Povijesna crtica ( biskupi – Hranilović i Strossmayer)

bhb13.10. 1850.Sošice,Žumberak- 16.3.1889. Križevci

Rad Željka Karaule iz 2015. godine govori o odosu grkokatoličkog biskupa Ilije Hranilovića i biskupa Josipa J. Strossmayera pri čemu se jasno nazire da je biskup Hranilović u svom kratkom biskupovanju (1882.-1889.), isprva bojažljivo, a zatim sve hrabrije počeo podržavati političku, te vjersku misiju i misao biskupa Strossmayera – o jedinstvu crkava i jačanju pozicija hrvatskog i ostalih slavenskih naroda unutar Austro-Ugarske Monarhije, kojom su tada vladale bečke i budimpeštanske elite. Postao je dakle vrlo brzo jedan od “Strossmayerovih ljudi.” Također se donose prijepisi šest pisama sačuvanih u Strossmayerovoj ostavštini u arhivu HAZU biskupa Hranilovića Strossmayeru, te jedno pismo Strossmayera vojskovođi Petru Hraniloviću, rođaku biskupa Ilije Hranilovića, u kojem Strossmayer izražava svoje sućut prigodom rane biskupove smrti

Nakon smrti grkokatoličkog biskupa Đure Smičiklasa (20. 4. 1882.) postavilo se pitanje njegova nasljednika. Prvi favorit bio je generalni vikar i prepozit Vasilij Poturičić, ali on je tu ponudu otklonio iz nepoznatih razloga, pri čemu neki napominju njegovu urođenu skromnost i samozatajnost, jer je istu ponudu odbio i 1856. godine. Nakon Poturičićevog otklona, pojavila su se četiri nova kandidata, među njima dva Hrvata iz Žumberka: Tomo Vidović i Ilija Hranilović,  te Rusin Peleš i Mađar Szabó. Szabó je bio kandidat zagrebačkog nadbiskupa Josipa Mihalovića, dok je Peleša podupirao hrvatski ban Ladislav Pejačević. Oba kandidata su bila promađarske političke opcije. Protiv kandidature naprijed spomenute dvojice bili su stanovinici Žumberka. Iznenadnom i naglom smrću Tome Vidovića (5. 9. 1882.) Ilija Hranilović je ostao jedini kandidat za stolicu grkokatoličkog biskupa. Osim toga, on je uz podršku biskupa Strossmayera i njegova intimusa Franje Račkog, imao značajno zaleđe i od strane spomenutog V. Poturičića, vikara Križevačke biskupije, utjecajnog Tadije Smičiklasa, sveučilišnog profesora, Nikole Badovinca, dvorskog i ministerijalnog savjetnika, te posebice podršku Ivana Vončine, odjelnog predstojnika za bogoštovlje i nastavu hrvatske vlade. Od kandidata koji su predloženi vladi, Rački se zauzeo za Hranilovića, posebice stoga jer je jedini ozbiljni preostali protukandidat, koga je podupirao ban Pejačević, bio stranac Peleš (Rusin). Stoga Rački piše Strossmayeru: Ali radi načela imao bi biti imenovan domaći, jer inače će nam strani postupice zasjesti biskupske stolice. Koliko je stvar imenovanja novog grkokatoličkog biskupa bila političke naravi i značajna za biskupa Strossmayera vidi se iz njegovog pisma od 21. veljače 1882. Serafinu Vanunuteliju, papinskom nunciju u Beču: Za katoličku stvar od goleme je važnosti da za biskupa i pastira Križevačke biskupije ne bude nametnut svećenik podrijetlom Mađar. (…) Preko novog biskupa križevačkog Mađari svojoj vlasti bi podvrgli katolike istočnog obreda, a time bi u pitanje došle i najsvetije nakane Vrhovnog Svećenika Lava XIII. koje su iskazane u zlatnoj njegovoj enciklici Grande Munos. (…) u svakom slučaju valjalo bi spriječiti da nam bude nametnut štićenik gospodina kardinala Mihalovića. (…) bilo bi štetno i svaku nam nadu oduzelo da će braća naša odvojena vratiti u krilo Svete Majke Crkve, jer bi tom čovjeku poglavita zadaća bila zapriječiti da se sloga među južnim Slavenima ne uspostavi i ne usčvrsti. Koliko su Strossmayerova nastojanja pomogla Hraniloviću, teško je utvrditi bez detaljnijeg istraživanja u bečkim i rimskim arhivima, ali 17. prosinca 1882. godine, potpisom cara Franje Josipa I. na dekret o imenovanju, na stolicu križevačkog biskupa imenovan je Ilija Hranilović, najmlađi biskup u povijesti Grkokatoličke biskupije, tada tridesetdvogodišnjak.

