Od vremena kako su se Uskoci stalno naselili u Žumberku (1530.-1539.), te postali pripadnici Hrvatske Vojne krajine, koja je bila tada u početnoj fazi razvitka, započeo je proces podjeljivanja plemstva uskočkim vojvodama i glavarima od strane kralja Ferdinanda I (1527.-1564.). Već godine 1535. poklanja Resanu Šišmanoviću tri komada zemlje i oslobađa ga za 20 godina od nameta. Za njim slijede druga darovanja zemlje žumberačkim Uskocima, tako iste godine Jurju Radivojeviću, a godine 1538. Ivanu Čolniću. Na žalost, nije do sada pronađena povelja, ni original ni prijepis iz koje bi se vidjelo kada je Čolnićima podijeljeno i plemstvo s grbom.
Tako za sada kao najstarije grbovnice, podjeljene žumberačkim vojvodama, veže one koje je inače zaslužni autor Dalmatinske heraldike austrijski kapetan Heyer v. Rosenfeld uvrstio kao uskočke obitelji u svoj Dalmatinski grbovnik koji je štampan u Nurnberg-u 1873. Kod te grupne podjele plemstva podjeljeno je plemstvo s grbom trojici vojvoda 23. XI 1567. Bijahu to : Vraneša Badovinac, Radonja Bastašić i Radić Vignjević. Dvije godine kasnije podjeljeno je plemstvo s grbom još petorici: Jurju Bataloviću, Ivanu Herakoviću, Vujici Marinkoviću, Vukcu Višoševiću i Radmanu Vučetiću. Bilo je to 5. VIII 1569.
Razlozi za tako kolektivne podjele plemstava nisu poznati, ali godine podjele vrlo su karakteristične: 1567. kao početak definitivne organizacije Hrvatske Vojne krajine, a 1569. kao zaključna godina za organizacijsku strukturu Krajine. Karakteristično je i to da su svi dobili plemstvo “sv. Rimskog carstva”.
Godine 1586. podjeljeno je ugarsko-hrvatsko plemstvo Grguru Gvozdanoviću i njegovoj obitelji, a 1603. 24. VIII Jurju Hraniloviću s nadimkom Cvjetašin.Jedan dio Hranilovića je kasnije otišao u Slavoniju i tako se odvojio od izvornih rodova.Od tih Hranilovića bili su istaknuti Hinko-sveučilišni profesor i Oskar podmaršal. Ivanu i Jurju Domitroviću potvrđeno je plemstvo iz 1613., 1752. godine. Godine 1626. 26. VII podjelio je Ferdinand II plemstvo s grbom Ivanu Preradoviću te njegovoj braći Grdini, Hranji, Radulu zvanom još Bulić te Vinku zvanom Sekulić. Godine 1648. postavljen je za zagrebačkog biskupa Petar Petretić, žumberčanin iz Hartja. Petar je 20 godina upravljao Zagrebačkom biskupijom. Pošto nije poznato da li je njemu osobno podjeljen grb, postoji njegov biskupski, u kojem se pored simbola vjere nalazi lik ratnika.
Na početku druge polovice XVII st. podjeljene su grbovnice dvjema žumberačkim obiteljima: godine 1656. 18. XII obitelji Delivuk, a 1659. 12. I već plemenitom Krsti Delišimunoviću, drugačije zvanom Radojčiću od Kostanjevca, zapovjedniku konjaništva karlovačkog generalata, te njegovim rođacima Delišimunovićima. U grbovima ovih obitelji ima simbolike koja karakterizira ratnički duh tadašnjih Žumberčana: u grbu Delivuka nalazi se vuk koji u desnoj šapi drži sablju, a u lijevoj krvavu trsku glavu i iz kacige raste ratnik, toliko čest u žumberačkim grbovima. U grbu Delišimunovića nalazi se lav koji u šapi drži krvavu tursku glavu, dok u drugoj polovici aludira drvo kestena na pridjevak Kostanjevac.
Istom Krsti Delišimunoviću i njegovu posinku Franji Krsti Jelačiću podjeljeno je 1675. 9. VIII barunstvo. Istome Franji, koji je u svojoj uspješnoj dugogodišnjoj vojnoj karijeri dosegao čin vicegenerala Karlovačkog generalata, podjeljen je 1706. sa grofovstvom i novi grb, koji je samo prošireno izdanje njegova barunskog grba. Kaštelan grada Klisa bio je također i Radojčić (Delišiminović) .
U XVIII st., nakon dugih ratova između carice Marije Terezije sa pruskim kraljem Fridrikom II, podjeljeno je plemstvo s grbom 1774. 2. IX Žumberčaninu tada konjaničkom potpukovniku Vidu Gvozdanoviću. Pošto se on istakao kao spretni četovođa u kratkom austro-pruskom ratu 1778. god. podjeljeno mu je i slijedeće godine 1779. barunstvo sa grbom koji je samo malo izmjenjen. Kaštelan grada Klisa bio je Tomo Gvozdanović. Najveću slavu stekao je Gvozdanović u ratovima protiv Francuske 1795. i 1796. kad se u Italiji suprostavio samom Napoleonu. U prošlosti je ova obitelj dala i kaštelana Klisa, Tomu Gvozdanovića.
