Akademik Dubravko Jelčić o Smičiklasu i Matici hrvatskoj

srDubravko Jelčić u svom dijelu  razmatra historiografske i književno djelovanje Tadije Smičiklasa u Matici hrvatskoj s posebnim osvrtom na razdoblje u kojemu je bio na čelu spomenute ustanove, te napominje da je bio jedan od njezinih najznamenitijih predsjednika. Smičiklasove relacije prema Matici hrvatskoj su trostruke. Bio je on Matičin autor, Matičin dužnosnik i Matičin povjesnik. A tome bi valjalo dodati još jednu dimenziju tih odnosa, koja je doduše neformalna ali ipak nije zanemariva. To je dimenzija društvenog života, i od nje čemo krenuti u ovo razmatranje naše teme, jer je ta dimenzija za našu temu, čini mi se, temeljna.

tsrU prvoj polovini sedamdesetih godina u Matici hrvatskoj ustalio se mali ali vrlo utjecajni krug ljudi koji se nisu nalazili samo na Matičinim sjednicama nego i u svakodnevnim društvenim kontaktima. Mogli bismo ga s pravom nazvati Šenoinim krugom, jer je August Šenoa doista bio njegov pravi i nezamjenjiv spiritus agens. Taj Matičin, taj šenoin društveni krug imao je svoje redovite sjedeljke, uz biljar i Čašu vina, najprije u kavani na Strossu, potom u kavani “K sjenici”, na uglu Jelačičeva trga i ulice Marije Valerije, a pripadali su mu Ivan Kostrenčič, Josip Eugen Tomič, Ivan Tkalčič i Tadija Smičiklas. U tom društvu veseljaka, ljudi vedre naravi i dobre volje, pljuštale su šale, ali su i vođeni ozbiljni razgovori o svemu stoje donosila naša tadašnja politička i kulturna zbilja. U tom su krugu Često sijevale i vrlo poticajne ideje, pa nije pretjerano reci daje to bio intelektualni stožer koji je, tih sedamdesetih godina XIX. stolječa, osjetljivo utjecao na stvaralaštvo, ali i na opču kulturnu i duhovnu razinu zagrebačkoga (a smijemo li reci i uopče hrvatskoga?) građanstva.

Nema dvojbe daje ta sredina poticajno djelovala i na mladoga Smičiklasa. Ona gaje zacijelo stimulirala, možda najprije da se prihvati, a potom i da ustraje u dovršenju teškog, za mlada čovjeka kakav je on tada bio i vrlo ambicioznog posla,u kome nije imao ni prethodnika, pa prema tome ni uzor, to jest, da napiše prvu cjelovitu sintezu hrvatske povijesti od najstarijeg doba do Jelačiča. Objektivno, to je lako pretpostaviti. Za mene je, međutim, izvan dvojbe i to, da je Smičiklas upravo u tom društvu okrijepio svoj stil u čistom i jednostavnom pisanju, koje najizravnije prodire u dubine i najpunije, najcjelovitije obuhvaća složenost činjenica”, a i razmišljanja o njima.

STG05129Smičiklasova Povijest hrvatska pojavila se nakladom Matice hrvatske, i to, pomalo neuobičajeno, najprije drugim dijelom, 1879., a tek tri godine kasnije, 1881, i prvim. Događaj je bio zaista velik, a velik bi u to doba bio i za mnoge druge narode. Nećemo ulaziti u to, kako je djelo primljeno u stručnim krugovima i u javnosti; spomenut ćemo što ulazi u okvir naše teme, da je sam Šenoa pojavu njegova drugog dijela, 1879., pozdravio veselom kajkavskom pohvalnicom Carmen, tiskanom kao letak, samo za uži krug prijatelja, u kojoj je Smičiklasa nazvao hrvatskim Herodotom. Značenje je njeno uvećano činjenicom, da ta prigodna pjesma nije bila prigodničarske vrijednosti, jer je u novije vrijeme ušla i u rigoroznije izbore Šenoinih pjesama, a našla se i u nekim antologijama hrvatskog pjesništva. S ta dva sveska, dva dijela svoje Povijesti hrvatske, uvrstio se Smičiklas u redove Matičinih pisaca, a to je svakako značilo u ono doba veliku čast, jer su Matičini pisci tada bila prva pera hrvatske znanosti i književnosti.

10325292_10152146174130866_5732758242385352649_nLjiljana Hranilović- Meštrić vodila je program u Reštovu,a ona je dikrektni potomak loze Smičiklas

Još jednom se Smičiklas pojavio kao Matičin autor Spomen knjigom o 50-godišnjici Matice hrvatske 1892., koju je napisao zajedno s Franjom Markovićem. Najveći dio knjige je ipak Smičiklasov. Osim Povijesti Matice hrvatske, koju je napisao i govorio na Matičinoj glavnoj skupštini 19. lipnja 1892., a tiskana je na uvodnome mjestu u Spomen knjizi, Smičiklas je napisao još biografske studije o grofu Janku Draškoviću, Ivanu Mažuraniću, Matiji Mesiću, Ivanu Kukuljeviću, Vjekoslavu Babukiću, grofu Ivanu Nepomuku Draškoviću, Dušanu Koturu i Antunu Mažuraniću; ukupno 220 stranica od svih 338, koliko ih ima u knjizi. Kulrurno-povijesna vrijednost ovoga djela je možda i neprocjenjiva. Dostatno je reći, da je ona danas jedini vjerodostojni izvor iz kojega možemo s pouzdanjem crpiti desetine i stotine naoko nevažnih, ali provjerenih, vrlo sugestivnih i poticajnih činjenica koje možda i nisu važne same po sebi koliko po zaključcima što ih impliciraju. Da ništa drugo nije uradio za Maticu hrvatsku, sama ova knjiga bila bi zalog da mu se u povijesti Matice hrvatske, najstarijega hrvatskog književnog i znanstveno-populamog društva, osigura iznimno mjesto.Ali je Smičiklas za Maticu hrvatsku još više, upravo najviše učinio kao njen dugogodišnji član i dužnosnik.