Papa Lav XIII. potvrdio je 15. ožujka 1883. njegovo imenovanje, dok je biskupsko posvećenje izvršeno u grkokatoličkoj crkvi u Lugosu (tada Ugarska, danas Lugoj u Rumunjskoj). Dana 6. svibnja 1883. godine Hranilović je bio svečano uveden na „Tominu nedjelju“ na svoju biskupsku stolicu u Stolnoj crkvi u Križevcima. Nakon stupanja na dužnost Hranilović je razvio značajnu kulturnu i građevinsku djelatnost obnavljajući i gradeći grkokatoličke crkve i vjerska zdanja. Osim što je uredio biskupsku palaču u Križevcima (dao je obnoviti unutrašnjost rezidencije s konzistorijalnom dvoranom u kojoj se nalazi grb istoimenoga biskupa, kao i grb Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije), veliki projekt bilo je preuređenje stare kapele sv. Vasilija na zagrebačkom Gornjem gradu. Zapravo, to je bila gradnja nove crkve, jer su zadržana samo dva uzdužna zida stare kapele, koja je bila dosta oštećena u prilikom potresa 1880. godine. Uz pomoć hrvatske vlade, grada Zagreba, ostalih hrvatskih gradova te fonda biskupa Smičiklasa i mnogih drugih donatora skupljeno je oko 25.000 for. za gradnju novog zdanja crkve sv. Ćirila i Metoda (posvećena 1886. godine). Projekt je u bizantskom stilu historicizma izveo arhitekt Herman Bollė, a gradnju zagrebački graditelj M. Faleschini. Biskup Hranilović je posebno tražio baš uglednog arhitekta H. Bollėa, pri čemu je 27. veljače 1885. preko ravnateljstva Sjemeništa poručio(:) …neka bi čim prije (Bollė op.a.) poslao glavne uvjete gradnje za preustrojavanje kapele. Osim toga biskup, zauzet drugim poslovima, nije zaboravljao gradnju nove crkve te je biskupu Antunu Frankiju 19. svibnja 1885. pisao: Gosp. Bollė mi pri razstanku reče, da bi trebalo već sada nadpise za crkvu. Ja neimam vremena da te nadpise izpišem, a ni ne znam, na kojih prostorih će se nadpisi metnuti te tako veliki i sa koliko rieči sastavljeni biti imaju. Zato molim preuljudno Vašu Veleučenost, da imate dobrotu zgodne i prema dotičnom prostoru primjerene rečenice iz psalama uzeti i na staroslavenskom jeziku ortografčki točno izpisati dati. Na luku nad ikonostasom neka bude izpisano dakako ćirilskim slovi Svjat, Svjat, Svjat Gospod Bog Sabaoth. Središnji ikonostas u crkvi oslikali su ukrajinski umjetnik Epiminondas Buczewski i prof. Nikola Mašić, dok su četiri prostrane slike na zidovima djelo slikara Ivana Tišova. Istovremeno je preuređeno grkokatoličko sjemenište u Zagrebu.

Prema Predoviću, biskup Hranilović bio je podupiratelj mnogih hrvatskih ustanova i zavoda. Osim škole u Križevcima kojoj je pomagao, postao je član utemeljitelj Medicinskog fakulteta u Zagrebu kome je darovao 1000 for. Godine 1887. pokrenuo je list Pastirski list svećenikom i vjernikom biskupije križevačke. Od njegovih biskupskih okružnica značajnije su Nastupna okružnica (17. V. 1883.), Okružnica o svetoj braći Ćirilu i Metodu (15. III. 1885.), te Okružnica povodom smrti Vasilija Poturičića, velikog predstavnika Stolnog kaptola, generalnog i kapitularnog vikara križevačke biskupije (28. II. 1887).