Godine 1792. 26. VII podjeljeno je, prigodom svečane krunidbe Leopolda II, plemstvo s grbom Tomi Bubanoviću, računovođi srijemske županije, a dvije godine kasnije, 1794. 30. X dobio je Nikola Paunović, kapetan slunjske graničarske pukovnije u Karlovcu, za svoju dugogodišnju službu u vojsci. U grbu je pored zgrade na kojoj se nalazi polumjesec vidi još toliko karakterističan lav sa sabljom-
Na početku XIX st. 20. II 1801. podjeljeno je plemstvo Marku Rajakoviću, majoru husarskog diviziona hrvatske insurekcije. Njegov je sin Leopold bio podmaršal, a njegovi potomci žive danas u Grazu, Austrija. Kako su sve do sada nabrojene podjele grbovnica žumberčanima uslijedile od strane ugarsko-hrvatskih kraljeva, to najuvjerljivije dokazuje pripadnost Žumberka Hrvatskoj. Austrijski car Franjo I podjelio je 1811. viteštvo odvjetniku Iliji Garapić, akojeg je služba odvela čak u daleki Lavov u Galiciji. Garapić je zamolio prigodom podjele plemstva vladara da mu podijeli i pridjevak “von Sichelberg” ( od Žumberka),a u grb su mu uvrštena dva srpa kao aluzija na njegvo podrijetlo. Ilija je 1830. god. podjeljeno ugarsko-hrvatsko plemstvo i, te njegovom rođaku Mihajlu.
Godine 1817. 17. II podjeljeno je plemstvo s grbom Filipu Šimraku, umirovljenom kapetanu Varaždinsko-križevačke pukovnije, te njegovim sinovima. U grbu se pored vojnika nalazi i hrastove grančice sa žirom.
God. 1820. ( 21. 6.) podjeljeno je plemstvo grbom Sebastijanu Rušnovu, majoru slunjske graničarske pukovnije. Njegov je sin Makso bio veliko župan riječke županije,a njegov unuk Antun presjednik banskog stola i poznati pravni pisac.
Godine 1833. došlo je do ponovne podjele austrijskog plemstva žumberčaninu Vidu Badovincu i njegov je grb drugačiji od Vraneše Badovinac. U tom se grbu pored likova nalazi i karakteristična ruka sa sabljom krivošijom.
Godine 1857. podjeljeno je austrijsko viteštvo s grbom Franji Radiću, nadstojniku hrvatsko-slavonskog državnog knjigovodstva u Zagrebu. Pošto je taj grb identičan onom kojeg je 1629. god. dobio Ivan Radić , vrlo je vjerojatno da je to njegov potomak. U grbu Radića je roda koja drži grančicu liljana. Druga podjela austrijskog viteštva uslijedila je 1865. 18. IX, a primio ju je Franjo Zoretić koji je tada bio konzul u Carigradu.
Ugarsko-hrvatsko plemstvo s pridjevom od Žumberka dobio je 1915. član iste obitelji Franjo Zoretić, tada predstojnik zemaljskog zavoda za osiguranje radnika u Zagrebu. U grbu Zoretića javlja se razmjerno vrlo rijetki heraldički lik pčele.
Godine 1881. podjeljeno je plemstvo Đuri Miliću, tada tajniku hrvatske zemaljske vlade u Zagrebu, i njegovim sinovima. God. 1896. 16. II podjeljeno je plemstvo Nikoli Badovincu, pomoćniku zemaljskog poglavara Bosne i Hercegovine i bivšem vrhovnom načelniku grada Zagreba. Nikola Badovinac istakao se osobito kao neumorni branitelj pripadnosti Žumberka Hrvatskoj.
Spomenik sa uskočkim grbovima u Badovincima, otkriven je 2005.godine
Zadnju podjelu plemstva s grbom koja je podijeljena Žumberčanu primio je časnik Dane Šajatović 21. 1. 1897. , kapetan s pridjevkom “od Jezernica”. Isto ugarsko-hrvatsko plemstvo preneseno je 1903. na Daninog rođaka Stjepana.
__________________________________________________________
Obitelj Delivuk i njezino plemstvo
Potomci ugledne i slavne žumberačke grkokatoličke obitelji Delivuk okupili su mnogobrojne članove svoje razgranate obitelji u subotu, 24. siječnja 2012. godine, na jedinstveno druženje. Rijetke su obitelji koje su kroz duga stoljeća uspjele uz sve povijesne nedaće sačuvati dvije carske povelje s kojima su odlikovani njihovi preci titulom plemstva, ali i poticaj današnjem naraštaju da valja njegovati duh plemenitosti i čestitosti. Čuvar obiteljske tradicije žumberačke gkt. obitelji Delivuk iz sela Delivuki u župi sv. Ivana Ktstitelja u Grabru, gospodina Duško Delivuk je iznio povijest ove časne uskočke obitelji. Preci obitelji potječu iz Cetinske krajine, a god. 1530. u prvoj organiziranoj seobi u Žumberak, došlo jer oko 500 osoba, obitelji s djecom i stokom, a vodio ih je Glamočki junak Vladislav Stipković.
