Kad su žumberački Uskoci nakon silnih patnji,muka i stradanja stalno nastaniše u današnjoj svojoj krševitoj postojbini,podigoše i osnovaše sela,koja su raštrkana po brijegovima,dolinama i uvalama. Gdje se našao kakav izvor vodice, tu u njegovoj neposrednoj blizini niče i seoce. Sela su brojila po dvije,tri, pa i više zadruga,već prema prostoru i položaju,kako su se mogla urediti i smjestiti te izgraditi stambene i gospodarske prostorije.
Obitelj Hranilović u Sošicama; 1927.god.
Zadružna kuća sa vežom, bila je velika prostorija,složena iz raskoljenih i otesanih većinom tanjih bukovih stabala. Nutarnji prostor je imao jednu sobu i kambricu. U velikoj sobi bila je zidana peć i to u obliku kule,a imala je okolo petnjake. U petnjacima su djeca pržila kriške krumpira i dr. stvari. Između stražnjega dijela peći i protivne joj stijene,bio je dosta veliki prostor,banjak,pun uvijek u zimsko doba dječurlije. U prizemlju opasivale su peć dvije velike i široke klupe,a u njihovu stjecištu stajao je luč,koji je rasvjetljavao svu tu dugačku i široku sobu. Miza je bila obično smještena u sredini sobne stijene,a oko nje klupe, na koje bi prigodom blagovanja posjedali stariji muškarci i žene, a mlađarija bi jela stojećki.
Pribićke Rude u neka sretnija vremena
Djeca su imali svoju posebnu mizicu,a koja je bila u blizini velike mize. Svu ostalu šupljinu sobe zauzimale su postelje. U kući su bile dvije do tri komore,a u koje se spremala odjeća,obuća i ostala zadružna rubenina.
Za spremanje žita bili su ambari, u kojima su bile velike škrinje sa više predelja, kamo su se sipala raznovrsna žita. U ambarima držali su se u velikim badnjevima kiselo zelje i repa. Svaka zadruga imal je tik do kuće tri do četiri trapa, kamo su se spremali krumpiri,repa,pesa,korjenje…trapi su bili u zemlji iskopane jame,natkrite malim krovićem proviđenim vratašcima. Za rogatu marvu imala je svaka zadruga i sagrađenu štalu,a za koze i ovce -drobnicu i za krmad-pleter. Zadruge su još imale i pojate,a koje su služile za mlatenje i vršenje žita. Ljudi iz zadruga sijali su: zob, raž, ječam, eldu, šenicu, a sadili: krumpir, zelje, korabu, grah, korijenje…
Žumberčanke u narodnim nošnjama, Kekić Draga
Također su postojale i plijemnica,a u njih se stavljala slama i pohranjivalo ratarsko oruđe. Sve te gospodarske zgrade bile su pokrivene škopom, koje su se za mlatidbe izrađivale od ražene slame.( Napisao Dane Kovačević,učitelj i sakupljač narodnog blaga; foto – dr. Simonović)
Izvor: SPOMENICA KALENDAR KRIŽEVAČKE BISKUPIJE 1936.god. Izdao: Janko Šimrak
____________________________________________________________
Žumberački sajam
Pogled iz Garapića na nekadašnji sošički sajam
Sajam je za žumberčane bio pravi praznik,a za njega se pripremalo i dotjerivalo. Sajam je bio jedan od glavnih tema sela. Muške glave raspravljale su što će goniti na sajam i kako je sa putnicama za stoku. Žene su raspredale što će kupiti za kuću, što za obući, što za djecu. Stari su se uglavnom brinuli da štala ne bude prazna nakon prodaje i da se mlado govedo ponovo kupi i ono će se prihraniti. Mislilo se i na svinje, živad, sjemenje, prihranu za stoku…i sve drugo što će pomoći kod kuće i na njivi.
