Da je navedeni stih pjesme Branimira Štulića točan, potvrđuje fotografija snimljena početkom 20. stoljeća u državi Ohio, Cleveland, na imanju Petera Hranilovića, rođenog u Sošicama 1886. Fotografija prikazuje običaj prenesen iz starog zavičaja u obećanu zemlju, janjetina i odojak na ražnju! Povod je vjerojatno bio proslava nekog sakramenta, završetka radova na novom imanju ili dobrodošlice novom kontingentu naših iseljenika. Fotografiju je objavila Michelle Salas, praunuka Petra Hranilovića i Julike Strmac koja živi u SAD-u.

Krcati brodovi

Nerodne godine krajem 19. stoljeća uzrokovale su velike nestašice hrane u većem dijelu Europe pa i Hrvatskoj. Gladne godine s jedne strane, a masovna industrijalizacija prekomorskih zemalja s druge, inicirale su odlazak velikog broja našeg puka u Ameriku za boljim životom.

Naš hrvatski povjesničar, veliki sin Žumberka Tadija Smičiklas u to doba na temu masovnog iseljavanja javno je kritizirao: „Hrvatska je u gospodarstvu zapuštena, najbolji se dio našeg puka iselio u Ameriku. Ako budemo na ovaj način naprijed kročili, mora Hrvatska nažalost propasti. Radne sile odlaze preko mora, a kod kuće ostaju starci, žene i djeca“

Zapis o putniku Janku Hranilović

Žumberčani kao i ostala većina Hrvatskog naroda na put u obećanu zemlju krenuli su krajem 19. stoljeća. Žumberački emigranti ponajviše su naseljavali industrijske krajeve SAD-a, zapošljavali su se u rudnicima i čeličanama ponajviše Pittsburga i Clevelanda.

Imigracijska stanica  Ellis Island

U obećanu zemlju ulazili su preko imigracijske stanice na otočiću Ellis Island u zaljevu Upper New York Bay jugozapadno od Manhattna. Ondje se od 1892-1954. nalazila imigracijska stanica ( danas muzej) kroz koju je ušlo 17 mil. useljenika u SAD.

Popis putnika

Južno od Ellis Islanda nalazi se otočić Liberty s poznatim Kipom slobode. Točan broj hrvatskih useljenika nažalost nije poznat iz razloga što su oni upisivani i kao državljani Austro-Ugarske ili Ugarske, a ne samo Hrvatske.

Pregled u imagracijskom centru

No, vratimo se janjetini. Danas je u Hrvatskoj sinonim za janjetinu paška, creska i lička janjetina. Ipak, veseli što se po gurmanskim portalima i blogovima (blog.vino.hr) sve više priča i o žumberačkoj janjetini. Štoviše, spominje se poseban endemski način pripreme žumberačke janjetine za ražanj. Naime, kako je žumberačko janje veće od paškog ili creskog, potrebno ga je i duže peći. Kako bi se preveniralo „sušenje“ janjeta na žaru, janje se ostriže (ošiša) i ošuri, a koža se ostavi kako bi zadržala ukusne sokove. Na taj način žumberačko janje postaje ukusno ako ne i ukusnije od paškog, te ujedno uspijeva i nahraniti više težaka ili sladokusaca.

Zapisnik o putniku Iliji Radić

Stoga, možda je žumberačko janje karika koja nas može spasiti od „gladnih godina“ i masovnih emigracija, jer kao što je za vrijeme prvog svjetskog rata u velikim industrijaliziranim europskim metropolama (npr. Beč, Muenchen) vladala glad, u ono vrijeme poljoprivredno orijentiran Zagreb s okolicom nije imao takvih nedaća u toj mjeri, naprotiv već su i gospoda sa zapada dolazila kod nas u „shopping“!

Dokaz da lijep običaj na Žumberku i dalje postoji je slika nakon završetka akcije čišćenja područja oko potoka u Sošicama iz 2006. godine.

Pripremio: Marko Hranilović

__________________________________________________

Žumberčani: Nikola Strmac i Janko Frlan uz bistu biskupa Janka Šimraka, Hamilton 2012.

