Zašto neki politički uhljebi pišu laži o smrti biskupa Njaradija

Grkokatolici

Srpsko narodno vijeće (SNV) izdalo je knjigu o Uniji i unijaćenju, a kao izdavač navodi se Milorad Pupovac. U djelu se na bezbroj mjesta na najgrublji način prozivaju žumberački svećenici o čemu će biti prilike iznesti mišljenje u nekim drugim prigodama. Ono što je ipak najvažnije u cijelom djelu odnosi se na pokušaj diskreditacije Žumberčana kao cjeline u smislu optužbe da su upravo žumberački svećenici krivi za smrt križevačkog biskupa Dionizija Njaradija 1940. godine. Pišući o smrti Njaradija u djelu se navodi slijedeće: “Inače biskup (vladika) Dionizije Njaradi umro je iznenada, pod ne baš jasnim okolnostima. Bio je u posetu Radatovićima i Sošicama, a zatim je otputovao u Mrzlo Polje gdje je bio pop Janko Rapljenović. Posle obilne večere, otišao je da legne, a ujutro se nije na vreme pojavio. Nađen je mrtav. Okolnosti su ostale sumnjive i ostale su takve do danas”. Zaista nije jasno zbog čega se Srpsko narodno vijeće (SNV) toliko brine oko smrti Dionizija Njaradija i razuman si čovjek postavlja pitanje: pa što SNV brine smrt jednog unijatskog vladike i što je tu uopće sumnjivo? Razumije se da je Srpskom narodnom vijeću poznat prijeratni sukob Njaradija i grkokatolika Hrvata (Žumberčana) koji su odbijali projugoslavensku politiku ovog rusinskog biskupa na tronu hrvatske grkokatoličke eparhije. Nije nikakva tajna da je Njaradi bio dugo godina prije svoje smrti u lošim odnosima sa većinom žumberačkog klera napose sa uglednim žumberačkim svećenikom Jankom Rapljenovićem, ali i sa zagrebačkim Žumberčanima koji su uvidjeli koje namjere ima sa hrvatskom Križevačkom biskupijom. Njaradi je sam bio kriv što su ga Žumberčani odbijali jer je činio mnoge nepravde prema žumberačkim svećenicima, a općenito nije bio potpuno svjestan da je on zapravo kao pripadnik nacionalne manjine dužan poštivati većinski hrvatski narod i sve ono što taj narod želi, a ne nametati svoje manjinske stavove. Dakle Njaradi je među Hrvatima sam o sebi stvorio loše mišljenje koje ga eto prati do dan danas. Srpsko narodno vijeće zabrinuto zaključuje kako su okolnosti smrti Njaradija bile “sumnjive”. E to je sada pitanje za raščlambu crkvenih povjesničara. Što je bilo sumnjivo? To što je obilato večerao, to što je popio čaj ili to što je otišao u krevet spavati? Ništa od toga. Sumnjivo je bilo to što je Njaradi preminuo baš za vrijeme posjeta svećeniku Janku Rapljenoviću, ponosnom hrvatskom sinu, s kojim je bio u višegodišnjem sukobu. To bi eto prema SNV-u trebalo biti sumnjivo. Lažna teza koja je odmah nakon iznenadne smrti Njaradija počela kružiti o tome kako je Njaradi navodno u Mrzlom Polju otrovan potpuno je razobličena doktorskim nalazom/obdukcijom koja je potvrdila da je Njaradi umro od zatajenja srca. Dakle nikakve sumnje nema niti je ikada bilo. Iako se sa njime nisu slagali, Njaradija sigurno Žumberčani nisu otrovali niti što slično, umro je prirodnom smrću. Žumberčanima ionako biskup ne znači previše, oni od uskočkih vremena tradicionalno više poštuju svoje svećenike koji su stalno sa njima i u dobru i u zlu, pa se onda nameće pitanje; što bi onda uopće imali razloga biskupa na bilo koji način ugrožavati ako uopće nije bio važan? S biskupom se ne živi jer on samo dođe i ode, a sa svećenicima se ostaje i živi, govorili su stari u Žumberku. Usmena predaja među Žumberčanima kaže da su Njaradija već u Sošicama upozoravali da ne ide u Mrzlo Polje, ali ne zbog toga jer bi mu tamo netko presudio već zbog toga jer je već u Sošicama bio blijed “ko krpa” i izgledao u licu veoma loše. Oni koji su biskupa vidjeli prije odlaska iz Sošica u Mrzlo Polje vidjeli su da ne izgleda dobro i da je u lošem zdravstvenom stanju. Međutim gospodin Njaradi nikoga nije htio slušati i bio je uvjeren da je smrt još veoma daleko od njega. A ona ga je čekala u Mrzlom Polju. Da je poslušao savjete možda bi još poživio, ovako je velike muke zadao SNV-u u Zagrebu koje sada ne može imati mira zbog njegove iznenadne smrti. SNV se dakako ne zamara time što je taj isti Njaradi godinama uskraćivao plaće žumberačkim svećenicima koji su bili u tako teškoj materijalnoj situaciji da su jedva imali za hranu svojim obiteljima, o čemu svjedoče sačuvani zapisnici, dok je gospodin Njaradi u isto vrijeme sa svojim poltronima u najvećem luksuzu obilazio Rim, Ameriku i Ušhorod. Svima koji se bave crkvenom i narodnom poviješću možda će biti jasnije zašto se SNV toliko brine oko Njaradijeve smrti ako se iznesu neke povijesne činjenice. Naime, upravo u vrijeme dok je službu križevačkog biskupa vršio Njaradi na teritoriju tadašnje grkokatoličke Križevačke biskupije vjernici grkokatolici prelaze u srpsko pravoslavlje, i to ne samo u Vojvodini i Bosni već i u Dalmaciji i Sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Razumije se da je takav biskup bio po volji beogradskog Kraljevskog dvora i SPC-a jer je primjerice u cijelom grkokatoličkom Dalmatinskom vikarijatu od 1918.-1924. godine držao ispražnjene tri župe čime je dao povod za uzurpaciju crkvenih zgrada od strane školskih vlasti. Da se borio za Dalmatinski vikarijat i tamošnje grkokatoličke vjernike sigurno se danas SNV ne bi toliko brinuo za njega. Treba li kazati da se upravo u vrijeme Njaradija u Sremskim Karlovcima na bogosloviji SPC-a školovalo 19 mladića Rusina koji su nakon svećeničkog zaređenja trebali prevesti sve vojvođanske rusinske grkokatolike na srpsko pravoslavlje. Treba li u vrijeme Njaradija istaknuti osnivanje Pravoslavnih ukrajinskih parohija za grkokatoličke Ukrajince u Bosni koje su bile pod jurisdikcijom SPC. Ili da podsjetimo što se na vjerskom planu, potpomognuto kraljevskom politikom, događalo u Radatoviću 1921. godine i koje su bile nakane srpskog pravoslavlja u tom djelu Hrvatske? Je li normalno da biskup dok mu se oduzimaju vjernici, preuzima upravu još jedne grkokatoličke biskupiju i to čak u Slovačkoj? Pa to razumnom čovjeku sve govori o karakteru i brizi za vjernike Križevačke eparhije od strane g. Njaradija. Kad je biskup nemaran, konfliktan, i u dugotrajnom sukobu sa svećenstvom, kao što je bio slučaj s Njaradijem, onda se loše posljedice i nakon njegove smrti još dugo osjećaju. Konačno, nije namjera crkvenih povjesničara nikada nikoga prikazivati u drugačijem svijetlu nego što on zapravo jest. U tom smislu istina je temeljni imperativ koji nas mora voditi u sagledavanju povijesnih činjenica o svakoj osobi, pa tako i o Njaradiju. Što se slučaja Njaradi tiče SNV ipak mora prihvatiti povijesne činjenice, causa finita est! (zumberackivikarijat.com)

Objavljeno u Uncategorized | Ostavi komentar

Održana Skupština vatrogasaca iz Prekrižja

dvd-prekrizjeU subotu, 17. veljače  u Donjem Prekrižju u Vatrogasnome domu Dobrovoljno vatrogasno društvo Prekrižje održalo 87. redovnu godišnju skupštinu. Predsjednik društva gospodin Nikola Vlašić dao je na analizu izvješća za 2017. godinu, te planove za 2018. godinu. Na skupštini su usvojena izvješča o radu za proteklu godinu,te predstavljeni planovi za naredno razdoblje. Skupštini je nazočilo kao gosti 16 vatrogasnih društava iz Zagrebačke i Karlovačke županije. Ovo društvo su osnovali napredni i vrijedni ljudi ovog kraja 1931. godine. Vatrogasnu društvo Prekrižje spada pod općinu Krašić,a u tamošnjem sastavu vatrogasne zajednice su još društva: Krašić i Pribić.