Bez sumnje napopularniji i najveći bio je onaj centralni žumberački sajam u Sošicama. Bio je također velik i poznat sajam u Budinjaku. Pješačilo se i na sajam u Jasku, Ozalj, Samobor…
Žumberčani srednjeg dijela Žumberka rado su odlazili na sajam u Draganiće, Pisarovinu,a Maslarci su znali ići u slovenske Brežice .Ljudi iz Kašta, Radatovića, Draga… bili su redoviti posjetioci sajmova u Metliki, Črnomlju, Semiću,ali išlo se i preko Gore u Šentrjernej, Kostanjevicu, Novo Mesto i Žužumberak. Ljudi iz sošičkog kraju išli su na sajam u Metliku, Karlovac, Budinjak, Šentrjernej, Krašić…Kad je bio pravi posao u izgledu, nije se našem čovjeku daleko bilo ići u Karlovac i Vinicu, a mnogi su znali dolaziti i na Markov sajam u Zagreb. Svi sajmovi bili su kroz cijelu godinu i to na točne datume i dane.
Nekadašnja česta slika iz ist. Žumberka (Maslara)
Bilo je i prigodnih uz određene crkvene svece. U Jaski je veliki sajam bio za Duhove, a u Samobor na Velik petak; u Petrovini pred Tijelovo; u Brežicama za sv. Florijana, u Črnomelju u utorak iza Uskrsa; u Novom Mesto pred sv. Jurja; u Metliki utorak iza Bijele nedjelje; u Sošicama na Petrovu; u Budinjak za sv. Petku i Rokovo…
Sličica iz nekadašnjeg pećanskog kraja
A danas? Žumberak se raselio i ostala su samo staračka domaćinstva. Drži se po jedno ili nijedno govedeo, koje svinče, malo kokoši i nema više sajma na kojem su se sklapa prijateljstva, trgovalo se, rađale se ljubavi… Sošički sajam se ugasio pred 50 godina, a onaj na Budinjaku desetak godina kasnije. Na sajmene dane u Sošicama je radilo 7-8 gostiona,a mjesto je imalo pekaru, poštu, doktora, 2 kuglane, 4 trgovine i tako je sve bilo do 1941. Nakon rata sajam se obnovio,ali više nije bio niti približno posjećen kao nekad. Počela su kasnije iseljavanja u gradove i u inozemstvo. Prošla su dobra stara vremena,a ostala je jedino sjeta i uspomena na stara dobra vremena.
____________________________________________________________
Zapaženi Žumberčani od 1800. – 1856.
Podmaršal Vid Gvozdanović umirovljen je 1797. godine i vrijeme nakon umirovljena provodi u Žumberku. Umro je 13. kolovoza 1802. god. u svom dvoru u Čeićima (Grabar), a pokopan je u grkokatoličkoj crkvi sv. Ivan u Grabru. Mirom sklopljenim 14.10.1809. ustupio je car Franjo I Napeleonu, uz druge zemlje Hrvatsku do rijeke Save. Tako je i Žumberak došao pod upravno područje francuske carevine. Političar de Konstantin Stanić, domaći sin, vodio je uglavnom u ime Žumberka sve razgovore s francuskim maršalima. Žumberčani su ostali u sastavu IV slunjske regimente. Godine 1813. došla je prekosavska Hrvatska natrag pod austrijsko carstvo. Zagrebački biskup Makismilijan Vrhovac (1752. – 1827.) , grof Janko Drašković (1770. – 1856.) i Žumberčan dr Konstantin Stanić, križevački biskup (1755. – 1830.) i komornik Marko Delivuk često su puta pretresali i rješavali najvažnija pitanja iz hrvatskog javnog i političkog života.
U osvitu hrvatskog narodnog preporoda vidnu je ulogu odigrao sveučilišni profesor dr. Simeon Čučič(1724. – 1828.) iz Žumberka. On je svojim hrvatskim pjesmama i popularnom filozofijom snažno utjecao na mladež koja se je oduševila, ilirskim, preporodnim idejama. Žumberčan Milan Bubanović (1826.- 1856.) bio je zapaženi hrvatski mladi literarni kritičar u doba krutog Bachovog apsolutizma. Grof Petar Janković iz Žumberka predvodio je graničare u jurišu na Kustocu u Italiji. Borba je bila ogorčena i strašna,ali je grofu Jankoviću uspjelo 1848. Zauzetu Kustocu (Custozza)- na to je maršal Radetzky skinuo jedno odlikovanje sa svoje uniforme i njime ukrasio grudi grofa Jankovića.
