Obitelj Popović iz Hrasta,1910.god.
Selo Hrast smjestilo se na južnom obronku Gorjanaca, uz danas dosta prometnu cestu Novo Mesto-Metlika. Ima svoju kroniku,kao i svako drugo selo. Zapisano je, da su sela u Beloj krajini nastanili Iliri, koji su tu došli oko 700 g. prije naše ere. Iza njih tu gospodare Kelti, zatim Rimljani, a krajem 6. stoljeća dolaze Slovenci.U 16. stoljeću za vrijeme strašnog harača Turaka, počeli su se doseljavati Uskoci, koji su uglavnom zaposljeli Žumberak, a nastanili su se i u nekim selima Bele krajine. Tada su se doselili Uskoci i u selo Hrast, čiji potomci (17 porodica) tu žive i danas. Osim na Hrastu, danas ima Žumberčana na Jugorju, Škemljevcu, Dolu i u Dragama.Kada je prestala turska opasnost, prestale su borbe, paleži i pljačke, ali život je bio i dalje čemeran, jer je vlast grofova i veleposjednika bila također nemilosrdna. Zato nije čudno,da se narod masovno iseljavao. Pjesnik Župančič je zapisao, da u Beloj krajini nije bilo obitelji, koja ne bi imala barem jednog člana u tuđini.
U I. svjetskom ratu Bela krajina neposredno nije bila pogođena, jer su bojišta bila daleko, ali je na frontovima od Soče do Palicije obležalo na stotine boraca.U kraljevini Jugoslaviji opet siromaštvo i iseljavanje sve do II. svjetskog rata. Tada u Belu krajinu dolaze okupatori Italijani,koji u selu Hrast postavljaju svoju postojanku. Odnosi izmedu domaćina i Italijana bili su dosta podnošljivi sve do svibnja 1942., kada je grupa Hrastavčana otišla u partizane, odazivajući se pozivu domovine i belokranjskog pjesnika Župančiča koji je glasio: »OF nas druži, OF nas brani«. Tada nastaje nepovjerenje, napetost i neizvjesnost sve do 22. 7., kada po napadu Belokranjskog i Gorjanskog bataljona na postojanku u Hrastu, okupator neusmiljeno odgovara barbarskim činom. Najprije je opljačkao sve stanove, zatim zapalio selo i na kraju izravnao ruševine. Tu,gdje je bilo mirno i lijepo selo, nastala je grozna pustoš.
Sretna okolnost je bila, da su se porodice pravovremeno povukle iz sela i našle utočište kod rodbine i prijatelja u susjednim selima. Nastao je vrlo težak život, ali to nije prekinulo suradnju sa NOB. Hrast je dao 18 boraca od kojih su Niko Jurić, Tonček Malenšek i Drago Predović položili mlade živote. Poslije rata Hrast je doživio svoj najveći procvat. Iz ruševina, podiglo se novo selo.Kasnije se izgradilo nešto novih kuća, tako se selo nijeispražnjivalo, već se je dopunjavalo. Prvi put došla je struja i tako se za uvijek petrolejka zamjenila sa žarnicom. Zatim je vodovod zamijenio bunare, a asfalt makadam. Najnovija dobrobit sela je javno osvijetljenje i sada selo noću djeluje kao neko značajnijemjesto. U tim akcijama žitelji sela sudjelovali su fizičkim radom i novčanim doprinosima. Rezultati, sloge i upornosti su vidljivi na svim sektorima.U poslijeratnom periodu mnogo mladih se uspješno oškolovalo i danas imamo razne stručnjake u Novom mestu, Ljubljanii drugdje. U selu je izvjestan broj obrtnika, a neki su zaposleni u Metlici, Suhoru, Novom Mestu.U tom periodu održano je mnogo zabava, kao i rođendanskih i bračnih jubileja. Nezaboravne su ostale žetvene svečanosti, koje su se održavale godinama, dok su se masovnije sijale pšenica i druge žitarice. Sada, kada samo pojedinci siju žitarice, tih svečanosti nema.
Kada se danas dođe u selo Hrast, može se svatko argumentirano osvjedočiti, da je prijatno živjeti u tom selu, jer tu postoji solidarnost izmedu Slovenaca, Žumberčana i ostalih. Tu je velika aktivnost, tu je poznata gostiona Brunskole, tu su povoljni uvjeti za normalan život.Zbog toga u selu zadovoljno žive sve generacije.Mještani koji žive izvan sela nestrpljivo očekuju trenutak, da skoknu do svojih, a turisti se također rado ustavljaju na Hrastu. Danas ima na Hrastu 37 kuća sa 83 stanovnika i spada pod grkokatoličku župu Drage.
Posebno su mještani, koji žive izvan Hrasta,redovni posjetioci. Lijepo je vidjeti njih i mještane kako se srdačno susreću i razgovaraju.Nostalgija i ugodni susreti čine svoje, pa se u njihovim glavama neprekidno vrti dio pjesme poeta Gangla iz Metlike koji glasi: Tu je hiša očetova z mirom objeta, z zelenjem in rožami vsa odeta.Tu steza ljubezni je, bratstva, zvestobe, poštenih namenov in delovnih rok.
Gabre Bogdanović