Objavljeno u Uncategorized | Ostavi komentar

Napustila nas je Mare Mesic iz Hrastovca

svijeca-ilustracija

Dana 19.2.2018. u staračkom domu prestalo je kucati srce žumbercanke Mare iz Hrastovca. Mare Mesic  rođ. Vlašić rođena je davne 1929. godine na Vlašić brdu u Žumberku od oca Ćirila i  majke Mare rod. Simenić. Mare je bila najstarije dijete u obitelji,a poslije nje rođeni su: Mijo, Bara, Draga i Ankica. Svi su pokojni osim Ankice. Obitelj se 1945. doselila u Hrastovac sa još dosta obitelji iz našeg Žumberka.U Hrastovcu se udaje za Vinka Mesic i si njime imala je sinove; Branka koji je umro kao dijete, Miru sa kojim je živjela, Vladu u Austriji, te Branka koji je poginuo. Rado je pričala o rodnom Žumberku i sirotinji na na njemu, ali i ponosu i sreći koja je vladala u starom kraju. Kuma Mare biti će pokopana 20.2.  u 14 sati na hrastovačkom groblju pored muža Vinka i sina Branka. Kuma Mare, hvala vam za svaku žumberačku riječ koju ste mi rekli i svaki ručni rad koji ste mi poklonili. Počivala u miru Božjem!  (Nikola Đurašin)

Objavljeno u Uncategorized | Ostavi komentar

Raspored vatrogasnih Skupština

ovž-300x188Neka vatrogasna društva su već održali izborne skupštine (Krašić i Prekrižje),a dok većina ima tokom ožujka i travnja. Prvu skupštinu imaju vrijedni vatrogasci iz Pribića i to 3. ožujka,a 10. ožujka  skupštinu imaju  vatrogasci iz Oštrca. Dana 17. ožujka vatrogasnu skupštinu imaju vatrogasci iz Sošica,a 18. ožujka vatrogasci iz Radatovića.

13932919_1423974370965080_3378791483272038625_n

Vatrogasci iz Petričkog Sela, Kašta i Gornje Vasi imaju svoje godišnje skupštine 24.ožujka. Zadnji skupštinu 14. travnja imaju vatrogasci iz općinskog središta Kostanjevca.

dvds

VATROGASNA ZAJEDNICA OPĆINE ŽUMBERAK IMA SKUPŠTINU 6. SVIBNJA U SOŠICAMA.

Objavljeno u Uncategorized | Ostavi komentar

Žumberčani – Subetnička grupa u Hrvata

karta1

Većina etnosa sastoje se od manjih “etnografskih grupa ili subetnosa među kojima se, s obzirom na suživot na zajedničkim prostorima, zamjećuje bliskost u najrazličitijem kulturnom stvaralaštvu. Tipičan je primjer hrvatska etnička zajednica koje se l. ‘lgatstvo i raznolikost u kulturnom stvaralaštvu ogleda i u postojanju mnoštva subetničkih grupa. autorica u ovom radu govori o genezi jednoga takvog subetnosa u Hrvata počeci kojeg sežu u 16. stoljeće, a označen je regionalnim imenom – Žumberčani. Kao bitne odrednice ove subetničke skupine autorica iznosi jako izraženu svijest o pripadnosti hrvatskom etnosu, čvrstu povezanost za svoje uskočko porijeklo (koje se danas doimlje kao mit), grkokatoličanstvo i veoma sačuvanu tradiciju. U radu se također ukazuje na vrlo izražen proces depopulacije žumberačkog područja koji bi mogao dovesti i do nestanka ove subetničke grupe u Hrvata.

Ako pod etnogenezom podrazumijevamo proces “stvaranja, konsolidacije i razvoj određene etničke zajednice, odnosno formiranje nekih antropoloških, lingvističkih i etnoloških specifičnosti”, onda u izučavanju i razumijevanju tog procesa koji teče neprekidno “ne samo na osnovi demografske strukture” nego i u zavisnosti od najrazličitijih društvenih zbivanja moramo polaziti prvenstveno od antropoloških i etnoloških relevantnih parametara. Jer, shvatiti taj dinamični proces znači shvatiti i razjasniti sve specifičnosti kao i njihovu genezu, odnosno kao što poznati sovjetski etnolog S.A. Tokarev kaže treba objasniti razvitak “onoga kulturnog oblika” po kojem se jedan etnos razlikuje od drugoga. Taj kulturni oblik koji pored jezika etnosa obuhvaća i svu njegovu povijesnu tradiciju, po Tokarevu jest upravo ono što nekoj etničkoj zajednici daje individualnost. Etničke zajednice najčešće se sastoje od manjih “etnografskih grupa” ili suhetnosa kod kojih se, s obzirom na suživot u određenom prostoru, zamjećuje bliskost u najrazličitijem kulturnom stvaralaštvu ali i specifičnosti koje su od bitnog značaja za izučavanje etnogeneze. U povijesnom i dinamičnom procesu stvaranja etničke zajednice, pored prirodnih faktora, određenu i važnu ulogu imaju i činioci kao što su primjerice društvena sredina, političke prilike, vrijeme u kojem se ona stvara i drugo. Za određenje etičnosti neke zajednice bitno je stvaranje etičke svijesti kao “svijesti o zajedništvu” i jedne od temeljnih antropoloških kategorija. U znanstvenom izučavanju etnogeneze treba također voditi računa o činjenici da nema etničke zajednice koja bi bila u potpunosti lišena raznih utjecaja izvana, kao što nema ni etničke zajednice koje bi kultura nastala isključivo kao rezultat vanjskih utjecaja. U kontekstu navedenoga u ovom ćemo radu pokušati ukazati na genezu i bitne značajke jednoga konstitutivnog elementa, hrvatskog etnosa, odnosno subetničke grupe koja nosi kolektivni etnički nadimak Žumberčani. Ova subetnička grupa Hrvata ima regionalno utvrđeno ime a od ostalih subetničkih skupina unutar svoje etničke zajednice razlikuje se specifičnostima u govoru, tradiciji, običajima i posebnostima u drugim životnim manifestacijama. Dakako, nije nam nakana da u ovom radu detaljno govorimo o svim ovim specifičnostima koje određuju ovu subetničku grupu, i koje su predmet izučavanja drugih znanstvenih disciplina (lingvistike, etnologije, antropologije i dr.) i o kojima su već pisali drugi. ( P. Skok, I. Severović. M. Popović, N, Gjetvaj. T. Širola i dr.)

Neke povijesne naznake o razvoju hrvatskog etnosa

Niz društvenih, gospodarskih, političkih i etnokulturnih faktora utjecao je kroz vjekove na formiranje hrvatskog etnosa. U procesu njegova formiranja značajna uloga pripada i autohtonom stanovništvu koje je nastanjivalo ovaj teritorij prije doseljenja hrvatskih plemena. Osim toga i drugi momenti i faktori izvana osobito početkom 16. stoljeća utjecali su na promjene u političkom životu Hrvata i odrazili se na pravac etničkog razvitka. Formiranje Vojne krajine, koja je trebala poslužiti kao bedem u zaštiti Habsburške monarhije i daljnjeg prodiranja Turaka preko Balkana u Evropu, snažno je utjecalo na promjenu etničke slike hrvatskih zemalja. Dakako, Habsburgovci su na razne načine poticali naseljavanje toga strateški važnog prostora za Monarhiju. Privilegijama su privukli naročito izbjeglice pred Turcima iz Bosne, istočne Hrvatske i nekih drugih krajeva. Kasniji procesi kao na primjer sjedinjenje Slavonije sa Banskom Hrvatskom, zatim ukidanje Vojne krajine 1881, te pripojenje njezina teritorija Hrvatskoj, revolucija 1848, potpadanje Hrvatske i Slavonije pod vlast Ugarske i drugi kasniji procesi u Hrvatskoj, bitno su utjecali na cjelokupno formiranje hrvatske etničke zajednice.

Osnovne odrednice i uzroci nastajanja subetnosa

Donedavno je predmet znanstvenog izučavanja bila klasif’ikacija etnosa i tzv. “metaetnička sjedinjenja” dok se zapostavljala tipologija subetnosa. Govoreći o raznim vidovima subetničkih jedinica koje se mogu izdvojiti unutar neke osnovne jedinice etničke klasifikacije etnosa, historičarka M. Martinova u svojoj tipologiji subetnosa, izdvaja lingvističke, gospodarsko kulturne i etnografske grupe koje mogu tvoriti određene subetničke skupine. Dakako, ovome treba dodati i administrativno teritorijalni faktor kao jednu od odrednica subetnosa. Pored dijalekta kao najvažnijeg obilježja subetnosa osobito značajno obilježje jest samosvijest i posebnosti kulture (tradicije, običaja, vjere i dr.) što se najbolje vidi na primjeru subetničkih skupina hrvatskog etnosa. Određenje subetnosa dijalektom ne znači da se unutar tog areala ne raspoznaju i druge subetničke grupe. Uzroci nastajanja hrvatskih subetničkih grupa veoma su različiti i mnogostruki (lokane subetniče grupe u Hrvata formirane su kasnije (Međimurci, Zagorci i dr.) Na višeuzročnost subetnosa u Hrvata ukazuje njihova geneza iz koje proizlazi da ni jedan nije nastao djelovanjem samo jednog faktora. Tipičan primjer subetnosa nastalog utjecajem više faktora jest subetnička grupa Hrvata Žumberčana kojih geneza seže u 16. stoljeće. Naime, na osnovi relevantnih podataka može se zaključiti da je do formiranja subetnosa u Hrvata došlo u vrijeme feudalnog društvenog poretka, ali tek od 16. stoljeća javljaju se u Hrvatskoj subetničke grupe sa vrlo izraženom samosviješću i vlastitim imenom.

