste pozvane biti Kristovo svjetlo rasvjetljujući svojim redovničkim životom svaku tminu ljudskoga srca. To ćete moći tek kad uistinu Isus Krist bude prvi u vašem životu.

Stoga nas i Sveti Otac poziva da u ovoj Godini posvećenoga života zahvalimo Bogu koji nas vodi kroz povijest, ali i da se ne zatvorimo u starinu naših redova, u ustajalost naših međusobnih odnosa, već da u nadolazećoj godini, više no prije, obnovimo u našim srcima i samostanskim zajednicama duhovno bogatstvo prošlosti i sadašnjosti, da svjedočimo kako smo uistinu susreli živoga Boga te da mu u radosti, unatoč svim krizama, radosno služimo. „Pitanje duhovnih zvanja koje toliko zabrinjava mnoge naše redove velik je teret u vašim srcima. Preispitujete načine kako pastoralno djelovati da bi oduševile ljude u svijetu, napose mlade, da pođu za Isusom Kristom. Bog šalje zvanja, no da li ih naše zajednice prepoznaju. Da li su Bogu posvećene osobe te koje svjedočanstvom redovničkoga života oduševljavaju za služenje Bogu. Duhovnih zvanja neće nedostajati ukoliko vi, koje ste odgovorile na Kristov poziv „Slijedi me!” budete i taj poziv i način života radosno svjedočile. No, uz svjedočanstvo potrebna je i molitva. Stoga je potrebno u našim obiteljima obnoviti zajedničku molitvu i euharistijsko zajedništvo nedjeljama i blagdanima, kako bi te iste obitelji postale plodno tlo na koje će Bog baciti svoju mrežu”, poručio je o. Hranilović.

31929Prigodom otvaranja Godine posvećenog života u Križevačkoj eparhiji sestre su obnovile i redovničke zavjete poslušnosti, čistoće i siromaštva. Otpjevavši tropare i himne presvetoj Bogorodici i svetom Baziliju, sestre su u prigodnom programu predstavile zajednice iz kojih dolaze. Hrvatsku viceprovinciju predstavila je sestra Zinovija Kolić, Provinciju sv. Mihaela Arkanđela s. Emanuela Viška te Provinciju sv. Josipa Jaroslava Kobas, sestra službenica Bezgrešne Djevice Marije. (IKA)

 

Objavljeno u Uncategorized | Ostavi komentar

Dobitnici priznanja Ekološkog društva Žumberak za 2014.god.

ScreenHunter_33-Nov.-29-17.29-300x246Na godišnjoj izvještajnoj skupštini ED Žumberak 2014. g. održanoj po prvi put u Zagrebu,. odlučeno je da se po natječaju «Više cvijeća – manje smeća», odaje priznanje za uređenu tradicionalnu kuću i rad s kamionom, traktorom i bagerom Božidaru Radečiću, Begovo Brdo b.b. Za uređenu tradicionalnu kuću Begovo Brdo 6, Ivanu Begu, a Nikoli Povrženiću, D. Prekrižje 37 za bogatu etno-zbirku predmeta. Priznanje za sačuvani etno-objekt POD za tradicionalno ručno vršenje žita s cipama zaslužio je Juraj Belanić, Kalje 32. Etno objekt je sačuvan na način da je iznad objekta sagrađena građevina koja ga u cijelosti prekriva te je tako sačuvan i bit će jedan od objekata EKO MUZEJA Žumberak. Priznanje je dodijeljeno Borisu Smičiklasu za keramičke Suvenire Smičiklas (pehari, medalje i ostalo), kao i za Suvenire Astid Šinković iz Željezna Žumberačkog. Priznanje radnom timu VODOPRIVREDE D.D., Karlovac s traktoristom Josipom Krnežićem, dodijeljeno im je i za ovogodišnje sudjelovanje u eko-akciji na lokaciji Rude Pribičke. Za uređenje zaraslih pristupnih putova do napuštenog sela Popovići, osobito priznanje je zaslužio Branko Grubačević.

