Ove smo godine povodom stote obljetnice rođenja posvetili veliku pažnju pjevaču i glazbeniku Ivi Robiću. S punim pravom. Prema mišljenju i riječima poznavatelja njegove glazbe i njega kao osobe, u vrijeme neposredno nakon svršetka Drugog svjetskog rata i u pedesetima i šezdesetima godinama prošlog stoljeća, bio je jedan od najpopularnijih i najpriznatijih pjevača ne samo u Hrvatskoj i tadašnjoj Jugoslaviji, nego i u inozemstvu, posebno u Saveznoj Republici Njemačkoj i u Sjedinjenim Američkim Državama. Ivo je bio vrlo cijenjen i poštovan od mlađih glazbenika iz svoje sredine, koji su tek kretali na put vlastite karijere. Bio je prema svima njima jednostavan i topao. Za sva ta priznanja dobrim je dijelom bila zaslužna i njegova supruga, Marta Robić, rođena Goleš, s kojom je živio 55 godina u složnom i sretnom braku. Marta mu je predstavljala oslonac u svakodnevnom životu, ali je i sudjelovala u financijskim poslovima i organizaciji Ivinih profesionalnih aktivnosti. O Martinom životu i sredini u kojoj je živjela prije nego je upoznala Ivu i o njezinoj obitelji, u javnosti se malo zna. I ono što se „zna“ površno je, a često i netočno. Marta je rođena 1921. godine u žumberačkom selu Brašljevica, u obitelji Nikole i Dragice Goleš (rođene Popović). Martinu su majku svi u selu poznavali pod nadimkom Rastovka, koji potječe od naziva njezina rodnog sela Hrast, smještenog na cesti između Metlike i Novog Mesta u Sloveniji. U tom, zapadnom dijelu Žumberka uobičajeno je bilo da su žene pridošle udajom u selo nosile nadimak povezan s nazivom sela iz kojeg su došle: Badovinka (iz sela Badovinci), Brezovka (iz Brezovice), Doljankuša (iz Doljana), Priseljka (iz Priselja), Liještanka (iz Liješća), Jugočanka (iz Jugorja, u Sloveniji)… Kad su ljudi u selu razgovarali o nekoj od tih žena služili su se ovim nazivljem, a kad su razgovarali osobno s nekom od njih, oslovljavali su je osobnim imenom. Takva je praksa vjerojatno nastala zbog činjenice što su tada Žumberčani tog područja koristili vrlo oskudan zbir osobnih imena, pa im je to nazivlje koristilo za bolje sporazumijevanje. Poznato je da su žitelji zapadnog dijela Žumberka pretržno grkokatoličke vjere. Tako su i navedena sela u Sloveniji kao i još neka nespomenuta, pripadala grkokatoličkoj župi Drage, sa sjedištem u selu Drage, još tada na hrvatskoj strani ganice. Grkokatolička župa pod tim imenom postoji i danas, ali sa sjedištem u Suhoru u Sloveniji. Očito se radi o istom etničkom podrijetlu znatnog dijela stanovništva s obje strane državne granice, povezanim s doseljenjem uskoka u Žumberak u razdoblju od 1530. -1540. godine.
Nikola i Dragica Goleš vrlo su brzo dobili dvije kćeri, Martu i Mariju. Međutim, već nakon 7 godina braka, kad je Marta imala tek 6 godina, njezin otac je s nepunih 30 godina života umro i ostavio suprugu i dvije kćeri u zaista nezavidnom stanju. Nakon nekoliko godina, udovica Dragica udala se za momka iz sela, Milana Hrnjaka, s kojim je od 1932. do 1937. godine rodila četvero djece: sinove Nikolu i Milana te kćeri Dragicu i Zoricu. Tako velikoj obitelji ni tada nije bilo lako živjeti na vrlo ograničenoj površini obradive zemlje, kakvu su
obično posjedovale obitelji u tom dijelu Žumberka. Marta i Marija su vrlo mlade napustile Brašljevicu: Marija udajom a Marta odlaskom u Zagreb u potrazi za boljim poslom. Martin život u Zagrebu, posebno onaj u braku s Ivom, javnosti je bolje poznat. Vrijedno je upoznati i daljnji život onoga dijela Martine obitelji koji je ostao u Brašljevici. Stariji Martin polubrat, Nikola, dobar je dio života proveo na radu u Njemačkoj. Mlađi je polubrat, Milan, nakon 4. razreda osnovne škole u Kaštu otišao na daljnje školovanje u Zagreb. Njega je obitelj Robićevih prihvatila u svoj dom na Pantovčaku. Valja napomenuti da za vrijeme rata, škola u Kaštu zbog ratnih zbivanja nije radila, pa se nakon svršetka rata, 1945. godine, velik broj djece različitih uzrasta odjednom našao po prvi put u školi. Tako je Milan, s navršenih 11 godina, kao i potpisnik ovih redaka, otišao na daljnje školovanje samo sa svjedodžbom završenog 4. razreda osnovne škole. Manjak znanja valjalo je nadoknaditi najvećim dijelom već u prvom razredu gimnazije, što nije bio nimalo lagan zadatak.
