Lijepi kraj

r1

Oj Žumberku dika
uvijek si lijepa slika.
Moramo te naslikati
kad će cvijeće procvjetati.
U mirisu ćeš uživati
i Žumberak ćeš spominjati.
Srce će ti na mjestu biti
i Žumberak nećeš zaboraviti.
To je jedan lijepi kraj
u dobrom zraku uživaj.
Mili rode
tu ti ima dobre vode.
Tu bi bilo svega dosta
samo malo ljudi osta.
                                                                        Marta Rajaković
Objavljeno u Uncategorized | Ostavi komentar

Sjećanje na kardinala Kuharića

kuharićNa spomen smrti zagrebačkog nadbiskupa kardinala Franje Kuharića,  11. ožujka u njegovoj rodnoj župi u Pribiću, tradicionalno će biti služena sveta misa. Ovogodišnje sjećanje na kardinala Kuharića ima i jubilarni predznak, s obzirom da je od njegove smrti (11.3.2002.) prošlo 15 godina. Misu će od 11 sati predvoditi umirovljeni vojni biskup Juraj Jezerinac.

Objavljeno u Uncategorized | 1 Komentar

Vatrogasci iz Pribića i Petričkog održali skupštine

dvd-pribic-skupstina_3U subotu, 04. ožujka u vatrogasnome domu u Pribiću održana je redovna izborna skupština Dobrovoljnog vatrogasnoga društva Pribić. Na skupštini su prihvaćena podnesena iscrpna izvješća, te usvojeni planovi rada i financijski planovi, sa posebnim osvrtom za pripremu 100. godišnjice rada i djelovanja društva koja će doći vrlo brzo, točnije 2020. godine.

16904886_10212377828022253_6634834832614668438_oNa skupštini je potvrđeno dosadašnje vodstvo društva i za naredni mandat,a presjednik je i dalje Josip Bucković.  Istaknutim članovima i sponzorima uručena su priznanja. Vatrogasno društvo Pribić djeluje u općini Krašić. Na skupštini je bilo prisutno više društava iz Zagrebačke i Karlovačke županije,te iz susjedne općine Žumberak. Skupštini je prisustvovao i načelnik opčine Krašić, Josip Petković-Fajnik,a koji se obratio vatrogascima i prijateljima ovog društva i zaželio da 100. godišnjicu rada dostojanstveno obilježe. Pribićki vatrogasci su dosta aktivni i također ima mladih članova,a zadnjih godina u članstvo je primljeno i više djevojaka.

p2Dana 4. ožujka u vatrogasnom domu u Petričkom Selu održali su tamošnji vatrogasci skupštinu. Ovo vatrogasno društvo djeluje u općini Žumberak i čuvar je tradicije i običaja našeg kraja. Skupštini je prisustvovalo više vatrogasnih društava iz Žumberka i šire okolice,a čaki i iz susjedne Slovenije. Načelnik općine Žumberak, Zdenko Šiljak je prisustvovao skupštini i pozdravio prisutne vatrogasce i njihove goste.

p1Za presjednika je izabran – Zdravko Petretić, a za dopresjednika – Damir Delišimunović. Zapovjednik je Josip Petretić, a zamjenik  je Pero Šinković. Tajnik društva je Josip Delišimunović, a blagajnik  Petar Delišimunović. Nakon održane skupštine bio je bogat domjenak, a za glazbeni ugođaj pobrinuli su se dečki iz Jankić benda (domaći bećari).

Objavljeno u Uncategorized | Ostavi komentar

Nekadašnje kuće u Žumberku

13942503_1236842883014535_314639675_nNajstariji tip žumberačke kuće imao je samo jednu četvrtastu prostoriju s ognjištem u sredini. Taj tip kuće nije se sačuvao, pa se njim nećemo ni baviti. Osvrnut ćemo se na kasniji oblik, na znatno savršeniju kuću s više prostorija, koje su omogućavale određeni raspored stambenog prostora i veću udobnost i sigurnost. Četvrtasta prostorija razdijeljena je s dvije stijene na tri osnovne prostorije, i to na vežu i dvije sobe, u koje se ulazi iz veže. Da bi   ekonomičnije bio riješen ulaz u vežu, gotovo svaka kuća ima ganjak, koji se proteže uz dulju stranu kuće, često duž cijelu njenu dužinu.

10996817_1031019240245874_6337362916022329377_oPristup na ganjak omogućen je različitim štingama.  Iz ganjka se ulazi u vežu, a iz nje u osnovne prostorije. Po pravilu veža ima i drugi ulaz, na tkz. gornjoj strani kuće.  Naime, zemljište na kom su građene kuće većinom je strmo. Usijecanjem u padinu napravi se fundament i sazidaju se zidovi za podrumske prostorije ili kako Žumberčani kažu, za zidanice.  Zid, koji se nalazi na nižoj strani padine je otkrit, a suprotni je ukopan u zemlju. Ganjak je uvijek uz neukopan zid i izložen je suncu jer padine na kojima se grade kuće gotovo su uvijek okrenute prema jugu. Izgrađen je uvijek vrlo jednostavno.