Najavljujemo provedbu natječaja i u 2015.god. za:

  1. cvjetnu okućnicu, balkon, prozor
  2. uređeno selo, groblje, okoliš crkve, drvored
  3. uređenu tradicionalnu kuću, etno zbirku, predmet, odjeću
  4. uređeno seosko dvorište, gospodarske zgrade
  5. voćnjak autohtonih sorti voća, vrt, travnjak, vinograd
  6. čistu i uređenu obalu potoka ili izvorište pitke vode
  7. sačuvanu radionicu starih obrta, domaći suvenir
  8. uređeni turističko-ugostiteljski objekt
  9. kuću za odmor usklađenu s okolišem
  10.  Uređenje zaraslih seoskih putova

10448445_581472061957474_6268093257579676926_oKuća obitelj Gvozdanović u Budinjaku

gostiona ilasBufet “Radić-Ilas” u Sošicama

t8Kuća u Sošicama(zaselak Boići)

osunja crkvaCrkva sv. Nikole u Osunji

kalje cCaritasovo odmorište u Kalju

spKuća obitelji Poljak u Sopotama

Žumberčanke i Žumberčani! Javite se do kraja srpnja 2015.god. pismom ili telefonski na adresu: Ekološko društvo Žumberak, Baradin prilaz 9, 10010 Zagreb; e-mail:josip.sintic1@zg.t-com.hr tel.:01/66 37-622; 099/67 35 557 i prijavite svoj ili vama poznati objekt koji zaslužuje priznanje. Javite nam koje ste stare putove uredili/očistili ili ih treba urediti.

Josip Zlatko Šintić

 

Objavljeno u Uncategorized | 2 Komentara

Omiljena serija “Kud puklo da puklo” snimana u ist. Žumberku

60972734-kud-puklo-da-puklo-serija-nova-tvU idiličnom okruženju ist. Žumberka snimala se serija Nove TV Kud puklo da puklo. Velika glumačka imena jedan su od njezinih aduta. Riječ o potpuno drugačijoj seriji od svih koje ste dosad imali priliku vidjeti. Glumci su vrlo entuzijastični, a to je ono što će i gledatelji zasigurno primijetiti. Radnja se odvija u malenom planinskom mjestu Oštrovac, smještenom u Lici. Iako to može biti i bilo koje drugo selo. Momci su Stjepan Perić, Ivan Herceg, Asim Ugljen i Momčilo Otašević,a posljednjem je jedna od glavnih glumačkih partnerica mlada glumica Mirna Medaković.

Svašta će se događati u ovom selu. Pohlepa, svađe, mirenja, zavisti, prijateljstva, požrtvovnost i sebičnost. Ipak, bez ljubavi ništa ne ide. Uz mlade snage tu su i Žarko Radić, Milan Štrljić te Miodrag Krivokapić. Sve odreda doajeni glumišta. Najbolja garancija dobre serije. Ni hladnoća na snimanju u Žumberačkom gorju, proteklog mjeseca nije bila problem. A ove će vam jeseni i zime zasigurno biti toplo uz ”Kud puklo da puklo”, zabavnu i duhovitu seriju Nove TV.

dnevnik.hr

admin: Serija je snimana u Stojdragi, Kravljaku, Novom selu…

Objavljeno u Uncategorized | Ostavi komentar

Žumberački narodni običaj ( Božić u Kaštu)

božić žumberakBožić se kao kršćanski blagdan u svakom narodu obilježava na poseban način čineći dio njegove etnografske baštine. Svaki narod ima svoje običaje koje njeguje generacijama i koji čine njegovo bogatstvo. Opisat ću običaje slavljenja običaja u Kaštu, o kojima mi je govorila gospođa Marija Obradović.Pripreme za Božić počinjale su čišćenjem kuće, sječom i spremanjem drva za vatru,pripremom hrane. Pripreme za što svečaniji i ljepši Božić počinjale su na Badnjak, kada se strogo postilo, a u krušnoj peći se peklo meso, kruh i kolači. Na taj dan kitio se i dom. Pekao se kruh koji se zove Božićnjak ili ljetnica. Božićnjak je poseban kruh koji se radi od bijeloga pšeničnog brašna, a na njega se stavljaju ukrasi od tijesta: ptice, kvočke s pilićima… Oko kruha se isplete pletenica. Tijesto za Božićnjak se počinje mijesiti u dva ili tri sata ujutro na Badnjak, jer kruh mora biti pečen prije zore. Dok se tijesto dizalo, majka je budila djecu da joj pomognu oko izrade figuurica za božićnjak. Starija djeca bi od tijesta izrađivala figurice životinja. Prije nego što stavi kruh u peć, domaćica blagoslovi vatru bacajući u peć malo soli. Ako se kruh malo raspucao, reklo se da se „nasmijao“, a to je značilo da će biti rodna godina.

