Uskočki grbovi iz Žumberka

uskok carOd vremena kako su se Uskoci stalno naselili u Žumberku (1530.-1539.), te postali pripadnici Hrvatske Vojne krajine, koja je bila tada u početnoj fazi razvitka, započeo je proces podjeljivanja plemstva uskočkim vojvodama i glavarima od strane kralja Ferdinanda I (1527.-1564.). Već godine 1535. poklanja Resanu Šišmanoviću tri komada zemlje i oslobađa ga za 20 godina od nameta. Za njim slijede druga darovanja zemlje žumberačkim Uskocima, tako iste godine Jurju Radivojeviću, a godine 1538. Ivanu Čolniću. Na žalost, nije do sada pronađena povelja, ni original ni prijepis iz koje bi se vidjelo kada je Čolnićima podijeljeno i plemstvo s grbom.


Tako za sada kao najstarije grbovnice, podjeljene žumberačkim vojvodama, veže one koje je inače zaslužni autor Dalmatinske heraldike austrijski kapetan Heyer v. Rosenfeld uvrstio kao uskočke obitelji u svoj Dalmatinski grbovnik koji je štampan u Nurnberg-u 1873. Kod te grupne podjele plemstva podjeljeno je plemstvo s grbom trojici vojvoda 23. XI 1567. Bijahu to : Vraneša Badovinac, Radonja Bastašić i Radić Vignjević. Dvije godine kasnije podjeljeno je plemstvo s grbom još petorici: Jurju Bataloviću, Ivanu Herakoviću, Vujici Marinkoviću, Vukcu Višoševiću i Radmanu Vučetiću. Bilo je to 5. VIII 1569.

Razlozi za tako kolektivne podjele plemstava nisu poznati, ali godine podjele vrlo su karakteristične: 1567. kao početak definitivne organizacije Hrvatske Vojne krajine, a 1569. kao zaključna godina za organizacijsku strukturu Krajine. Karakteristično je i to da su svi dobili plemstvo “sv. Rimskog carstva”.

hinko1Godine 1586. podjeljeno je ugarsko-hrvatsko plemstvo Grguru Gvozdanoviću i njegovoj obitelji, a 1603. 24. VIII Jurju Hraniloviću s nadimkom Cvjetašin.Jedan dio Hranilovića je kasnije otišao u Slavoniju i tako se odvojio od izvornih rodova.Od tih Hranilovića bili su istaknuti Hinko-sveučilišni profesor i Oskar podmaršal. Ivanu i Jurju Domitroviću potvrđeno je plemstvo iz 1613., 1752. godine. Godine 1626. 26. VII podjelio je Ferdinand II plemstvo s grbom Ivanu Preradoviću te njegovoj braći Grdini, Hranji, Radulu zvanom još Bulić te Vinku zvanom Sekulić. Godine 1648. postavljen je za zagrebačkog biskupa Petar Petretić, žumberčanin iz Hartja. Petar je 20 godina upravljao Zagrebačkom biskupijom. Pošto nije poznato da li je njemu osobno podjeljen grb, postoji njegov biskupski, u kojem se pored simbola vjere nalazi lik ratnika.

delivukNa početku druge polovice XVII st. podjeljene su grbovnice dvjema žumberačkim obiteljima: godine 1656. 18. XII obitelji Delivuk, a 1659. 12. I već plemenitom Krsti Delišimunoviću, drugačije zvanom Radojčiću od Kostanjevca, zapovjedniku konjaništva karlovačkog generalata, te njegovim rođacima Delišimunovićima: Matiji I, Matiji II, Jurju, Ivanu I, Ivanu II, Andriji, Gašparu i Petru, koji je nosio pridjevak “de Petrichevacz” (od Petričkog sela).

uskocke-povelje1Istom Krsti Delišimunoviću i njegovu posinku Franji Krsti Jelačiću podjeljeno je 1675. 9. VIII barunstvo. Istome Franji, koji je u svojoj uspješnoj dugogodišnjoj vojnoj karijeri dosegao čin vicegenerala Karlovačkog generalata, podjeljen je 1706. sa grofovstvom i novi grb, koji je samo prošireno izdanje njegova barunskog grba. Kaštelan grada Klisa bio je također i Radojčić(Delišiminović) .

