Janko i Julika

radići

U selu kraj potoka Sušice, koji u jesen i spomlad, što da vam o tome govorim, buči i pjeni, valja drvlje i kamenje, pa i rustine, ruši malinove, čupa i odnosi bukve, premješta brvna.  U tom selu i u to vrijeme bila je prava pravcata rijetkost da neka obitelj nema bar osmero djece. Spavalo ih je na jednoj postelji i po četvero. Rijetko je u kojoj kući i bilo više od jedne postelje. Oni što nisu imali sreću da spavaju na postelji, bolje na blazini od grubog domaćeg platna napunjenoj zobenom slamom ili perušinama, čeličili su se zimi bilo na peći, bilo na podu kraj peći, a ljeti na sijenu ili slami na štali, u podu ili plijemnici. Budila ih je zora i pijevci. Te prilike i neprilike nisu mučile Janka i Juliku. Oni su bili bez djece. Svi su ih zbog toga sažalijevali. A što im je to hasnilo. Volili su društvo. U njihovoj kući našlo se uvijek placa koliko oš. Sjedilo se oko mize, na postelji, na klupama oko peći, u zapećkima, na peći, na njezinoj ravnoj, toploj i uglađenoj ploči. Mnogo se priča prepričalo u toj kući. Priča od koji se vlasi dižu, koža ježi. Pričalo se o vraćanju mrtvih, o vještinama jašenja na metli sve tamo do Kleka, o vilama i vilovnjacima. A te su priče ulile ljudima toliko straha u kosti da se nekoji nisu usudili sami po danu otići na groblje, a po noći izaći iz kuće u dvorište. Janko i Julika slušali su takove priče od svog ranog djetinjstva. One su od Janka napravile takovu kukavicu, da je samo jednom u svom životu, iziša silom prilika sam van iz kuće u duboku noć. Prije i poslije toga vajk ga je noću pratila njegova dobra Julika. A što se može. Slab na mjehur pa ti noćni izleti nisu bili rijetki. Te noći o kojoj pričam njih dvoje su ubrzo zaspali. Njegov san bio je kratak i počeo se tobož namjerno vrpoljiti, pokašljavati, česati i grepsti a sve u namjeri da na neki „finiji“ način, ne namjerno, probudi Juliku. Ona je spavala ko ispremlaćena. Kad više nije mogao izdržati, poče ju najprije drmati nježno i lagano. A kad je vrag uzo šalu onda pređe u oštar napad. „Julika, Julika, diži se! Vodi me! Moram van. Sila mi je. Ajde!“ Teškom mukom je probudio, ali odgovor je ovog puta bio po njega zaprepaščujući. „Vražji pomamljenac, nikad mi ne daš spavati. To tvoje trčanje u grob će me spraviti. Idi kako znaš i kud znaš.

boići

Neću te više pratiti makar crka od stra i makar se pod sebe napravijo. Cijeli ti se svijet smije. Neće te ništa požderati. Pasi su svezani a mačke vide „Junake“ noći i uklanjaju se. Bar da te oće nešto zgrabiti i odnijeti, bar bi ubuduće mirno spala.“ Janko je i dalje moljako. Ovaj put bilo je zaista uzalud. Ostala je neumoljiva. I kad vidi da je vrag uzo šalu, pođe sam. Misli su mu se nadlo rojile: vrag, lanci, zveket lanaca, dugački dlakavi rep, tanke nožice, jako nezgrapno i čupavo dlakavo tijelo. I tek što je škljocnuo s kljukom i povuka vežna vrata, nešto je ispred njega toplo punilo, u lice ga udari čudna para. On se snebi uz strašno zapomaganje: „Ljudi, Julika, pomozite! I jo mene! Tecite! Žurite! I jo, gotov sam. Vrag…Vrag…Držim ga za rogove. Pomozite!“ Koji je sad vrag, Bože prosti, pomisli si Julika. Nešto je! Skoči iz kreveta. Nažge lampu i pođe i sama malo preplašena u susret mužu.