Geografsko-povijesni okvir i osnovna obilježja subetničke grupe u Hrvata Žumberčana

Žumberak je smješten u gorovitu predjelu zapadne Hrvatske među rijeka Kupe i Save, a na razmeđu Hrvatske i Slovenije. Ime je dobio po vlastelinskom gradu Žumberku. Nekada davno, taj se grad zvao, kako je zabilježeno godine 1282, Sichelberg po svojim njemačkim gospodarima Sichelbergima Po kasnijim gospodarima Schonbergerima iz 1403. godine grad je nosio ime Schon berg. Zamjenom imena Schonberg sa Šumberk ili Šumperk najvjerojatnije pod svojim gospodarima iz Češke, nastalo je ime Žumberak. Po nazivu tog grada prozvan je čitav kraj, a dakako i gora koja je i prije nosila njegovo ime. Preko polovice Žumberka pokriveno je šumama, livade i pašnjaci zauzimaju oko 30% površine dok na oranice otpada svega 13%. Prirodni uvjeti odredili su uglavnom i život tamošnjeg stanovništva koje je odvajkada upućeno na bavljenje pretežno stočarstvom. Na osnovi arheoloških istraživanja koja se sustavno vrše naročito u novije vrijeme pretpostavlja se da su žumberačko područje nekad davno naseljavali Iliri i Kelti. U ranome srednjem vijeku ovo područje naseljavaju hrvatska plemena. Žumberakje do 12. stoljeća administrativno pripadao Hrvatskoj (odnosno Kraljevini Slavoniji), a od 13. stoljeća žumberačko područje postepeno potpada pod jurisdikciju njemačkih grofova i knezova te kranjskih i hrvatskih. Stanovništvo Žumberka bilo je do početka 16. stoljeća rimokatoličke vjere, mada su od sredine 15. stoljeća provale Turaka opustošile i ovo područje i uvelike umanjile broj žumberačkog stanovništva. Ekspanzija Otomanske imperije na evropski teritorij nakon pada bosanskog kraljevstva godine 1463, a naročito u 16. stoljeću prisilila je Habsburšku monarhiju i hrvatsko plemstvo na reorganizaciju graničnih područja prema Turskoj. Stvaranjem posebnoga obrambenog prostora znanog pod imenom Vojna krajina obuhvaćeno je i područje Žumberka. Osnovana žumberačka kapetanija potpala je pod slunjsku pukovniju karlovačkog generalata. Ukidanje kapetanija značilo je ujedno i ukidanje krajiške samouprave i militarizaciju Vojne krajine, što je i potvrđeno godine 1754, kada je Centralna vojna oblast u Beču izdala Militiir Griinitz Rechte odnosno “krajiška prava” . Na slabo naseljeno i opustošeno područje Žumberka (krajiške vojne vlasti) nastojale su, kao i u ostale krajiške dijelove raznim privilegijama privući ljude koji bi vršili vojnu službu. Uz ostalo vojni obveznici bijahu oslobođeni kmetskih obaveza. Žumberak je pored privilegija koje su davale krajiške vojne vlasti svojim reljefno-morfološkim odlikama privlačio naročito ono stanovništvo koje se i do doseljenja u Žumberak bavilo stočarstvom i imalo ratnička iskustva. Naseljavanje žumberačkog područja provedeno je u dosta kratkom vremenu, pa se pretpostavlja da je najvećim dijelom bilo organizirano.

Migracijski put žumberačkih uskoka – Vlaha i način njihova življenja

už1

Kao što su mnogi ustvrdili prva grupa uskoka, njih oko pet stotina, stigla je u Žumberak godine 1530. Prema nekim izvorima druga seoba zbila se 1531., dok prema drugim 1534. Također, nešto veće grupe uskoka pristigle su u Žumberak 1538., 1539., 1580., te 1597. Na osnovi dosad utvrđenih historiografskih podataka prva grupa uskoka pristigla je u Žumberak iz Bosne s porječja rijeke Une, iz župa Glamoč, Srb i Unac koje su nekada bile dio hrvatske države . U kasnijim seobama u Žumberak dolaze uskoci s porječja rijeke Cetine, zatim kontinentalne Dalmacije, zapadne Hercegovine i dijelom iz Like. Desetak uskočkih obitelji iz Senja naselilo se u Žumberak tek nakon zaključenja Madridskog mira između Austrije i Venecije godine 1617. Do danas je, međutim, ostalo nepoznato je li dolazak uskoka rezultat propagande Habsburške monarhije čiji je ugled među kršćanskim stanovništvom Balkana naročito porastao nakon poraza turske vojske pod Bečom 1529., ili je on zasluga žumberačkog plemića Ivana Kobasića, koji je od godine 1526. imao u zakupu žumberačko vlastelinstvo. Nije isključeno također da su uskoci došli u Žumberak posredovanjem hrvatskih plemića Frankopana koji su tada, između ostalog, bili vlasnici grada Ozlja. Poznavajući uskoke kao izvanredno hrabre ratnike možda su ih Frankopani iz Ozlja pozvali u Žumberak da imaju ovdje dobre vojnike. Dakako, ove pretpostavke trebalo bi znanstveno valorizirati. Ovdje se nameće također i pitanje jesu li krajevi iz kojih su se uskoci doselili u Ž umberak njihov pravi zavičaj, ili oni predstavljaju samo etapu na njihovom selidbenom putu. Usuđujemo se tvrditi da to bijaše doista samo etapa na dugom putu prema zapadu i sjeveru Balkanskog poluotoka. Ova tvrdnja zaslužuje pojašnjenje. Naime, dosad su se uglavnom svi koji su istraživali porijeklo žumberačkih uskoka složili da doseljenici pripadaju vlaškom etnosu, kojih su preci nastanjivali Balkanski poluotok još prije dolaska Slavena.  U 13. stoljeću Vlasi su se raširili po cijeloj Raškaj, Zeti i Humu a u 14. stoljeću stižu i do hrvatskih zemalja. U Dalmaciju su se Vlasi-Morlaci doselili u većem broju iz Bosne i Hercegovine u vrijeme kada je unutrašnjost Dalmacije (područje između Cetine i Zrmanje) potpala pod tursku vlast a stanovništvo pobjeglo pred Turcima.

szr1

Nadiranje Turaka na Balkanski poluotok usmjerilo je selenje toga stočarskog stanovništva prema sjeveru i zapadu zemlje. Na osnovi prezimena koja još danas nalazimo u Žumberku kao i naziva mnogih žumberačkih sela zaključujemo da je selilački put žumberačkih uskoka započeo u sjevernoj Albaniji, i zapadnim predjelima današnje Crne Gore i Hercegovine i tekao prema Bosni, Dalmaciji i dalje na sjever i zapad. Jedna od destinacija bila im je i Žumberak. Primjerice, žumberačko prezime Šimrak albanskog je porijekla (alb. Shin Mrak = Sveti Marko) a imena nekih žumberačkih sela identična su toponimima u Crnoj Gori i Hercegovini (na primjer Pilatovci u Žumberku i Crnoj Gori, Platovci u Hercegovini) . Ili pak žumberačko prezime Badovinac izvedeno je primjerice iz staroga vlaškog osobnog imena Baldovin, a prezimena Sekulić, Dančulović, Popović i dr. i danas nalazimo u Crnoj Gori. Ako prihvatimo činjenicu da su se žumberački uskoci doselili iz navedenih geografskih destinacija i da uskoci uglavnom pripadaju vlaškom etnikumu, na što nas pored mnogih historiografskih podataka upućuje osobito njihov način življenja i posebnosti kulture (jezik, običaji, način odijevanja i dr.), onda nema razloga dvoumiti o porijeklu Žumberčana. Još godine 1689. J. V. Valvasor u svojim zapisima stavlja znak jednakosti između uskoka i Vlaha koji su se doselili u Kranjsku i na područje Žumberka. Doduše, u historiografiji nalazimo i primjera kada se iz neznanja ili možda nekog drugog razloga ( recimo nerazlikovanja pravoslavlja i grkokatoličanstva što su ga ispovjedali uskoci, uskoke izjednačavačo sa Srbima. Mišljenju kojim se uskoke, naročito doseljene u Hrvatsku poistovjećivalo sa Srbima suprotstavio se veoma oštro Đuro Deželić još godine 1904. pišući da takva nastojanja nemaju podlogu ni u pisanim dokumentima ni u narodnoj predaji već su izmišljena od onih koji ne žele dobro hrvatskom narodu.  U prilog našoj tezi da Žumberački uskoci pripadaju vlaškom etničkom korpusu spada naročito organizacija njihova življenja u patrijarhalnim zadrugama još dugo vremena nakon doseljenja u Žumberak.