Na prijedlog svećenika Žumberčana, pokrenuta je inicijativa za uređenje “Spomen galerije žumberačkih iseljenika”. Nakana je da se u Žumberku, u spomen na sve iseljenike uredi jedna galerija u kojoj bi se trajno obilježio spomen na sve koji su iselili iz Žumberka u Ameriku. Naime, iz Žumberka je u Ameriku iselilo preko dvije tisuće Žumberčana koji su na američkom tlu osnovali i svoje vlastite dvije grkokatoličke župe. Prvotno je osnovana župa sv. Nikole u Clevelandu (crkva sa prekrasnim mozaikom Bogorodice), a zatim je oformljena i žumberačka župa sv. Petra i Pavla u Chicagu. Značajan broj Žumberčana naselio se i u Canadi, ali župa tamo nije osnovana. Mnogobrojni Žumberčani svojim radom ostavili su najljepši trag među američkim Hrvatima.

Posebno su aktivni bili u Hrvatskoj bratskoj zajednici HBZ (Croatian fraternal union). Jedan od utemeljitelja HBZ u Americi bio je Janko Gvozdanović sa Brezovca – župa Grabar, Nikola Badovinac bio je 1906. izabran za potpredsjednika Zajednice, Vilim Boić američki senator bio je 1936. potpredsjednik HBZ, John Herak glavni potpredsjednik HBZ, Daniel Stakić član nadzornog odbora HBZ i konačno John Badovinac bio je dugogodišnji predsjednik HBZ u Americi. Svi oni zaslužuju da ime se u Žumberku sačuva spomen. Ukoliko netko posjeduje predmete (slike, pisma itd…) naših iseljenika iz Amerike iste predmete u svrhu postavljanja u Galeriju može dostaviti u Grkokatolički župni ured, Stojdraga 16, 10432 Bregana, Hrvatska.

Žumberački krijes 2016.

__________________________________________________________

Povijest se često ponavlja, no veliki odlazak Žumberčana s područja Žumberka u SAD narednih godina kao što je to bilo početkom 20. stoljeća prije stotinjak godina ne može se više očekivati jer je došlo do naglog smanjenja broja mladih ljudi na samom Žumberku. Pričalo se da je moj pradjed Tomo, koji je umro prije II. svjetskog rata, išao 3 puta raditi u SAD u vrijeme kada nije bilo putničkih letova avionima iz Europe u SAD. On je putovao brodom, a svaki put se vraćao na Žumberak gdje je imao familiju. Zadnji tj. treći put zajedno s njim u obećanu zemlju poveo je najstarijeg sina u obećanu zemlju na pečalbu. Međutim sin se nije vratio, ostao je tamo u Americi, oženio se i imao 4 sina koji imaju familije. Oni koji su ostali u Americi svoj su zavičaj zvali „stari kraj“. Nažalost već od treće generacije među potomcima Žumberčana uglavnom se gubi znanje hrvatskog jezika, a samim time kontakti s rodbinom u starom kraju se uglavnom gube. Najveći broj doseljenika imigranata ulazili su u SAD preko otoka u zaljevu New Yorka – Ellis Island, a gdje se nalazila kontrola useljenika i to u periodu od 1892. do 1924. godine. Ellis Island i stanica državne kontrole useljenika u SAD otvorena je 01. siječnja 1892. godine i kroz nju prve godine prolazi oko 450 000 ljudi a sveukupno po procjenama oko 12 milijuna ljudi. Naravno Žumberčani su iseljavali u SAD i prije, ali i poslije tog vremena i ne samo preko Ellis Island-a, koji nam je zanimljiv jer su na tom mjestu ostali pisani tragovi o ljudima koji su otišli u „bolji život“ tamo daleko u obećanu zemlju. Nama su najinteresantniji podaci o imenima i mjestima od kuda su pristizali doseljenici u SAD, a koji potvrđuju da se radi o velikom broju ljudi s područja Žumberka samo u tom periodu (o.a. moja gruba procjena više od tisuću). Obzirom da nosim prezime Duralija posebno ću se osvrnuti na njihov dolazak. Tako vidimo da je 7 osoba tog prezimena s područja Žumberka ušlo u SAD
tijekom tih godina kroz Ellis Island (Tablica 1).