20140607_142031_resized(1)Članovi Matice hrvatske iz Jaske na otkrivanju biste u Reštovu 7.6.2014.

Članom Matice hrvatske postao je još 1873., potkraj njezina ilirskog razdoblja, ali je punu aktivnost razvio u njoj tek od 1874., kad je ona promijenila ilirsko ime i postala ono stoje u biti i do tada bila: Matica hrvatska. Ustvari, među inicijatorima te promjene bio je i on. Čim su nova pravila bila potvrđena, malo prije glavne skupštine 29. studenoga 1874., na kojoj su ona bila i proglašena, pisao je Smičiklas u šenoinu Viencu: “Zašto to učinismo? Priznajemo imenu ilirskomu, da je prije trideset godina bilo kao narodno, još i više, jer je potrgana uda naroda sklapalo u jedno živo tijelo; priznajemo, da je s imenom ilirskim poraslo najljepše i najzanosnije doba hrvatske povijesti. Ali sav je narod to ime pokopao, pak mu ni mi ne mogosmo sada istom novi hram graditi. Ime je hrvatsko jače, ono zove Hrvata pod narodnu zastavu, ono promiče svu svijest narodu, ono se jasno javlja svakim dahom narodnim. Suvišno bi malne bilo duljiti govor o njegovom pravu na staru Maticu ilirsku.”

Sviješću i poletom, koji izbija iz tih riječi, ušao je u prvi odbor reformirane Matice hrvatske, najprije kao tajnik, potom odbornik, dok najzad nije izabran i za predsjednika Matice hrvatske. Četvrt stoljeća bio je Matičin dužnosnik, što samo za sebe govori i o njegovim sposobnostima, a onda i zaslugama. Za vrijeme Kukuljevićeva predsjednikovanja bio je među najzaposlenijim odbornicima. Ne treba ni reći da su s vremenom zaboravljeni mnogi njegovi pothvati, što ih je obavio kao tekuće poslove u svakodnevnoj praksi. Ali je u nekoliko važnih akcija ostavio neizbrisiv trag. Jedna od njih je vezana uz sabiranje hrvatskih narodnih pjesama. Matičin odbor zaključio je, Sl.ožujka 1880., da u odbor za izdavanje prvog sveska, uz Šenou, Markovića, Jurkovića i Kostrenčića, uđe i Smičiklas. Pred odborom je bio zadatak da sustavnije nastavi i dovrši zamašan organizatorski i stručno-znanstveni rad, koji je u Matici hrvatskoj započet još nekoliko godina ranije, a najveći dio posla snosio je i prije i sada Smičiklas. On je bio i autor Poziva na sabiranje hrvatskih narodnih pjesama, što ga je Matica hrvatska tiskala i razaslala još 1877. svojim povjerenicima, pa je sasvim prirodno da je i u ovom odboru ad hoc njegova uloga bila najvažnija. Temeljit i sistematičan, Smičiklas je nedvojbeno bitno pridonio uspjehu ove zamisli. Šest godina kasnije, 4.svibnja 1886., bio je izabran u odbor za gradnju Matičina doma, uz Janka Jurkovića, Eisenhuta, Frana Folnegovića, Blaža Lorkovića i neke druge. I ovdje je njemu pripala ključna uloga, jer na odborskoj sjednici u srpnju iste godine on podnosi izviješće o građevinskom nacrtu i o troškovniku.

10371655_713700595361141_2689589946602087008_nUzvanici otkrivaju bistu u Reštovu 7.6.2014.

Sve je to bilo primljeno i zgrada je bila dovršena, kao što se zna, za manje od godine dana. Već u svibnju 1877. raspravljalo se u Matičinu odboru o iznajmljivanju stanova u novoj zgradi. Smičiklas je već tada predlagao, da se u prostorijama Matice hrvatske osnuje čitaonica, ili, kako je rekao, neka vrst literarnog kluba, izradio je za nj i program, “da se što bolje i korisnije upotrijebe Matičine krasne prostorije”, predviđao je tu veći broj novina i časopisa iz drugih zemalja, ali je ideja ostala neostvarena, iako se o njoj u Matičinu odboru dugo i višekratno raspravljalo.

Ali, ako i neostvarena, ova je ideja vrlo karakteristična za Smičiklasa. Predstavlja ga kao čovjeka koji u svom zanimanju nije usko ograničen svojom strukom, nego se živo zanima i za druge oblike znanstvene i kulturne djelatnosti. Upravo neumornom i svestranom djelatnošću u Matici hrvatskoj, koju je razvijao na gotovo svim područjima njezina rada, stekao je Smičiklas ugledno mjesto u hrvatskom javnom životu. Godina 1889. protekla je za Maticu hrvatsku sva u crnini. Najprije je, 20. ožujka, umro potpredsjednik i dugogodišnji odbornik Janko Jurković, zatim, 1. kolovoza, predsjednik Ivan Kukuljević, jedan od prvih i najzaslužnijih Hrvata svoga vremena, a odmah za njim, 6. kolovoza, i dugogodišnji tajnik, potpredsjednik i odbornik Adolf Veber. Izabran u takvu trenutku za predsjednika Matice hrvatske, Tadija Smičiklas proslijedio je istim putom kojim je Maticu hrvatsku vodio Ivan Kukuljević, a to je, reklo bi se, bio najbolji izbor od svih koji su mu se nudili. Jer Kukuljevićev put bio je uvelike izgrađen i njego- vom pomoću, pa je on dakle bio i njegovo opredjeljenje. Zorno se to pokazalo, upravo oživotvorilo, izgradnjom Matičine palače. Kukuljević i Smičiklas bili su u povijesti Matice hrvatske predsjednici-graditelji. Kukuljević je započeo gradnju i priveo kraju jedno krilo zgrade. U tome je, kao što smo već vidjeli, uvelike sudjelovao i Smičiklas. Sada je on kao predsjednik nastavio započeto djelo i poduzeo izgradnju drugoga dijela palače. Gradnja je započeta 1891. i završena već sljedeće godine. Ta zgrada je stvarni, materijalni dokaz, da Smičiklas nije samo nastavio nego i dovršio Kukuljevićevo djelo.