Uskok Duško Delivuk i o. Vranešić pokazuju povelju
Dio doseljenog stanovništva Kobasić (Žumberački gospodar) naselilo se oko grada Žumberka (današnjeg sela Kekići), a dio na područje Pećna i Grabra. Preci obitelji Delivuk naseljeni su u područje Grabra, selo Delivuki. Kao doseljenici koji su imali status slobodnih seljaka, za svoju slobodu morali su obaviti vojnu obvezu i služiti u obrani od turskih upada. Uskočki vojnici koji su bili organizirani u dvije kumpanije Oštrčku i Kaljsku, služili su u Slunjskoj pukovniji koja je branila od upada turske vojske. Vuk Delivuk, kao vojvoda u Slunjskoj kapetaniji sudjelovao je u nekoliko velikih bitaka s Turcima i gdje su Uskoci porazili turske snage. Jedna od takvih bitaka je bila 1545. god. kad je prijetila opasnost Zagrebu, no oko 300 uskočkih ratnika nanijelo im je takve udarce te ih goneći sve do Save donijela Zagrebu mir. Godine 1593. Turci opsjedaju Sisak i sisačku tvrđavu, no ne uspjevaju je osvojiti te u odlučujućoj borbi dolaskom 500 uskočkih ratnika te hrvatskih i austrijskih vojnika, turcima na Kupi nanose strašne gubitke. U nabujaloj rijeci utapa se mnoštvo turskih vojnika, a i sam paša Predojević. Nakon ovog poraza turska sila počela je slabiti.
Uskočki spomenik u ponosnom Grabru, otkriven je 2006.godine
Sudjelujući u mnogim bitkama te za iskazana junaštva, hrabrost, odanost, hrvatski vojskovođe, grofovi i plemićke obitelji, crkveni velikodostojanstvenici daju prijedlog caru Ferdinandu za dodjelu plemstva Vuku Delivuku. Car Fedinand 18. prosinca 1656. god. u Beču dodjeljuje obitelji Vuka Delivuka i njegovim sinovima, Ivanu, Ratku, Radi i Dragoslavu , plemićki naslov, s grbom obitelji te pečatom. Dana 22. siječnja 1657.god. na zasjedanju staleža Kraljevine Hrvatske i Slavonije održane u Varaždinu, grbovnica i plemićka isprava koja je bila izložena prihvaćena je te je obitelj Delivuk ušla u sastav plemićkih obitelji. Obitelj Delivuk dobila je 13. rujna od cara Leopolda leno u okolici Kašta veličine 400 rali. Leno je posjed koji je dat plemićkoj obitelji na korištenje. Unuk Vuka Delivuka, Ivan Delivuk bio je visoki vojni dužosnik vojne krajini. Sinovi Ivan Delivuka, Marko, Vuk i Mihovil rođeni su u Delivukima i nastavili su tradiciju svojih predaka. Vuk je bio senator grada Križevaca, a Marko je završio pravne nauke i postao vrsni borac za Hrvatsko pitanje. Mihovil je ostao na imanju u Žumberku. Marko Delivuk je bio prijatelj biskupa Vrhovca i grofa Draškovića.God. 1800. imenovan je za kononika i savjetnika cara za gospodarska pitanja. Marija Jurić-Zagorka posvetila je roman “Republikanac” Marku Delivuku, a koji je sa svojim idejama bio preteča Ilirskog preporoda. Nakon ukinuća Vojne krajine mnogi Žumberčani ostaju bez prihoda te odlaze u Ameriku i Kanadu. Jedan od tih bio je i moj djed Janko Delivuk, a koji odlazi 1926. god. i zapošljava se u rudniku zlata u Kanadi. U slobodno vrijeme uči engleski i bio je omiljen u društvu te je prijateljovao sa presjednikom HBZ Johnom Badovinac i sa drugim istaknutim hrvatskim i žumberačkim familijama. Obnovio je imanje u Delivukima, finacirao izgradnju postojeće obiteljske kuće i gospodarskih zgrada. God. 1957. vraća se za stalno u stari kraj, a 1962. god. kupuje imanje u Zagrebu-Gajnicama. Tu živi sa familijom, ženom Malčikom, sinom Tomom, snahom Marom u unukom Duškom. Dvadeset godina kasnije umire te je pokopan zajedno sa suprugom Malčikom na groblju Grabar, kraj svoje crkve sv. Ivana.
Moj otac Tom rođene je 1922. god. u Delivukima, a majka Marija 1925. god. u Brezovcu. Majka Marija je umrla 2001.god., a otac Tomo 2002.god. te su pokopani na groblju u Stenjevcu. Ja, Duško Delivuk rođen sam 1950. god. u Delivukima, prva tri razreda osnovne škole završio sam u Grabru, a ostale u Stenjevcu. Završio sam ekonomski fakultet i oženjen sam sa suprugom Zoranom i u sretnom braku imam sina Tomislava i kćerku Dijanu. Radio sam kao direktor u više firmi u bivšoj državi,a i u inozemstvu. Danas sam u mirovini i živim u naselju Gajnice(Zagreb) i ponosan sam na svoju hrabru uskočkim povijest. Zahvalio bi se o.Mili Vranešić i g. Janku Jelenić na pripomoći oko obilježavanja uskočke povijest,a na kojeg smo mi Hrvati,grkokatolici iz Žumberka ponosni.