Tablica 1 Dolasci osoba s prezimenom Duralija na Ellis Island od 1895.-1909.god.
Name of Passenger Residence Arrived Age on Arrival
(Ime putnika – Prebivalište – Dolazak – Starost)
1. Ianko Duralija Tupcina ,1901,27
2. Ivan Duralija Sosice,1909,34
3. Juraj Duralija,1895,25
4. Miko Duralija Souce, Croatia, 1909,47
5. Mirko Duralija Taska, Hungary,1909,18
6. Petar Duralija,1895,36
7. Tomo Duralija Tupcina,1901,26

(Izvor:http://www.ellisisland.org/search/matchMore.asp?
LNM=DURALIJA&PLNM=DURALIJA&last_kind=0&town_kind=0&ship_kind=0&kind=exact&
offset=0&dwpdone=1)

Iz dostupnih podataka vidljivo je da 7 muškaraca prezimena Duralija između 1895. i 1909. prolazi kroz kontrolu doseljenika na Ellis Island-u (Tablica 1). Njihova starost je od 18 do 47 godina i najvjerojatnije su išli trbuhom za kruhom, zaraditi novac da bi pomogli svojim siromašnim familijama na Žumberku.Dvoje od njih kao prebivalište prijavljuju Tupčinu (mjesto gdje se nalazi zaseok Duralije), dvoje Sošice, jedan Jasku, dok za ostale nema podataka. Najstariji među njima Miko iz Sošica kao državu prebivališta navodi Hrvatsku (Croatia)iako je riječ o 1909. godini. Na primjeru imigracijskog lista pod brojem 103246050013 možemo vidjeti zanimljive podatke na primjeru Ivana Duralije (Graf 1).

(Izvor:http://www.ellisisland.org/search/FormatPassRec.asp?ID=103246050013&BN=P00324-
6&sship=Chicago&lineshipid=NaN)

Graf 1 Imigracijski list za putnika Ivana Duraliju

Ivan Duralija, 34 godine, muškarac, nacionalnost Austrijska, prebivalište Sošice. Krenuvši iz luke Havre u Francuskoj, stigao brodom Chicago 28.10.1909. u luku New York (Graf 1). Zanimljivo je da se prezime Duralija drugačije čita na engleskom jeziku, stoga je kod jednog broja useljenika upisano prezime Duralia,a koje je kasnije i prihvaćeno od većine ako ne i od svih nositelja prezimena Duralija koji su odlučili živjeti u SAD.

Tražeći Žumberčane iz župe Sošice, pronašao sam npr. Maru Radić iz Sošica koja je došla u SAD 1911., zatim Iliju Radića, 19. godina došao u SAD 1909. iz Sošica, zatim veći broj Hranilovića, Boića i Badovinaca koji su od 1898. godine išli u SAD iz Sošica. Također i 3 najčešća prezimena iz Visoča – Stipanović, Vukobrat i Deanović zabilježena su s ulascima u SAD, a kao mjesto prebivališta piše im Sošice ili Visoče. Riječ je uglavnom o mladim ljudima.Sigurno bi se moglo naći još na stotine naših ljudi koji su u to vrijeme s područja Žumberka išli u Ameriku preko Ellis Island-a. Sada je na otoku imigracijski muzej, a ako se želite i sami više informirati o svemu, možete posjetiti web stranice The Statue of Liberty-Ellis Island Foundation, Inc.
http://www.ellisisland.org/search/search_new.asp?

U SAD-u po popisu iz 2010. godine kao Hrvati (Croatian) izjašnjava se 417 130 osoba (Graf 2), no sigurno je velik broj potomaka Žumberčana koji su se asimilirali i izjašnjavaju se kao Amerikanci.