CNV000008Osnovni trami – nosači podnica, odnosno poda prostorija – napuštaju se kod donjeg zida kuće za oko metar i po,a isto tako napuste se na  trami koji nose strop i krovnu konstrukciju. Pri tom se pazi da gornji i donji trami – nosači budu točno jedan iznad drugog. Ti trami–nosači povežu se na određenoj udaljenosti okomitim stupovima, koji se opet na visini oko 130 centimetara od tramova – nosača poda i pri samom dnu spoje jelovim gredama i tako čine grušt ganjka, koji se obije daskama. Neki ganjki protežu se i na dvije strane kuće,a daske i stupovi znaju bit i izrezbareni. Iznad dasaka obijenog dijela ganjka, na visini koju odrastao čovjek može dohvatiti ispruženim rukama, zabija se letva ili remen,ili se naprosto napne žica.Tu se suši rublje i ostalo. Zato je ganjak veoma prikladan.

kd1Suprotno ulazu na ganjak ponajčešće je zahod, zatvoren daskama, koji se stilski uklapa u ganjak. Ako je donja strana kuće previsoka pa bi stube na ganjak morale biti vrlo strme, izbjegava se glavni ulaz preko ganjka. Tada se u kuću ulazi kroz vežna vrata,a na ganjak iz veže. Takav ganjak, zatvoren s oba kraja, mnogo je mirniji kutak kuće jer se njime neprolazi. Upotrebljava se samo kad treba objesiti rublje, ili pogledati što se vani događa. Ganjak imaju i one kuće koje su sazidane na ravnom. Takve kuće grade se tako da su im svi zidovi na otvorenom.

k1žNa određenoj visini, počinje drugi nivo kuće,to jest dvije sobe i veža između njih. Ganjak, na koji se u tom slučaju ulazi kosim velikim štingama, najfunkcionalniji je prilaz gornjim prostorijama kuće, i to bez štete za unutrašnji raspored i funkcionalnu upotrebu prostora. Donji dio kuće je zidanica, podrum. Njezine su sve četiri strane na otvorenom, za razliku od zidanica u kućama na padinama koje su više ili manje ukopane u zemlju. Žumberčani gotovo da i ne upotrebljavaju riječ podrum; za taj pojam upotrebljava se riječ zidanica, najvjerojatnije još od vremena kad su se gradile brvnate seoske kuće, kod kojih su podrumske prostorije bile ozidane kamenom, a iznad njih stambene prostorije od kestenovih, bukovih ili hrastovih brvana. Takvih brvnatih kuća ima još i danas mnogo u žumberačkim selima.

12516133_1100367699995388_852624108_nNeke su izvana i iznutra „ošpricane“ žbukom djelomično ili potpuno i pokrite su crijepom. Na tramove–nosače polažu se u prostorijama debela brvna – podnice, a na njih se zabijaju „izoblane“ jelove daske. Strop je napravljen tako da se „izoblane“ daske polože i sve zajedno zabije na tramove. Tako se postiže veća toplinska izolacija i dobije se korisna prostorija između stropa i krova kuće. Tu prostoriju Žumberčan i ponekad nazivaju tavan,a češće pod. Na njemu se suše orasi, lješnjaci i kukuruz, spremaju suhe šljive, kruške i jabuke. Na njemu je uz dimljak (rafunk) otvoro za puštanje dima i struga,u kojoj se suše šunke, kobasice i slanina. Kako je veža zapravo i kuhinja, u njoj se nalazi i mentrga, stalaža s priborm za jelo i uvača s pitkom vodom i šparet.

IMG_7393U sobama žumberačkih kuća, u lijevom ili desnom kutu od ulaznih vrata, nalazi se peć ,a koja grije cijelu sobu i kad stisne zima djeca i ostali ukućani idu na zapećak  ili na samu peć. Starije vrste žumberačkih peći bile su s petnjacima, manjim glinenim loncima, sličnim onima što ih danas prodaju za uzgoj cvijeća. Petnjaci se uzidaju u peć s otvorom prema sobi i tako se dobije veća površina s koje se širi toplina. Novije peći su s tzv. šljepcima, koje mogu biti glatke, ili ukrašene reljfnim ukrasima. U dugim zimskim noćima mnoge su se priče ispričale uz te peći i mnogo je perja „iscofano“.

cuvarimrtvihselaU kutu žumberačke kuće, nasuprot peći, nalazi se velika orahova miza (stol) s klupama. Na zidovima uz mizu vise slike i obiteljske i religijozne – uokvirene u jednostavne drvene okvire. Nad mizom je lampa s glažom koju je u novije vrijeme nadomjestila električna žarulja. (Boro Milčinović)

Iz knjige “Žumberak u riječi i slici”, 1971.