božBožićnjak se na blagdan Bogojavljenja rezao i komadić davao svakom članu obitelji, a dio je pojela stoka. Pošto je do zore kruh bio pečen, majka se prihvaćala posla oko povitica: pekla ih je nekoliko vrsta, ponajprije od oraha.Na Badnjak se obavezno drži post. Ujutro se pije crna kava, a u podne se jede „soparno jelo“ – grah i kisela repa. Kad padne mrak, kiti se jelka. Nekoć su se kao nakit upotrebljavale crvene jabučice, orasi umotani u staniol – papir i cvijeće od krep papira. Nakon završetka kićenja na red dolazi unošenje slame, odnosno, „unošenje Božića“, što je dužnost i čast domaćina koji će u pleteni koš na dno staviti slame, a gore sijena, pa u čistoj odjeći pokucati na vrata s košem u rukama. Unošenje Božića pripremalo se u kuhinji. Domaćin ulazi s košićem slame u kuću izgovarajući božićnu čestitku: „Hvaljen Isus i Marija! Čestit Vam Božić! Kako na Božić, tako i po Božiću! Rodila vam žitna polja, vinske gore, imali pune štale blaga, pune kokošinjce, a u kući najviše mira i Božjega blagoslova i da bi nas k ljetu više bilo!

Domaćin je stavljao sijeno na stol i klupe gdje se sjedilo, dok se na stol stavljala slama. Na mjesto gdje će stajati Božićnjak (obično na kraju stola) složile su se ukriž dvije slamke pa se stol pokrio stolnjakom. Božićnjak donosi domaćica na situ ili na maloj slamnatoj košarici. U situ, odnosno košarici, pod kruhom se nalaze sve vrste žita koje se siju u kućanstvu, ključ od podruma gdje se čuva vino, novčanik s novcem i ubrus. Kada domaćin izgovara čestitku, domaćica ga posipa zrnjem iz košarice. To se radi kako bi sve u kući napredovalo. Slijedi posna večera – krumpiri pečeni u ljusci, zelje ili repa pomiješana s grahom, zatim je tu još i orašnica. Sva ova hrana peče se na pepelu u krušnoj peći. Poslije večere se pije i nazdravlja. Obitelj se nakon večere sprema na polnoćku uz pjevanje božićnih pjesma. Nekad mala djeca nisu išla na polnoćku, pogotovo ako je crkva bila daleko od kuće.

Ona su, iako nerado, ostajala kod kuće sa starijim ukućanima, ali zato su imala privilegiju da te noći spavaju na slami ispod stola. U kući ostaje otac ili majka da pripremi jelo koje će se jesti nakon polnoćke. Obično se peku krvavice ili koji komad svinjskog mesa. Nakon polnoćke na stol dolaze i razne povitice što ih je domaćica pripremila za Božić. Djeca te noći spavaju na slami ispod stola.Na Božić ujutro bi dolazio gost čestitar u kuću. Njega se ponudilo da sjedne, dobio je jela i pića, a morao je bar nešto pojesti jer inače domaćinovi volovi ne bi htjeli jesti. Prvo gost nije nikako smjela biti žena, jer je to kući donosilo nesreću. Članovi obitelji prije podne su odlazili k maši (na liturgiju), a kod kuće bi obično ostajala domaćica pripremajući svečani objed. Bliži i dalji susjedi čestitali su si Božić i izmjenivali darove. To su u pravilu bile crvene jabuke božićnice. Na povratku s maše majka je sve članove obitelji posipala zrnjem iz sita ispod božićnjaka, a zatim je slijedio objed. Prvi dan Božića svi članovi obitelji provode kod kuće. Rodbini i susjedima u goste se išlo tek na drugi dan Božića. Drugog i trećeg dana Božića postojao je običaj da se ide u druga sela čestitati. Svaka kuća rado je primala čestitare, pogostila ih i ponudila komadiće kruha, kolača i mesa da ponesu sa sobom (katkad su dobili pune košare kruha da imaju što jesti nekoliko dana). U čestitare su uglavnom išla siromašnija djeca.