Duško Delivuk
___________________________________________________________
Grb od ponosnih Bubanovića
U Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu (HDA) nalazi se velika količina dokumenata i isprava vezanih uz žumberačku povijest. Uz razne spise tu se čuvaju i orginalne grbovnice pojedinih žumberačkih obitelji. Među ostalim Državni arhiv čuva i orginalni grb žumberačke obitelji Bubanović. Zahvaljujući brizi arhivskih djelatnika danas svaki potomak ove loze može pogledati izvornu grbovnicu koju je Tomi Bubanoviću 26.07. 1792. Dodijelio car Franji II. Uz sam grb koji je ovjeren velikim carskim pečatom u orginalnoj limenoj kutiji iz 18.st. nalazi se i popratni tekst o dodjeli plemstva. Ukoliko netko od potomaka Tome Bubanovića želi izgraditi repliku izvornog grba orginal može naći u Hrvatskom državnom arhivu (HDA) u zagrebz. Font: 31,Armales: B-u, Kutija 739.Grb
U Grabarku na starom uskočkom groblju 26.5. 2017. otkriveno spomen obilježje sa grbom od obitelji Bubanović
___________________________________________________________
Obitelj Heraković
Uskočki je vojvoda Ivan Heraković, zbog vojnih zasluga u borbi protiv Turaka na prostoru Primorske vojne krajine, od cara Maksimilijana II. dobio carsko plemstvo i grb u Beču 5.kolovoza 1569.godine.U grbu se nalazi vojnik obučen u crveno i koji u jednoj ruci drži buzdovan,a u drugoj bradvu.Iznad kacige je zlatno i crno orlovo krilo,a plašt je srebrno-crven.
Istodobno s Ivanom Herakovićem, carsko su plemstvo i grb dobile uskočke vojvode: Juraj Batalović,Silvestar Jurić,Vuksan Marinković i Radman Vučetić. Plemstvi i grb dobili su zbog iznimnih zasluga u obrani prostora Senjske kapetanije od Turaka i revnosti u obavljanju vojničke službe. Vojnička se služba posebice njegovala u ovoj uskočkoj obitelji čiji su članovi obnašali i dužnosti vojvode senjskih uskoka, koja je bila nasljednja i samo su odabrani i dokazano hrabri u mnogim ratovima mogli obnašati vojvodsku čast i dužnost.
Živjeli su Senju i bili članovi plaćene vojne posade. Nakon završetka Uskočkog rata i potpisivanja mira u Madridu 1617. godine mnoge su uskočke obitelji morale prema odlukama toga mira napustiti Senj i naseliti se što dalje od uskočkog grada Senja. Obitelj Heraković je najprije doselila u Liku,a zatim u Žumberak, gdje i danas žive potomci ove poznate senjske i časničke obitelji. U bici kod Jurjevih stijena kod Otočca sudjelovali su i žumberačkik uskoci pod vodstvom krajiškog kapetana Petra Zrinskog. U vrijeme Petra Zrinskog sastavljen je i napisan žumberački urbar, tj. popis naselja Žumberka u koji je došlo dosta obitelji iz Senja. Prezime Heraković nalazimo u : Novom Selu Žumberačkom,Samoboru, Zagrebu…Jedan se ogranak obitelji naselio u Srijem i Bačku, gdje i danas žive.
prof. E. Ljubović
___________________________________________________________
Ponosni Bastašići
Bastašići su staro hrvatsko pleme i stara plemićka obitelj iz srednje Bosne,a koji su nakon pada Bosne pod Turke doselili u Dalmaciju. Bastašići su kasnije nakon pada Klisa 1537.god. došli u Senj. Kao uskoci služili su u Senjskoj vojnoj posadi i zauzimali visoke časničke i dočasničke položaje. Tako se u popisu Senjske vojne posade iz 1540.god. nalazi ime Franje Bastiana-Bastašića koji je imao 8 forinti mjesečne plaće.
Tvrđava Nehaj
Kada je 1617.god. došlo do potpisivanja Madridskog sporazuma, mnogi uskoci iz Senja raseljeni su: Žumberak, Brinje, Otočac, Istru,a neki čak i u Italiju. Bastašići su se naselili u Žumberak. Prezime Bastašić dolazi od riječi bastas što u prijevodu znači- transportni radnici koji su obavljali poslove za Dubrovačku Republiku. Danas u Bosni ima nekoliko toponima s imenom bastas, kao npr. selo Bastašići kod Kraljeve Sutjeske. Bastašići su bili nekada bogati bosanski vlastelini. Bastašić Radonja(Radojica) je bio istaknuti uskočki vojvoda koji je primio od cara Maksimilijana u Beču 23.01. 1567.god. status carskog plemića – plemstva zajedno sa nekoliko uskočkih vojvoda iz Senja. Svi su plemstvo i pravo na grb dobili zbog izvarednih zasluga u borbi protiv Turaka. U izvorima se spominje Jozafat Bastašić, grkokatolički biskup,a koji je iz mjesta Drašći vrh u Žumberku.
___________________________________________________________
Uskočka obitelj Badovinac
Grb Vraneša Badovinca
Uskočka plemićka i časnička obitelj podrijetlom iz Senja,a prvi spomen od ove uskočke obitelji nalazimo u poznatom drugom popisu senjske vojne posade na tvrđavi Nehaj iz 1551.godine. Vraneša Wadovinaz(Badovinac),vojvoda senjskih uskoka dobio je zbog vojničkih zasluga carsko plemstvo i grb od cara Maximilijana II. u Beču 23.studenog 1567.godine. Uz njega kao senjske vojvode iste godine austrijsko plemstvo su dobili: Radonja (Radojica) Bastašić, Radić Vignevitsch ( Vignjević),a nešto kasnije 5.kolovoza 1569. god. carsko austrijsko plemstvo, također su dobili uskočke vojvode: Juraj Batalović,Silvester Jurić, Vice i Vuksan Marinković,Ivan Heraković,Vuk Višesavić,Gašpar Vučetić i Radman Vučetić.