grbgvU XVIII st., nakon dugih ratova između carice Marije Terezije sa pruskim kraljem Fridrikom II, podjeljeno je plemstvo s grbom 1774. 2. IX žumberčaninu tada konjaničkom potpukovniku Vidu Gvozdanoviću. Pošto se on istakao kao spretni četovođa u kratkom austro-pruskom ratu 1778. god. podjeljeno mu je i slijedeće godine 1779. barunstvo sa grbom koji je samo malo izmjenjen. Kaštelan grada Klisa bio je Tomo gvozdanović. Godine 1792. 26. VII podjeljeno je, prigodom svečane krunidbe Leopolda II, plemstvo s grbom Tomi Bubanoviću, računovođi srijemske županije, a dvije godine kasnije, 1794. 30. X dobio je Nikola Paunović, kapetan slunjske graničarske pukovnije u Karlovcu, za svoju dugogodišnju službu u vojsci.

Na početku XIX st. 20. II 1801. podjeljeno je plemstvo Marku Rajakoviću, majoru husarskog diviziona hrvatske insurekcije. Njegov je sin Leopold bio podmaršal, a njegovi potomci žive danas u Grazu, Austrija. Kako su sve do sada nabrojene podjele grbovnica žumberčanima uslijedile od strane ugarsko-hrvatskih kraljeva, to najuvjerljivije dokazuje pripadnost Žumberka Hrvatskoj. Austrijski car Franjo I podjelio je 1811. viteštvo odvjetniku Iliji Garapić, a 1830. god. podjeljeno mu je i plemstvo, te njegovom rođaku Mihajlu. Godine 1817. 17. II podjeljeno je plemstvo s grbom Filipu Šimraku, umirovljenom kapetanu Varaždinsko-križevačke pukovnije, te njegovim sinovima, a godine 1820. 21. VI podjeljeno je plemstvo s

grb-togrbom Sebastijanu Rušnovu, majoru slunjske graničarske pukovnije. Godine 1833. došlo je do ponovne podjele austrijskog plemstva žumberčaninu Vidu Badovincu i njegov je grb drugačiji od Vraneše Badovinac., 1857. podjeljeno je austrijsko viteštvo s grbom Franji Radiću, nadstojniku hrvatsko-slavonskog državnog knjigovodstva u Zagrebu. Pošto je taj grb identičan onom kojeg je 1629.god.dobio

grbrIvan Radić,vrlo je vjerojatno da je to njegov potomak. Druga podjela austrijskog viteštva uslijedila je 1865. 18. IX, a primio ju je Franjo Zoretić koji je tada bio konzul u Carigradu.

grbz-245x300Ugarsko-hrvatsko plemstvo s pridjevom od Žumberka dobio je 1915. član iste obitelji Franjo Zoretić, tada predstojnik zemaljskog zavoda za osiguranje radnika u Zagrebu.

Godine 1881. podjeljeno je plemstvo Đuri Miliću, tada tajniku hrvatske zemaljske vlade u Zagrebu, i njegovim sinovima. God. 1896. 16. II podjeljeno je plemstvo Nikoli Badovincu, pomoćniku zemaljskog poglavara Bosne i Hercegovine i bivšem vrhovnom načelniku grada Zagreba. Nikola Badovinac istakao se osobito kao neumorni branitelj pripadnosti Žumberka Hrvatskoj.

Spomenik sa uskočkim grbovima u Badovincima

__________________________________________________________________

Obitelj Delivuk i njezino plemstvo

Potomci ugledne i slavne žumberačke grkokatoličke obitelji Delivuk okupili su mnogobrojne članove svoje razgranate obitelji u subotu,24.siječnja 2012.godine, na jedinstveno druženje. Rijetke su obitelji koje su kroz duga stoljeća uspjele uz sve povijesne nedaće sačuvati dvije carske povelje s kojima su odlikovani njihovi preci titulom plemstva, ali i poticaj današnjem naraštaju da valja njegovati duh plemenitosti i čestitosti. Čuvar obiteljske tradicije žumberačke gkt. obitelji Delivuk iz sela Delivuki u župi sv. Ivana Ktstitelja u Grabru, gospodina Duško Delivuk je iznio povijest ove časne uskočke obitelji.Preci obitelji potječu iz Cetinske krajine,a god. 1530. u prvoj organiziranoj seobi u Žumberak,došlo jer oko 500 osoba, obitelji s djecom i stokom,a vodio ih je Glamočki junak Vladislav Stipković.