Osim kulturne i vjerske djelatnosti biskupa Hranilovića u okviru svoje Grkokatoličke biskupije, što se tiče njegovog političkog djelovanja i razmišljanja, o tome u historiografiji nema pobližih saznanja. Ipak u Hrvatskom biografskom leksikonu stoji u svezi s tim štura, ali zanimljiva konstatacija: Politički se nije isticao u javnosti, ali je u svemu podupirao biskupa Strossmayera. S njim promiče ideju staroslavenskog bogoslužja te djeluje u duhu sjedinjenja Katoličke i Pravoslavne crkve. Na osnovi do sada istražene korespondencije između biskupa Hranilovića i biskupa Strossmayera u Biskupijskom arhivu u Đakovu (BAĐ) i Arhivu HAZU, ali i koristeći druge izvore, ta tvrdnja se u osnovi može smatrati točnom, ali ipak treba iznijeti na vidjelo dana tu “ne javnu” Hranilovićevu djelatnost. Približavanje biskupa Hranilovića Strossmayerovim političkim razmišljanjima i djelovanju počelo je, prema mojim istraživanjima, početkom 1885. godine tijekom pripremanja hodočašća u Velehrad (središnju proslavu ćirilometodskog jubileja u povodu tisućite obljetnice smrti sv. Metoda) koje je osujećeno zbog političkih razloga. Strossmayeru je tada stalo da hrvatski episkopat pokaže jedinstvo, o čemu piše Račkom: …ako bude Posilović glagolao u zapadnoj, a Hranilović u istočnoj liturgiji, i ako može biti ja nekoliko riječi o jedinstvu Crkve i Slavenstva po životu i apostolskom djelovanju naših apostola reknem. Do daljnjeg približavanja je došlo kada mladi biskup Hranilović sredinom 1886. godine boravi nekoliko tjedana kod Strossmayera u Đakovu. Ovdje su se njih dvojica, tijekom mnogih razgovora očito politički približili.