(Izvor:http://factfinder2.census.gov/faces/tableservices/jsf/pages/
productview.xhtml?pid=ACS_10_SF4_B01003&prodType=table)

Velik je broj smiješnih, ali i tužnih priča koje donosi odlazak Žumberačkog stanovništva u SAD. Žene su iščekivale povratak ili barem koju riječ od svojih muževa, majke svoje djece, a djeca svojih očeva, braće i sestara. Američka zajednica Žumberčana bila je aktivna u pomoći svog starog kraja, a osjetilo se to i nakon II. svjetskog rata kada su stizali brojni paketi s pomoći. Oni koji su radili duže vrijeme u SAD pa se vratili u Žumberak, donijeli su sa sobom dašak jedne druge kulture. Donijeli su i spoznaju o životu u SAD i njegovim velikim gradovima i dostignućima kojih u Žumberku nije bilo. Donijeli su i dogodovštine iz šuma, rudnika, čeličana i drugih mjesta gdje su radili, a koje su se prepričavale.Čini mi se da je čak i određen broj engleskih riječi korišten u govoru donesen iz SAD, pa su tako npr. u Tupčini črešnje zaripile (trešnje dozrjele; ripe – zreo).

Kada se tako prisjećamo prolaza naših brojnih Žumberčana kroz Ellis Island, znamo da je svaki od tih ljudi nosio svoj križ koji uglavnom svjedoči životu u borbi za preživljavanje. Jedno svjedočanstvo donosi Petar Čučić rođen 1894. godine u selu Čučić, župa Pećno, a koji je umro u 102. godini.
(Izvor: http://blog.dnevnik.hrsempercontra/2012/03/1630345267/bio-je-to- lijep-brak.html)

Pripremio: Boris Duralija

___________________________________________________________

Senator Boić

Rođen je u Sošicama, zaselak Boići, a kad mu je bilo šest godina umro mu je otac(Milak Boić) i ostao je živjeti sa majkom i sestrom Marom na siromašnom žumberačkom gruntu.Pučku školu završio je u Sošicama i sa 11 godina krenuo u Ameriku.Majka i sestra su već tamo bile tri godine i od sestre je dobro počeo učiti engleski jezik,a on je nju učio hrvatski jezik i pismo. Boić je pučku školu u Sošicama završio sa odličnim uspjehom, a učitelji su mu bili Tomo Heraković i Petar Smičiklas. U to vrijeme župnik i vjeručitelj u Sošicama je bio Mile Golubić.

Mladi Boić je kao dječak počeo raditi u tvornici i kasnije završio zanat za mašinistu.Čitao je knjige o svojoj domovini,a navečer nakon mukotrpnog dana polazio je večernje škole. Kao mašinista nastojao je ujediniti radničke željezničke organizacije u jednu i u tome je uspio i tako zadobio mnogo pristaša.Od 1920. god. radi u organizaciji “Trade Union” i polako ulazi u politički život clevelandskog okruženja.God. 1932. kandidirao se za zastupnika u državi Ohio.Od 18 zastupnika clevelandskog okruženja bilo je 12 demokrata i 6 republikanaca.Boić je bio na sedmom mjestu demokratske izborne liste i bio izabran za zastupnika.

Na izborima 1934. god. kao pristaša Roosvelta bio je izabran za zastupnika i to kao prvi na listi.Godine 1938. je po drugi puta Boić izabran za senatora . Među desetak rukovodećih ljudi u Hrvatskoj bratskoj zajednici 1936. god. bili su i dvojica iz Žumberka. John Badovinac je bio upravitelj podmlatka,a Boić glavni potpresjednik.

Senator u Clevelandu Vilim-Boyd Boić je u mjesecu srpnju 1939 posjetio Hrvatsku i svoj rodni kraj Žumberak.Posjetio je svoje selo Sošice i zaselak Boiće te Kalje, Mrzlo Polje i Grabar. Rado se prisjetio svog djetinjstva i svojih prijatelja iz Sošica.U Grabru je 07.07.1939.god.bio održan V Žumberački Kongres,a veličanstveni govor je održao senator Boić i obećao pomoć svojim Žumberčanima u Americi i Canadi te rodnom kraju.

________________________________________________

John Badovinac,presjednik Hrv. bratske zaj.