ddUskok Duško Delivuk i o. Vranešić pokazuju povelju

Dio doseljenog stanovništva Kobasić(Žumberački gospodar) se naselilo oko grada Žumberka (današnjeg sela Kekići), a dio na područje Pećna i Grabra. Preci obitelji Delivuk naseljeni su u područje Grabra, selo Delivuki. Kao doseljenici koji su imali status slobodnih seljaka, za svoju slobodu morali su obaviti vojnu obvezu i služiti u obrani od turskih upada.Uskočki vojnici koji su bili organizirani u dvije kumpanije Oštrčku i Kaljsku, služili su u Slunjskoj pukovniji koja je branila od upada turske vojske.Vuk Delivuk, kao vojvoda u Slunjskoj kapetaniji sudjelovao je u nekoliko velikih bitaka s Turcima i gdje su Uskoci porazili turske snage. Jedna od takvih bitaka je bila 1545. god. kad je prijetila opasnost Zagrebu, no oko 300 uskočkih ratnika nanijelo im je takve udarce te ih goneći sve do Save donijela Zagrebu mir. Godine 1593. Turci opsjedaju Sisak i sisačku tvrđavu, no ne uspjevaju je osvojiti te u odlučujućoj borbi dolaskom 500 uskočkih ratnika te hrvatskih i austrijskih vojnika,turcima na Kupi nanose strašne gubitke.U nabujaloj rijeci utapa se mnoštvo turskoh vojnika, a i sam paša Predojević.Nakon ovog poraza turska sila počela je slabiti.

acUskočki spomenik u ponosnom Grabru

Sudjelujući u mnogim bitkama te za iskazana junaštva, hrabrost, odanost, hrvatski vojskovođe, grofovi i plemićke obitelji, crkveni velikodostojanstvenici daju prijedlog caru Ferdinandu za dodjelu plemstva Vuku Delivuku. Car Fedinand 18.prosinca 1656.god. u Beču dodjeljuje obitelji Vuka Delivuka i njegovim sinovima, Ivanu, Ratku, Radi i Dragoslavu , plemićki naslov, s grbom obitelji te pečatom.Dana 22.siječnja 1657.god. na zasjedanju staleža o redova Kraljevine Hrvatske i Slavonije održane u Varaždinu, grbovnica i plemićka isprava koja je bila izložena prihvaćena je te je obitelj Delivuk ušla u sastav plemićkih obitelji. Obitelj Delivuk dobila je 13.rujna od cara Leopolda leno u okolici Kašta veličine 400 rali. Leno je posjed koji je dat plemićkoj obitelji na korištenje. Unuk Vuka Delivuka,Ivan Delivuk bio je visoki vojni dužosnik vojne krajini. Sinovi Ivan Delivuka, Marko,Vuk i Mihovil rođeni su u Delivukima i nastavili su tradiciju svojih predaka.Vuk je bio senator grada Križevaca,a Marko je završio pravne nauke i postao vrsni borac za Hrvatsko pitanje. Mihovil je ostao na imanju u Žumberku. Marko Delivuk je bio prijatelj biskupa Vrhovca i grofa Draškovića.God. 1800. imenovan je za kononika i savjetnika cara za gospodarska pitanja. Marija Jurić-Zagorka posvetila je roman “Republikanac” Marku Delivuku,a koji je sa svojim idejama bio preteča Ilirskog preporoda. Nakon ukinuća Vojne krajine mnogi Žumberčani ostaju bez prihoda te odlaze u Ameriku i Kanadu. Jedan od tih bio je i moj djed Janko Delivuk,a koji odlazi 1926. god. i zapošljava se u rudniku zlata u Kanadi. U slobodno vrijeme uči engleski i bio je omiljen u društvu te je prijateljovao sa presjednikom HBZ Johnom Badovinac i sa drugim istaknutim hrvatskim i žumberačkim familijama. Obnovio je imanje u Delivukima,finacirao izgradnju postojeće obiteljske kuće i gospodarskih zgrada. God. 1957. vraća se za stalno u stari kraj ,a 1962. god. kupuje imanje u Zagrebu-Gajnicama. Tu živi sa familijom, ženom Malčikom, sinom Tomom, snahom Marom u unukom Duškom. Dvadeset godina kasnije umire te je pokopan zajedno sa suprugom Malčikom na groblju Grabar,kraj svoje crkve sv. Ivana.