foto: arhiva uskok-sosice.hr

Objavljeno u Uncategorized | 1 Komentar

Vatrogasci iz Sošica nastavljaju dugu tradiciju

dvd1

Dobrovoljno vatrogasno društvo Sošice osnovali su 21.12. 1930. godine tada napredni ljudi sošičkog kraja (Janko Hranilović, Marko Peris, Niko Radić-Ilas, Petar Radić i Nikica Smičiklas-učitelj) i najstarije je društvo u gorskom dijelu Žumberka. Rad društva zbog ratnih prilika zamro je  krajem 1941.godine. Članovi obnoviteljskog Inicijativnog odbora u prosincu 1951. bili su: Nikola Radić, Janko Boić, Nikica Hranilović, Janko Hranilović, Pero Radić, Nikica Garapić i Jure Tupac. God. 2005. tadašnje rukovodstvo je obnovilo krovište i vatrogasni dom u Sošicama,a pokrovitelj svečanosti bila je Zagrebačka županija. Sadašnji njegovi članovi okupili su se minule subote na godišnjoj skupštini,a kako bi nastavil rad koji su započeli njihovi djedovi i očevi 1930.godine.

dvd2

Za predsjednika je izabran Zdravko Radić, potpredsjednik je Milan Mićo Radić, zapovjednik Nikica Radić, zamjenik zapovjednika Milan Morduš mlađi, tajnik Velimir Radić, skladištar Nikola Deanović, blagajnik Željko Radić, a predsjednik nadzorne komisije Željko Humjan. Oni su ujedno i članovi Upravnog odbora DVD-a. Skupštinari su izabrali i svoje predstavnike u Vatrogasnu zajednicu Žumberak. To su Zdravko Radić, Željko Humjan i Milan Morduš mlađi.  Društvo je bogatije za sedam novih članova,a koji su uglavnom mlađe životne dobi.

dvd

Skupštini su nazočili načelnik Općine Žumberak Zdenko Šiljak, ravnatelj Parka prirode Žumberak-Samoborsko gorje Krešimir Brkić, predsjednik udruge Tadija Smičiklas Milan Radić, potpresjednik Vatrogasne zajednice Jastrebarsko Ranko Vojnović, zapovjednik Vatrogasne zajednice Žumberak Zdravko Petretić, predsjednica Žumberačkih vila Zorica Ličko, velečasni Marjan Jeftimov, tajnik uduge Uskok-Sošice Željko Hranilović te predstavnici brojnih vatrogasnih društava iz Pribića, Krašića, Kostanjevca, Kašta, Dojutrovice, Radatovića, Oštrca, Petričkog Sela, Gornje Vasi, Stupnika i Kupčine Žumberačke.

IMG_4157

 Uručena su priznanja zaslužnim članovima i pojedincima,a koji su pomogli da se prošle godine izgradi novo skladište i tokom godina sačuva rad društva. Skupštinski događaj snimo je Josip Grdina iz Tv 4r i biti će emisija “Žumberačkog zova” posvećena sošičkim vatrogascima. Čuvari tradicije Žumberka su sva vatrogasna društva iz kraja. Dana 4. ožujka vatrogasci iz Pribića i Petričkog imaju svoje skupštine.

foto: Stjepan Pavković- Stil

Objavljeno u Uncategorized | Ostavi komentar

Sve za Maticu i Hrvatsku

nastup Javora (1)U petak, 24. veljače 2017, Ogranak Matice hrvatske u Jastrebarskom organizirao je svečanu proslavu 175. rođendana Matice hrvatske i redovnu izvještajnu skupštinu Ogranka. Na svečanosti u Glazbenoj školi Jastrebarsko okupio se velik broj jaskanskih članova Matice, te brojni prijatelji, suradnici, simpatizeri i budući članovi. Počast jaskanskoj Matici i djelovanju Matice hrvatske uopće iskazali su i načelnici sve četiri općine s područja na kojem djeluje jaskanski Ogranak – dva člana jaskanske Matice, načelnik Pisarovine Tomo Kovačić i Krašića Josip Petković Fajnik, ali i dva načelnika koji su pristupnice za članstvo ispunili odmah nakon svečanosti – načelnik Klinča Sela Miljenko Vučković i Žumberka Zdenko Šiljak. Među uzvanicima bili su i savjetnik predsjednice Republike Hrvatske u Vijeću za gospodarska pitanja Davorin Štetner, grkokatolički župnici Milan Stipić i Marjan Jeftimov, predstavnici udruge Uskok-Sošice, jedan od osnivača jaskanskog ogranka krajem 1960-ih Branimir Pasecky te predstavnici brojnih kulturno-umjetničkih udruga jaskanskog kraja, s kojima Matica uspješno surađuje. Pri kraju priredbe prisutnima se pridružio i zamjenik gradonačelnika Jastrebarskog Stipe Bučar, također član Matice.