_____________________________________________________
Dolazak Žumberčana u Ameriku
Prvi Hrvati stigli su u Cleveland 1888. god.,a bila su to dva brat Ilija i Nikola Kekić iz Žumberka. Da bi održali vezu sa voljenim zavičajem , već u prvim godinama 20. stoljeća naši vrijedni Žumberčani osnovali su dalekoj Americi svoje grkokatoličke župe i organizirali svoj vjerski život. Tako bilježimo osnivanje hrvatskih grkokatoličkih župa sv. Nikole u Clevelandu(1903. god.) i sv. Petra u Chicagu (1905. god.). U Clevelandu je prije sto godina bilo oko 500 Hrvata-grkokatolika. Nakon II. Svjetskog rata val iseljavanja je krenuo prema Kanadi i tamo je osnovano Žumberačko društvo. Žumberčani su bili poznati i vrijedni ljudi,a mnogi su ostavili velik trag u kulturi, politici, gospodarstvu. Najpoznatiji su bili; John Badovinac,presjednik HBZ iWilim Boić, senator Clevelanda.
__________________________________________________________
MISLI PJESNIKA MATOŠA O ŽUMBERKU
Žumberački uskoci na nekadašnjoj uskočkoj tvrđavi u Žumberku(Gradini)
Književnik Antuna Gustava Matoša preminuo je 17. ožujka 1914. u svojoj 41. godini. Godinu dana ranije, 1913, dakle prije nešto više od 100 godina, objavio je u “Obzoru” ove svoje misli o našem Žumberku, koje su nažalost i danas aktualne. Divni taj predio, predio “Uskočkih elegija”, jedan od najdivnijih i najslikovitijih u lijepoj našoj domovini, domovini Tadije Smičiklasa, Gvozdanovića, Badovinca, Hranilovića i cijelog niza čelik-popova, na topomet od Zagreba, Žumberak je jedini kraj u Europi, koji ima sve dužnosti i nema nikakvih, ama nikakvih prava. Ovi zdravi i moralni, radini i bistri potomci senjskih slavnih Uskoka, ovi pravi plemići i junački potomci s aureolom slave narodne pjesme, danas nemaju iluzornog našeg prava izbora narodnog zastupnika.
Uskočka granica; rada akademskog slikara Stanka Zubovića
Sasvim kao na Mjesecu. Oni su – Bog mi prosti -u ovoj zemlji kao nijema marva i živina, s tom razlikom da marvu hrane i da marva ne mora davati danka u novcu i krvi, dok Žumberčanin, potomak Iva Senjanina, mora po hranu u Ameriku, plaćajući međutim porez, u novcu i u krvi, kao da je pravi građanin ove zemlje koju je od Mlečića i od Turčina branio i obranio.
__________________________________________________________
Hrvatsko-slovenska granica u Žumberku do 1945.
Pišući o senjskim uskocima, predcima današnjih naših Žumberčana, BarePoparić 1936. napominje kako su senjsku uskočku skupinu, nikad brojniju od tisuću momaka pod oružjem, tvorili pojedinci pribjegli u Senj “iz različitih zemalja štonoleže na obalama Jadrana; ali srčiku su njihovusačinjavali uvijek i samo sinovi hrvatskoga naroda.” Nakon uskočkoga rata, koji svrši Madridskim mirom (1617.), uskoci bijahu razseljeni. Najviše ih je smješteno u Istru odnosno Žumberak. Činjenica da su priznavali papinsku vlast i postali dijelom Katoličke crkve, a zadržali iztočni obred, mnoge je – poglavito srbske pisce i ideologe – navodila na pomisao,da su posrijedi pravoslavni (čitaj: Srbi). Ipak, još prije uzpostave jugoslavenske države, u jednoj od svojih brojnih razprava o sudbini Žumberka, Aleksa Ivić, morao je u “Vjesniku Kr. hrvatskoslavonsko-dalmatinskoga zemaljskog arkiva” (br. 4/XX, str. 247.) priznati kako se danas(1918.) u većinislučajeva zbilja osećaju i zovuHrvatima”. Unatoč proklamiranoj jednakosti između Srba i Hrvata, prigodom popisa pučanstva 1921., kad se u obzir nije uzimala nacionalna pripadnost (pa se o njoj moglo zaključivati samo iz podataka o materinskom jeziku i vjerskoj pripadnosti), grkokatolici nisu pribrojeni katoličkoj zajednici(kojoj su kanonski pripadali), nego su brojeni izdvojeno. Time se htjelo umjetno smanjiti broj katolika, odnosno povećati relativni udio pravoslavnih, tj. Srba (jer Srbima u prvoj Jugoslaviji bijahu pribrajani pravoslavni Crnogorci, Makedonci, Vlasi i drugi).