Moj otac Tom rođene je 1922. god. u Delivukima, a majka Marija 1925. god. u Brezovcu. Majka Marija je umrla 2001.god., a otac Tomo 2002.god. te su pokopani na groblju u Stenjevcu.Ja,Duško Delivuk rođen sam 1950. god. u Delivukima,prva tri razreda osnovne škole završio sam u Grabru, a ostale u Stenjevcu. Završio sam ekonomski fakultet i oženjen sam sa suprugom Zoranom i u sretnom braku imam sina Tomislava i kćerku Dijanu. Radio sam kao direktor u više firmi u bivšoj državi,a i u inozemstvu. Danas sam u mirovini i živim u naselju Gajnice(Zagreb) i ponosan sam na svoju hrabru uskočkim povijest. Zahvalio bi se o.Mili Vranešić i g. Janku Jelenić na pripomoći oko obilježavanja uskočke povijest,a na kojeg smo mi Hrvati,grkokatolici iz Žumberka ponosni.

Duško Delivuk

___________________________________________________________________

12483904_1094651070567051_1145767751_nGrb od ponosnih Bubanovića

U Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu (HDA) nalazi se velika količina dokumenata i isprava vezanih uz žumberačku povijest. Uz razne spise tu se čuvaju i orginalne grbovnice pojedinih žumberačkih obitelji. Među ostalim Državni arhiv čuva i orginalni grb žumberačke obitelji Bubanović. Zahvaljujući brizi arhivskih djelatnika danas svaki potomak ove loze može pogledati izvornu grbovnicu koju je Tomi Bubanoviću 26.07. 1792. Dodijelio car Franji II. Uz sam grb koji je ovjeren velikim carskim pečatom u orginalnoj limenoj kutiji iz 18.st. nalazi se i popratni tekst o dodjeli plemstva. Ukoliko netko od potomaka Tome Bubanovića želi izgraditi repliku izvornog grba orginal može naći u Hrvatskom državnom arhivu (HDA) u zagrebz. Font: 31,Armales: B-u, Kutija 739.Grb

___________________________________________________________

Obitelj Heraković

HerakovicUskočki je vojvoda Ivan Heraković, zbog vojnih zasluga u borbi protiv Turaka na prostoru Primorske vojne krajine, od cara Maksimilijana II. dobio carsko plemstvo i grb u Beču 5.kolovoza 1569.godine.U grbu se nalazi vojnik obučen u crveno i koji u jednoj ruci drži buzdovan,a u drugoj bradvu.Iznad kacige je zlatno i crno orlovo krilo,a plašt je srebrno-crven.

Istodobno s Ivanom Herakovićem, carsko su plemstvo i grb dobile uskočke vojvode: Juraj Batalović,Silvestar Jurić,Vuksan Marinković i Radman Vučetić. Plemstvi i grb dobili su zbog iznimnih zasluga u obrani prostora Senjske kapetanije od Turaka i revnosti u obavljanju vojničke službe. Vojnička se služba posebice njegovala u ovoj uskočkoj obitelji čiji su članovi obnašali i dužnosti vojvode senjskih uskoka, koja je bila nasljednja i samo su odabrani i dokazano hrabri u mnogim ratovima mogli obnašati vojvodsku čast i dužnost.

Živjeli su Senju i bili članovi plaćene vojne posade. Nakon završetka Uskočkog rata i potpisivanja mira u Madridu 1617. godine mnoge su uskočke obitelji morale prema odlukama  toga mira napustiti Senj i naseliti se što dalje od uskočkog grada Senja. Obitelj Heraković je najprije doselila u Liku,a zatim u Žumberak, gdje i danas žive potomci ove poznate senjske i časničke obitelji. U bici kod Jurjevih stijena kod Otočca sudjelovali su i žumberačkik uskoci pod vodstvom krajiškog kapetana Petra Zrinskog. U vrijeme Petra Zrinskog sastavljen je i napisan žumberački urbar, tj. popis naselja  Žumberka u koji je došlo dosta obitelji iz Senja. Prezime Heraković nalazimo u : Novom Selu Žumberačkom,Samoboru, Zagrebu…Jedan se ogranak obitelji naselio u Srijem i Bačku, gdje i danas žive.

prof. E. Ljubović

___________________________________________________________

Ponosni Bastašići

gfrbb

Bastašići su staro hrvatsko pleme i stara plemićka obitelj iz srednje Bosne,a koji su nakon pada Bosne  pod Turke doselili u Dalmaciju. Bastašići su kasnije nakon pada Klisa  1537.god. došli u Senj. Kao uskoci služili su u Senjskoj vojnoj posadi i zauzimali visoke časničke i dočasničke položaje. Tako se u popisu Senjske vojne posade  iz 1540.god. nalazi ime Franje Bastiana-Bastašića koji je imao 8 forinti mjesečne plaće.