Strossmayerbiskup Strossmayer

Osim toga, tijekom prosinca 1885. godine Hranilovića je namjeravao posjetiti, očito po Strossmayerovoj preporuci, veliki Strossmayerov prijatelj i pobornik sjedinjenja Katoličke i Pravoslavne crkve opat Cezare Tondini de´Quarenghi, koji u svom pismu Strossmayeru piše da doduše biskupa Hranilovića nije zatekao, ali da je dobio uvjeravanja da su „sui generis“ u Križevcima spremni održati zajedničke mise u svakoj župi.  Ali o čemu se zapravo radi, koja je to Strossmayerova ideja, koja je njegova politika tih 80-ih godina 19. stoljeća, uostalom što je vjera, a što politika u Strossmayerovom djelovanju, koje to Strossmayerove ideje mladi biskup Hranilović prihvaća?  On je smatrao da su razlike među dvjema crkvama samo formalne, kao npr. hijerarhija i obredi, a ne dogmatske naravi. Nesumnjivo je danas jasno da je crkveno jedinstvo između katolicizma i Istočne crkve, kako ga je Strossmayer zamišljao i promicao svojim svojstvenim metodama, u isto vrijeme jačalo i snažilo političko jedinstvo, ugled i prestiž hrvatskog naroda, ali i slavenskih naroda uopće. To nikako tada nije odgovaralo talijanskim, mađarskim te austrijskim elitama koje su imale izraziti utjecaj na rimsku Svetu Stolicu da takvo što spriječe, pri čemu su posljednje dvije prvenstveno težile da očuvaju svoju političku prevlast u Dvojnoj Monarhiji. Njihove strepnje i bojazan od Rusije i slavenskog crkvenog jedinstva išle su toliko daleko da je mađarska vlada grofa Tisze u samom činu da se evanđelja i poslanice pjevaju na staroslavenskom jeziku izražavala bojazan za jedinstvo Katoličke crkve od koje bi se mogli odijeliti katolički Slaveni i učvrstiti konfesionalne veze s grko-istočnim slavenskim narodima, pogotovo s Rusima, što bi itekako ugrozilo njihovu političku i gospodarsku prevlast u državi. Stoga svaki Strossmayerov gest u tom složenom političkom okruženju ima i poprima međunarodni značaj i biva političkim pitanjem. Budimpešta i Beč nastoje svim silama umanjiti Strossmayerov utjecaj i njegovo povjerenje u Rim. Stoga nije nimalo čudno da su se prepreke Strossmayeru i njegovim stremljenjima iz tih krugova postavljale na svakom koraku. Prema Košćaku, Strossmayer je upravo tih 1880-ih godina uložio velike napore na promicanju crkvenog jedinstva, te sjedinjenje Katoličke i Pravoslavne crkve postaje za njega san i “prava opsesija” posebno s toga što mu je politička aktivnost ubrzano izmicala iz ruku. Biskup Hranilović pridružio se Strossmayeru i drugim zagovornicima starocrkvenoslavenskog jezika i ćirilometodske ideje u bogoslužju, držeći da bi to moglo pridonijeti zbliženju i sjedinjenju crkava. Ta nastojanja imala su cilj uvesti tu liturgiju na cjelokupnom južnoslavenskom prostoru i šire, radi privođenja ili privlačenja pravoslavnih Slavena crkvenoj uniji. Već 13. travnja 1881. na osnovi enciklike Grande munus pape Lava XIII. iz rujna 1880. godine Rački poziva biskupa Strossmayera da obnovi starocrkvenoslavensku liturgiju u svojoj biskupiji, a zatim i u ostalim biskupijama Hrvatsko-slavonske metropolije. Posebnom okružnicom od 2. svibnja 1881. biskup Strossmayer osvrnuo se na encikliku Grande munus podupirući njena nastojanja: da se ona kobna razmirica, koju ruka tuđinska u nas unese, dokonča i da se položi temelj svetoj onoj ljubavi, slozi i jedinstvu, koje se odavle na sve slavenske narode s vremenom rasprostrijeti (…) ima. Ta nastojanja Svete Stolice i hrvatskog episkopata uznemirila su pravoslavne vladike u Dalmaciji (karlovačkog, kotorskog i zadarskog) koji su u vezi toga napisali svoje poslanice.  Zadatak koji je biskup Strossmayer preuzeo odgovarajući pravoslavnim vladikama bio je delikatan, jer ćirilometodska ideja nije imala neprijatelje samo na strani pravoslavnih koji su mislili da će ih ona odvesti u katoličanstvo, nego i na strani mnogih katolika koji su se također pribojavali da će ih staroslavenski jezik u liturgiji odvući na stranu pravoslavlja. Osim toga, veliki otpor takvim nastojanjima biskupa Strossmayera i hrvatskog svećenstva na promicanju ćirilometodske ideje, pružao je i budimpeštanski centar, odnosno hrvatska administracija mađaronskog bana Khuena, kojemu nikako nije odgovaralo snaženje južnoslavenskoga svijeta. Tako je npr. zamolbu zagrebačkog građanstva da se 1885. u crkvi sv. Katarine u Zagrebu održi misa na staroslavenskom jeziku, mađarski eksponat na zagrebačkoj nadbiskupijskoj stolici Josip Mihalović uskratio, pri čemu je Rački uskoro u Pozoru upozorio da s kanonskog gledišta grkokatolički biskup Hranilović ne smije da ima nikakve prepreke da se s istočnim obredom služi u crkvi sv. Katarine. Zanimljivo da Rački spominje u pismu Strossmayeru Hranilovićevu bojažljivost da se suprotstavi hijerarhiji i očito vladi, pa makar kanonski imao i pravo. Intervenirao je i Strossmayer u pismu Vannuteliju 28. ožujka 1885. u kojem je istakao da nije bilo potrebno nadbiskupovo odobrenje jer je Hraniloviću umjesto njegove kapele, koja se obnavlja, dana na uporabu crkve Sv. Katarine. Nadbiskup je svojim otklonom pokazao svoje namjere, a naš je cilj: da braći od nas odijeljenoj jasno pokažemo kako je, bez obzira na različitost obreda, u nas poželjno i drago zajedništvo vjere, ufanja i djelotvorne ljubavi. Bio bi to javni dokaz kako mi istočni obred smatramo svetim i jasnim iskazom da dio Crkve, koji je priveden svetom jedinstvu, nije izgubio ništa od svojih povlastica i onoga poštovanja koje Istoku pripada.