Zorislav Lukić i Klementina ŠkrabeProslavu jaskanske Matice uveličao je glavni tajnik Matice hrvatske Zorislav Lukić sa suprugom, a u svojem obraćanju prisutnima pohvalio je rad Ogranka u Jastrebarskom. Predsjedništvu Ogranka poklonio je primjerak Gundulićevog „Osmana“, tek izašlog iz tiska. Kroz program svečanosti vodila je predsjednica Ogranka Matice hrvatske u Jastrebarskom Klementina Škrabe, koja je prisutne upoznala i s planom rada Ogranka u narednom razdoblju. Skupštinski dio vodio je tajnik Ogranka Stjepan Volarić. Uz njega su u radnom predsjedništvu bili Ružica Šelebaj i Josip Bakalas. Izvještaj Nadzornog odbora podnio je njegov predsjednik Kristinko Malnar. Zamjenik predsjednice Želimir Hrković pročitao je izvještaj o radu jaskanskog Ogranka koji je u protekle dvije godine organizirao i sudjelovao u više od 50 događanja. O značenju Matice i kulture u sadašnjosti i budućnosti jaskanskog kraja i Lijepe naše govorio je član Predsjedništva jaskanskog ogranka, poznati književnik i dramatičar Nino Škrabe. Prigodnu zavičajnu pjesmu iz svoje nove zbirke pjesama pročitala je književnica i Matičarka Sonja Zubović. U programu proslave sudjelovali su glumci Kazališta Škrabe Igor Birač, Mark Krcivoj, Niko Pavelić, Hena Pavičić, Lovro Penić Ivanko, Dorian Rodić, Ornela Rodić i Florijan Skok.

glazbeniceU glazbenom programu djela hrvatskih skladatelja izvele su profesorice Glazbene škole Jastrebarsko Iva Barač, Elizabeta Skobe i Iva Zbožinek Janušić. Svečanost je uveličao nastup Gradskog pjevačkog društva „Javor“, koje djeluje u sklopu jaskanskog Ogranka, pod ravnanjem maestra Marija Kambića. Na kraju su svi prisutni zajedno s „Javorom“ zapjevali „Moju domovinu“, skladbu Zrinka Tutića, također člana jaskanskog ogranka Matice. Bila je to zaista nezaboravna večer u kojoj je dostojanstveno i ponosno obilježen veliki jubilej Matice – svečanost kulture i ljubavi prema baštini, jeziku i Domovini.

vodstvo jaskanske MaticeI za kraj, navest ćemo riječi predsjednika Matice hrvatske Stjepana Damjanovića, izrečene na velikoj proslavi 175 godina Matice hrvatske 11. veljače 2017. u Zagrebu: "Matica je nebo čiju ljepotu skladaju i velika sunca i male zvijezde". Hvala svima koji su bili na svečanosti u Jastrebarskom i svima koji pomažu skladati ljepotu naše Matice! Oni su naša sunca i naše zvijezde. (MH)

foto: Matija Grgas

Objavljeno u Uncategorized | Ostavi komentar

Sjećanje na djetinjstvo

Herakovic-259x300 Gotovo pet stoljeća od doseljenja „uskoka“ u Žumberak, ovaj „zapis-sjećanje“ moj je mali prilog tim povijesnim zbivanjima, a u spomen našim precima. S tom nakanom, prizivam u sjećanje svoje djetinjstvo provedeno u Žumberku i na djeda Tomu Herakovića, žumberačkog učitelja. Imala sam sedamnaest godina kad je djed umro, pa ga dobro pamtim. Danas mi je žao što ništa ne znam o njegovom djetinjstvu u Novom Selu Žumberačkom gdje je rođen, a niti o njegovim roditeljima,a koji su svoga sina Tomu poslali u Zagreb da se školuje i postane gospodinom – učiteljem, ili još bolje, svećenikom.

Zašto mi djed o tome nije pričao? A zašto ga ja to nisam pitala?! Sada kad bih, nema mi tko odgovoriti. Možda se odgovori kriju gore u mojem zidnom ormaru, u malom kartonskom smeđem koferiću!? Dugo ga nisam otvorila. Ovih dana vadim iz njega lomne, požutjele i izblijedjele papire – dokumente; krsne listove, svjedodžbe, diplome, dekrete – tihe svjedoke prošlosti. Zar su samo ti stari papiri potvrda da je netko živio i radio, radovao se i žalostio? Ne! Postoje i živi dokazi, mi njihovi potomci.

Kažu da se umire dvaput; drugi put kad nas se više nitko ne sjeća, a zapisano traje najduže. Pišem, eto, da se ne zaboravi. Zato prevrćem po sadržaju onog starog koferića „obiteljske arhive“ bez čega ne bi ni bilo ovog i ovakvog zapisa. A ne bi ga, možda, ni bilo, uza sve što sam rekla, da mi podstrek, gotovo zadatak, nije dao dragi bratić Josip Šintić Zlatko, Žumberčanima dobro znani kao inicijator i neumorni radnik na uređenju zapuštenih i otpadom nagrđenih prirodnih ljepota Žumberačkog gorja. On je pravi čuvar uspomena na prošla vremena i zaslužne Žumberčane, a s ciljem obnove i oživljavanja tog prelijepog dijela Hrvatske.