senj 073Tvrđava Nehaj

Kada je 1617.god. došlo do potpisivanja Madridskog sporazuma, mnogi uskoci iz Senja raseljeni su: Žumberak, Brinje, Otočac, Istru,a neki čak i u Italiju. Bastašići su se naselili u Žumberak. Prezime Bastašić dolazi od riječi bastas što u prijevodu znači- transportni radnici koji su obavljali poslove za Dubrovačku Republiku. Danas u Bosni ima nekoliko toponima  s imenom bastas, kao npr. selo Bastašići kod Kraljeve Sutjeske. Bastašići su  bili nekada bogati bosanski vlastelini. Bastašić Radonja(Radojica) je bio istaknuti uskočki vojvoda koji je primio od cara Maksimilijana u Beču 23.01. 1567.god. status carskog plemića – plemstva zajedno sa nekoliko uskočkih vojvoda iz Senja. Svi su plemstvo i pravo na grb dobili zbog izvarednih zasluga u borbi protiv Turaka. U izvorima se spominje Jozafat Bastašić, grkokatolički biskup,a koji je iz mjesta Drašći vrh u Žumberku.

___________________________________________________________

Uskočka obitelj Badovinac

badGrb Vraneša Badovinca

Uskočka plemićka i časnička obitelj podrijetlom iz Senja,a prvi spomen od  ove uskočke obitelji nalazimo u poznatom drugom popisu senjske vojne posade na tvrđavi Nehaj iz 1551.godine. Vraneša Wadovinaz(Badovinac),vojvoda senjskih uskoka dobio je zbog vojničkih zasluga carsko plemstvo i grb od cara Maximilijana II. u Beču 23.studenog 1567.godine. Uz njega kao senjske vojvode iste godine austrijsko plemstvo su dobili: Radonja  (Radojica) Bastašić, Radić Vignevitsch ( Vignjević),a nešto kasnije 5.kolovoza 1569. god. carsko austrijsko plemstvo, također su dobili uskočke vojvode: Juraj Batalović,Silvester Jurić, Vice i Vuksan Marinković,Ivan Heraković,Vuk Višesavić,Gašpar Vučetić i Radman Vučetić.

Od žumberačkih plemićkih obitelji koje su još ranije u borbama s Turcima i Mlečanima stekli razne privilegije bili su osim Badovinaca i obitelji: Hranilović, Gvozdanović,Predović i Smičiklas. Svi oni su carsko plemstvo i grb dobili zbog revnosti u izvršavanju vojničke službe jer su se kao vojvode senjskih Uskoka istaknuli u borbama protiv Turaka koji su stalno napadali grad Senj i njegovu okolicu. Kao poznati senjski uskoci i uskočke starješine  Badovinci  su nakon potpisivanja Madridskog Mira 1617. Između Austrije i Mletačke republike morali iseliti iz Senja,a njihove brodice i kuće bile su razorene da se nebi vratili natrag u Senj.Oni su prisilno raseljeni oko 1618.god. kao uskoci Vlasi jer je ovaj kraj bio slabo naseljen, a također je bilo i dosta napuštene zemlje za obrađivanje. Obitelji iz Senja prvom su naselile prostor oko Brinja,a zatim Žumberak gdje su također služili kao vojnici i iskusni časnici jer su vojničko umijeće  donijeli iz uskočkog grada Senja.U Žumberku i danas žive Badovinci,potomci raseljenih senjskih Uskoka.

Ugarsko-hrvatsko plemstvo s pridjevkom “Badovinski” dodjeljeno je 16.veljače  1896. god. Nikoli Badovinci,pomoćniku namjesnika za Bosnu i Hercegovinu,te kasnije odlični gradonačelnik grada Zagreba. Spomenuti Nikola Badovinac nakon okupacije Bosne i Hercegovine od Austro-ugarske 1878.god. organizirao je upravu u Bosni i Hercegovini  i kandidirao se za zastupnika. Pisao je mnogo o Žumberku i žumberačkom kraju i objavio nekoliko članaka i knjiga. Njegova kćerka Jelka udala se Đuru,riječkog poduzetnika i industrijalca,oca kasnijeg hrvatskog bana Viktora Ružića. Iz ove uskočke obitelji vodi podrijetlo i naš poznati iseljenik iz SAD-a John Badovinac, nekadašnji presjednik Hrvatske bratske  zajednice.