Od žumberačkih plemićkih obitelji koje su još ranije u borbama s Turcima i Mlečanima stekli razne privilegije bili su osim Badovinaca i obitelji: Hranilović, Gvozdanović,Predović i Smičiklas. Svi oni su carsko plemstvo i grb dobili zbog revnosti u izvršavanju vojničke službe jer su se kao vojvode senjskih Uskoka istaknuli u borbama protiv Turaka koji su stalno napadali grad Senj i njegovu okolicu. Kao poznati senjski uskoci i uskočke starješine Badovinci su nakon potpisivanja Madridskog Mira 1617. Između Austrije i Mletačke republike morali iseliti iz Senja,a njihove brodice i kuće bile su razorene da se nebi vratili natrag u Senj.Oni su prisilno raseljeni oko 1618.god. kao uskoci Vlasi jer je ovaj kraj bio slabo naseljen, a također je bilo i dosta napuštene zemlje za obrađivanje. Obitelji iz Senja prvom su naselile prostor oko Brinja,a zatim Žumberak gdje su također služili kao vojnici i iskusni časnici jer su vojničko umijeće donijeli iz uskočkog grada Senja.U Žumberku i danas žive Badovinci,potomci raseljenih senjskih Uskoka.
Ugarsko-hrvatsko plemstvo s pridjevkom “Badovinski” dodjeljeno je 16.veljače 1896. god. Nikoli Badovinci,pomoćniku namjesnika za Bosnu i Hercegovinu,te kasnije odlični gradonačelnik grada Zagreba. Spomenuti Nikola Badovinac nakon okupacije Bosne i Hercegovine od Austro-ugarske 1878.god. organizirao je upravu u Bosni i Hercegovini i kandidirao se za zastupnika. Pisao je mnogo o Žumberku i žumberačkom kraju i objavio nekoliko članaka i knjiga. Njegova kćerka Jelka udala se Đuru,riječkog poduzetnika i industrijalca,oca kasnijeg hrvatskog bana Viktora Ružića. Iz ove uskočke obitelji vodi podrijetlo i naš poznati iseljenik iz SAD-a John Badovinac, nekadašnji presjednik Hrvatske bratske zajednice.
Vid Badovinac iz Žumberka dobio je austrijsko plemstvo 1833.god. i njegov se grb razlikuje od Vraneša Badovinca. U grbu od Vida dominira ruka sa sabljom krivošijom.
prof. E.Ljubović
___________________________________________________________
Svi hrvatski Bartakovići su prema telefonskoj anketi nastali iz žumberačke grupe raseljavanjem sa Žumberka. Po uvidu u povijesne dokumente, nedvojbeno su potomci baruna Gašpara Bartakovića od Kuklića.
______________________________________________________
Žumberačka uskočka obitelj Rajaković
Grb od Rajakovića
Ukratko smo u daljnjem tekstu prikazali povijest ponosne obitelji Rajaković i njezin put od Dalmacije do Žumberka. Marko Rajaković posjedovao je od 1492.do 1520. Ogorje ili Ugorje ispod Svilaje planine u Dalmaciji. Marko je oženio Anu Milaković, kćerku Milana Milakovića. Turci su zauzeli gotovu svu Bosnu i Hercegovinu, te dio Dalmacije i širili su islam. Markov sin Milak ostao je vjeran kršćanstvu. Milak je sa ostalim uskocima preselio u Žumberak. Milak Rajaković od Ogorja dobio 6.6. 1535. od kralja Ferdinanda I mali lenski posjed od 3 lanca u Žumberku kod Budinjaka. Milak i drugi Uskoci bili su 20 godina od svih podavanja, službi, desetine, tlake (rabote)… osobođeni od kralj Ferdinand I.