Umjesto odpora, na hrvatskoj se strani tijekom idućih desetljeća zapravo išlo na ruku velikosrbskoj misli već i time, što se polako i prešutno pristajalo na poistovjećenje hrvatstva s katolištvom,dapače rimokatolištvom (pa i danas imamo nekih, koji i tamo gdje to ne treba, iztiču kako su Hrvati mahom rimokatolici). To uzmicanje hrvatske nacionalne misli odnosno hrvatske integracijske ideologije, u konačnici je – skupa s nizom okolnosti, na koje su Hrvati mogli manje utjecati – dovelo do svojevrstnoga odricanja posebno od muslimanskoga korpusa u BiH, a donekle i do “preizpitivanja” hrvatstva hrvatskih grkokatolika ili kršćana-nekatolika. (Zanimljivo je uzgred dometnuti kako tvorci tih otrovnih redukcionističkih magla nikad nisu u pitanje dovodili hrvatstvo hrvatskih ateista i agnostika, pa čak ni hrvatskih izdajica. Ta je redukcionistička ideologija nesumnjivo jedan od razloga, što granice današnje Hrvatske izgledaju tako kako izgledaju. S obzirom na to, da se na hrvatsku grkokatoličku zajednicu, kao i na Žumberak (sa svim njegovim gospodarskim potencijalima), počesto zaboravlja, ovom prigodom – uz članak, koji osvjetljava neka od zbivanja u Žumberku u vrijeme osamostaljenja suvremene Hrvatske – vrijedi podsjetiti na jedan poučan primjer. I prije nego što su “antifašisti” pod vodstvom druga Bakarića, Blaževića i sličnih naših osloboditelja i uzora, tadašnjoj bratskoj socijalističkoj Sloveniji darovali nekoliko hrvatskih sela (ta, svi smo mi ravnopravni dijelovi jedne te iste nerazorive socijalističke zajednice!), bilo je težkoća, odnosno dovođenja u pitanje hrvatske narodnostne i državne granice u Žumberku.
Služeći se zbirkom Međunarodni ugovori 1941 (str. 115-122.) i uspomenama Vjekoslava Vrančića (Branili smo državu, sv. I., KHR XI, Barcelona-Munchen, 1985., str. 339-341), valja podsjetiti kako je, nakon podpisa Rimskih ugovora, talijanski poslanik R. Casertano 3. srpnja 1941. predao ministru vanjskih poslova NDH, dr. Mladenu Lorkoviću Kraljevsku odredbu i zemljovid s ucrtanim granicama Provincije Ljubljane, koja čini sastavni dio Kraljevine Italije. Hrvatska je strana notom od 15. srpnja prigovorila u pogledu kote 865, zapadno od Samobora i u pogledu obćine Radatovići. lako su Talijani, gladni uspjeha, odbili ove hrvatske zahtjeve, zanimljivo je podsjetiti kako u pogledu Radatovića, hrvatsko ministarstvo vanjskih poslova iztiče kako je riječ o obćini koja je posljednjih godina pripadala slovenskoj (Dravskoj) banovini, ali je nastanjena izključivo žiteljima hrvatske narodnosti (1945 Hrvata i 36 Slovenaca): “U pitanju su 3984 hektarazemljišta s 2000 stanovnika. Ova obćina, kao i jugozapadni dio planine Žumberak, bili su vjekovima hrvatski, te su najprije pripadali području vojničke krajine (pukovniji Slunj), a zatim Kraljevini Hrvatskoj kao sastavni dio obćine Sošice.
Godine 1926. osnovana je jedna nova obćina pod imenom Radatovići, koja pripada kotaru Jastrebarsko. Godine 1929., za vrieme diktature, prilikom podjele državnog područja na banovine, slovenski kotar Črnomelj pripojen je Savskoj banovini (Hrvatska). Kasnije je, 1931., podieljen na dva kotara. Tom prilikom osnovan je novi kotar u Metlici, kome je pripojena i obćina Radatovići. U kolovozu 1931., jednim posebnim zakonom, oba kotara, Črnomelj i Metlika, vraćeni su Dravskoj banovini (Slovenija), a s njime je i obćina Radatovići pripala Sloveniji. Područje Radatovići je međutim i nadalje ostalo pod nadležnošću kotarskog suda u Jastrebarskom, vojničkog kotara Karlovac, grkokatoličkog dekanata Žumberak i rimokatoličkog dekanata u Jastrebarskom, te je u gospodarstvenom, kulturnom i u drugom pogledu i nadalje ostalo vezano za Hrvatsku.”