Hranilović je kasnije javio Strossmayeru da je on takvu misu spreman održati, pa makar i protiv naređenja s vrha.  Zoran Grijak, Politička djelatnost Vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera, Zagreb: Dom i svijet, 2001., 293. Grijak piše da je zagrebački nadbiskup Mihalović bio „mađarizirani Hrvat, koji je na nadbiskupsku stolicu došao uz potporu Mađara.“ Naime, Mađari su nakon osamostaljivanja Katoličke crkve u Hrvatskoj od Kaločke i Ostrogonske nadbiskupije 1852. crkvu u Hrvatskoj mogli kontrolirati samo nametanjem promađarskih kandidata za zagrebačke nadbiskupe. To je bilo važno i zbog suzbijanja oporbenog političkog djelovanja među svećenstvom.  Korespondencija Rački-Strossmayer, III., str. 167-168.  Korespondencija Strossmayer-Vannuteli, str. 447.
u bogoslužje Katoličke crkve, odvajajući se tako od patronatstva Khuenove administracije. Upravo je staroslavenski jezik bio ta veza poveznica između katolicizma i pravoslavlja koju je Strossmayer htio istaknuti. Sličan primjer bio je i sa spomenutim hodočašćem u Velehrad, gdje se također htjelo pokazati jedinstvo crkava i južnoslavenstva, jer kako kaže Rački treba ići sa Slovencima, sa biskupima Posilovićem i Hranilovićem, te da se misa i na latinskom i grčkom ritualu održi na našem starocrkvenom jeziku: To bi našem putu dalo jednu višu znamenitost.27 Uostalom, zato što je očito bio Strossmayerov pouzdanik, Hranilović je dolazio u česte sukobe s vladom i kardinalom Mihalovićem oko imenovanja kanonika u križevačkom Kaptolu, jer vlada je željela svoje pouzdane ljude u Križevcima i oko Biskupije, a ne Hranilovićeve i Strossmayerove. Hranilović se povjeravao Račkom da on to neće dopustiti i da će cijelu stvar podnijeti u Rim pri čemu je tražio pomoć biskupa Strossmayera. Osim toga kao grkokatolički biskup Hranilović je nastupao i kao virilista u Hrvatskom saboru. O formalnom političkom položaju velikaških i crkvenih virilista u Saboru od 1883. do 1889. godine govore njihovi nekrolozi, ali pouzdaniji su podaci pojedinačnog saborskog glasovanja o nekom pitanju, prigodom kojega se jasno vidi tko je zastupao provladine, a tko oporbene stavove. Biskup Hranilović je u pravilu podržavao oporbene stavove, uglavnom Neovisne narodne stranke. Hranilović se sve jasnije opredjeljuje i prelazi na Strossmayerovu stranu.

Tako u povodu vijesti da habsburški prijestolonasljednik Rudolf sredinom 1888. godine dolazi u Zagreb, a da Strossmayer otklanja svoj posjet, Hranilović piše Strossmayeru: I ja se usudjujem smjerno primjetiti da je Vaš dolazak tim povodom veoma nuždan; jer bude li se htjelo imati kakovih informacija i bude li se htjelo čuti istinu, tko će reći koju istinitu i koristnu za naš narod ako nebude Vas? Ako bi tko drugi i htio i znao što kazati, neima te važnosti, a Vaše se rieči čuju i uvažuju rad svestrane poznate veličine Vašeg uma i uvidjavnosti te rad autoritativnoga Vašeg ugleda  i moćnoga upliva  na naš narod. Ja držim da će se pružiti prilika, da se kaže istina, jer čini mi se da je to svrha posjeta u Zagrebu. Kad Vas Preuzvišeni! nebi bilo ovom zgodom, otvorila bi se u današnje vrieme mazanju i laganju širom vrata novim zlobnim klevetam. Istina je, Vam to mazanje i laganje naškodilo nebi; nu poznato je svemu svijetu činjenica, da ste Vi predhodnica zviezda i vodja svoga hrvatskoga naroda, pa držim da bi se Vaša odsutnost krivo izvraćala na račun cijeloga našeg naroda. Upravo je prilikom Strossmayerovog posjeta Bjelovaru iste godine, kad je Strossmayer bio dio poklonstvene deputacije na čelu s nadbiskupom Mihalovićem caru Franji Josipu I. koji je posjetio Bjelovar tijekom vojnih manevara, Hranilović našao Strossmayeru stan kod starog bjelovarskog opozicionalca Dragutina Laksara, kada su ga se drugi bojali primiti zbog straha od bjelovarskih mađarona i reakcije režima. Nakon izbijanja poznate Bjelovarske afere kada se Strossmayer usudio oponirati caru kada ga je ovaj napao zašto je poslao brzojav u Rusiju (Kijev) u kojem je istakao njezinu svesvjetsku ulogu pri čemu su se na Strossmayera obrušile sve crno-žute novine mađarskih i bečkih elita, Hranilović piše Strossmayeru: U ostalom malo mjesec zato haje što pas laje: i dok se sa one strane tako o Vami piše tim više Vam je udivljenje i počitanje domaćih i stranih poštenih ljudi osigurano. Čudna je logika u tog svieta, koj Vas već davno proglašuje mrtvacem i nemoćnim i neuglednim, a s druge strane pred tim golorukim mrtvacem štrepi i vodi proti njemu boj sa svom snagom svoga državnog aparata pa se nežaca u svoje svrhe i spletke povući i najviše krugove samo da svoj nepravedni postupak pokrije plaštem tame. Prema nekim izvorima, osim potpore Strossmayeru u njegovim nastojanjima, Hranilović je imao i važniju ulogu u slanju samog brzojava u Kijev, o čemu je govorio kardinal Rampolla kao svojevrsni glasnogovornik Vatikana, uredniku splitskog Naroda, pri čemu je istaknuo da su barski nadbiskup Milinović, senjski biskup Posilović i grko-katolički biskup Hranilović privrženi Strossmayeru te su se zamjerili austro-ugarskim režimskim krugovima, a očito su kumovali i Kijevskom brzojavu.