10347616_638713019556378_9196204291796557252_nI drugi veliki pothvat, započet u Kukuljevićevo doba, u kojem je Smičiklas sudjelovao od samoga početka, sada se pod njegovim, Smičiklasovim predsjedništvom, počeo i realizirati. To je edicija hrvatskih narodnih pjesama. Prva knjiga junačkih pjesama, u redakciji Stjepana Bosanca i Ivana Broza, izašla je u izdanjima Matice hrvatske 18%. godine. Kao Kukuljević, bio je i Smičiklas veliki zagovornik i ljubitelj knjige, i već ta osobina kvalificirala ga je za prvo mjesto u Matici hrvatskoj, na kome se sada našao. Vjerna svojoj osnovnoj zadaći, poticana velikom privrženošću i odanošću knjizi predsjednika Smičiklasa, Matica hrvatska razvila je sada, može se reći, pravi kult knjige, književnosti i književnika.

140611_clip_image004Broj Matičinih izdanja, koji je ranije iz godine u godinu varirao između osam i deset, stabilizirao se sada na zamjetnih dvanaest naslova godišnje, a u pojedinim godinama dosezao je i petnaest naslova (18%., 1899.); u Matičinim izdanjima izlazila su mnoga djela gotovo svih živih hrvatskih književnika, od Gjalskoga i Kumičića, Novaka i Leskovara, do Tomića i Cara Emina, Vojnovića i Tresića Pavičića, Harambašića i Kranjčevića, ali i pisaca koji nisu (bili) velikani, ali su vrijedni i valjalo ih je preporučiti, kao što su bili Vodopić, Hranilović, Osman-Aziz, Badalić, Mulabdić i niz drugih. Naročito je Smičiklas inzistirao na ponovljenim izdanjima hrvatskih književnika prethodnih razdoblja, ispravno tvrdeći, da hrvatski čitatelj mora uvijek imati mogućnost da njihove knjige kupi i čita; pa su tako izlazila tih godina djela Demetra, Preradovića, Nemčića, Bogovića, Šenoe. Požrtvovnost i ustrajnost Matičine uprave pod Smičiklasovim vodstvom aktivirala je brojno Matičino članstvo, što je pridonosilo jačanju i širenju Matičina utjecaja u javnosti, povećanju čitateljske publike i njezinu sve življem zanimanju za knjigu uopće a Matičinu knjigu napose.

P2040924O tom uvjerljivo govori podatak (koji iznosi Jakša Ravlić u svojoj knjizi Matica hrvatska 1842-1962, Zagreb, 1963.), da je 9 knjiga, što ih je Matica tiskala 1892. godine, izašlo u 81.000 primjeraka, što znači da je svaki naslov tiskan u nakladi od 9.000 primjeraka. Podatak sam po sebi zanimljiv, pogotovo ako se zna da naši nakladnici prije Domovinskog rata nisu mogli postići veće naklade od dvije-tri tisuće primjeraka jednog naslova. Samo iznimno knjige su posljednjih dvadesetak godina izlazile u nas u nakladi od pet tisuća, a zaista sasvim iznimno u deset tisuća primjeraka. Ali je još i gotovo nevjerojatno s obzirom na današnja iskustva, da su sve te knjige bile prodane preko Matičinih povjerenika diljem Hrvatske, pa je bilo mnogo čitatelja izvan Matičina članstva, koji su ih željeli kupiti, a nisu mogli. Zato Obzor predlaže Matici hrvatskoj, da se sve te knjige ponovno tiskaju. “Drugo izdanje Matičinih knjiga”, piše Obzor, “bila bi svečana manifestacija hrvatskog naroda u Matici hrvatskoj o 50-godišnjici njezina blagoslovljena rada”.

10393866_10152146174275866_2330806555839927715_nŽumberčani u Reštovu 7.6.2014.

Da su u ono doba imali običaj obilježavati proslavama svaki imalo značajniji događaj u svojoj djelatnosti, ili svaki veći uspjeh, Matica hrvatska svakako bi 1895. godine proslavila izlazak milijunte knjige u svojoj nakladi. Ali su ljudi u ono doba, čini se, više radili a manje slavili. Njihov samoprijekor bio je veći od želje za isticanjem. Zato je i ovaj događaj, nipošto beznačajan u povijesti Matice hrvatske, prošao posve nezapaženo. Jedino je Smičiklas u svome predsjedničkom govoru na glavnoj skupštini, 23. lipnja te iste 1895., mogao sa zadovoljstvom konstatirati: “Naše društvo, hvala Bogu, može kazati već po samom ogromnom broju svojih članova, da sjedi u srcu svega naroda, da svaku sreću Matice i svaku nezgodu osjeća i najbolji dio naroda. To nam podaje veliku utjehu, jer da narod hrvatski postaje društvo svjesno, koje osjeća živu potrebu za jedinstvenim snažnim napretkom, dostojnim imena i časti jednoga napredujućega naroda.”