Žumberčani, oni u zavičaju i mi rasuti bliže ili dalje po svijetu, volimo taj naš zavičaj i ponosimo se njime. Ali, nažalost, često samo na riječima, a malo ili ništa na djelu. Ako je ovaj moj zapis barem mali doprinos da se prošlost, bila teška ili „slavna“ otme zaboravu, trud je imao smisla. Želim ispričati zanimljivu priču za čitatelje Žumberačkog krijesa, posebno za sve Herakoviće, a ima nas diljem Hrvatske, oko osamdesetak u trideset i četiri obiteljske jedinice koje danas žive u Žumberku, Samoboru, Pisarovini, Požegi, Puli, Zagrebu. To su podaci iz čudesne knjige Hrvatski prezimenik akademika Petra Šimunovića iz godine 2008.

O ovom grbu i ostalim insignijama kao i carskom plemstvu što su od cara Maksimilijana II dobili u Beču 1569.g. uskočke vojvode za zasluge u borbi protiv Turaka, pišu Bojničić 1899.g. i Enver Ljubović 1998., 2001. i 2003.g. Među vojvodama ističe se Ivan Heraković pa se njegovim zaslugama i plemstvom mogu dičiti svi Herakovići kao i mi s Tominog stabla. Ali, „život sije, a smrt kosi“ pa se tako novi članovi na stablo „penju“, a drugi „silaze“. Prije dvije godine umro je naš dragi Miroslav, a prema njegovoj želji, sahranu je vodio naš križevački biskup Nikola Kekić. Velika mu hvala!

Naše „stablo“ kao što se vidi na prikazanoj shemi, čiji su korijeni po baki Olgi, rimokatolički, a po djedu Tomi grkokatolički i žumberački, nije baš jako razgranato; u četiri generacije u razmaku od stotinu i trideset godina, na stablo se do danas „popelo“ tek šesnaest članova: dva sina (Vladimir i Nikola) pet unuka (Vladimir, Dragomir, Olga, Velimir i Miroslav), tri praunuka (Davorin, Tea i Dražen), te šest pra-praunuka (Ida, Anja, Dora, Filip, Andrej i Matko).  Danas živimo u Požegi i Puli. A najmlađi odlaze i studiraju u Zagrebu i EU zajednici.

Ovo pišem u spomen djedu Tomi, a Žumberku u čast – gdje je rođen 1866.g., živio, radio i sahranjen 1945.g. Tomo Heraković, grkokatolik,  potomak senjskih „uskoka“, seljački sin, učitelj u malim seoskim žumberačkim školama, lovac po prekrasnim šumama, za mene samo djed koji me volio i darivao malim džeparcima prigodom seoskih proštenja da bi kramari dobro tržili svoju šarenu robu: licitarska srca, medenjake, krunice, lutke i druga divna čuda sa svojih pretrpanih štandova, a na veliku radost nas djece. Kakva nezaboravna sjećanja na djetinjstvo i djeda uvijek pažljivo dotjeranog, u tamnom odjelu, s obaveznom kravatom, šeširom i štapom. Takav bi svakog jutra i opet u predvečerje krenuo u dugu šetnju, a prije povratka na objed i večeru, obvezno bi skrenuo u gostionicu na čašicu i razgovor o političkim i drugim novostima, ali, kako bi se hvalio, samo s odabranim društvom, jer njemu, kao pravom gospodinu plemenitog roda, ne priliči „bilo tko“! Nama unucima bio je smiješan taj njegov gotovo oholi stav i samouvažavanje.

Zašto i otkuda takvo ponašanje? Sve mi se objasnilo mnogo godina kasnije kad sam pročitala kako je Žumberčane doživio njihov dugogodišnji svećenik don Živko Kustić: „Svaki se Žumberčanin osjeća plemićem, posebno grkokatolici, potomci senjskih „uskoka“. Starosjedilac rimokatolik izdaleka skida šešir i pozdravlja me Hvaljen Isus, velečasni! Grkokatolik polako diže glavu uz pozdrav Dobar dan, gospodine! – jer smo jednaki – ja gospodin, on plemić!“

Eto, učitelj Tomo bio je i gospodin i plemić! Za sebe! Bolje je, sigurna sam, misliti o sebi i predobro, nego biti bez samopoštovanja, ako to nikome ne šteti. Takav je bio moj djed Tomo, kao umirovljeni učitelj. A jedino što znam o njemu kao dječaku, jer je to više puta isticao, da je dnevno do škole i natrag propješačio dvanaest kilometara od Novih Sela do Mrzlog Polja – i zimi i ljeti, i po kiši i snijegu. Time je svakako zaslužio da ga roditelji pošalju na školovanje u Zagreb.

htkO njegovim đačkim godinama u gimnaziji i preparandiji pričaju mi sve one sačuvane svjedodžbe iz maloga smeđeg koferića. Najviše me se dojmila Svjedodžba osposobnica, izdana u Zagrebu 1. kolovoza 1887.g. od „Kraljevske preparandije za učitelje…g. Tomi Herakoviću za učiteljsku službu na občih pučkih školah..“ (veličine 45 X 47 cm), a koju prilažem ovom tekstu. Uz ocjene i dvadesetak profesorskih potpisa, navedena je i potpora od Kraljevske zemaljske vlade u iznosu od četiristopedeset forinti godišnje te je „obvezan učiteljevati u Hrvatskoj i Slavoniji najmanje deset godinah“.