Zaključak

U konačnici možemo zaključiti da se biskup Hranilović, nakon početnog razdoblja distanciranosti i nemiješanja, posve priključio Strossmayerovim političkim i vjerskim idejama i misli, te da je njegova rana smrt spriječila njihovu daljnju suradnju. Uostalom, ovako Strossmayer piše Račkom u povodu Hranilovićeve smrti 16. ožujka 1889. godine: Eto nam i opet velikog gubitka. Pokojnik se je, osobito u poslijednje doba, posve meni i mojim načelima priljubio. Nekoliko dana kasnije nakon Hranilovićevog sprovoda 21. ožujka 1889. Strossmayer ponovno piše Račkom: Sto milijuna puta Vam hvala, što ste me kod pokopa Hranilovića, zastupali i što ste mu vijenac u moje ime na lijes postavili. To ste, brate moj Franjo, upravo iz srca i duše moje izvadili. Mi smo ovdje (u Đakovu op. a.) sve učinili, kao da je ovdje ležao. Nikad ga dosta prežaliti ne ću.

Summary

Greek Catholic Bishop Ilija Hranilović’s correspondence with the Đakovo and Srijem Bishop Josip Juraj Strossmayer (1886 – 1889) form the Archive of the Croatian Academy of Sciences and Arts
Keywords: correspondence, Bishop Ilija Hranilović, Bishop J. J. Strossmayer, unity of the Catholic church, Greek Catholicism, “Bjelovar affair”
The paper sheds light on the relationship between Bishop Josip J. Strossmayer and the Greek Catholic Bishop Ilija Hranilović. Hranilović’s support for the political and religious mission and thought of Bishop Strossmayer – who was concerned about the unity of the Catholic Church and the strengthening of the position of the Croatian people, as well as other peoples, in the Austro-Hungarian Monarchy which was at the time governed by the Vienna and Budapest elites – was timid at first, but later grew so strong that he soon became one of “Strossmayer’s men”. In addition, the transcripts of six letters that Strossmayer sent to Bishop Hranilović, which are part of the Strossmayer legacy stored in the Archive of the Croatian Academy of Sciences and Arts, and one that he sent to Bishop Hranilović’s relative General Petar Hranilović, in which he expressed his condolences on the premature death of the Bishop, are given in the paper.
***

Ovaj unos je objavljen u Uncategorized. Bookmarkirajte stalnu vezu.

Jedan Odgovor na Povijesna crtica ( biskupi – Hranilović i Strossmayer)

  1. janko kaže:

    Hvala za bogat tekst i niz novih povijesnih činjenica i hvala da ste se sjetili na godišnjicu objaviti ovaj tekst,a biskupovi nasljednici nisu niti spomenuli njegovu godišnjicu i oni tjeraju politiku i daleko su od naroda i njegovih svakodnevnih problema.

Odgovori na janko Otkaži odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

Možete koristiti ove HTML oznake i atribute: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>