IMG_20170921_064952

Po tipu te zadruge su bile cjelovite seljačko krajiške do sjedinjenja Vojne krajine s Hrvatskom god. 1881. S obzirom na vlasništvo nad zemljom od koje su zadrugari živjeli krajiške zadruge bile su nevlasničke do ukidanja krajiškog zakona iz 1850. Od tada vojnička lena postajala su vlasništvo zadruga . Zadruge su bile “ne samo gospodarske već i posjedovne i naseobne jedinice”  i osnovicom vojnih granica koje su “postojano opskrbljivale krajišnicima” kako u Hrvatskoj tako i u drugim južnoslavenskim zemljama . Čak je na osnovi dotadanjeg hrvatskog običajnog prava donesen Temeljni krajiški zakon god. 1807. kojim je trebalo ojačati kućne zadruge kao osnovicu krajiškog vojnog sustava. Ovaj zakon donesen je kao “pokušaj obnavljanja i jačanja Vojne krajine koja je trebala dati u prosjeku najviše vojnika za otpor Francuzima”. Reljefne i klimatske odlike Žumberka, škrtog obradivim površinama, uvjetovale su život doseljenika uskoka u malim i međusobno udaljenim zaseocima (patronimijskih naziva) što je najvećma i utjecalo na održanje zadružnog života sve do polovice 19. stoljeća. Spomenimo ovdje i veoma interesantan podatak do kojeg smo došli izučavajući život hrvatske žumberačke naseobine u Clevelandu, SAD, koji pokazuje koliko se patrijarhalni način življenja saživio s tim stanovništvom. Naime, doselivši u Cleveland, Žumberčani su i tamo stvarali homogeniziran u zajednicu zatvorenog tipa koje je osnovna ćelija bila porodica sa strogo patrijarhalnim obilježjima . Budući da se tradicionalne homogene zajednice zasnivaju na siromaštvu i zaostalosti a njihova kolektivna svijest isključuje sukobe, onda nije čudo što je njihova unutrašnja veza tako čvrsta i mreža odnosa gusta . Tipičan primjer takve zajednice jest spomenuta žumberačka naseobina u Clevelandu, SAD, bez obzira što ona nije formirana samo od uskočkog elementa nego i od starosjedilačkoga hrvatskog življa na žumberačkom području.

Žumberački uskoci – grkokatolici – katolici slavensko-bizantskog obreda

IMG_20171226_155739

Prema nekim procjenama do polovice 16. stoljeća u Žumberak se doselilo oko 3.000 uskoka. Koliko je starosjedilaca tada živjelo u Žumberku u povijesnim dokumentima nema podataka. Već od samog doseljenja na ove prostore uskoci su uživali privilegije koje im je za vojnu službu davala carska uprava, dok je starosjedilačko stanovništvo i dalje imalo sve obaveze prema svojim feudalnim gospodarima i crkvenoj hijerarhiji kojoj su davali crkvenu desetinu. l Bitno je naglasiti i to da uskoci u Žumberku nisu nikada bili kmetovi, a nisu imali ni obveza prema svojim svećenicima. Pretpostavljamo također da je jedan od mogućih nesporazuma između starosjedilač­ kog stanovništva Žumberka i došljaka bila i vjera. Dok je starosjedilački živalj bio rimokatoličke vjere i imao obaveze prema crkvenoj hijerarhiji uskoci su došli kao grkokatolici (a bilo je među njima i glagoljaša). Neki autori smatraju da su žumberački uskoci priznali primat rimskog biskupa, odnosno postali sjedinjeni ili unijati tek godine 1611, dakle nakon dolaska u ovaj kraj. Međutim, niz činjenica upućuje nas na zaključak da su se oni u Žumberak doselili već kao katolici istočnog obreda, a te godine im je crkveno zajedništvo s rimskim biskupom na ovim prostorima s nadošlim episkopom samo potvrđeno. Naime, područje današnje zapadne Crne Gore i sjeverne Albanije odakle je započeo selidbeni lanac dinarskih Vlaha prema sjeveru i zapadu bilo je u 15. stoljeću pod mletačkom upravom. U istom stoljeću na saboru u Firenci god. 1438, obnovljeno je crkveno zajedništvo nekih istočnih crkava s rimskim biskupom kao nasljednikom sv. Petra . Međutim, “još prije konačnog preuiimanja uprave nad pravoslavnim crkvama kotorski je biskup dovodio glagoljaške svećenike iz Dalmacije” , kako bi im upotrebom narodnog jezika u crkvi, približili latinske obrede i vezali ih za rimsku crkvu. Kotorskim biskupima mletačka je uprava preporučivala da nađu najbolje načine kako da preobrate “shizmatike” i “vlaštake” na katoličanstvo. Najiaktivniji na preobraćivanju ovog življa u katolike slavensko-bizantskog obreda bio je biskup Bernard iz mletačkog gradića Piove (Pieve) di Sacco  koji je prema navodima istog autora obnovio crkveno zajedništvo s više stotina shizmatika.  Osobito se prodor katoličanstva u ove krajeve zbio pošto je ugušena buna grbaljskih seljaka 1449 . Na osnovi ovih podataka, kao i poznavanja vlaškog migracijskog puta proizlazi, prvo, daje dio Vlaha koji je došao iz sjeverne Albanije, najvjerojatnije bio rimokatoličke vjere, jer je albansko stanovništvo u to vrijeme bilo rimokatoličke. Drugo, da je dio vlaškog življa koji je obnovio crkveno zajedništvo na području Zete, Duklje i Huma  bio pravoslavne, ili neke druge vjere. Treće, da je i to pravoslavlje pokupljeno usput. Četvrto, najvjerojatnije se u svijesti najvećeg broja Vlaha zadržalo štovanjeneke vjere iz predhistorijskog i rimskog doba. Naime, na području porijekla žumberačkih uskoka religijske sfere su se miješale i skupine stanovništva su često prelazile iz jedne kršćanske vjeroispovjesti na drugu. Medutim, najbitnije je ipak što su oni napustili takvu fluidnu shemu još prije i katoličke i pravoslavne konsolidacije. Upravo ova posljednja bila je ključ­ na u formiranju srpskog etnosa na području Raške, a kasnije na područjima kuda se širila Nemanjička država. Dakle, ukoliko su preci Žumberčana imali neke veze s precima današnjih Srba (prvenstveno zbog nekadašnjeg zajedničkoga vlaškog elementa) oni su se dovoljno rano udaljili od tih etnogenetskih područja pa nisu tako ni mogli postati Srbi. Jer u vrijeme njihova migriranja ni srpski ni hrvatski etnos nisu još u potpunosti formirani, pogotovu ne u područjima iz kojih oni većinom potječu. Porijeklom iz različitih skupina (što se vidi i po jeziku) Ž umberčani stječu svoju jedinstvenu svijest tek poslije doseljavanja u Žumberak, a daljnja zbivanja sve ih više vežu uz hrvatski etnos.

u g

Nakon što je biskup Simo Vratanja iz Marče, kod Ivanić Kloštra bio u Rimu kod pape Pavla V, i od njega zatražio blagoslov, svi žumberački uskoci, dakle oni koji su pripadali akvilejskoj ili zagrebačkoj biskupiji kao i ostali uskoci od Drave do mora, prihvatili su katoličanstvo, ali su zadržali svoj istočni crkveni obred. Simo Vratanja postavljen je za biskupa grkokatoličke biskupije u Marči.  Teško se može prihvatiti mišljenje da je sjedinjenje provedeno 1611. uspješno zbog nastojanja i zalaganja zagrebačkih biskupa među kojima i Žumberčanina Petra Petretića.