Iako se moj profesionalni život kretao u okviru školstva, knjiga, jezika, svjedodžbi, ocjena, nikada do ove svjedodžbe stare stodvadesetpet godina, nisam susrela riječ osposobnica koja me iznenadila kao pokušaj naših starih jezikoslovaca da tuđicu diploma (što znači svjedodžba o podjeli znanja, titule) zamijene hrvatskom riječju pa su na osnovu sintagme osposobiti za nešto, predložili naziv osposobnica. Pokušaj očito nije uspio, te je i dalje, kao što znamo, ostala u našem jeziku internacionalna riječ diploma, kao općeprihvaćen naziv o stjecanju zvanja.

Bilo kako bilo, djedova Svjedodžba osposobnica, danas restaurirana i uramljena, krasi zid moje sobe, a na radost i ponos njegovih pra pra unuka. Međutim, taj stari dokumenat ne priča nam samo o jeziku prije stodvadesetpet godina već nam daje podatke o školovanju učitelja (17 predmeta), o socijalnom i materijalnom stanju, o potpori države siromašnim seljačkim sinovima, o učiteljskim privilegijama i obvezama kao državnim stipendistima. I svi ostali Tomini dokumenti – svjedodžbe i dekreti – pričaju nam ne samo o životu učitelja već su slika ondašnjih društvenih i političkih zbivanja, od K.und K. Monarhije do stvaranje Kraljevine Jugoslavije, pa kao ilustraciju tih mijena prilažem samo još jedan dokument – dekret izdan 1901.g. od Kraljevske hrvatsko-slavonsko-dalmatinske zemaljske vlade.

10697152_10201590524884397_7250994222637256588_oŠkola u Pećnom je nažalost potpuno zapuštena i urušena

Zanimljivo je i onomadno tituliranje učiteljskog zvanja: učiteljski kandidat, namjestni učitelj, pravi učitelj, pučki učitelj i ravnajući učitelj – a to je sve bio učitelj Tomo Heraković kroz tridesetdvije godine učiteljevanja u Podsusedu, Oštrcu, Sošicama, Pećnu, i na kraju, u Kalju. Ne znam je li to često seljenje po žumberačkim pučkim školama bilo djedu Tomi, baki Olgi i njihovim sinovima Vladimiru i Nikoli, križni put ili zanimljivo hodočašće.  Ono što iz pričanja znam to je bio skroman život ispunjen radom u kući, vrtu i voćnjaku, u školi i prije i poslije podne, a nedjeljom se išlo u crkvu bila blizu ili daleko, pješice ili kočijom.

Međutim, bio je to život bez radija, televizije, a zimske večeri duge pa je bilo obilno vremena za čitanje, ručne radove, druženja, zabave.. bez stresa, bez žurbe! Blagoslovljeno doba!

10357693_951313204963023_8785999979706263847_oUskoci iz Klisa i Žumberka u Kalju; 2012. ispred nekadašnje škole

Pa kad se danas sjetim Žumberka iz mog djetinjstva pred očima i u mislima mi je ponajprije Kalje (ne selo sveti Mihelj). Tamo sam rođena kao i moja braća Velimir i Miroslav, tamo sam krenula sa šest godina u školu; tamo je djed Tomo završio svoje učiteljsko službovanje a otac  Nikola započeo. Kalje – ni gradić, ni selo, ni zaselak – već općinsko naselje od sedam, osam zgrada- pošta, šumarija, žandarmerija, općina, škola, dvije stambene kuće, trgovina s gostionicom i kuglanom i samo jedna seljačka kuća. Iza kuća veliki vrtovi i voćnjaci, a uz cestu drvored borova i jedna ogromna murva. Koliko žitelja? Mislim dvadesetak, ali, bilo je živo i prometno. Ljudi iz cijele okolice tu obavljaju razne poslove, nikad pusto ni dosadno. Buja i društveno-kulturni život, osobito zimi. U gostionici fašničke zabave; u školi kulturne priredbe; svake zime jedan igrokaz; sudjeluju svi učitelji; dolaze iz udaljenih škola na probe i druženje. Ja se sjećam, a bilo mi je pet godina, samo predstave Jazavac pred sudom Petra Kočića, uprizorene 1934.g. i izvedene samo jednom. Predstava je za mene bila tragična,  a ne komična. Tata glumi Davida Štrbca, a ja iz publike u djedovom krilu vičem „Tata! To je moj tata!“ A kad iz vreće iskoči „jazavac“ vičem „Šarko! To je moj Šarko“. Uspjeh igrokaza stopostotni, svi se slatko smiju, a ja gorko plačem –ne puste me na pozornicu.