U drugoj uskočkoj seobi 1531. Milak je bio jedan od četiri vojvode žumberačkih uskoka,a uz njega bili su još: Resan Šišmanović (Gvozdanović), Juraj Radivojević i Vuk Popović. Milak Rajaković umro je u Budinjaku 15.7. 1562. Poslije osnutka Vojne krajine 1538. branili su članovi ove obitelji svoju domovinu i pogranično područje od Turaka i na drugim evropskim bojnim poljima. U vrijeme mira živjeli su u svojim malim lenskim posjedima u Žumberku. Bavili se zemljoradnjom i stočarstvom i ženili se isključivo iz uskočkih obitelji. Tako je Milakov sin Vid oženio Mariju Radivojević kćerku Jurja Radivojevića, vojvode i posjednika plemićkog imanja u Sošicama. Vidov sin Ljudevit koji je posjedovaše lensko dobro Budinjak od 1591. do 1602. , bio je oženjen s Anom Marković, kćerkom Petra Markovića. Jedan sin iz toga braka ,Petar, osobito se odlikovao u tridesetgodišnjem ratu i bijaše od 1633. do 1644. hrvatski carski pukovnik. Njegova supruga Marija Čučić (kćerka Nikole Čučića i Marije rođ. Badovinac-rodila sina Nikolu, koji je 1642. i 1643. na dvoru u Beču poručnik carske tjelesne garde. Tamo se Nikoli rodi od supruge Poliksene Delišimunović (kćeri Franje Delišimunović i Poliksene Vuković) sin 14.2. 1643. i u Bečkoj prvostolnoj crkvi sv. Stjepana krstila ga imenom Ljudevit Daniel. Nikola umire u Budinjaku 1684. kao posjednik lenskog dobra. Njegov sin Ljudevit Daniel postao je carski kapetan i oženio se Anom Hranilović (kćerkom Petra Hranilovića i Ane Vojnović). On umire 1703. Ljudevitov sin Ivan Juraj Rajaković bio je posjednik lenskog imanja u Budinjaku i oženio se 1700. s Barbarom Preradović, kćerkom Ivana Preradovića. Iz ovoga braka rodio se 1705. sin Tadija, koji se 1727. oženio s Anom Hodanovac (kćerkom lenskog posjednika u Hartju Leopolda Hodanovac i Ane Hranilović). Tadija je služio u slunjskoj graničarskoj pješačkoj pukovniji kao kapetan u Šleziji protiv Prusa, gdje je bio teško ranjen. Umirovljen je 1770. kao teški invalid i umire na lenskom posjedu u Sekulićima 1772.godine. Njegov najstariji sin Mihajlo, rođen 1728. stupio je slunjsku graničarsku pješačku pukovniju. On se istaknuo nekoliko puta u sedmogodišnjem ratu,a 1757. postaje natporučnik i od carice Marije Terezije 1760. dobije sablju ukrašenu sa njezinim inicijalima i slike iz njegvog žumberačkog rodnog kraja. God. 1788. umire na svom plemićkom imanju u Sekulićima. Mihajlo je bio oženjen s Karolinom – Dragicom Gvozdanović i i imali su sina Marka, a koji je rođen 1759. u Žumberku.
Marko Rajaković
Marko je učio u Žumberačkom gkt. sjemeništu u Zagreb. Marko se javio 1.8. 1778. dobrovoljno i na vlasti trošak za konja i opremu “Karlovačkoj graničarskoj husarskoj pukovniji” i pođe u ratni pohod protiv Prusa. Marko se iskazao u ratu ,a kao zapovjednik straže prilikom izviđanje zarobio je više vojnika,te bogat ratni plijen od 60 natovarenih kola i 97 konja. Poslije raspuštanja graničarskih husara pređe Marko u Ogulinsku pukovniju i kao poručnik sudjeluje u ratnom pohodu protiv Turaka. Marko je oženio Tereziju Hodanovac i dobio su sina Leopolda. God. 1790. Leopold je primljenu Vojnu akademiju u bečkom Novom Mestu. Marko Rajaković je u siječnju 1801. dobio čin majora Plemićke husarske divizije. Na temelju velikih zasluga u borbama oko Rajne Marku je dodjeljeno ugarsko plemstvo. U Latinskoj izvornoj diplomi zapisano je obiteljsko ime “Rajakovics”. Marko je umirovljen 1805. i povuče se u Karlovac. Supruga Terezija umire mu 1817. a on se preselio u Varaždin i tamo umire 1824.godine.
Njegov sin Leopold poslije završetka školovanja postao je poručnik kod Hrvatsko-slavonske graničarske konjaničke pukovnije. Kasnije je 1813. u sastavu Varaždinsko-križevačke graničarske pukovnije kao kapetan borio u bitki kod Leipziga protiv Napeleona. God. 1822. oženio je u Gospiću Vjekoslavu Dragančić od Zmajeva Polja i koja već umire na porodu 1823. ,a on se 1833. ženi za Tereziju Riedtz, kćerku industrijalca Vjekoslava. Leopold je 7.5. 1838. imenovan general- majorom,a 1846. zapovjednikom tvrđave Stara Gradiška. Leopold je umirovljen 1849. kao feldmaršalllajtnant i nastanio se u Gracu,a tamo umire 1866. godine.
Njegove sin Emil I . rođ. 1834. stupi u pješačku pukovniju i dobiva čin kapetana u 25. godini. Dobrovoljno ostavio službu u vojsci i pošao u Sjevernu Ameriku i gdje se bori kao kapetan Sjevernoameričkih država. Nakon okončanja rata 9.6.1865. odlazi u Urugvaj i tamo se iskazuje u borbama protiv Paragvaja i dobiva čin pukovnika. Po izbijanju austrijsko-pruskog sukoba 1866. vraća se u Austriju. God. 1868. u Gracu je oženio Idu Pann. Njgov sin jedinac Emil II učio je na Gradačkom sveučilištu pravne nauke i god. 1892. promaknut je doktora prava. Emil st. I umire 1896.,a njegova udovica Ida je živjela do 1921. Emil II postao je konjaničkim kapetanom 1916. i dobio je odlikovanje zbog dobrog držanja na talijanskoj fronti. Oženio je 1901. u Beču Klaudio barunicu Gudenus i sa njom imao sina Emila III. Emil II otišao je u mirovinu 1919. i umire u Gracu 1939.
Rajakovići na terasi žumberačkog gkt. sjemeništa u Zagrebu,1965. (od lijeva: dr. Emil III pl. Rajaković(iz Graca), dr. Dragi Rajaković iz Zagreba, Erna supruga od Emila i njihovi sinovi Wulfing i Hartvin)
Njegov sin Emil III je u Gracu završio za doktora tehničkih nauka i bio je pronalazač i izumitelj mnogobrojnih patenata. Emil III objavio je preko 60 tehničko znastvenih radova.