Ako kojoj kući nisu došli, ukućani su se osjećali poniženima, jer je bila čast ugostiti božićne čestitare. Djeca su pritom pjevala božićne pjesme. Siromah nije trebao ništa govoriti ni pjevati; njega se iščekivalo s radošću i nitko mu njegovu bijedu nije spominjao nego su ga pozivali u kuću kao najdražeg gosta. Ako isti čovjek došao sutradan, nije mu se zamjerilo. Primilo ga se s jednakom pažnjom. Božićni čestitari dolazili su pred kuću s pjesmom. Mnoge majke svoju djecu nisu htjele pustiti u čestitare kako ljudi u selu ne bi mislili da oni u svojoj kući nemaju što jesti. Treći dan Božića je pravilo da se iznosi slama iz kuće, koja se ta tri dana nije ni mela ni čistila. Reklo se da se na Božić metlom tjeraju sreća i prijatelji van. Sijeno se davalo životinjama, a slama se stavljala na voćke. Tako su ukratko opisani božićni običaji koji su se nekad njegovali u Kaštu, a većina ih se održala do danas. Iako se sve više gubi zajedništvo i sloga, ona je u Kaštu još uvijek prisutna, a posebice se osjeća u radosnim božićnim danima kada se vraćamo običajima i tradiciji koje su nekada njegovali naši preci. (Maja Jakić)

Žumberački krijes 2011.god.

Objavljeno u Uncategorized | 1 Komentar

Marko Hranilović, žumberački vojni velikan

marko hMarko Hranilović, potpukovnik

Marko je sin poljodjelca Ilije Hranilovića i Ane rođ. Strmac. Rodio se u Sošicama na Žumberku 21.09.1856,a potječe iz loze Hranilovića sa nadimkom „Repinci“. Kada je bio kapetan brinuo se u Zagrebu za studenta prava Mirka Strmca, sina pokojnog majora Nikole i majke Karoline. Kao satnik zagrebačkog hrvatsko-slovenskog VII domobranskog okružja imenovan je 24.10. 1909. majorom,a potpukovnik je postao 1913.godine. Časnički vojnički službovni znak 2. Razreda dobio je 1.10. 1913. i time je dobio naslov velemožni gospodin. Marko je oženio Milku Brozović,a djeca iz njihovog braku su: Stanko rođ. 12.01. 1906., Marija 30.07. 1907. i Marko 12.12. 1908. Potpukovnik Marko umro je 25.04. 1923. u Sošicama na Žumberku.

marko hNjegov sin Marko kao istaknuti hrvatski domoljub obješen je 1931.,a drugu sin Stanko nestao je u ljeto 1945. na križnom putu. Kćerka Marija umrla je u Zagrebu 2000.godine,a obitelj ima grobnicu na  Mirogoju.

Objavljeno u Uncategorized | 2 Komentara

Predstavljen kalendar “Jaskanski kraj u slici i riječi”2015.

v_9211U srijedu, 3. prosinca u popularnom jaskanskom restoranu “K Lojzeku” predstavljen je kalendar “Jaskanski kraj u slici i riječi 2015.” u izdanju Ogranka Matice hrvatske u Jastrebarskom i Jastrebove družin. Nakon što su slični kalendari proteklih nekoliko godina rasprodani u rekordnom roku, kalendar za 2015. godinu još je veći i bogatiji starim fotografijama i razglednicama Jastrebarskog i jaskanskog kraja te vrijednim tekstovima slavnih jaskanskih i hrvatskih pisaca i uglednika: Augusta Šenoe, Vladka Mačeka, Stjepana Širole, Vlade Vlaisavljevića, Mate Paljuga, Stjepana Šegudovića, Stjepana Kovačića, Marka Radelje i Josipa Skoka. U sve to  uvjerili su se brojni okupljeni gosti koji nisu skrivali svoje zadovoljstvo novim Matičinim kalendarom. Na početku predstavljanja okupljene je pozdravila predsjednica jaskanskog ogranka Matice hrvatske Klementina Škrabe. U ime Grada Jastrebarskog prisutnima se obratila pročelnica u gradskoj upravi Maja Lovretin, a u ime Općine Pisarovina načelnik Tomo Kovačić. O samom kalendaru pričali su njegovi kreatori, Zvonimir Kufrin, zaslužan za izbor starih fotografija i razglednica objavljenih u kalendaru i Nino Škrabe, zaslužan za izbor tekstova.