 kalje1Procesija u Kalju

A Kalje danas? Samo ruševine, kao nezacijeljena rana lijepe i drage mi kaljske doline. Nešto pred drugi svjetski rat preselili smo u Križovljan Cesticu (kotar Varaždin), a ljetne i zimske praznike provodili u Žumberku kod bake Fanike Šintić, u Gornjoj Vasi. Kad bismo vlakom stigli u Samobor, čekao nas je ujak Franjo s kočijom. Na dugom i teškom usponu do Novih Sela, konjima je trebao odmor a nama okrepa, pa bismo navratili tetku Juratovcu i teti Anici, jedinoj djedovoj rođakinji. Oni su živjeli u djedovoj rodnoj kući. Ti su susreti uvijek bili veseli i vrlo srdačni, rođački! Žumberački! Jedne zimske nedjelje bili smo pozvani k njima na blagdanski objed. Bilo mi je jedanaest godina i svega se vrlo dobro sjećam. Teta i tetak dočekali su nas pred kućom svečarski obučeni, teta u žumberačkoj vlajinskoj nošnji. Nakon podužeg pozdravljanja, muškarci su zasjeli u velikoj sobi s malim prozorima. Na stolu domaći kruh, šunka i naravno rakija – drožđenka. Vino će stići malo kasnije. Ne bilo koje, nego cviček iz Gadove peći, vinograda kojeg je dio bilo jedino djedovo nasljeđe i ponos.

htkMama Zlata i teta Anica prionule su poslu. Treba pripremiti u maloj kuhinji bez štednjaka blagdanski objed. A jelovnik tradicionalni, onda i danas isti. A opet, potpuno drukčiji; sve iz vlastitog vrta i njive; iz male staje i svinjca; sve osim soli. A posuđe – duboki zemljani lonci ojačani žicom i plitke zdjele za povitice. Sve se i kuhalo i peklo u dubini velike krušne peći koja grije onu sobu gdje domaćin glasno i razdragano divani s gostima: djed Tomo, otac Nikola, ujaci Franjo i Ivica..A kad je jelo – juha s dugim žutim rezancima, kuhana kokoš sa hrenom, kiselo zelje sa suhim rebrima i slaninom, krumpir kuhan u lupini i povitica od sira. I sve to odjednom postavljeno na čvrsti, dugi, hrastov stol bez stolnjaka. Soba se ispunila ugodnim mirisom hrane i Božjim blagoslovom koji je na sve nas zazvao kućedomaćin. Nakon dugog blagovanja, zaredale su kratke zdravice u čast Bogu, i u hvalu domaćici, a sve uz čašicu cvičeka! Možda i koju previše!!!

„Nisu to bila laka vremena. U našoj obitelji s puno djece, na malom seljačkom posjedu, živjelo se skromno i puno radilo, ali u našim je srcima i dušama bio MIR, mir i poštovanje prema roditeljima i ljubav prema braći!“ rekao je jednom prilikom kardinal Franjo Kuharić, govoreći o svom djetinjstvu provedenom na obroncima Žumberačke gore. Eto, takvi su bili naši preci siromašni, a ponosni; skromni, a gostoljubivi. Neka se djed Tomo onako uznosito ponašao. Pa bio je Žumberčanin: i još k tome grkokatolik, a to znači plemenitog roda.

Sahranjen je uz svoju rano preminulu ženu, moju baku Olgu, na kaljskom groblju zvanom Gomila. Kad bi mi se djed s nekog puta javio dopisnicom, bilo je to uvijek u stihovima pa mu sada i ja u stihovima, na zadnju i vječnu adresu, šaljem ovu poruku:

Rođena u mjestu Kalje
Sudbina me nosi dalje
U nesmiljenu svome krilu
Na kraju ću puta,
Djede, bako, doma –
K vama na Gomilu…

 

Tu nije kraj! Nastavak će napisati netko „sa stabla“ mlađi i još mlađ! Daj Bože!

Olga Heraković-Žumberački krijes,2013.god.

admin: U tvrđavi Nehaj čuvaju se uskočki grbovi od senjskih uskoka,a među njima su posebno lijepi od Herakovića, Bastašića… koji su odselili u Žumberak.

 

 

 

Objavljeno u Uncategorized | 1 Komentar

Započelo asfaltiranje cesta

asfaltiranje_2Ovoga tjedna započeli su završni radovi na asfaltiranju općinskih nerazvrstanih cesta. Da podsjetimo, pripremni radovi za asfaltiranje nerazvrstanih cesta započeti su krajem prošle godine, no zbog dužeg hladnog perioda, snijega i zimske sezone održavanja cesta nisu mogli biti dovršeni.  Sada kada su vremenske prilike odgovarajuće, toplo i suho vrijeme, nastavljeno je sa izvođenjem preostalih radova. Nakon završetka uređenja cesta u Radinoj Gorici i Kostelu Pribićkog, radovi će se preseliti na preostale ugovorene ceste u Krupače, Pribić i u Brezarić. (Općina Krašić)