IMG_7393

Za svaku sigurnost prolazeći kraj pripećka dohvati rogulje i pođe prema vežnim vratima. Pred njim je stajala crna masa mirno i spokojno s dugačkim povinutim rogovima. Janko ih je čvrsto držao privučen na nji ko strijela na magnet. Drhtao je kao želadije. I gle pred njim je mirno stajala njihova krava Čadava ne sluteći jadna što se s njenim gospodarom događa. U Juliki se miješao smijeh i njegovi uzdisaji i vapaji: tecite, žurite, pomozite, držim vraga za rogove. A onda ga zgrabi i prodrma. „O Bog budi s nama i s tobom“-oglasi se Julika. Kakvi vrag! Zar ne vidiš da je to naša Čadava. Na, viš ju. Opipaj ju. Pogledaj malo bolje. Viš kako se oblizuje i čeka da joj doneseš uvaču s napojem. „Dobro“ si ju sinoć sveza. Tako ti i treba da te je došla strašiti. Janko je teškom mukom došao k sebi. Dugo mu je trebalo dok je svatio da se Julika grohotom smije od prvog trena kako je ugledala taj prizor. „Vrag te se smija, te te smija! Meni nije do smija. Ne znam da li sam živ ili ne. A ti se ceriš tuđem zlu. Plati će ona meni svoju štirvu. Otići će ona od mene za vajk i to na prvom sajmu. To si sve ti kriva. I tebi ću namjestiti kosti samo da dođem k sebi. Zar ju baš moraš napajati pred vežnim vratima. Teško ti je uvaču sa sperinama odnesti u štalu.“ „Pa da, i tko će sad drugi biti kriv nego ja. Ja sam kriva što si se ti strašljiv rodio, što se usred dana bojiš sam proći kraj groblja. I vraga bi se ja bila udala za tebe da nisi nako lijepo pjeva. Da ti glas nije tresao Sušicu jačinom, a suze nama djevojkama tjerao ljepotom. Sad što je je. Više te na moju dušu krvavu i kršćenu neću nikad samog pustiti. Vidim da si obamro. A eto mogao si lako i umrijeti. Bolje da ja opće ne spavam, nego da ostanem još i bez tebe. Evo ovo je za gvišno posljednji put da se smijem tvojem zlu. I što da ti velim i što da ti obećam nego da više nećeš po noći preći vežni prag bez mene. Oprosti mi!! Ljudi pričaju da je Janko još dobrano živio. Da je umro lijepom smrću. Pred samu smrt malo kao da mu je pozlilo. Legao je na postelju. Dozvao Juliku i držeći je za ruku očima je posljendji put preletio preko svih slika na zidu, a zadnje su mu riječi bile: Čadava ruči, da nije gladna. Kasno je.

IMG_7395

Moram završiti priču o njima. Janka više nema. Nema više ni Julike. Nema više ni one drvene kuće što je visila kao babin zub klimava, pokrivena škupom. Ostale su samo kamenen razvaline od zidanice nad kojom je stoljećima čučala kao kvočka. Stari Jankov oraj, star kao naši pređi , razgranao debele žile na sve strane među kamenje. Još i danas prkosi olujama i strijelama. Bradata prošlost, dijeli nas od njih. Ali u priči oni žive u hladu njihovog oraja, na drvalu što ga Jankula složi ispod njega. Oni žive u žiškanju lampi u kasne zimske ure pod svim krovovima sela uz Sušicu. Žive i svijetle svojom dobrotom. Dane Gurović (Iz neobjavljene zbirke pripovijesti „Ljudi uz Sušicu“)

Ovaj unos je objavljen u Uncategorized. Bookmarkirajte stalnu vezu.

Jedan Odgovor na Janko i Julika

  1. nada kaže:

    Duhovita priča iz prošlosti naših djedova i baka.

Odgovori na nada Otkaži odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

Možete koristiti ove HTML oznake i atribute: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>