Dugogodišnji presjednik Hrvatske bratske zajednice , John Badovinac umro je 14.2. 1981. god. Rođen je 10.10. 1907.god. u Americi, grad Calmet,a njegovi roditelji bili su Nikola i majka Mart rođ. Đurašević. John Badovinac je s posebnim užitkom i radošću dolazio u zavičaj svojih roditelja selo Kamence, župu Radatović, kao i župu Pribić odakle su bili roditelji njegove supruge Katarine rođ. Neral. Rado se odazivao svim akcijama za popravak crkvenih objekata u zavičaju svojih predaka. God. 1967. bio je izabran za četvrtog Vrhovnog presjednika Hrvatske bratske zajednice. Badovinac je volio Žumberak i pomagao svoje ljude u tuđini. Diplomirao ekonomiju na Sveučilištu u Pittsburghu. Djelatan član Hrvatske bratske zajednice (HBZ) od 1924, predsjednik Narodnoga bratskog kongresa u Ohiju 1935–55, predsjednik časnoga suda HBZ-a 1955–67. i predsjednik HBZ-a 1967–78. Urednik Vjesnika HBZ-a 1965–67. Glavno djelo:Povijest HBZ-a 1894–1919.

___________________________________________________________

Ilija Hranilović aka Charley Fox- Profesionalni hrvač- policajac

Dnevni tisak toga doba: AMERICAN IN SPIRIT FOREIGN IN LANGUAGE ONLY AMERICAN HOME SLOVENIAN MORNING DAILY-NEWSPAPER NO. 125 CLEVELAND, OHIO, MONDAY MORNING, MAY 29TII, 1933 LETO XXXV.—VOL. XXXV.

 Mr. Charles Fox je policijski načelnik v mestu Euclid, Ohio. Rodom je brat Hrvat i  njegovo je  pravo ime Hranilovič. Svoje dni je bil prvovrstni roko-borbec, in tudi sedaj ni pozabil te svoje športne umetnosti, kajti nedavno tega je v 18 minutah, v Akronu, Ohio, pošteno premlatil znanega rokoborbca Chuck Anderson iz Švedske. Three cheers for Mr. Fox! Svetlobni žarek iz zvezde Arkturus je odprl razstavo napredka v Chicagi

Gore navedeni članak koji sam pronašao na internetu, a isječak je američkih novina na slovenskom jeziku iz 1933. godine bio je prvi trag i potvrda istinosti zanimljivih priča koje je sa žarom i ponosom pripovijedao moj djed Janko Hranilović- Jantin iz Sošica. Naime, prema priči u Ameriku je početkom 20.stoljeća otišao bratić njegova oca Janka, Ilija Hranilović koji je kasnije kroz proces naturalizacije promijenio ime u Charley Fox. Na promjenu i odabir imena ponajviše je utjecao i njegov hrvački nadimak Fox (lisica) koji je dobio po njemu svojstvenom stilu hrvanja.

Naravno, kao i u svakoj dobroj priči, rođak nije samo bio hrvač, on je čak bio i načelnik policije u Clevelandu! Štoviše, navedena pozicija omogućila mu je da oslobodi moga pradjeda iz pritvora. Pradjed je završio u pritvoru budući da je u godinama recesije ilegalno emigrirao iz Kanade u SAD te bio uhvaćen. Tada sam mislio da je to ipak malo previše i za legendu, ali prevario sam se, ove godine sam saznao da je sve istina, a o njemu je čak i napisana knjiga! Naslov knjige je „When professional wrestling was a sport- a memoir of Charley Fox,Cleveland`s wrestling cop“.

Obitelj Hranilović

Stoga, mislim da je daleki rođak Ile kao osebujna osoba zaslužio da ga se predstavi  i u „starom kraju“! Ilija je rođen 29. 04. 1891. godine u Sošicama na Žumberku kao drugi sin majke Mare (Magovac) i Ilije Hranilović. Njegova rodbina u Americi ima spoznaje da je imao i sestru, ali navedeno nisu uspjeli i potvrditi. U 2016.god.  rodbina od slavnog hrvača dolazi u posjet Žumberku i Hrvatskoj.