Objavljeno u Uncategorized | 2 Komentara

Vlašić Brdo

vlašić-brdo 1Kad se se vozimo prema Žumberku uz riječicu Kupčine i prođemo Pribić,a po završetku mjesta Čunkova Draga skrećemo prema Vlašić Brdu. Selo je 1953. god.  imalo 133 stanovnika,a po popisu stanovništva iz 2011. ima svega dva stanovnika.  “Vikendaši“ znaju provesti cijelo ljeto u Vlašić Brdu, a dolazi dosta često i nekoliko potomaka Vlašića. Ponešto obnavljaju svoje (pra)domove. Među “vikendašima“ su i poznate osobe, spisateljica Višnja Stahuljak Chytil i oskarovac Branko Lustig. Vlašić Brdo u 2017. god. nema stalnih stanovnika, praktično je selo izumrlo.

VBOni koji su se gore i rodili, a sada žive u Jatrebarskom, Samoboru, Zagrebu, Draganiću i Novakima Petrovinskim održavaju svoju djedovinu. Prezimena iz Vlašić Brda su: Vlašić, Baron, Rajaković i Novosel. Selo spada pod općinu Žumberak, a pod rkt. župu Prekrižje.  Ivan Vlašić iz Jastrebarskog je svojim pisanjem i slikama omogućio da se ovaj dio Žumberka opiše.

Objavljeno u Uncategorized | Ostavi komentar

Proslava 175 godina Matice hrvatske i Skupština Ogranka Matice hrvatske u Jaski

03 bozicni koncert Hote o ljudi sim - sijecanj 2017.Proslava 175 godina Matice hrvatske i skupštinu Ogranka Matice hrvatske u Jastrebarskom je u petak, 24. veljače 2017. od 19:30 sati –  Glazbena škola Jastrebarsko, Zrinskih i Frankopana 13, Jastrebarsko.

Matica hrvatska utemeljena je 10. veljače 1842. godine pod nazivom Matica ilirska, sa svrhom promicanja nacionalnog i kulturnog identiteta u područjima umjetničkog, znanstvenog i duhovnog stvaralaštva, gospodarstva i javnoga života te skrbi za društveni razvitak. Jedna je od najstarijih hrvatskih kulturnih ustanova te jedan od najvećih i najvažnijih nakladnika knjiga i časopisa u Hrvatskoj. Prvi pjedsjednik Matice bio je grof Janko Drašković, istaknuti političar i najstariji član hrvatskog narodnog preporoda, a naziv je promijenjen u Matica hrvatska1874. Prvo Matičino izdanje bio je Gundulićev Osman 1844, a to se i danas smatra pravim kulturnim i političkim pothvatom. Od 1971. do 1990. rad Matice hrvatske je zabranjen. Danas u Hrvatskoj i u svijetu djeluje više od stotinu ogranaka Matice hrvatske koji su zbog svoje bogate kulturne djelatnosti u svojim mjestima nezaobilazni, a ponegdje i jedini nositelji kulturnoga života.

Matica hrvatska u Jastrebarskom djelovala je već u drugoj polovici 19. stoljeća, kada su njezini istaknuti članovi bili”otac domovine” Ante Starčević i njegov nećak David Starčević. Početkom sedamdesetih, za vrijeme Hrvatskog proljeća, ponovo je obnovljen rad Matice u Jastrebarskom. Član jaskanske Matice tada je bio i slavni slikar i scenograf Ljubo Babić.Nodjelovanje Matice ubrzo je zabranjeno. Dvadeset godina kasnije, uspostavom hrvatske države, ponovo se pokreće rad Matice u Jastrebarskom, ali tada počinje rat i sve ponovo zamire…

01 izlet u Osijek i Djakovo - listopad 2016.Ogranak Matice hrvatske u Jastrebarskom obnovljen je 19. studenog 2010. i od tada kontinuirano djeluje na promicanju narodnog i kulturnog identiteta hrvatskoga naroda na svim područjima umjetničkoga, znanstvenoga i duhovnoga stvaralaštva te baštine grada Jastrebarskog, jaskanskog kraja i šire. Jaskanski ogranak do sada je organizirao brojna događanja na području jaskanskog kraja, Zagrebačke županije i Zagreba, izdao osam vrijednih knjiga te obnovio djelovanje Gradskog pjevačkog društva “Javor” čiji korijeni sežu u daleku 1875.

02 gostovanje Hvarskog puckog kazalista - studeni 2016.Ogranak Matice hrvatske u Jastrebarskom svojim djelovanjem obuhvaća prvenstveno područje Grada Jastrebarskog te okolnih općina – Klinča Sela, Krašić, Pisarovina i Žumberak. Predsjednica Ogranka Matice hrvatske u Jastrebarskom od 2010. je Klementina Škrabe, a Predsjedništvo još čine potpredsjednik Želimir Hrković, tajnik Stjepan Volarić, blagajnica Vesna Tadić te članovi Josip Falica, Zvonimir Kufrin i Nino Škrabe.

 

Objavljeno u Uncategorized | Ostavi komentar