Tako snažan i sveobuhvatan proces sjedinjenja mogao se odigrati samo zbog najvjerojatnije historijskim razlozima uvjetovanog specifičnog načina života i time potisnute svijesti o ranijoj pripadnosti katoličkom zajedništvu.  Arsenije Crnojević spalio je grkokatoličku biskupiju u Marči, a Srbi koji su ranije prihvatili marčansku uniju vratili su se pravoslavlju i pridružili svojim sunarodnjacima. Nema podataka niti je dosad poznato da je ijedan Žumberčanin grkokatolik prešao tada na pravoslavlje ili se izjasnio kao Srbin. Što više, to se nije događalo ni kasnije kad je sjedište pravoslavne metropolije bilo u Plaškom i Karlovcu, dakle svega nekoliko desetaka kilometara daleko od Žumberka. Tek početkom ovog stoljeća, naročito između dva rata bio je u Žumberku poneki slučaj prijelaza iz grkokatoličke na pravoslavnu vjeru iz osobnih razloga ( zbog ženidbe) ili pak radi dobivanja privilegija od prosrpskih vlasti (primjerice dozvole za “kućarenje” i dr.). Te osobe izjašnjavale su se kasnije Srbima. Nakon drugoga svjetskog rata Srbima se izjašnjava nešto više Žumberčana naročito u radatovičkom kraju, što je opet u vezi sa sudjelovanjem u NOB-i, dobivanjem zaposlenja u državnoj službi i sl. Prema podacima koje iznosi J. Frasu svojoj “Topografiji” proizlazi daje godine 1835. u dvije kumpanije žumberačkog okruga (žumberačka i oštrčka) živjelo ukupno 6.965 žitelja od čega 4.440 grkokatoličke vjere, 2.518 katoličke i svega 7 osoba pravoslavne vjere. Dakako, ostaje da se znanstveno istraži što se dogodilo sa uskocima grkokatolicima na njihovu selidbenom putu od Crne Gore do Bosne i dalje do Žumberka. Najvjerojatnije su, kao i drugi narodi koji su se migracijama širili u prostoru ostali isti, osim što su usput gubili neke značajke svoje kulture ili pak posuđivali i prihvaćali vrijednosti druge vrste.

Zajedništvo kao osnova žumberačkog subetnosa

Korijeni subetničke grupe Žumberčana sežu na početak doseljavanja vlaškoga uskočkog elementa u Žumberak. Dakako, baš svi doseljenici u Žumberak nisu pripadali vlaškom elementu, na što nas upućuju i dijalektalne razlike, alije on bio dominantan. Od tada su na tom prostoru živjele dvije po više obilježja različite skupine stanovnika koje su dakako u početku pripadale i raznim etnosima. Najveće razlike očitovale su se u vjeri, kulturnoj tradiciji i dijalektalnim posebnostima. Njihov različiti ekonomski položaj određivao je i njihov različiti društveni status. U početku su došljaci i svoja sela organizirali udaljeno od strosjedilačkog stanovništva dajući im uglavnom patronimijske nazive koji su se održali do danas. Brakove su sklapali isključivo među sobom i nisu dopuštali da se “pomiješa krv njihova s krvlju srodnih im susjeda. Međutim, zajednički život na ovom prostoru, iste životne nedaće koje su obje ove skupine pritiskivala posebice nakon ukidanja Vojne krajine, kada su uskoci, odnosno krajišnici izgubili prijašnje privilegije, ublažavala su razlike među njima i pomogle stvaranju osjećaja zajedništva povezanog, između ostalog, istom sudbinom. Stvaranjem u njihovoj svijesti osjećaja zajedništva o zajedničkoj postojbini i životu započeo je proces etničke asimilacije v laškog elementa. Njega je 40-ih godina prošlog stoljeća ubrzao ilirski preporod. Stvaranje etničke svijesti o pripadnosti hrvatskom etnosu predstavljao je veoma značajan elemenat u opredjeljenju i uklapanju u hrvatsku etničku zajednicu. Fenomen snažno razvijene svijesti Žumberčana o pripadnosti hrvatskom etnosu zaslužuje posebnu znanstvenu pažnju.

Žumberački govor

SKOK, Petar

Petar Skok

Dosadašnja lingvistička istraživanja pokazala su da su se na žumberačkom prostoru u 16. stoljeću našle dvije skupine stanovnika s izrazitim dijalektološkim razlikama: starosjedioci rimokatolici kajkavci i doseljenici grkokatolici štokavci i dijelom čakavci. S obzirom na dijalekat P. Skok u Žumberku razlikuje tri vrste uskoka, odnosno tri čakavska dijalekta koja stavlja u izravnu vezu s područjem njihova doseljenja. Na osnovi dijalekta Skok izvodi zaključak da je prva skupina uskoka došla iz sjeverozapadne Bosne a s njom su se kasnije izmiješali senjski uskoci (svega nekoliko obitelji), druga grupa jesu lički uskoci-Bunjevci i treća grupa uskoci porijeklom iz sjeverne Albanije, Crne Gore i Hercegovine .

U jednom ranijem radu Skok govori o štokavskom govoru grkokatolika Hrvata u Žumberku i čakavskom Hrvata rimokatolika. Hrvatski književnik Stanko Vraz putujući Žumberkom godine 1841. zapisao je: “Uskoci govore jezik čist štokavski na način bosanski s tom razlikom da nema u njem toliko turskih riječi, jer su dolaskom Turaka već bili ostavili svoju pradomovinu … ” . Imajući u vidu da se ‘jezik Vlaha formirao na latinskoj ili grčkoj osnovi sa dosta slavenskih i albanskih leksičkih elemenata” , te da su Vlasi na svom selidbenom putu “pokupili” više dijalekata zavisno od sredine u kojoj su privremeno živjeli najvjerojatnije su u Žumberak doselili govoreći više dijalekata štokavskog govora. Zbog toga se, piše Skok, ne može govoriti o žumberačkom dijalektu već je potrebno razlikovati žumberačke štokavce jekavce od žumberačkih štokavaca ikavaca (33:215). lzučavajući žumberački dijalekt M. Popović nalazi usku vezu između žumberačkoga i hercegovačkog govora. Po njemu se, na osnovi razlike između starijeg i novijeg štokavskog naglašavanja koje se drugdje ne nalazi, hercegovački govor dijeli u dva područja koja Popović ističe i u žumberačkom govoru. Ove istovjetne razlike u naglašavanju kao i još neke sličnosti po njemu su “upravo osobine hercegovačkog ili hercegovačko-crnogorskog govora, pa nam to govori ne samo o užoj vezi između jednoga i drugog govora, nego i o etničkoj srodnosti između Žumberčana, s jedne strane te Hercegovaca i Crnogoraca s druge”. Popović također smatra da kajkavski dijalekt gotovo i nije utjecao na štokavski već samo na čakavski govor Žumberčana. Na žumberački, govor na osnovi istraživanja koja je proveo Popović, dosta je utjecao i njemački jezik, dakako manje direktno a više posredno preko slovenskog jezika.  Kroz dugi niz godina formirao se govor u kojem danas razlikujemo štokavski-ijekavski, štokavski-jekavski, štokavski-ikavski, ali i ostatke čakavskog i kajkavskog govora. Dakako, ove jezične osobitosti daju posebno obilježje ovoj subetničkoj grupi.

Neke posebnosti u kulturnoj tradiciji Žumberčana

Osim osobitosti u govoru u ove subetničke grupe Hrvata nalazimo i niz posebnosti u kulturnoj tradiciji. (U narodnim popijevkama primjerice sačuvali su tradiciju epskoga duhovnog pjevanja) . Ove posebnosti očituju se i u vjerskim običajima, načinu odijevanja i drugom. Dakako, specifičnosti žumberačke kulture nastajale su tijekom duga vremena zajedničkog življenja u kojem su obje grupe žitelja napustile neke svoje kulturne tradicije, neke su se tradicije transformirale, a neke čak izjednačile.  Iako se još i danas stanovništvo na području Žumberka raspoznaje po narodnim imenima (rimokatolici su Šokci, grkokatolici Vlaji), na drugim životnim prostorima, dakle izvan Žumberka oni se prepoznaju po regionalno utvrđenom imenu – Žumberčani. Međutim, ono što je za ovu subetničku grupu karakteristično kao i za još neke sub etničke skupine Hrvata jest da nakon preseljenja iz Žumberka u grad ostaju čvrsto povezani sa zavičajem ali i među sobom. Te se veze prenose s pokoljenja na pokoljenje. I ne samo to. U gradski život oni unose tradiciju, običaje i životni pogled nasljeđen od svoje subetničke skupine. Preslikavanje života iz Žumberka u nove životne sredine najizraženije je u žumberačkih zajednica nastalih iseljavanjem s tog područja u prekomorske zemlje, posebno u SAD. Naročito u prvim godinama iseljavanja žumberački su iseljenici tamo stvarali čvrste homogenizirane zajednice, kojima je osnovica bila patrijarhalna porodica koja je u stranom svijetu dobila još naglašenija obilježja. Žumberačka naseobina u Clevelandu, SAD, nastala početkom ovog stoljeća samo je jedna od takvih.

Utjecaj iseljavanja na depopulaciju Žumberka

Kao što je poznato, iseljavanje iz hrvatskih krajeva pa tako i iz Žumberka poprimilo je šire razmjere krajem prošlog stoljeća. Osim općih uzroka migriranja koji bijahu gotovo identični za sve iseljenike iz Hrvatske, na iseljavanje Žumberčana ipak je najbitnije utjecalo ukidanje Vojne krajine. Naime, pored geografskih faktora  koji Žumberčanima nisu mogli osigurati osnovne uvjete za kakvu-takvu egzistenciju, ukidanje Vojne krajine a time i privilegija (i plaće) krajišnicima, znatno je pogoršalo ionako težak položaj žumberačkog puka koji izlaz nalazi u iseljavanju. Na početku ovog stoljeća selenje Žumberčana krenulo je uglavnom u dva smjera.