Pripremio: Marko Hranilović,prosinac 2015.

_________________________________________________________________

Burna životna priča obitelji Vlašić iz Žumberka

Moj dida Šandor rođen je na prekooceanskom brodu ‘Fürst Bismarck’. Njegova majka, moja prabaka, ostavila ga je u Hrvatskoj i vratila se u Ameriku. Moj pradjed poginuo je u Americi. Šandoru je 1945. godine na dom pala bomba…

Vlašići na Žumberku već pet stoljeća

Prezime Vlašić, osim u Žumberku i okolici, najbrojnije je u Hercegovini. Ima ga u Sloveniji, Srbiji i Češkoj, a danas je prisutno u svakoj županiji i ono je 113. prezime po brojnosti nositelja, kojih u Hrvatskoj ima oko 2720. Prvi Vlašići dolaze u Žumberak odmah nakon Uskoka. O tome postoji ‘listina grofa Frankopana’ izdana u Ozlju prije 475 godina. Dakle, mi smo žumberački Vlašići, konkretno iz Vlašić Brda.

Moj pradjed Marko Vlašić (1876. – 1920.) oženio se 1902. Barbarom Hranilović (često je ovo prezime pisano kao Ranilović). Oni su roditelji moga djeda Aleksandra (Šandora). Prema brodskom manifestu Marko je došao u Ameriku u srpnju 1898. u Baltimore, Maryland, brodom ‘Dresden’ iz njemačkog Bremena. Petar Čunko i moj pradjed Marko naveli su da idu u Braddock, Pennsylvania, kod Petrovog šogora. Kada je došla u Ameriku prabaka Barbara, nemam podataka. Ali početkom travnja 2014. uz pomoć članova Facebook grupe ‘Croatian Heritage and Geneaology‘ doznajem neke pojedinosti.

Barbara Hranilovic dobila je 1901. godine dozvolu za brak s Markom Crnkovićem. No, iz nepoznatih se razloga nisu vjenčali. Mojoj baki izdana je nova dozvola 1902. godine, za ženidbu Marka Vlašića (kojem se navodi da ima 28 godina, a zapravo je imao 25) i Barbare (H)Ranilović (u kojoj je navedeno da ima 21 godinu, a imala je 17). Prezime mog pradjeda zapisano je kao Vasić, no kod sklapanja braka 4.3.1902. piše Vlasits.

<brPotvrda o vjenčanjuU visokom stupnju trudnoće prabaka se vraća u Hrvatsku

Očito u visokom stupnju trudnoće, prabaka Barbara ubrzo se vraća u Hrvatsku. Na brodu ‘Fürst Bismarck’ 4. srpnja 1902. rađa mog djeda Aleksandra – po žumberački Šandora. Barbara se 1905. vratila u Ameriku i nije imala više kontakta sa svojim djetetom. Othranila ga je najmlađa sestra pradjeda Marka. Nije ni čudo da nisu imali kontakata. Prabaka je bila nepismena. Prema dokumentaciji s Ellis Islanda, preko kojeg su imigranti ulazili na tlo SAD-a, moja prabaka Barbara dolazila je te 1905. mom pradjedu u Connellsville, u to doba grad jake industrije, s najviše milijunaša u Americi.

Pradjed je umro u rudniku

Moja baka i roditelji pričali su mi da je pradjed Marko stradao u Americi pa se zato Barbara vratila i pritom na brodu rodila mog djeda. Međutim, nedavno sam otkrio da to nije istina. Pradjed Marko bio je rudar i doista je smrtno stradao. Ali tek 1920. godine. Umro je od posljedica pada sa skele. Službeno, potres mozga od slučajnog pada. Pokopan je 1920. u Masontownu na groblju gdje počivaju i dva brata mog drugog djeda.

Potvrda o smrti mog pradjeda Marka

Zašto se Barbara ne spominje u Potvrdi o smrti svog muža Marka, ostaje nepoznanica. Je li možda prije umrla?