Nino Škrabe naglasio je da je posebno ponosan što se na ovom predstavljanju okupila “krema jaskanskog kulturnog i društvenog života”, od političara (predsjednica Gradskog vijeća Jastrebarskog Željka Kovačić i potpredsjednik vijeća Ivan Budišćak, predsjednik podružnice HNS-a Aleksandar Stanić), kulturnih djelatnika (predsjednik Zajednice kulturno-umjetničkih društava Jastrebarskog Ignac Smetko, likovna umjetnica Ana Feiner Žalac, proslavljeni slikar Josip Falica, omiljeni jaskanski glumac Josip Cuković, pjesnik Josip Banković) do uvaženih predstavnika jaskanskog društvenog života (Nikola Žunac, Stjepan Mataušić, dr Dunja Čop, gvardijan jaskanskog franjevačkog samostan pater Velimir Tomašković), predstavnika okolnih mjesta i općina jaskanskog kraja (Ivan Pokupčić iz Pisarovine i Jamnice, Josip Bakalas iz Pribića i Dola, Milan-Mićo Radić iz Žumberka) te autora tekstova iz predstavljenog kalendara (Ivan Pokupčić i poznata enologinja Dragica Režek). Na kalendaru su stare slike Jaske, Okića, Dola, Krašića, Sošica, …,a koje su popraćene prigodnom pjesmom i tekstom iz tog kraja.

Napomenimo još da je za grafički izgled kalendara zaslužan Vedran Falica, a kalendar je tiskan u jaskanskoj obiteljskoj tiskari Ro-Že Tisak koju je na predstavljanju zastupala Kata Ribarić.

jaskaPrvo izdanje kalendara već je skoro rasprodano pa je u tisku drugo izdanje. Svoj primjerak po cijeni od 40 kuna možete u Jastrebarskom nabaviti u trgovini Foto Jaska (Franje Tuđmana 31), u Pizzeriji i pivnici “Erdödy” (Ante i Davida Starčevića 6a) i u restoranu “K Lojzeku” (Strossmayerov trg 12).

  Ogranak Matice hrvatske u Jastrebarskom
Objavljeno u Uncategorized | 1 Komentar

Najave u Križevačkoj biskupiji

10517290_625705787559177_3039299005471447257_o1. Grkokatolička župa sv. Ćirila i Metoda na zagrebačkom Gornjem gradu organizira dan “Molitvom do zdravlja”pod geslom: “Odvaži se i budi hrabar!Ne boj se i ne strahuj, s tobom je Bog tvoj!”. Dan namijenjen molitvi za duhovno i tjelesno zdravlje održat će se u subotu, 13. prosinca u 10 sati u konkatedralnoj i župnoj crkvi Sv. Ćirila i Metoda. Liturgiju sv. Ivana Zlatoustoga predvodit će zagrebački župni vikar Danijel Hranilović. U završnom dijelu liturgije svećenici će predvoditi molitve za zdravlje pod kojima će vjernici biti pomazani uljem za bolesnike. Vjernici prije liturgije mogu donijeti napisana imena osoba za čije zdravlje želimo moliti.Grkokatolička župa sv. Ćirila i Metoda na zagrebačkom Gornjem gradu organizira dan “Molitvom do zdravlja”pod geslom: “Odvaži se i budi hrabar!Ne boj se i ne strahuj, s tobom je Bog tvoj!”. Dan namijenjen molitvi za duhovno i tjelesno zdravlje održat će se u subotu, 13. prosinca u 10 sati u konkatedralnoj i župnoj crkvi Sv. Ćirila i Metoda. Liturgiju sv. Ivana Zlatoustoga predvodit će zagrebački župni vikar Danijel Hranilović. U završnom dijelu liturgije svećenici će predvoditi molitve za zdravlje pod kojima će vjernici biti pomazani uljem za bolesnike. Vjernici prije liturgije mogu donijeti napisana imena osoba za čije zdravlje želimo moliti.