Još jedan Smičiklasov predsjednički govor ostat će zapamćen po onome što je rekao o hrvatskim narodnim pjesmama. Na glavnoj skupštini 20. lipnja 1897., obavijestio je da će hrvatske narodne pjesme biti priređene “po najboljim zakonima nauke”, pa je to i objasnio: “Svaka pjesma ima da dobije svoj životopis. Dakako da se ono najslađe naslućivanje o porodu pjesme preda Ijubopitljivoj nauci, to bi krasno bilo, ali to se ima ostaviti samoj nauci, da izradi. Mi ovdje kazujemo samo život pjesme i kuda i kako se pjeva.” A onda je došla riječ i na sami naslov Hrvatske narodne pjesme: “Slušamo i čitamo”, rekao je Smičiklas, “da je taj naslov njekim od naše braće Srba zazoran. A kako smo [ih] mi mogli nasloviti? Mi vjerujemo, da ima Hrvata, da ima narod hrvatski [...]“, objasnio je sasvim jednostavno, pa iako je u nastavku ovoga citata izražavao i misli o Srbima i Hrvatima koje su već tada bile dubiozne jednom dijelu hrvatskog naroda, a danas su zaista povijesno sasvim prevladane, Smičiklasova su polazišta u praktičnom djelovanju bila svakako na korist Hrvatske i hrvatskog naroda,njegove svijesti i kulture.

140611_clip_image022Već sredinom devedesetih godina među književnicima u Matici hrvatskoj sazrijeva ideja o zasebnom društvu hrvatskih književnika. Možda je upravo Smičiklas i potakao tu misao u svome govoru na glavnoj skupštini 23. lipnja 1895. Izjavio je tada, da je Matica hrvatska, gradeći sjeverno krilo svoga doma, s više manjih dvorana, mislila upravo na potrebe književničkog, ali i drugih strukovnih društava – liječnika, šumara, inženjera, pravnika. Otada je zamisao rasla, a uz djelatne poticaje predsjednika Matice hrvatske. Na glavnoj skupštini 26. lipnja 1898. Smičiklas je svoj predsjednički govor najvećim dijelom posvetio hrvatskoj književnosti i njenu procvatu. Ustvrdio je tada, a činjenice su to da je hrvatska beletristika našla jako uporište u Matici hrvatskoj, te da je preporod Matice hrvatske donio novu epohu za našu beletristiku. “Mnogo se je novih radnika”, rekao je, “javilo prvi put u Matici, koji dadoše već obilne plodove i podaju lijepih nada za budućnost. Ako li su već do sada stvorili čitajuću publiku, stekli su si veće zasluge negoli svi njihovi predšasnici za sto godina.” Književnom povjesniku posebice je zanimljivo, pa i važno, ono što je Smičiklas dalje govorio o zadaćama hrvatske književnosti i njezinoj otvorenosti za sve moderne književne struje, koje joj dolaze iz svijeta. Tim mislima kao da je najavio budući sukob “starih” i “mladih” i anticipirao Arnoldova stajališta, koja su izražavala konzervativizam. Ali ćemo to u ovoj prigodi zaobići i ostaviti za neku drugu, pogodniju priliku. Nego ćemo nastaviti, da je Smićiklas i na sljedećoj skupštini, 29. lipnja 1899., ponovno isticao hrv. književnike i odao im priznanje kao članovima Matice hrvatske, koji su najviše zaslužni za njen napredak. “Prva hvala ide književnike”, rekao je, “koji svoje trudove u Maticu priložiše.” Nisu sve radnje jednake, ali sve vodi jedna misao: “doprinesti svijesti i duševnomu napretku naroda hrvatskoga. Neka još uvaži naš narod, da Vi, gospodo književnici, ne živite od književnog rada i ne možete živjeti, kako živu sretniji vaši drugovi kod velikih naroda, pa će vam još više biti zahvalan cijeli narod za vaš veliki trud.” Ponovio je, da je Matica hrvatska, gradeći svoj dom predviđala da se u njemu smjeste sva hrvatska stručna i kulturna društva. Pa iako njihovo osnivanje nije uspjelo onako kako se očekivalo, još uvijek ostaje nada da će uspjeti društveno organiziranje književnika.

Smiciklas 106Nasljedinici od Smičkilasa

Time je dao još jedan, ovaj put odlučan poticaj, da se priđe i konkretizaciji ove ideje: već u rujnu iste godine sastaje se prvi put krug Matičinih odbornika i književnika, koji se, uz djelatno sudjelovanje Smičiklasovo, dogovaraju o pripremama za osnutak Društva hrvatskih književnika. Uslijedili su i novi sastanci i dogovori, a rezultat je poznat: 17.ožujka 1900. vlada je odobrila ponuđena pravila i Društvo hrvatskih književnika je osnovano, da kažemo malo patetično ali doslovce istinito, kao čedo Matice hrvatske i plod višegodišnjih osobnih nastojanja Tadije Smičiklasa.

Govorom o Viencu, hrvatskom književnom časopisu slavne i velike tradicije, koji je Matica hrvatska upravo tih dana ponovno preuzela kao vlasnik i nakladnik, na godišnjoj skupštini 22. srpnja 1900., Smičiklas je dao završni naglasak svome 12-godišnjem predsjednikovanju u Matici hrvatskoj. Na idućoj skupštini, godinu dana kasnije, 21. srpnja 1901., odstupio je s predsjedničkog mjesta, jer je krajem prethodne godine bio izabran presjednikom Akademije.

U znak priznanja njegovu radu, Matica hrvatska proglasila ga je tada svojim počasnim članom. Možda će, potkraj ovog izlaganja, biti zanimljivo reći i to, da je Smičiklas cijelo vrijeme svoga predsjednikovanja u Matici hrvatskoj obavljao i dužnost tajnika Akademije, a s tim u svezi dodajmo neku riječ i o tradicionalnim nitima koje vežu Akademiju i Maticu hrvatsku. Kad je osnovana Akademija, postojala je namjera da se Matica hrvatska stopi s njome u jednu ustanovu. Do toga srećom nije došlo, jer su njihove zadaće, a time i programi, doduše srodni ali ipak bitno različiti. Komplementarni, a ne identični. Njihovo sjedinjavanje ne bi koristilo ni Akademiji ni Matici. Pa kad se od toga odustalo, došlo je do tijesnih odnosa, osobito u personalnom smislu. Smičiklas nije bio prvi član Akademije, koji je bio na njezinu čelu.