Ivo i Marta povremeno su dolazili u Brašljevicu, posebno za Sisvete (Sve svete). Kad bi prolazili pored naše/moje kuće, zastali bi i progovorili koju riječ sa zastalim mještanima. Sjećam se jedne Ivine izreke “Vama je ovdje kao u Švicarskoj“. Ne znam što je nadahnulo Ivu, no znam da danas više nema ni Ive ni Marte niti onakve Brašljevice. Milana sam stjecajem okolnosti u Zagrebu pronašao u paralelnom razredu u „mojoj“ gimnaziji. U druženju i razgovoru s njime tijekom narednih 7 godina posebno sam zapamtio jednu zgodu. Pitao sam ga kako uspijeva tako dobro živjeti u u slobodno vrijeme, izvan škole. Odgovorio mi je da mu novac ne predstavlja nikakav problem, jer Marta uvijek ostavlja novac za svakodnevnu uporabu u velikoj vazi na stolu, a on bez pitanja uzima samo koliko mu treba. Marta očito nije željela primijetiti Milanovu nepodopštinu. Milan je diplomirao na građevinskom fakultetu i radio u struci u nekoliko građevinskih tvrtki. Kao odrješit/odlučan i vješt čovjek brzo je napredovao u stručnim i političkim strukturama. Kao građevinar bio je rukovoditelj nekolicine građevinskih tvrtki, napose direktor Hidroelektre, tada najveće građevinske tvrtke u Zemlji. U politiku je ušao kao ministar graditeljstva, stambeno- komunalnih poslova i zaštite čovjekove okoline u prvoj hrvatskoj vladi, kojoj je predsjedao Stjepan Mesić. Odslužio je i dio mandata u drugoj vladi, s predsjednikom Josipom Manolićem na čelu. Na žalost, umro je mlad – tek je bio ušao u šezdesete godine života. Obje Martine polusestre Hrnjak udajom su se preselile u Karlovac odnosno Zagreb. Stariji Martin polubrat, Nikola, veći dio života proveo je na radu u Njemačkoj. Kad su mu sestre i brat napustili Brašljevicu, odlučio je prodati imanje u Brašljevici i preseliti roditelje (dakle i Martinu majku) i svoju užu otitelj (suprugu Martu, rođenu Vidović i sina Mladena), u Zagreb. Upravo ovih dana, točnije na sam dan Božića prošle godine, Nikola je umro. Sahranjen je sa svojim roditeljima u obiteljskoj grobnici na Mirogoju. Obiteljska kuća Goleševih i Hrnjakovih u Brašljevici u potpunosti je srušena. Novi vlasnik sagradio je novu na istom zemljištu. Tako je na spomen Marte Goleš iz Brašljevice preostao samo spomen njezinom ocu i sestri Mariji na brašljevičkom groblju, kod crkve Svetoga Jurja na Brdu. Marta, sa suprugom Ivom, sahranjena je na zagrebačkom groblju Mirogoj, udaljena svega stotinjak metara od svoje majke Dragice i polubrata Nikole u grobnici Hrnjakovih i podjednao udaljena od grobova polubrata Milana i polusestre Dragice. (Napisao Janko Herak)
admin: Veliko hvala gosponu Heraku na opširnom tekstu
Predivan tekst i lijepa spoznaja o Robićevoj ženi Marti.