Holodomor 12.Župa Bezgrešnog začeća presvete Bogorodice u Lipovljanima, proslavit će svoj župni god u nedjelju 14. prosinca 2014. Svečanu Arhijerejsku liturgiju svetog  Ivana Zlatoustoga predvodit će križevački biskup Nikola Kekić. Liturgijsko slavlje počinje u 10.45 sati.

sjg3. Službeno otvorenje Godine posvećenog života u Križevačkoj biskupiji održat će se u nedjelju, 14. prosinca. Tom prigodom svečanu Liturgiju sv. Ivana Zlatoustoga u 10.30, u konkatedralnoj crkvi sv Ćirila i Metoda na Gornjem gradu, predvodit će o. Danijel Hranilović. Nakon liturgije redovnice će predstaviti svoje zajednice. Hrvatsku viceprovinciju sv. Bazilija i sv. Makrine predstavit će s. Zinovija Kolić, Provinciju sv. Mihaela Arkanđela predstavit će s. Anastazija Pitka te zajednicu Službenica Bezgrešne Djevice Marije s. Jaroslava Kobas. Nakon predstavljanja zajednica, o životu i pozivu izreći će mlađe sestre spomenutih provincija.

Objavljeno u Uncategorized | Ostavi komentar

Mara prvi put u Zagrebu

žužPoželjela Mara da i ona vidi taj bijeli, kako ga svi zovu Zagreb. Puno je o njemu čula od ljudi iz sela,a mene je često pitala o Zagrebu i njegovim običajima. Često me pitala da je jedanput povedem sa sobom,a pa sam to i obećala. Jedne godine preko školskih praznika otputim se u Žumberak.  Mara je bila vesela što sam došla, jer je  bila čvrsto uvjerena da ću ja ovaj put svoje obećanje ispuniti. Kroz par dana Mara i ja krenule smo za Zagreb,a ona je obukla novu narodnu nošnju. Krenule smo prema Jaski,a do tamo je trebalo par sati dobrog hoda. Došli smo do jaskanskog kolodvora,a  cug je već bio spreman i krenule smo Mara i ja za Zagreb. Kad smo stigle veće je pao sumrak,a Mara je vidjela osvjetljen grad i ostala očarana svjetlošću. Došle smo do mog stana i večerala,a ona je ostala iznenađena jer je prvi put vidjela da ide voda iz pipe i da netreba ići do šternje. Mara je kazala ” I lako je ovoj gospodi što šeću po glatkom cimentu,a mi se u Žumberku moramo mučiti po našim prašnjavim putevima.

Idućeg jutra povela sam Maru do naše crkve sv. Ćirila i Metoda na Gornjem gradu,a nakon maše vodila sam je Jelačićeva trga da vidi Zagreb. Vozile smo se tramvajom,a Mara je bila iznenađena kako tramvaj ide i to bez konja i kotača. Obišle smo zološki vrt Maksimir,a Mara je rekla” I jo majko mila,kulko je tu zvjeradi i samo krava nema”.  Trećeg dana sa cugom smo došle do Jaske i dalje kući pješice. Kod kuće dočekala je Maru njezina najbolja prijazeljica,a pa je stane ispitivati : Kako ti je Mare bilo, el ti se dopalo? Što si lijepog vidla i čula?” Mare odgovori; “Ane u Zagrebu ti ljudi idu ko mutavi jedni mimo drugih,ko da se nigda nisu vidli. Niko nikom da zaželi ; Bog daj sreću ili dobar dan! Ljepo je tamo, ali svegli je meni ljepše ovdje i dalje pričala je tramvaju,ogromnim zgradama….” Navečer kad je legla spavati Mare reče u sebi” Domovina kakva bila, rođenom je sinu mila,a naš dični i kršni Žumberak je nama mio”.

Iz ostavštine vlč. Jure Hrnjaka

Objavljeno u Uncategorized | 1 Komentar