mvAlenka Crljenica i vikar Vranešič pokraj biste velikana Tade

Prije njega bili su to predsjednici Matice hrvatske Matija Mesić i Ivan Kukuljević, te potpredsjednici Adolf Veber i Janko Jurković, a poslije Smičiklasa bili su članovi Akademije predsjednici Đuro Arnold, Dragutin Domjanić i Albert Bazala, koji je, kao i Smičiklas, nakon predsjednikovanja u Matici hrvatskoj bio i predsjednik Akademije. Upravo pod njegovim predsjedništvom Akademija izglasala zaključak da svoje tadašnje jugoslavensko ime zamijeni hrvatskim – što Banska vlast bana Šubašića, kao što se dobro zna, nije sankcionirala. I u razdoblju poslije Drugog svjetskog rata petorica predsjednika Matice hrvatske, redom jedan za drugim, bili su članovi Akademije: Gustav Krklec, Jakša Ravlić, Hrvoje Iveković, Ljudevit Jonke i Petar Šegedin, a članovi Akademije bili su i neki potpredsjednici tih godina. Htio sam kratko,ilustrirati ovu personalnu svezu između Akademije i Matice hrvatske, kako bi naša tema, na znanstvenom skupu koji je organizirala Hrvatska akademija, bila još utemeljenija i opravdanija.

10462944_713699938694540_9078537619723017932_n

U svojoj 150-godišnjoj povijesti Matica hrvatska imala je dvadeset i jednog predsjednika,od kojih trojica zaista zaslužuju da ih nazovemo velikim predsjednicima. To su grof Janko Draškovič, Ivan Kukuljević i Filip Lukas. Prvi je Maticu hrvatsku osnovao i poveo smjerom koji je opravdao njen osnutak; drugi ju je reformirao u trenutku, kad joj je kriza; treći ju je uspješno stabilizirao i sigurno vodio između Scile i Haribde u godinama žestokih ideoloških konfrontacija u redovima hrvatske inteligencije. Ovoj trojici velikih predsjednika sasvim su se približili Ljudevit Jonke i Tadija Smičiklas. Matica hrvatska je brod koji nikada nije uživao u plovidbi mirnim morem. Naprotiv, uvijek su taj brod valjali ponekad i olujni valovi, prijeteći mu da ga razbiju i potope. Kao spomenula trojica velikih predsjednika Matičinih, i Smičiklas je znao kako Maticu hrvatsku valja voditi da bi ona bila korisna za društvo svih Hrvata. Premda je bio i politički djelatan, pa je kao član Neovisne narodne stranke bio u dva navrata i zastupnik u hrvatskom Saboru, Smičiklas je znao kako taj brod poštedjeti od podvodnih političkih grebena. Znao ju je očuvati od svake, pa i vlastite političke i stranačke opredijeljenosti. Samo stabilan, uravnotežen čovjek mogao je imati toliko praktične mudrosti. Po tome je Smičiklas nedostižan uzor i mnogim našim suvremenicima.

Objavljeno u Uncategorized | Ostavi komentar

Prijateljstvo koje me je obilježilo

kustićU subotu, 19. srpnja, u samo predvečerje blagdana svetog Ilije, nebeskog zaštitnika Žumberka, zatvorila se biološka knjiga jednog od najznačajnijih hrvatskih novinarskih djelatnika 20. stoljeća, Živka Ante Kustića.

Tiskarski termini požuruju pa ovu kolumnu pišem nakon završenih ukopnih obreda, u ranim jutarnjim satima. Prema Živkovoj oporučnoj želji, mnogi nisu mogli saznati mjesto ni vrijeme zemaljskog ispraćaja, niti su se, prema njegovoj izričitoj želji, smjeli držati oproštajni govori, osim nadležnog grkokatoličkog svećenika. Dežurni novinari iz dnevnog tiska, vjerni svojoj profesionalnoj dužnosti, nisu pak mogli propustiti tako važnu vijest i želju za pisanjem nekrologa o bardu hrvatskog novinarstva. Kao njegov istinski prijatelj, s kojim sam prevalio više od četiri desetljeća, nisam želio povrijediti njegovu posljednju želju, istrčavajući se pisanjem. Usuđujem se nadati da su mnogi čitatelji ove kolumne u dnevnom medijskom prostoru pročitali nekrologe i biografiju Živka Kustića.

Kao prijatelj ili mlađi brat, u izvjesnom smislu i duhovno dijete, imao bih o Živku Kustiću materijala za cijeli jedan roman. Živkov trag, koji je ostao među svima nama, bit će izazov svim budućim studentima novinarstva. Jedinstvena lucidnost, ciceronska elokvencija, pronicljivost u srž problema, bilo vjerske ili svjetovne problematike, bila je kod njega fascinatna. U razgovorima o njegovom pisanju znao je objašnjavati kako ga je studij skolastičke teologije i filozofije naučio razmišljati, studij atomske fizike pomogao mu je u racionalnosti, a najviše ga je u životu naučilo žumberačko drvalo. Mnogi će se upitati koja je to akademija? Živko je u svom stilu znao odgovoriti: “Kada dođeš kao mladi svećenik iz urbane sredine, naučen fakultetskom razmišljanju, pa u žumberačkom selu sjedneš krajem dana u dvorište gdje seljani drže drva, iznenadiš se. Umjesto svojeg promišljanja i raspravljanja osjetiš da si, iako oboružan akademskim titulama, u životnim svakodnevnim raspravama ovim gorštacima potpuno inferioran. Moj podlistak u Glsu Koncila pod naslovom Pismo seoskog župnika, samo je odraz tog žumberačkog drvala”.