Braća Marko i Janko Rajaković ispred rodne kuće u Pilatovcima na Žumberku, 1996.
Podatke digitalnima učinio www. uskok-sosice.hr
_______________________________________________________
Grb uskočke obitelj Batalović
ŠTIT: U crvenom polju koso se križaju dva uspravna buzdovana s gore okrenutim glavama.
NAKIT: Na okrunjenoj kacigi naprijed okrenut uspravan crnac u zakopčanoj crvenoj odori s šest crnih dugmadi, drži raširene ruke i u svakoj ruci drži po jedan buzdovan
PLAŠT: Crveno – srebrn
Plemstvo Svetog Rimskog Carstva ( Nobili Sacri Romani Imperii )
Grb s natpisom s nadgrobnog spomenika Vinka Batalovića ( Bathalia) iz 1559. nalazio se u crkvi sv. Franje u Senju, a danas se nalazi u dvorištu Biskupije. Nadgrobnu ploču s grbom i natpisom podiže mu supruga Helena. U polukružnom kamenom grbu s nadgrobnog spomenika isklesana je ruka desnica koja drži tri cvijeta ljiljana kao biblijskog cvijeta.
Natpis ispod grba glasi:
VINCENTII. BAT
HALIE. ELLENA
VXOR. F. F. SIBI
ET. SVIS . HERED
IBUS . A: D:
M . D. LXIIII
Vapnenac bijeli, klesani, 186 x 81 x 14 cm
Senj, 1559.
Juraj Batalović, uskočki vojvoda iz Senja primio je od cara Maksimilijana II. carsko plemstvo i grb u Beču, 5. kolovoza 1569. Ova uskočka obitelj dala je gradu Senju nekoliko istaknutih odličnika, posebice časnika koji su služili u različitim vojnim posadama Senjske kapetanije. U izvorima ovo prezime dolazi u različitim oblicima: Batalović, Batalja, Battaglia, Batalić, Bathalie i Batalovich.
U jednom dokumentu iz 1380. spominje se da je u Dubrovniku živio plemić Battaglia-Batallo podrijetlom iz Milana. Batalovići su nakon Madridskog mira 1617. prognani kao uskočke obitelji iz Senja, a kasnije su se naselili u Žumberku, gdje su služili u mnogim vojnim posadama kao iskusni časnici.
U izvorima se spominje i Vinko Batalović – Mlađi, koji je morao s obitelji nakon Madridskog mira 1617. zajedno s još 30. senjskih – uskočkih obitelji napustiti grad Senj. U dokumentima senjskog Kaptola nalazimo i podatak da je senjski Kaptol 26. srpnja 1536. svjedočio da su Đuro Batalović i njegov otac Nikola vjerni službenici kralja Ferdinanda I. Nikola Batalović iz Skradina spominje se u povijesnim dokumentima kao kancelar senjskog i kliškog kapetana Petra Kružića. Mnogi Skradinjani i Kninjani nakon pada pod Turke sklonili su se u klišku utvrdu i stavili se u službu kapetana Kružića. Batalovići su iz Senja nakon Madridskog mira 1617. otišli u Žumberak, gdje su se stalno nastanili. (Napisao: prof. Ljubović)
__________________________________________________________
Grb uskočke obitelji Jurić
Štit vodoravno razdijeljen na zlatno i plavo polje; u štitu zlatni kozorog u skoku
NAKIT: Iznad štita je okrunjena zlatna kaciga iz koje raste isti kozorog
PLAŠT: Zlatno – plavi.
Austrijsko carsko plemstvo, austrijsko viteštvo i austrijski nasljedni barunat
Uskočka plemićka obitelj koja se sredinom 16. stoljeća doselila iz Dalmacije u Gacku, Liku i Senj. Mnogi su članovi ove uskočke obitelji služili kao graničarski visoki časnici, a zbog zasluga su bili odlikovani najvišim vojničkim odličjima. Nekoliko se članova ove obitelji nalazilo u stalnim vojnim posadama Senja, Otočca, Prozora i drugih utvrđenih gradova u Vojnoj krajini. Carsko plemstvo podijelio je car Maksimilian II. u Beču 5. kolovoza 1569. Silvestru Juriću, uskočkom vojvodi u Senju zbog zasluga u borbi protiv Turaka i za obranu granica Habsburškog Carstva. Nakon potpisivanja Madridskog mira 1617. sele se u Žumberak. Status carskoga nasljednog baruna s nasljednom zemljom dodijeljen je u Beču, 4. svibnja 1634. godine Ivanu Jakobu Juriću. Ivan Jakob Jurić, kao nositelj barunske časti, umro je 1649. Bio je visoki carski vojni činovnik i upravitelj na dugoj hrvatskoj granici i na kopnu i na moru. Vuk Karlo Jurić s pridjevcima “od Strugga”, “Alt Guttenberg” i “Preissek”, vitez i barun, bio je austrijski vojni intendant, a umro je 1604. Vuk Karlo Jurić bio je upravitelj samo pomorske granice. (napisao prof. Ljubović)
_______________________________________________________
Grb obitelji Vignjević
U plavome štitu ratnik obučen u crvenu odoru s crvenim šeširom na glavi; u desnoj ruci drži zlatnu sablju, a u lijevoj buzdovan.
NAKIT: Iz neokrunjene kacige proviruje ratnik, isti kao u štitu.