Sjećam se dobro bakine priče o rođenju djeda Šandora na brodu. Po njoj, djed Šandor mogao je dobiti američko državljanstvo ukoliko je brod u trenutku rođenja bio bliži američkom kontinentu nego Europi. U vrijeme između dva svjetska rata također je dosta stanovništva iz Žumberka, tako predivnog kraja, odlazilo na ‘privremeni’ rad u Ameriku. Mnogi se nisu nikad vratili. Moja baka se bojala da se to ne dogodi i s mojim djedom Šandorom. Ona je bila uvjerena kako se djed rodio na brodu ‘Kaiser Willhem’, ali je to ime ljubomorno čuvala ne htijući ga nikome otkriti. Ipak je, što se tiče imena broda, bila u zabludi.

Potvrda o uvjetnom krštenju

Majka i brat nakon bombardiranja zatrpani pod ruševinama

Prije Drugog svjetskog rata, moj djed Šandor je bio na radu u Njemačkoj i u Argentini kao građevinski radnik. Iz Vlašić Brda protjerali su ga partizani (članovi bliže obitelji!). Došao je u Jastrebarsko gdje se snalazio kao kirijaš. Zajedno s mojim roditeljima i bakom, obrađivao je zemlju ‘iz polovice’ (pola plodova zemlje išlo je vlasniku, a pola njima). U travnju 1945., pala je avionska bomba i srušila zdanje u kojem su stanovali. Mama je s mojim bratom Zvonkom, starim svega nekoliko dana, ostala zatrpana u ruševinama. Tada su se opet morali seliti, a pet godina kasnije kupili su komad zemlje gdje su napravili malu kuću.

Moja baka Milka, supruga mog djeda Šandora, rodila se u Americi oko 1900. a umrla u Jaski 28.6.1983. Mogu reći da sam iz ‘američke’ obitelji jer su i drugi moj pradjed, djed, a pogotovo njegova braća, dosta godina boravili u Americi. Često sam im postavljao pitanja zašto su se vratili u Žumberak gdje je život uvijek bio težak. Odgovor je bio da ni u Americi život nije bio lagan, a voljeni Žumberak bio je daleko.

I na kraju: zašto naslov ‘Moj DIDA Šandor’? Zato što mi često u ušima odzvanja ona lijepa ikavica koju sam kao malo dijete slušao na Vlašić Brdu… (autor: Ivan Vlašić)

---

O brodu ‘Fürst Bismarck’

Foto: libertyellisfoundation.org

Izgrađen je A / G Vulkan brodogradilištu, Stettin, Njemačka, 1890. 8438 bruto tona; 504 (bp) stope dug; 57 stopa širok. Parobrod brzine 17 čvorova. 1.292 putnika (420 Prva klasa, 172 drugi razred, 700 treći razred). Tri dimnjaka, i dva jarbola, četiri palube.

Izgrađen za Hamburg-American Line i nazvan ‘Fürst Bismarck’ 1906. preimenovan u ‘Moskwa’. Prodaje se u 1912. i preimenovan ‘Gaea’ za službu Austro-Ugarskoj ratnoj mornarici. 1918. zaplijenila ga Cosulich Line, preimenovan u ‘San Giusto’ i plovi na liniji Trst-New York. Otpisan u Italiji 1924. godine

CROEXPRESS

__________________________________________________________________

Žumberački korijeni hokejaških velikana

Legende Franjo i Petar Mahovlich su igrali hokej u Kanadi i Americi i sve skupa su igrali od 1957. -1980. u NHL. Pobjedili su puno puta u prvenstvu,a  rođeni su u Kanadi. Njihovi roditelji Cecilia i Petar rođeni su i dio života su živili na Oštrcu (Mavlićima) u Žumberku. Došli su u Kanadu i živili su na  sjeveru u Ontariu. Ovdje u Kanadi, u to vrijeme, živiti na sjeveru gdje je velika zima i snijeg djeca su se najviše igrala na ledu i klizali,a tako su Franjo i Petar postali profesionalci u hokeju i poznati igrači.  Franjo je  poslije hokeja postao senator u Kanadskom parlament. Danas su jako poznati ovdje  kad se priča o hokeju na ledu. (John Paul Mahovlich)