žua

Dok se jedan dio Žumberčana zaposlio u Zagrebu i nekim drugim gradovima Hrvatske, drugi su krenuli preko Atlantika u SAD i Kanadu. Kad je donošenjem Zakona o imigraciji u SAD između dvadesetih i tridesetih godina ovog stoljeća zaustavljeno iseljavanje u Ameriku, Žumberčani su krenuli u evropske zemlje, uglavnom u Francusku i Njemačku. Iseljavanje Žumberčana nije zaustavljeno ni nakon drugoga svjetskog rata, ali je promijenilo smjer. Nakon rata mnogo se Žumberčana pridružilo kolonistima u Slavoniju i Srijem, dok se šezdesetih godina priključuju egzodusu hrvatskog življa u zemlje zapadne Evrope, dakako, naročito u SR Njemačku. Osim toga, selidbeni proces Žumberčana prema većim i bližim urbanim središtima u Hrvatskoj i Sloveniji (Zagreb, Samobor, Karlovac, Metlika, Jastrebarsko, Novo Mesto i dr.) još uvijek pokazuje konstantu. S obzirom daje depopulacija Žumberka dugotrajna i da ne pokazuje tendenciju smirivanja, njezine posljedice vide se ne samo u padu apsolutnog broja stanovnika već ponajprije u njegovoj strukturi. Iseljavanje najvitalnijih dobnih skupina te drastičan pad nataliteta utjecali su na starenje stanovništva, i taj će trend i dalje pokazivati pogoršanje. Najvjerojatnije će proces iseljavanja iz Žumberka uskoro biti prirodno prekinut jer je kontingent najvitalnijeg dijela stanovništva potpuno iscrpljen. Kretanje broja stanovnika na području Žumberka najbolje ilustriraju priložene slike načinjene po statističkim podacima što ih je iznio M. Korenčić u svom radu Naselja i stanovništvo SR Hrvatske 1857. do 1971. godine.Prema dobivenim podacima proizlazi da je broj stanovnika u žumberačkim selima koja pripadaju općini Jastrebarsko od 1835, kada je iznosio 3.985 stanovnika, bio u porastu sve do 1890, kada je iznosio 6. 710 stanovnika. Od tada počinje pad broja žumberačkog stanovništva u toj op inL Ovaj pad lagano je zaustavljen godine 1931. kada je u ovim selima živjelo 6.007 žitelja. U idućih sedamnaest godina broj stanovnika pao je na 5.277, a do 1961. broj stanovnika žumberačkih sela koja pripadaju ovoj općini smanjio se za 663 osobe. Drastičan pad broja žumberačkog stanovništva ove općine zabilježen je godine 1971. Te je godine broj Žumberčana u općini Jastrebarsko smanjen za 1.033 osobe. U žumberačkim selima, koja spadaju u općinu Ozalj broj stanovnika se, od godine 1835. kada je iznosio 1.709 osoba povećavao do godine 1890. Već 1900. god. najvjerojatnije zbog iseljavanja, broj stanovnika pao je na 2.633 osobe. Približan broj stanovnika zadržao se do 1948, kada je zabilježen pad stanovnika za 709 osoba.  Ovaj pad broja stanovnika posljedica je ne samo migriranja nego i rata Od te godine broj stanovnika u žumb račkim selima koja spadaju u općinu Ozalj opada, tako da prema popisu od 1971. iznosi svega 954 osobe. Broj žumbračkih stanovnika koji spadaju u op inu Samobor prema popisu iz 1971. iznosio je 1.242 osobe, što je gotovo jednako broju žumberačkog življa na tom području godine 1857, kada je iznosio 1.260. Porast žumberačkog stanovništva na ovom području zabilježen je od 1835. do 1900, nakon čega je neznatno pao. Nešto veći pad zabilježen je od 1931. god. do 1948. god. a od tada u laganom je porastu do 1953. god. kada je iznosio 1.570 osoba. Prema popisu stanovnika Hrvatske od 1981. na području Žumberka živjelo je ukupno 4.253 stanovnika.  Iz iznesenih podataka vidi se da se apsolutni broj pripadnika ove hrvatske subetničke grupe neprestano smanjuje. No, bez obzira na to ona i dalje na tom području, kao i svuda u domovini i svijetu gdje žive Žumberčani, čuva i prenosi iz koljena na koljeno svoja znakovita obilježja.

Umjesto zaključka 

image(5)

Promjene koje su se zbile u političkom životu Hrvata na početku 16. stoljeća imale su bitan utjecaj na proces etničkog razvitka. U vezi s ovim promjenama jest i doseljavanje Vlaha – uskoka na žumberačko područje. To romansko i romanizirano stanovništvo, živeći na zajedničkim prostorima sa Hrvatima u Žumberku, pomalo je gubilo svoja etnička obilježja i s vremenom se sve više osjećalo Hrvatima. Ovaj proces bio je osobito snažan za vrijeme trajanja Vojne krajine. Na stvaranje svijesti o pripadnosti hrvatskom etnikumu utjecalo je više činilaca. Jedan od najbitnijih jest svakako sudjelovanje u obrani hrvatskih zemalja od Turaka.

Naime, braneći granice Habsburškog carstva uskoci, pa tako i žumberački, branili su u najteže doba povijesti hrvatskog naroda “ostatke ostataka” stečene domovine Hrvatske. Svojom krvlju žumberački su Uskoci natopili gotovo svaki pedalj krajiške zemlje. Čuvajući Vojnu krajinu čuvali su dio hrvatskog prostora i tako znatno pridonijeli kasnijem stvaranju jedinstvene hrvatske države. Sudjelovanjem u stvaranju hrvatskog etnikuma i hrvatske države razvijala se u njih svijest o pripadnosti tom etnosu koja je sačuvana do danas.

IMG_6333

Osim svijesti o pripadnosti hrvatskom etnosu ovu subetničku grupu Hrvata Žumberčana na području Žumberka kao i njihove zajednice formirane izvan tog prostora povezuje još mit o uskočkom porijeklu, grkokatolička vjera i veoma sačuvana tradicija.  Ime Žumberčanin koje ih označava kao subetničku grupu Hrvata u Žumberku i diljem svijeta s ponosom nose već stoljećima. Kao što je davne godine 1841. S. Vraz zapisao: “Ako li pitaš uskoka, što si ti? kazat će ti: Ja sam Žumberčanin!” .

Napisala – Mr. Nada Hranilović, znastveni rad objavljen u listu za istraživanja migracija i narodnosti, Zagreb 1990.

ZUMBERCANI- A CROATIAN SUB-ETHNIC GROUP SUMMARY Most ethnic groups (ethnie) are composed of smaller “ethnographic” and sub-ethnic groups, in which – due to a common existence in shared spaces – a closeness is felt in the most diverse areas of cultural creativity. The Croatian ethnic community (unity), whose richness in cultural creativity is shown in the existence of many sub-ethnic groups, is a typical example. In the paper, the author discusses the genesis of one such Croatian ethnic group, whose roots go back to the 16th century, and which is denoted by the regional name – Zumbercani. Among the essential traits of this sub-ethnic group, the author notes a strong awareness of belonging to the Croatian ethnie, a strong attachment to their “Uskok” (refugee) origin (which appears today more as a myth), Eastern-Rite Catholic religion, and a well preserved popular tradition. The paper also notes the pronounced depopulation trend in the area of Zumberak, which could, in the future, bring about the extinction of this Croatian sub-ethnic group.

 

Objavljeno u Uncategorized | 2 Komentara

John Badovinac – presjednik Hrvatske bratske zajednice

Dugogodišnji presjednik Hrvatske bratske zajednice , John Badovinac umro je 14.2. 1981. god. Rođen je 10.10. 1907.god.u Americi, grad Calmet,a njegovi roditelji bili su Nikola i majka Marta rođ. Đurašević. John Badovinac je s posebnim užitkom i radošću dolazio u zavičaj svojih roditelja selo Kamence, župu Radatović, kao i župu Pribić odakle su bili roditelji njegove supruge Katarine rođ. Neral. Rado se odazivao svim akcijama za popravak crkvenih objekata u zavičaju svojih predaka. God. 1967. bio je izabran za četvrtog Vrhovnog presjednika Hrvatske bratske zajednice.

FB_IMG_1516868878999

John Badovinac prvi sa desne strane i do njega Petar Keserić presjednik Samobora na otvorenju Šmidhena 1970.godine; dva dična Žumberčana

Badovinac je volio Žumberak i pomagao svoje ljude u tuđini. Diplomirao je ekonomiju na Sveučilištu u Pittsburghu,a bio je  djelatan član Hrvatske bratske zajednice (HBZ) od 1924, predsjednik Narodnoga bratskog kongresa u Ohiju 1935–55, predsjednik časnoga suda HBZ-a 1955–67. i predsjednik HBZ-a 1967–78. Urednik Vjesnika HBZ-a 1965–67. Glavno djelo: Povijest HBZ-a 1894–1919.

