Političke podjele među klerom Križevačke biskupije 20-tih godina prošlog stoljeća

Duhovne-vjezbe-u-Krizevcima-1928.

O političkim podjelama među svećenstvom Križevačke biskupije u dvadesetim godinama prošlog stoljeća i danas se govori. Podjele koje su nastale među klerom nakon 1918. godine imaju određene posljedice i u današnje vrijeme. U osnovi te podjele mogu se najkraće sažeti u rečenici kako su postojale dvije struje među klerom: jugoslavenski unitaristi i nacionalno svjesni hrvatski kler. Sukob ovih dviju frakcija unutar Križevačke biskupije 20-tih godina XX. stoljeća nije međutim ostao unutar crkvenih zidova već se putem onodobnog tiska prelio u javni prostor. Kako bi autentično prenijeli onodobne javne stavove klera potrebno je zaviriti u arhivsko gradivo i proučiti tadašnje novine u kojima su objavljivani tekstovi klera Križevačke biskupije. Za razumijevanje teme nezaobilazno je konzultirati časopise Narodni val i Narodnu politiku. Posebno je važna 1928. godina u kojoj je sukob doživio svoju kulminaciju. Hrvatski žumberački grkokatolički svećenik Janko Rapljenović godine 1928. uz podršku žumberačkog naroda javno je prozvao križevačkog biskupa i njegove suradnike za zanemarivanje Žumberka i interesa Hrvata grkokatolika. Uzorni svećenik Rapljenović je smatrao kako je Križevačka biskupija grkokatolička biskupija prvenstveno hrvatskog naroda i da se ta činjenica nikada ne smije zanemarivati niti na bilo koji način zamagljivati.

mučs

Politički je Rapljenović kao i većina Žumberčana smatrao Kraljevinu SHS tj. Jugoslaviju tamnicom za hrvatski narod dok se sa druge strane unutar klera Križevačke biskupije nailazio na sasvim drugačija mišljenja koja se nisu skrivala već su čak bez sustezanja iznošena u javnost. Evo jednog primjera iz 1928. godine samo nekoliko mjeseci nakon što su u Beogradu ubijeni hrvatski zastupnici Pavle Radić i Đuro Basariček, a Stjepan Radić naknadno je od zadobivenih rana preminuo. U tadašnjem prodržavnom glasilu Narodna politika izvjesni rusinski glasnogovornik Đuro Bindas piše o Jugoslaviji: “Svjetski rat donio je južnim Rusinima nove ideje i nacionalnu slobodu koju oni odmah objeručke prihvatiše. U novoj domovini SHS prestao je Dunav dijeliti braću. Jugoslavenskih Rusina ima u Jugoslaviji oko 25.000, a sa Ukrajincima jednokrvnom braćom u Bosni i Slavoniji oko 40.000.” Dakle nigdje ni riječi o ubijanju Hrvata nekoliko mjeseci ranije već veličanje Jugoslavije u kojoj više “Dunav ne dijeli braću”. Po ovoj javno objavljenoj izjavi iz 1928. ispada da Rusinima nisu bili braća Hrvati koji su stradavali u jugoslavenskoj tvorevini, pa marko hmeđu ostalima i mladi mučenik Marko Hranilović iz Sošica (ubijen 1931. od jugoslaveski vlasti).

Braća dakle nisu bili katolici grko ili rimo po nacionalnosti Hrvati već su braća bili Ukrajinci s one strane Dunava. Razumije se da Hrvati grkokatolici nikako nisu mogli prihvatiti projugoslavnesku politiku dijela grkokatoličkog klera jer je ona izravno potirala nacionalnu svijest o Križevačkoj biskupiji kao biskupiji kojoj su konstitutivni narod Hrvati. Tu su dakle nastale prave podjele među klerom Križevačke biskupije, a razlog je kao što se vidi bio političke odnosno nacionalne naravi. U svojoj borbi za hrvatsko pitanje svećenik Janko Rapljenović nije štedio ni pojedine žumberačke svećenike kojima je spočitavao mlakost i nedostatak nacionalne svijesti. Među ostalim Rapljenović je prozvao i svećenika Janka Šimraka, kasnijeg biskupa, koji se zbog straha za vlastitu poziciju nije želio previše sukobljavati sa tadašnjim križevačkim biskupom – vladikom Dionizijem Najardijem koji je inače bio veoma sklon osvetoljubivosti prema neistomišljenicima. Svećenik Rapljenović zaista nije štedio na riječima kad je svećenike koji su nedovoljno zagovarali hrvatske interesa proglasio “moralno bankrotiranim”, što i jesu bili svi oni koji se nisu jasno opredijelili na kojoj su strani. Posebni problem bio je što je dio svećenstva podržavao rad slovenskog svećenika Antona Korošca jugoslavenskog ministra policije koji je na kraljev prijedlog nakon atentata u Beogradu 1928. preuzeo nadzor nad uvođenjejm šestojanuarske diktature. S povijesne strane gledajući da jedan katolički svećenik postaje provoditelj velikosrpske politike i diktature to zaista nije čest slučaj. Ali primjer Antona Korošca o tome nam ipak svjedoči. Nije Korošec u toj raboti bio sam. Uvijek se nađe onih koji će se jeftino prodati za kakvu sitnu paru ili funkciju, a ni svećenstvo od toga nije imuno. Unatoč svemu naš se svećenik Rapljenović nije libio zbog dodvorničke politike kraljevskom dvoru prozvati i druge katoličke biskupe i svećenike koji su stajali “u zavjetrini društvenih događanja” i nisu se željeli javno isticati u obrani istinskih hrvatskih vrijednosti. Uzgred rečeno spomenuti svećenik i političar Anton Korošec je inače plod Mariborske teološke škole.