Tomislav Jonjić, odvjetnik
___________________________________________________________
Pilastar svetački stup u Podžumberku
Upravo zbog osamljenosti gorskog kraja Žumberka sačuvala se koja starina koja nam priča o proteklim vremenima. Prolazimo šumskom stazom koja vodi do crkve sv. Nikole u Podžumberku,a tu je donedavno stajala škola. Na raskršču stoji skroman i ponosan spomenik. To je onakav svetački stup kako ga u okolini Varaždina i u Međimurju zovu „pil“,a u bližoj Sloveniji „znamenje“. Ovdje u Žumberku takav stup zovu „Pilastar“, što kao i kajkavsko pil zapravo znači crkveni-svetački stup.
Naš pilastar visok oko dva i po metra, a sagrađen je na zidarski način tako da mu se od niskog postolja diže četverostrani stupić koji nosi nešto širu prizmu s četiri niše, u kojima su u freskotehnici prikazana četiri evanđelista sa svojim znacima. Pilastar je prekriven krovićem od šindre, također na četiri vode. Ovakav pilastar značajan je za zemlje u istočnim Alpama gdje se od Slovenije dalje taaj oblik nastavlja u Koruškoj i istočnom Torolu. Na rubu alpskog svijeta, na njegovoj istočnoj krajnjoj granici, skromni seoski spomenik, naš pilastar, živo svjedoči o tom kako je sve do ovamo dopiralo snažno zbivanje iz težišta ondašnjeg produhovljenog stvaralaštva.
Kao i ovaj naš pilastar povrh crkve sv. Nikole u Podžumberku, tako i svi takvi četverostrani svetački stupovi uvijek stoje pored raskrsnice putova. Naš mali Pilastar povrh crkve sv. Nikole u Podžumberku govori o davnom zbivanju, kako se to odigravalo i tu u ovom našem zelenom predbrežju Alpa, a u krilu ovog puku, koji tih i gotovo nezamjetan u pisanim dokumentima postojano društvenu pozadinu vidnim povijesnim događajima. Taj je puk Žumberka kroz stoljeća onaj radni činilac koji svojim znojem i žuljevima daje glavnu proizvodnu snagu , a koji u svojoj sredini nosi i čuva davno usvojene poglede na život i svijet. Seoski svetački spomenici u Tirolu i u Koruškoj veoma su lijepo očuvani i njegovani, pa bi i kod nas bilo vrijeme da se ovim spomenicima pokloni njihova puna cijena i kulturna zaštita. U blizini ovog svetačkog stupa je selo Žumberak (Bernardići).
Marijana Gušić
____________________________________________________________________
Povijesna crtica (Pismo biskupa Strossmayera povodom smrti biskupa Hranilovića)
biskup Ilija i fedmaršal Petar Hranilović
List biskupa Strossmayera vojskovođi Hraniloviću – Presvietli gospodine fedmaršale – Veleštovani prijatelju! Iz sve duše i iz svega srdca sažaljujem Vas zbog neizmjernog gubitka (…) Vašega rodjaka pokoj. biskupa Križevačkoga. Taj nemili gubitak u današnjih osobito okolnostih, duboko osjeća i crkva i naš narod; blaženi bo pokojnik bio je i crkvi svetoj i svetomu zvanju svome isto kako i domovini i narodu svomu iz svega srdca odan i privržen. Što se mene samoga tiče i ja sam u vrlom pokojniku izgubio riedka prijatelja i upravo brata, koj je svakom zgodom i prilikom obilno ljubav i privrženost svoju prema meni vršio Bog mu to stostruko naplatio! Ja pako nikada zaboraviti neću onu ljubav i dobrotu, kojom me je blaženi pokojnik Ilija u posliednje doba i u Rimu i u Rogatcu i u Belovaru upravo obsipao. Ja ću se za njega, dok živ budem, vruće Boga moliti, a po mojoj je naredbi bilo, da se je prekjučer, jučer i danas za pokojnika tako ovdje zvonilo i tako služba božja obavljala kao da je njegovo tielo ovd ležalo. Ja pokojnika nikada dosta oplakati neću, a mogu iskreno reći, da mi je ovo dana često na pamet palo: ah! Zar nebi bolje bilo, da si ti sieda – starina u svoj grob pošao, a da je taj mladi i snažni biskup još dugo i dugo na čest i korist i crkve i naroda našega djelovao. Ele, valja se božjoj volji i providnosti, koja osobite svoje svrhe ima podvrći. Sada je poglavito za to se vruće (…) uticati, da dobromu pokojniku dobroga nasliednika i zamjenika u ovo težko i opasno doba opredieli. Pozdravljam liepo milostivu Gospoju Vašu, a blagosivam milu dječicu Vašu i želim, da Vas Bog utješi i da Vas svake svoje milosti i sreće dionikom učini. Vaše Presvietlosti osobiti prijatelj i štovatelj. U Đjakovu 18. ožujka 1889.