Objavljeno u Uncategorized | 1 Komentar

Žumberački pjesnik iz Velikog Liješća

dhvlPrigodom 100. obljetnice rođenja i 30. obljetnice smrti – Dipl. ing. Dane Gurović (rođen 14. 02. 1918. u Velikom Liješću, župa Uskrsnuća Gospodnjega (Sv. Nedjelja), općina Radatovići, kotar Ozalj, preminuo 23. 02. 1988. u Zagrebu) NEKA DANI 14. – 23. VELJAČE BUDU DANI DANE  GUROVIĆA!

liješće 1952.U Liješću sredinom prošlog stoljeća

Istaknuti Žumberčan, pjesnik, pripovjedač, autor opisa brojnih žumberačkih narodnih starih običaja, pokretač novina «Glas Žumberka» 1939.g., glavni i odgovorni urednik Žumberačkih novina KPD Žumberak, od 1966. do 1971. (kvalitetno uredio 22 broja). Dio njegovog proznog i pjesničkog opusa objavljen je u knjizi «Ljudi uz Sušicu, Jecaji Sušice, Uz luči i lampe», urednik Mile Vranešić u izdanju Žumberačkog krijesa 2001. U svim svojim natpisima Dane Gurović izražava veliku ljubav prema rodnom selu, župi i Žumberku. U svojoj autobiografiji navodi za sebe da je «Hrvat, grkokatolik. Majka Pava (Paulina) rođena Kuljaj, otac Petar poginuo na samom završetku I. svjetskog rata na talijanskom frontu –Piava.» Maturirao je na II. klasičnoj gimnaziji u Zagrebu; 1939. završio je dvogodišnji studij skolastičke filozofije na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, a 1943. g. diplomira na Poljoprivrednom – šumarskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Studiranje mu je omogućio financijskom potporom veliki žumberački i hrvatski mecena dr. Juraj Vranešić, u čiji sanatorij se za vrijeme NDH sklonio Miroslav Krleža, a kojeg su komunističke vlasti likvidirale 1946. g. unatoč Krležinoj intervenciji kod Tita. Od supruge Dane Gurovića, gospođe Marte, rođene Vranešić, 12. 10. 1919., a koja je preminula 16. 01. 2015. u Zagrebu, primio sam rukopise nekoliko pjesama Dane Gurovića, koje do tada nisu bile objavljene. Prve dvije pjesme spjevao je Dane Gurović svojoj supruzi za rođendan 1980. i 1985. g. Pozivam Žumberčanke i Žumberčane da u mislima i objavljivanjem natpisa o Dani Guroviću, kao i njegovih radova, obilježimo Dane Dane Gurovića od 14. do 23. veljače ove i idućih godina. (Josip Šintić Zlatko)

ŠTO NAM VIŠE TREBA?

Koprenu neprozirnu sprela
Tiha noć vrh dragih mojih sela…
Ote njome mi ljepote vidika
Na brežuljke do mojih zvonika.
A ja i sred te duboke noći
U daljini vidim njene oči…

Pa sve mislim: o kad bi se mile
Plavetnilom nad mene nadvile,
Slušali bi skupa kapi kiše…
I što bi nam i trebalo više!?

Dane: Marti, 12. 10. 1980.

ŽELJA

Osjećam snažno,
Duboko
I jako
Kako u nepovrat nestaju
Ovi naši dani
Godinama tkani,
Čvrsto povezani
Tamom uspomena
U vlak života
Što neumorno juri sve teže i teže kroz prostore vječne…
Vječne…
Bez kraja…
I baš danas
Listopada ovog
Dvanaestog mu dana
Točno i na vrijeme točno i bez greške
Vlak života Tvoga
U šezdesetšestu
Stanicu gle stiže.
Stiže i ne staje
Već juri i juri
Sve dalje i dalje
Ne zna za stajanje
Ne zna da stanica još je tako malo
Do one zadnje…
Da, još tako malo.
Ne zna da ove
Kratke, malobrojne
Donose nedaće,
Bolesti češće,
Donose nemir,
Nemir i strah.
Sačekah Te, eto, i na toj
Stanici.
Da na toj imenom

Šezdesetšestoj,
I umjesto cvijeća,
I darova skupih,
Tvoj Mjesec stari
Svojoj
Da svojoj
Danici Sjajnoj
Želi od srca
Želi iz duše
Želi kroz stih:
Puno još stanica,
Put do njih ugodan,
Put tih.

Dane Marti, Liješće, zorom, 12. 10. 1985.

PORED STAROG PANJA

Ko srp savijena pored starog panja
Bakica kašljuca.. Do nje hrpa granja.
Oštrom «baltom» kljucka već od ranog jutra..
«Što napravim danas neću trebat sutra!»
Granje sasječeno žutom «bekvom» veže
I snopiće slaže pod trijem kućne veže.
Teško «baltu» diže. Znoj niz lice pada..
Još bi jadna nešto prikučiti rada!
Sunce u zalazu.. A zalaz u ruju..
Gadure se vrane još odasvud čuju.
U to «balta» pade. Ruka «suva» klone,
Starici se čini u sam raj da tone.
U prostranstva čudna gdje kroz samo cvijeće
Pokojna se majka njena s ocem šeće..
I sruši se. Srce prestade da tuče.
Vrana «kvar..kvar» kvače u vrh njene

Objavljeno u Uncategorized | Ostavi komentar

Sudbina naše puce Lidije

l1Čudan sam ja čovjek, priznajem to javno. Valjda zato kaj živim na Čudomerščaku. Čudni su svi koji su tu ikad bili. Da sam to pre znal, nebi kuću ni kupoval. Taman kad sam se doselil, prvi i jedini se sused obesil. Rekli su zbog politike. Čudno. Svašta sam prošal otkad sam tu došal. U zadnje vreme imam čudne snove. Imam osječaj da sam nekak čudan i dok sam budan, al kaj mogu, još sam drag Bogu. Živim od danas do sutra, od večeri do jutra. Zbog tog suseda kaj je hmrl, politiku slabo pratim. Da si život ne prikratim. Ipak, vrag mi ne da mira i kad se zbudim, obično prvo pročitam novine, i to one s kojima potkurim kamin. Žal mi ih je hitit, jer ih nis pročital. To kaj su stare tri leta mene ne smeta.

Taman sam htel šibicu vužgati, kad vidim naslov na tim starim novinama. Idem po očale, bez njih već slabo slova pratim, a naslov je velki, debela slova zauzmu gotovo stranice pola: Smijenjena ravnateljica Plitvičkih jezera. Bertović na razgovoru u policiji. U podnaslovu piše: Razlozi za razrješenje su to što je ministar Mihael Zmajlović bio krajnje nezadovoljan strategijom i vizijom upravljanja Parkom, rekao je Hini izvor u ministarstvu. Da u ministarstvu imaju izvor, to nisam znal. Znam ih sve po Žumberku, al za taj u ministarstvu ne znam. Valjda zato kaj vodu slabo pijem. Bertović? Lidija? To je ona gospođa s pletenicama kaj je bila ravnateljica Parka prirode Samoborsko gorje. I Plitvičkih jezera, ak me pamet ne vara. Sečam se nje. Kak se ne bi sečal. Takve pletenice ne vide se svaki dan. Novine su bile stare tri leta. Da sam ih skuril prije, ne bi možda bilo ove čarolije… A ovak se to zbilo.

l4Kad zakurim kamin, idem na plac i kupim si pak nove novcate novine, i to samo one kaj crnu kroniku prate. Za dobro jutro bermeta si spijem. Jučer sam malo testiral. Probal sam Pavlina, a onda prešal na Filpca. Još su imali bocu koju je delal stari gazda. Otprli su i onu kaj spravlja mladi. Nikak da se odlučim. Jedan sam od čudaka kaj voli žufko. Videl je konobar da se mučim pa je rekal da probam malo slatkog vinca. Donesal je Šafranovog Traminca. Je… Nema bolšeg. Onda je konobar otkril da i Fabek dela bermet. Ja sam rekal da i moj sused Kirin dela beli portugizec, a i bermet mu je fini. Sve sam testiral i skrahiral. Od tolke pijače više nisam bil pri zdravoj pameti, al da idem doma nije mi bilo ni na kraju pameti. Uglavnom, bil sam u fazi adio pameti. Sve mi se nakak u glavi okretalo, kak da mi je neko rondal po glavi bušilicom kaj na boreru nema vidiju. A onda kad sam več doma krenul, malo mi je mozak skrenul i nekak mi se učinilo da vidim Lidiju. Onu s naslovnice iz afere, kaj auto kupuje i veš pere. Bila je bez kečke, a ja sam bil vesel kak dete kad dobi nove zvečke.