Uz objavljivanje u tadašnjim novinama “Katolički tjednik” i “Riječ” niz tekstova u obranu hrvatstva Križevačke biskupije o. Janko Rapljenović objavio je u hrvatskom časopisu Novi val. U godini 1928. posebno su važni članci “Obračun s novinarskim Punišom Račićem” (br. 33/1928), “Obračun s jednim gosponom popom” (br.204/1928) i “Tko brani sistem Puniše Račića”(br. 241/1928). Svoje odgovore prozvani svećenici Križevačke biskupije objavili su u Narodnoj politici od 10.10. 1928. godine, ali sada više ne negirajući političke stavove Rapljenovića. Razumije se da je stanje u hrvatskom narodu nakon atentata bilo takvo da su svi jasno vidjeli kako je Rapljenović Janko u pravu kada javno proziva crkvene podupiratelje kraljevske diktature i da više ni najgorljivijim pristašama jugoslavenstva, kao što su bili svećenik Ilija Vančik, Firis, i drugi, nije bilo uputno dalje produbljivati sukob po toj osnovi.

U cijelom predmetu vezanom za politički sukob među svećenstvom Križevačke biskupije od iznimnog je značaja jedan novinski članak iz Novog vala 1928. godine (br.241) u kojem nam se točno otkriva gdje je i kada skovana ideja da se zaustavi javno djelovanje o. Janka Rapljenovića naustrašivog borca za hrvatski identitet grkokatoličke Križevačke biskupije. Iako pokušaj projugoslavenski orijentiranih urotnika nije uspio važno je istaknuti da se pismo protiv Rapljenovića pisalo u srcu Hrvatske, u kraljevskom gradu Križevcima, ni manje ni više nego u vrijeme duhovnih vježbi 1928. godine koje je organizirao izvjesni gospodin Dionizije Njaradi. Konačno, na pokušaje sprečavanja širenja istine reagirao je i sam svećenik Janko Rapljenović koji je naveo razloge napada na svoje ime dajući slijedeće obrazloženje;” Napadaju me samo zato što sam javno osudio strašan zločin na narodu hrvatskom i njegovu vodstvu u beogradskoj skupštini…”

23405782_130350034402006_4004017402605799521_o

Nakon svih desetljeća treba jedno kazati: Janko Rapljenović vidio je prije svih drugih ono što je bilo toliko očito, kako u crkvenom tako i u političkom životu. Život je zaista zanimljiv. Gospodin Njaradi koji je tolike probleme stvarao svećeniku Janku Rapljenoviću, pokušao ga uz pomoć jednog dijela svećenstva degradirati, ali kao po nekoj Božjoj kazni Njaradi je naprasno preminuo upravo u domu svećenika Janka Rapljenovića. San našeg svećenika Janka Rapljenovića ostvario se sa osnivanjem nezavisne Hrvatske države, a san o hrvatskoj grkokatoličkoj Križevačkoj biskupiji koja će biti u svojim hrvatskim granicama tek se treba ostvariti. (zumberacki vikarijat)

Ovaj unos je objavljen u Uncategorized. Bookmarkirajte stalnu vezu.

Jedan Odgovor na Političke podjele među klerom Križevačke biskupije 20-tih godina prošlog stoljeća

  1. branka kaže:

    Nažalost povijest se ponavlja i danas imamo velike podjele među našim klerom,a biskup degradira hrvatske svećenike iz Žumberka.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

Možete koristiti ove HTML oznake i atribute: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>