Strossmayer biskup – Korespondencija Strossmayer, XI A-3, rukopis. J. J. Strossmayer uskočkom vojskovođi Petru Hraniloviću iz Žumberka; 18. ožujak 1889.
______________________________________________________________
Velikaški dvorci u našem kraju
Tamo gdje potok Slapnica utječe u riječicu Kupčinu uočljiva je uz cestu jednokratna Medvenova kurija. U njoj živi dr. Milovoj Medven, potomak plemića-jednoselaca. Titulu plemića jednoselca dobivali su pojednici iz seljaštva koji su se isticali u ratu proriv Turaka i revnosti u službi Zrinsko-Frankopanima. Tako je Ivan Medven 1586. kao špan (upravitelj) na posjedu Petra Zrinskog u Pribićkom Strmcu i neko vrijeme kao dvorski u gradu Zrinsko-Frankopana u Ozlju, odlikovan časnom titulom plemića jednoselaca. Dod. 1672. izgorjela je Medvenovaa kurija i njihova plemićka povelja. U Hrvatskom urbaru (sv.I 1894.) piše da je Petar Zrinski potvrdio Medvenovo pravo na titulu plemića-jednoselca. Između dva svjetska rata Medvenima su dolazili u goste ugledne osobe, od političara do glumaca. Zaustavljali su se ovdje i plnaninari na putu prema vrhu Svete Gere,a mogli su i prespavati u gostinjskoj sobi. Od Medvenoma roda znameniti je Mijo Medven 1863.-1935.) i njegov sin bio je svećenik Antun- napisao rječnik i gramatiku romskog jezika. U povijesti Vojne krajine zabilježeno je da je u Kostanjevcu (2km udaljenom od Medvenove Drage) 1793. izgorio do temelja dvor Krištofora Delišimunovića. Oni su sagradili oko 167o. na brdu iznad Kostanjevca kapelu Majke Božje sedam Žalosti. Predio oko kapele i susjednog groblja stanovništvo ovg dijela Žumberka naziva Stari dvori.
Put nas dalje vodi uzbrdo u središnji Žumberak i u Oštrcu (Tupčini) nalazi se Čolnićev dvor. Bosanski biskup Josip Antun Čolić, sa sjedištem u Đakovu(gdje je i umro 1777.), izgradio je 1952 godine na svom posjedu u Oštrcu jedokratni barokni dvor. Po nalogu carice i kraljice Marije Terezije dvor je pripojen Vojnoj krajini za komandu 11. žumberačke kumpanije. Nakon ukidanja krajine 1881. dvor je u funkcije župnog dvora. Za vrijeme Drugog svjetskog rata u dvoru se nalazio partizanski štab za žumberačko područje. U periodu od 1975. do 1996. u ovom župnom dvoru živio je svećenik Mirko Žapčoć i koji je sačuvao objekat, sakupljao starine i bio župniik župe Oštrc. Nakon njegove smrti dvor je dosta zapušten .
Posljedni plemićki lokalitet je dvorac Cerovica. Iz Donjeg Oštrca ide se cestom prema Cerovici i dalje prema Krašiću. Posljedni je vlasnik bio Pavle Hatz i koji ga je kasnije prodao obitelji Vergot iz viviodinskog sela Dvorište. Nakon rata posjed je nacionaliziran,ali ga je u novije vrijeme dobila obitelj Vergot natrag.