PLAŠT: Desno crveno – srebrni, a lijevo crveno – zlatni.
Uskočki vojvoda Radić Vignjević (Raditseh Vignevitsch) primio je od cara Maksimilijana II. u Beču, 28. studeni 1567.. carsko plemstvo i grb za zasluge u revnosnom obavljanju vojničke službe, kao i u borbi za očuvanje granica carstva. Zajedno s Radićem Vignjevićem carsko su plemstvo dobili i uskočke vojvode: Radonja Bastašić (Radoyna Basstaschitsch) i Vraneša Badovinac (Uranescha Wadovinaz). Ime Obrada Vignjevića nalazi se u popisu vojne posade iz 1551. godine kao nižeg časnika s četiri forinte mjesečne plaće. Vignjevići su kao poznati uskoci i uskočki junaci nakon Madridskog mira 1617. godine raseljeni iz Senja, a njihova je imovina uništena, tako da se nakon toga ne spominju na području Senjske kapetanije. Iselili su se u Žumberak, tako danas njihovi potomci žive u Žumberku. (Iz knjige: Grbovi i plemstva Like, Gacke i Krbave, E. Ljubović)
Dobri su ovakvi tekstovi da mlađe generacije nauče nešto o svojoj prošlosti i Žumberak trebam svi prezentirati,a dobro je promocija preko uskočkih grbova i za koji su naši preci krv proljevalji, kako bi obranili granice kršćanstva.
Zahvaljujući Janko Šimraku i Milku Predoviću imamo niz povijesnih zabilješki,a među njima i o plemićkim porodicama iz Žumberka.Veliki su to bili ljudi.
Mnogima smeta što smo ponosni i što čuvamo uskočku povjest,a ona je bila junačka i branili smo i obranili granice kršćanstva. Svaki pedalj zemlje smo krvlju natopili,a naši đedovi su od 17 do 57 god. obvezni braniti granicu,a zato su imali određene privilegije i nisu plaćali desetinu itd. U najnovijem ratu hrabro smo stali na branik Lijepe naše,a naši junaci (pilot Miro, vukovarski mučenici Rapljenović i Šinković, Žumberčani iz Berka…) dali su obol pobjedi. Nastojim na svoju djecu, susjede i poznanike prenositi dio stoljetne povjesti Žumberka.
Najponosniji uskočki rodovi su: Badovinci, Hranilovići, Gvozdanovići, Šimraki, Šintići … i svi imaju predivnu povijest,a i grbove.
Gledao sam prije dva tjedna emisiju na karlovačkoj tv- Žumberački zov i gospodin Gvozdanović odlično je govorio o Žumberku i o ponosnim uskocima-Gvozdanovićima.
Vrlo zanimljiv i dobar prikaz uskočke epopeje.
Bogata i interesanta je naša povijest.
Neustrašivi ratnik-konjanik Delivuk
Po mami sam Hranilovic iz Sosica i ponosam na to. Inace zivim vec 50 g. u Hamburgu.
Gornji tekstovi su jako lijepi,a mnogo smo dali poznatih osoba i čuvajmo naše svetinje.
Poštovani, detaljnije pročitajte i obitelj Delišimunovi jee stavljena,a među poznatim Žumberčanima također i kaštelani Klisa su bili Delišimnovići i Gvozdanovići i o tome smo pisali. G. Marko krivo se predstavljate i lijepi pozdrav i uživajte u svojoj priženjoj p. idili. Pripadate onoj grupaciji koja gdje vidi ime Vlah i to pretvara u Srbin,a to je velika razlika i car Dušan je branio ženidbu između Srba i Vlaha… Danas niz Delišimunovića su ponosni i štovani npr. odvjetnik Damir Delišiminović iz Zagreba, gospodična pravnica Delišimnović iz Samobora i dr. Puno Vas pozdravlja zajednička prijateljica gđa. “Dunjica Raić”.
Hvala Vam sto ste spomenuli nase pretke puna sam ponosa.
Mi Badovinci svakud smo razbacani bilo bi dobro da se dopisuju.
Puno pozdrava od Mire rodjena Badovinac.
Zasto Hrvatska nikad ne spominje Nikolu Badovinca kao gradonacelnika Zagreba cega se boje istine da smo pravi Hrvati puno Vas pozdravljam
Ponosan sam nositelj plemenite loze Jurić.Istražujući povijest narečenog prezimena i plemenite loze od Dalmacije, točnije Šibenika,preko Senja te granice vojne krajine naselja Šurkovac,Gornji Volar do modernog razdoblja poslije II svjetskog rata gdje su preselila dva brata Jurić Jure i Jurić Matija čiji su se sinovi Petar i Zlatko rodili u Osijeku. Zaključio sam da isto zaslužuje punu pažnju i interes a u cilju istraživanja cjelokupne povijesti Hrvatske.
Mi Hrvati,ponosni smo na svoje pretke.Povijest ” magistra vite est” i nikada više si ne smijemo dozvoliti da nas nekakovi ruski agenti (koji su poslije II svjetskog rata pobili 330 000 Hrvata pod njegovom komandom,i izvršioca Baste,četničkog smeća) uvuku u balkanske tvorevine jer tamo,sada je to očito, ne spadamo.Bili smo, i jesmo i povjesno i kulturološki pripadnici zapadnoeuropske civilizacije
Po baki sam Višošević, porjeklom iz Žumberka-zanima me povijest obitelji.