I kaj da vam velim – prešli smo na kavu, bar mi se tak činilo. I sve ono kaj je pisalo v novinama se zbilo. Pisalo je da je prala veš u hotelu, a ja sam videl da je imala opravu belu i rifljaču i bila na Gradni. Pisalo je da kupuje za hotel skupo cveče, ja sam videl kak glavobolke u vazu meče. Rekli su da se skupo oblači, ja sam videl da se pred mojim Zelenkom svlači. Pisalo je na plotu… To se zbrisalo, niš ni pisalo i nije imalo veze s ovim slučajem. Lidiju sam pital kaj je tu istina, kaj je laž, ko tu koga dribla i jel istina kaj novine pišu. Ona je rekla da novine lažu. Sve ti je to farsa, pa nisam ja pala s Marsa. Ja mislim da sam joj rekal da su žene opale s Venere (neke su to i prijavile pa su se posle predomislile), a da su muški opali s Marsa, to sam negde isto u starim novinama čital. Nisam znal kak sam pod stol opal. A ona je govorila da je cela istina na njenom blogu. Nek čitam, ak mogu. Hvala dragom Bogu, ja još mogu stat na svoju nogu. Bar sam mislil da mogu. A bez očala nis videl niš na tom blogu. Oči mi idu po ekranu, suze kak sline na bananu, al ne vidim niš, slova sitna, a priča bitna. Lidija pita jel mi sada sve jasno, ja sam rekal da je bilo krasno, al da je to sve niš ak nema slike. Požalil sam joj se da me nekaj pri srcu pika. Dalje ne znam kaj je bilo i kaj se zbilo. Od tog bloga bil sam sasvim iznemogal. I da velim po istini, slabo se razmem u tog vraga-boga, vidim da kasnim, moram si nabaviti tog fejsboka.

l2Zbudil sam se oko 10 navečer i to zato jer televizor nisam zgasil. Neki je tip jako kričal i rekal da on neda Liku. Emisija se zvala Lika za početnika. Prepoznal sam ga. U novinama je u zadnje vreme bilo puno njegovih slika. Da sam ih bar skuril. Provjeril sam jel to taj. Mila majko, to je on. Prije neki dan rikal je ko slon da neda svoj bankomat i da bu svakom ko mu ga zeme strgal vrat. Slušam ga, nekak govori sada tiše. Čudno… Ni to ni na pol onaj od neki dan Ličan. Možda je to neki drugi tip prilično sličan. Il je ovaj dvoličan. Jasno mi je di sam. Na Čudomerščaku. Televizor dela, ja kak tele gledam oko sebe. Di je moj aparatlin? Ostal u Dali-Daliju. Kaj se nisam zbudil prije. Jurim do birtije. Brzo sam videl da mu niš ne fali. Konobarica u ekran Olympusa gleda i moje slike fali.

Kakva mačka, di si je vlovil? Kaj je neka stranjska, jel to Fašnik? Ovogodišnji ili je slika lanjska? Gledam i ja i vidim i bez očala da je na slikama neka mala. Kak je nutra zašla, od kud joj ta oprava, jel to Lidija živa i prava? Da me deneju na detektor laži, da me muče, da me ministar policije osobno tuče, ja ne bi znal kak sam to slikal dok sam spal. Nisam vam niš lagal. Zaključil sam samo da je zbilja krajnje vreme da se okanim pijače. Doma sam se vrnul fletno, sve stare novine skuril, pretplatu sam otkazal, a slike nisam nikom pokazal. Kopam po blaženom Internetu, tražim logična objašnjenja: Lidija (grč. Λυδία) je žensko biblijsko ime grčko-hebrejskog je porekla, i ima značenje: rođena od boga, rođena u Lidiji. Hm. Neš ti pameti, internetske enciklopedije. Da je žensko, to se jasno i bez očala vidi, da je cura ko bog i to znam bez Interneta. Di je zemlja Lidija, nis našal na karti, a i nema veze. Glavno da nije iz Like – trenutno mi na taj pojam mozak ima smetnje i tona i slike. A sad idem ravno na Fašnik, del si bum kapu ličku i glumil Darka. Onog iz Jurassic Parka. Ak me v rešt zapreju, ja bum za inat drugo leto glumil lički bankomat, splel si bum duge pletenice i zašil vmesto vrata šlic i postavil bum se di me nebuju nigdar našli – na Plitvička jezera. I ak me otpreju na silu, vidli buju kaj je mera, kakva šaka sa srednjaka, ak otpreju tog bankomata, buju vidli kak vriri med kupicom dlaka faca veseljaka s Čudomerščaka. Kaj oni misle da sam ja bedak? Sve sam pokopčal. Sva sreča da čitam novine stare, inače nikak nebi ukapiral današnje vesti. Sad mi je jasno da je Lidija pala jer nije lovu dala. Kome? Ma dajte najte. Mislil sam, zna se. Ispalo je da su isti i ovi i oni. A trebalo je biti mi ili oni. Hm. Nema toga kad su u igri milioni. Moram sad hitno prekinut, jer negdo mi na vrata zvoni. To mora da su oni. Oni kaj postavlaju retrivere i analne priklučke kaj meču. A stoput sam rekal da to neču.  (Romeo Ibrišević)

Glasnik Samobora

Objavljeno u Uncategorized | 1 Komentar

Obavijest korisnicima usluga odvoza komunalnog otpada sa područja općine Žumberak

ef

OBAVIJEST EKO -FLOR KORISNICIMA

Objavljeno u Uncategorized | Ostavi komentar

In memoriam – Janko Peris (1926. – 2017.)

Na staru godinu 2017. preminuo je Janko Peris kojeg Jaskanci pamte kao dugogodišnjeg direktora i osnivača Komunalnog poduzeća u našem gradu, te aktivnog društvenog i političkog djelatnika. Janko Peris rođen je 29.6.1926. u Sošicama, Žumberak, u seljačkoj obitelji. U Sošicama završava osnovnu školu. Poslije rata, kao mlad čovjek (1948. ) dolazi u Jastrebarsko, te počinje raditi na osnivanju zadruga, a 1956. godine počinje raditi u komunalnom sektoru u sklopu tadašnje općine Jastrebarsko. Kao poduzetan i dinamičan čovjek proširuje djelatnosti komunalnih usluga, uočava potrebu za osamostaljivanjem ove djelatnosti i osniva Komunalno poduzeće Jastrebarsko, te postaje prvi direktor i na tom mjestu ostaje do mirovine. Znao je da tekuća voda nosi razvoj zajednice i društva. Neumorno je radio na proširivanju vodovodne mreže (Slavetić, Desinec, Okić, Sveta Jana, Zdenčina…. ) Da bi opskrba bila kontinuirana pokreće izgradnju rezervoara za vodu, ali počinje i s nepopularnim mjerama uvodeći vodomjere kako bi potrošnja vode bila racionalizirana. Proširuje poslovanje, gradi radione, upravnu zgradu, te inicira kupnju odmarališta na moru (kupuju ga svi zaposleni iz fonda zajedničke potrošnje ). Svi radnici učestvuju u uređenju objekta svojim osobnim radom. Nažalost u pretvorbi je i taj objekt nestao iz vlasništva poduzeća, a radnici nisu obeštećeni, što je smatrao velikom nepravdom. Zadnji projekt na kojem je radio je bila zgrada mrtvačnice na groblju u Jastrebarskom. Završetkom izgradnje mrtvačnice otišao je u mirovinu.

Osim što je bio gospodarstvenik, bio je i društveno politički radnik. Godinama je sudjelovao u brojnim i nezaboravnim akcijama.U svojem je društvenom djelovanju uvijek težio za stvaranjem boljih uvjeta mlađim generacijama. Pomagao je sport i sportska društva, te je dobio priznanje za razvoj rukometa u Jastrebarskom Auto – Moto Društvo Jastrebarsko mu je 1974. dodijelilo priznanje za jačanje i omasovljavanje organizacije. Vatrogasci Jaske dodjeljuju mu zahvalnicu kao podupirajućem članu. Lovačko društvo (bio je aktivan lovac u lovačkom društvu “Jastreb” Kostanjevac ), mu dodjeljuje lovačko odlikovanje trećeg reda. Orden rada sa srebrnim vijencem dobiva 1970. Spomen medalju za dugogodišnji rad na razvitku Zagreba dobiva 1970., a Orden za zasluge za narod sa srebrnim zracima dobiva 1978. godine. Po prirodi je bio optimističan, a u životu ga je vodila ljubav prema ljudima. Ljude nije dijelio prema njihovim uvjerenjima, već prema djelima. Kad god je mogao pomagao je svima. Bio je dobra osoba, dobar suprug, i roditelj Nevenki i Lidiji. Bio je pun razumijevanja i ljubavi za svoju obitelj, za svoj Žumberak i svoju Jasku.
Prijatelju što voliš ljepotu
Ti navrati podno Plešivice, 
U nedjelju ti prošeći tuda,
I zastani gdje cesta krivuda..
(stihovi iz njegove pjesme )
Počivao u miru!

Pripremio: Ivica Krčelić

admin: Janko Peris bio je stric od hrvatskog pilota Miroslava.

Objavljeno u Uncategorized | Ostavi komentar