Doista, bijaše to pisanje aktualno, cinično zajedljivo, ali nikoga nije moglo povrijediti. Bio je to specifičan ideološki obračun s jednoumljem bivšeg režima. Slobodno se može reći da je pisana i izgovorena riječ Živka Kustića, kroz tolika desetljeća javnog djelovanja, antologijskih dimenzija. Promišljanje ovdašnje Crkve nezamislivo je bez nekolicine eminentnih teologa i promicatelja cjelokupnog obnoviteljskog vjerskog života, a bez spomena Živka Kustića. Uz mnogobrojne poklonike, Živko Kustić imao je i brojne neistomišljenike, ponajprije na društveno-političkom polju bivšeg režima i sadašnjih “demokrata”, ali najteže su mu padala spletkarenja iz crkvenih redova. Koliko sam ga poznavao, a usuđujem si prisvojiti pravo da sam ga dobro poznavao, najbolnije mu je palo kada su mu, vrlo perfidno, odmagali i spletkarili o nekim njegovim “tajnim urotama”. A to su radili ljudi “iz busija”, koji nikada javno nisu bili u stanju izložiti svoje bonvivanstvo. Vrijeme i povijest će pokazati tko je imao pravo i čija veličina ostaje zauviijek. Kao prijatelj, dobrom Bogu sam zahvalan na daru Živka Kustića kroz tolika desetljeća.

Evo, u kratkom vremenu u krilo Abrahamovo s ovog našeg prostora odoše dva draga i velika Božja čovjeka: Živko Kustić i Zvjezdan Linić. Vrijeme prolazi, a njihova ljubav u nama živi. Na svima nama, koji smo ovu dvojicu dragih ljudi voljeli, je moliti dobroga Boga da ovom napaćenom narodu pošalje novih proroka koji će svjedočiti neizmjernu Božju ljubav i sve nas poticati na trajno obraćenje i kvalitetniji život, u skladu s Božjim zapovjedima.

Napisao: Mile Vranešić, Glasnik Samobora

Objavljeno u Uncategorized | 1 Komentar

Šaljiva priča iz Radatovića; Jež u krevetu

žužBilo je to na drvalu, jedne nedjelje, kada nam je Nika Perin ispričao ovu priču: Lijepa i mlada djevojka iz jednog našeg sela zapela za oko seoskim mladićima, kojih nije bilo baš puno,ala su bili vragoljasti. Svaki joj se nastojao približiti, osvojiti ju, postati odabranik njenog srca. Na svakom koraku nastojali su joj pomoći, samo ne bi li koga zapazila. Kad bi gonila goveda na pašu, momci su je pratili, kad bi išla po vodu, oni su opet bili tujkare. Roditelji su se stali jeziti i galamiti na sinove. Dečki nisu marili za to i samo su gledali ljepoticu i njenu vitku i privlačnu pojavu.

Momci su već bili jezni i na nju i na sebe. No jedan koji je bio najzagrijaniji odlučio se za šalu. Uspio je uhvatiti živog ježa i razmišljao je gdje da ga stavi. U tome mu je pomogao otvoren prozor sobe u kojoj je ljepotica spavala. Stavio ga je u krevet ispod popluna. Možete si zamisliti kako je ljepotica iza toga postala govorljiva i pristupačna kako bi saznala čije je to djelo.

Objavljeno u Uncategorized | 1 Komentar

Svećenik Ilija pl. Gvozdanović,srpanjska žrtva (29.07.1845.)

ilija gvZa skupštinu zagrebačke županije 28.07. 1845. krivotvoreni su potpisi kako bi bilo više mađarona, a manje narodnjaka. Drugog dana skupštine, 29.07. na uglu Markovog trga i Mletačke u Zagrebu oko 19 sati mađarski časnik je ranio Mirka Bogovića. U sukobu mađarona i narodnjaka vojnici su ubili deset i ranilo oko trideset nedužnih ljidi. Među poginulim bio je i Ilija Gvozdanović,a koji je bio mrzlopojski župnik.

Ilija, sin Petra pl. Gvozdanović  i Ane rođ. Čučić, rodio se 23.10. 1817. u Brezovcu, župa Grabar u Žumberku. Ovaj mladi Žumberčan polazio je Gornjogradsku gimnaziju i Filozofski fakultet u Zagrebu.  Jednu je godinu učio pravo na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Bogoslov Iija primljen je 1837. u Grkokatoličko centralno sjemenište u Beču,a tamo je učio do 1841. Za svećenika je zaređen 1842. i zaredio ga je biskup Gabre Smičiklas. Od 02.07. 1843. bio je mrzlopoljski župnik,a bio je uzoran svećenik. Odlično je vodio župne matice,a narod ga je obožavao u Žumberku. Vrhovno vojno zapovjedništvo pohvalilo je 1945. Iliju Gvozdanovića i Janka Bubanovića (upravitelja župe u Radatovićima) zbog redovnog podučavanja djece u vjeronauku. Kao mrzlopoljski upravitelj župe došao je u Zagreb i tog kobnog dana(29.07.) bijaše pred grkokatoličkim sjemeništom ranjen.

Puščani hici s Markovog trga pogodili su Iliji i one je pao teško ranjen. Prevezen je u bolnicu,a poslije 7 mjeseci okrijepljen svetim tajnama umirućih, blago je u Gospodinu usnuo 15.03. 1846. Pokopan je uz druge Srpanjske žrtve na groblju sv. Juraja u Zagrebu,a kasnije su zemni ostaci premješteni na Mirogoj i položeni kod glavnog križa.

Objavljeno u Uncategorized | Ostavi komentar

Kako do Pećnog?