vidVid Badovinac iz Žumberka dobio je austrijsko plemstvo 1833.god. i njegov se grb razlikuje od Vraneša Badovinca. U grbu od Vida dominira ruka sa sabljom krivošijom.

prof. E.Ljubović

___________________________________________________________________

bartakSvi hrvatski Bartakovići su prema telefonskoj anketi nastali iz žumberačke grupe raseljavanjem sa Žumberka. Po uvidu u povijesne dokumente, nedvojbeno su potomci baruna Gašpara Bartakovića od Kuklića.

13 Odgovora na Uskočki grbovi iz Žumberka

  1. herak kaže:

    Dobri su ovakvi tekstovi da mlađe generacije nauče nešto o svojoj prošlosti i Žumberak trebam svi prezentirati,a dobro je promocija preko uskočkih grbova i za koji su naši preci krv proljevalji, kako bi obranili granice kršćanstva.

  2. marta kaže:

    Zahvaljujući Janko Šimraku i Milku Predoviću imamo niz povijesnih zabilješki,a među njima i o plemićkim porodicama iz Žumberka.Veliki su to bili ljudi.

  3. marko kaže:

    Mnogima smeta što smo ponosni i što čuvamo uskočku povjest,a ona je bila junačka i branili smo i obranili granice kršćanstva. Svaki pedalj zemlje smo krvlju natopili,a naši đedovi su od 17 do 57 god. obvezni braniti granicu,a zato su imali određene privilegije i nisu plaćali desetinu itd. U najnovijem ratu hrabro smo stali na branik Lijepe naše,a naši junaci (pilot Miro, vukovarski mučenici Rapljenović i Šinković, Žumberčani iz Berka…) dali su obol pobjedi. Nastojim na svoju djecu, susjede i poznanike prenositi dio stoljetne povjesti Žumberka.

  4. janko kaže:

    Najponosniji uskočki rodovi su: Badovinci, Hranilovići, Gvozdanovići, Šimraki, Šintići … i svi imaju predivnu povijest,a i grbove.

  5. marko kaže:

    Gledao sam prije dva tjedna emisiju na karlovačkoj tv- Žumberački zov i gospodin Gvozdanović odlično je govorio o Žumberku i o ponosnim uskocima-Gvozdanovićima.

  6. mile kaže:

    Vrlo zanimljiv i dobar prikaz uskočke epopeje.

  7. marija kaže:

    Bogata i interesanta je naša povijest.

  8. petar kaže:

    Neustrašivi ratnik-konjanik Delivuk

  9. dean kaže:

    Po mami sam Hranilovic iz Sosica i ponosam na to. Inace zivim vec 50 g. u Hamburgu.

  10. tomo kaže:

    Gornji tekstovi su jako lijepi,a mnogo smo dali poznatih osoba i čuvajmo naše svetinje.

  11. admin kaže:

    Poštovani, detaljnije pročitajte i obitelj Delišimunovi jee stavljena,a među poznatim Žumberčanima također i kaštelani Klisa su bili Delišimnovići i Gvozdanovići i o tome smo pisali. G. Marko krivo se predstavljate i lijepi pozdrav i uživajte u svojoj priženjoj p. idili. Pripadate onoj grupaciji koja gdje vidi ime Vlah i to pretvara u Srbin,a to je velika razlika i car Dušan je branio ženidbu između Srba i Vlaha… Danas niz Delišimunovića su ponosni i štovani npr. odvjetnik Damir Delišiminović iz Zagreba, gospodična pravnica Delišimnović iz Samobora i dr. Puno Vas pozdravlja zajednička prijateljica gđa. “Dunjica Raić”.

  12. Mira badovinac Batrenjak kaže:

    Hvala Vam sto ste spomenuli nase pretke puna sam ponosa.
    Mi Badovinci svakud smo razbacani bilo bi dobro da se dopisuju.
    Puno pozdrava od Mire rodjena Badovinac.

  13. Mira badovinac Batrenjak kaže:

    Zasto Hrvatska nikad ne spominje Nikolu Badovinca kao gradonacelnika Zagreba cega se boje istine da smo pravi Hrvati puno Vas pozdravljam

Odgovori na admin Otkaži odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

Možete koristiti ove HTML oznake i atribute: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>