Pechno01-720x480Kao i svake prethodne tako i ove godine mnogobrojni vjernici uputi će se na proslavu Velike Maše (Uspenije presvete Bogorodice) u Pećno. U tom naumu mnogi će ipak prije polaska prema Pećnom dobro promisliti kojom će cestom doći do omiljene Marijanske crkve u Žumberku. Postalo je nažalost već uobičajeno da prometnice na pećanskom području nitko ne održava.  U najboljem slučaju  ceste se na jedvite jade donekle osposobe za promet tek uoči Velike Maše, jer tada ovdje dolazi veći broj ljudi. Proštenje prođe i sve opet ostaje po starom do slijedeće godine, i tako iz desetljeća u desetljeće umjesto napretka nazadovanje. Svaki Žumberčan koji potječe iz Pećna kao i svaki ljubitelj prekrasne prirode na ovdašnjem prostoru postavit će si logičko pitanje: ako se iskorištava šuma nije li onda moralna dužnost države i lokalne vlasti da zauzvrat budu barem ceste osposobljene za promet? Što zapravo lokalna zajednica dobiva od drvne mase koja se veće desetljećima izvozi iz šume Kremenjak između Pećna i Višćeg Vrha. Čini se da dobiva uništenu cestu po kojoj je gotovo nemoguć promet osobnim vozilima. I druga cesta koja vodi od Pećna preko kanjona Slapnice do Medven Drage i dalje prema Pribiću  nije u ništa boljem stanju. Umjesto da se ova cesta jednom za svagda uredi za koliko toliko normalan promet ona se i dalje prepušta propadanju.

pećnoPećanci igraju nogomet ispred svoje škole, 1968.god.

U cijelom Žumberku nema ljepšeg predjela od Kanjona Slapnice koji eto nebrigom lokalnih vlasti ostaje nedostupan turistima i izletnicima.  Crkva opet po tko zna koji put apelira da se urede ceste, da se omogući pristup selima, crkvama i grobljima. Upravo o putu od pećanske crkve „Svete Marije“ do mjesnog groblja već smo višekratno upozoravali vlasti da se stvari pokrenu s mrtve točke, ali kao što vidimo glas je naš kao glas proroka u pustinji. Usprkos svemu Crkva u Žumberku ne može ostati nijema na potrebe stanovništva, i dalje će  pozivati na promjenu mentalne svijesti političara koji moraju uvidjeti realnost i potrebu brige za svakog čovjeka. I ovim putem, s najvećom ozbiljnošću pozivamo lokalne vlasti da se pokrene uređenje prometnica na pećanskom području.

Izvor: zumberaci.vikarijat.com

Objavljeno u Uncategorized | 1 Komentar

Najnovije vijesti iz Žumberka

10547490_10204484571463746_3244123310432160365_nNa inicijativu župnog vijeća rimokatoličke župe sv. Marije Magdalene iz Oštrca prije nekoliko tjedana teren oko crkve je strojno poravnat. Ostalo je mnogo kamenja koje se moglo jedino ručno pokupiti. Prošle i ove subote su župljani skupili i uklonili veći dio toga. Sve se to radi s ciljem da bi se veliki prostor oko crkve mogao lakše održavati i kositi. Nije još sve gotovo, ali će vrijedni ljudi i dalje raditi da se posao privede kraju.

Prošle subote vrijedni vatrogasci iz Kašta su održali vatrogasnu vježbu,a navečer uz grupu Žumberačku fortunu i narodno veselje. Zabava je bila odlična,a bilo je i mnogo susjeda iz Slovenije. Vatrogasci iz Kašta su primjer složnosti i rada, a nosioci aktivnosti su mlade snage i većinom djevojke. Sošičani su 26.05. čistili vodotok svoga potoka koji prolazi kroz selo. Inicijator akcije bile su “Žumberačke vile”,a nakon rada bio je prigodni domjenak uz pjesmu.

Objavljeno u Uncategorized | 1 Komentar

Povijesna crtica iz Kalja

kaljeU malom i siromašnom selu od jedva četrdeset kućnih brojeva,žumberačkom mjestu Kalje,osnovana je ovih dana čitaonica. Naziv je ove prve čitaonica u Žumberku- “Hrvatska seljačka čitaonica u Kalju”. Zasluga oko osnutka ove čitaonice ima domaći župnik u Kalju v.g. Josip Tomlinović. Na otvaranju bilo je nekoliko pozdravnih govora koje su izrekli:I. Colarić iz Kalja, M.Jelenić , tajnik HSS iz Grabra,bilježnik M. Šustić i na kraju presjednik čitaonice župnik J. Tomlinović. U Kalju je djelovalo uzorno Vatrogasno društvo, a na čelu kojeg je bio agilni Mirko Šintić iz Gornje Vasi. U mjestu je aktivni i HSS, a na čelu kojeg je trgovac, Martin Maletić.

Početak čitaonice bio je težak, a domaći sin Augustin Belanić ponudio je svoju kuću da se preuredi i da postane prostor za čitanje i posuđivanje knjiga. U početku je bilo oko 4o članova i bio je naglašeno da se čitaonica nesmije baviti politikom. Za tajnika čitaonice bio je izabran Petar Gundić. Slogan čitonice je bio “Prosvijetom se ide k slobodi i napretku”. Cilj čitaonice je bio poboljšati naobrazbu pučanstva i ići prema preporodu Žumberka.

Žumberačke novine, ožujak 1940. godina

Objavljeno u Uncategorized | 1 Komentar

Kad ne vozi putnike, brine se da zvono na vrijeme zvoni

josip kekićDanju već trideset dvije godine Josip Kekić prevozi putnike diljem grada u svom taksiju, a u posljednjih osam godina usto je i službeni zvonar zagrebačke prvostolnice.Vodi računa tako i da sve bude na vrijeme spremno prilikom svečanih prigoda, u kojima ima pristup u bogatu riznicu, koja krije i plašt-misnicu ugarskog kralja Ladislava, osnivača zagrebačke biskupije iz 11. stoljeća, kaleže, relikvijare te vrijednu zbirku numizmatike.

Pomažu i sinovi

– Pokupim što trebam od rizničarke i vratim nakon što svečanost završi. Primjerice, neke baldahine iz riznice, koji se koriste za procesiju na Dan Grada Zagreba do Kamenitih vrata, slažemo i po dva sata. Pomažu mi i sinovi – kaže Kekić, inače grkokatolik-Hrvat iz Žumberka.

Petorica sinova priskaču mu u pomoć i kad ode na godišnji odmor. Kekić se brine za to da svih osam zvona pravodobno zvoni. Nekad je bilo potrebno šestero ljudi jer se ručno zvonilo putem poluga na najvećem zvonu, smještenom u južnom tornju. No danas je zvono Presveto Trojstvo, teško 6454 kilograma, spojeno na elektromotor, koji zvono pokreće prema točno određenom rasporedu. No ipak Kekić tijekom zvonjave ispod zvona prati otkucava li batić točno sate. Elektromotor sada pokreće i velike satove, koji su se donedavno navijali, a satni mehanizam, koji je izrađen 1900. u Beču, sada je samo izložbeni primjerak.

– Bivši zvonar Berić živio je u sjevernom tornju katedrale, zajedno sa sinom, a ja sam prvi zvonar koji ne živi u katedrali. Nisam mogao ostaviti kućicu u Markuševcu, koja se vidi s vrha katedrale – kaže Kekić.

Večernji list

admin: Josipov otac je bio grkokatolički svećenik u Zagrebu i Žumberku,a brat Andrija je danas svećenik u Žumberku

Objavljeno u Uncategorized | 1 Komentar

Hodočašće u Makedoniju kao duhovna obnova

MakedonijaOhridU večernjim satima 13. srpnja pedeset hodočasnika iz Radatovića, Kašta, Sošica, Samobora, Jaske , Karlovca i Zagreba predvođenih našim dragim svećenicima Marjanom Jeftimovim i Zinovijem Zastavnim krenulo je na šestodnevno hodočašće u Makedoniju. Hodočašću su se pridružili i jaskanski grkokatolički župnik o. Milan Stpić te svećenik Splitske nadbiskupije vlč. Ante Žderić. Na putovanju je većina hodočasnika produbila znanje o bizantsko-slavenskom obredu i time kroz molitvu i svetu liturgiju učvrstila vjeru. Hodočašće je započelo u nacionalnom parku Mavrovo, nastavilo se posjetom Bigorskom manastiru, te onom u Račici.

U Ohridu, u neposrednoj blizini Ohridskog jezera, u gostinjcu katoličke župe sv. Ćirila i Metoda proveli smo tri prekrasna dana obilazeći crkve: sv. Jovan Kanea, sv. Klimenta, sv. Sofije, i sv. Perivlepta. Četvrtog dana boravka brod nas je odvezao sve do Sv. Nauma gdje smo razgledali crkvu sv. Klimenta, a mnogi od nas su uživali u ljepotama jezera vozeći se čamcem do izvora jezera. Zadnjeg dana našeg hodočašća posjetili smo manastir sv. Ilije gdje smo ugošćeni od našeg hrvatskog zemljaka Ivana Nikolića sada monaha Atanazija koji je rodom sa otoka Krka. Put nas je dalje vodio prema Bitoli gdje smo obišli rimokatoličku crkvu Srca Isusova te onu sv. Dimitrija. U kasnim popodnevnim satima dolazimo u Skoplje te obilazimo spomen kuću blažene Majke Tereze gdje se svatko od nas podsjetio kako je ona bila velika i sveta žena. Njoj smo uputili naše skromne prošnje da pred licem Svevišnjega u Vječnosti moli za nas, naše obitelji i za župe iz kojih stigosmo. Uz pjesmu i zahvalu u srcu na takvom divnom putovanju u subotu 19. srpnja sretno stigosmo svojim kućama.

Hodočasnica

Objavljeno u Uncategorized | Ostavi komentar

Zagrebačka županija podupire turizam

ZUPANIJA_16_02_2013Zagrebačka županija osigurala je 800.000 kuna bespovratnih sredstava za provedbu programa Konkurentnost turističkog gospodarstva u 2014. godini. Sredstva će se dodjeljivati za povećanje standarda, kvalitete i dodatne ponude poput: bazena, klizališta, wellnessa, adrenalinskih parkova, dječjih igrališta itd., u smještajnim i ugostiteljskim objektima na području Zagrebačke županije. Natječaj je otvoren do 29. kolovoza 2014. godine.

Korisnici potpora mogu biti subjekti malog gospodarstva (definirani Zakonom o poticanju razvoja malog gospodarstva), trgovačka društva izvan javnog sektora te obrti i zadruge koji se bave ugostiteljskom i/ili turističkom djelatnošću. Također, prijaviti se mogu i seljačka domaćinstva (OPG) koja pružaju ugostiteljske i/ili turističke usluge. Pritom je važno da podnositelj prijave bude registriran na području Zagrebačke županije te da se predloženi program provodi na području županije.

Zagrebačka županija subvencionirat će do 60% prihvatljivih troškova bez PDV-a, odnosno najviše 150.000 kuna za hotele, pansione, apartmane, hostele, kampove, te do 100.000 kuna za seljačka domaćinstva i objekte za prehranu – restorane. Inače, pojedini korisnik može prijaviti i ostvariti subvenciju samo za jedan program.

Iz Zagrebačke županije pozivaju sve zainteresirane da se jave na natječaj, a informacije, tekst natječaja, upute za prijavitelje i prijavni obrazac nalaze se na službenoj stranici Zagrebačke županije www.zagrebacka-zupanija.hr pod Natječaji i javni pozivi. Odgovori na dodatna pitanja mogu se dobiti na brojevima telefona 01/6009-421 i 01/6009-484 ili na e-mail: a.zelic@zagrebacka-zupanija.hr.

Prijave s potrebnom dokumentacijom dostavljaju se kao preporučena pošiljka na adresu: Zagrebačka županija, Upravni odjel za gospodarstvo, Ulica grada Vukovara 72/V, P.P. 974, 10001 Zagreb ili osobno na navedenoj adresi u Pisarnici na 6. katu.

M.B.

Objavljeno u Uncategorized | Ostavi komentar