Napisao – Vlado Jagarić 2009.
______________________________________________________________
Velikaški dvorci i kurije u Žumberačkom podgorju
Rječica Kupčina, potoci Radilovac i Slapnica,izvorišta pitke i zdrave vode , sunčane padine za uzgoj vinove loze, plodna zemlja – uvjetovalo je da na tom privlačnom području Žumberačkog podgorja, hrvatsko plemstvo naseljavalo i gradilo dvore,a seosko plemstvo kurije. Danas nema više raskošnih dvora s dokonim plemićima, ni obilnih večera u dvorima za goste , ni Uskoka, ni ratova ni kmetova. Prohujalo s vremenom! Ostalo je samo pismeno i graditeljsko svjedočanstvo. Ostalo je “plemićko gnijezdo”. Hrvatski ban Petar Zrinski u početku vršio je dužnost Velikog kapetan žumberačkog i senjskog. Sjedište mu je bilo u Pribićkom Strmcu , u lovačkoj kuriji Petra Zrinskog. Na tom je mjestu kasnije sagrađen grkokatolički dvor, zvan “Biškupija”. Pribićanci sa ponosom govore da je u njihovom selu živo Petar Zrinski. Od kupčinske ceste, nedaleko Pribića, pristupni je put u selo Svrževo u kojem je početkom 19 st. obitelj plemenitih Vancaša otkupila od plemića Gojmerca dvor Kostel. Doktor Vanceš nakon umirovljenja naselio se u Svrževo. U blizini sela Hutin smještena je koasnobarokni dvor Hruškovac. U urbaru grada Ozlja iz 1642. spominje se kao Hruškovrh. Na prostranom dvorištu uvijek stoji vlastelinska prizemnica u kojoj su bile smještene prostorije dvorske služinčadi te vinski podrum i štala za konje. U 17. st. dvor je vlasništvo Gašpara Špišića koji ga prodaje Petru Zrinskom. Dvor je od 1954. u funkciji višestambenog objekta. Selo Dol je udaljeno od kupčinske ceste jedva 1 km, a smješteno je u slikovitoj dolini sa dva potoka, okruženo gorskim predjelima, s četiri sela te crkvom Majke Božje Dolske. Pokrovitelj crkve Petar Zrinski dozvolio je crkvi “pravo trga i prodaje vina”, dok je njegova žena Katarina smatrala da domaći plemići Gojmerac, Vajdić i Rogačić iz susjednog Puškarovog Jarka i Čurković iz Kostela Pribićkog, trebaju održavati dolsku proštenjarsku i zavjetnu crkvu.
Počeci Dola spominju se davne 1642. u urbar grad Ozlja. U selu su živjela dva plemića-jednoselca: Gojmerac i Vajdić. Gojmerčeva kurija stoji na kraju sela , u podnožju Žalčevog briga. Kurija je danas u vlasništvu obitelji Šelebaj, pretpostavlja se da je Pavao Šelebaj (1868.-1941.) otkupio od Gojmerca. Arhitektura susjedne Vajdićev kurije istovjetna je Gojmerčevom; drvene stepenice vode sa strane kuće na trijem (ganjak) s kojega se ulazi u stambene prostorije,a u prizemlju je kuhinja, gostinjska soba i komora. Da su Vajdići živjelu u Dolu, svjedoči da se brijeg u blizini Dola naziva “Vajdićev brig”,a u Kanonskoj vizitaciji iz 1757. spominje se Martin Vajdić kao crkvenjak dolske crkve. Kurija je danas stambeni objekat Josipa Jože Baklasa.
U jugoistočnom dijelu žumberačkog podgorja je selo Slavetić. Znamenito je po Slavetičkom dvorcu obitelji Oršića. Sadašnji izgled dvorca dvorca je iz 18 st., a prvi put se spominje 1294. U 15. st. postaje vlaništvo grofova Oršića,a nakon smrti Jurja Oršića , kupuje ga hrvatski ban Lervin von Rauch i kasnije ga opet otkupljuje obitelj Oršići. Nije bio nacionaliziran, tako da su mu vlasnici još uvijek Oršići,a koji žive u Austrijii i povremeno navrate u Slavetić. (Vlado Jagarić)
Bogata i sadržajna građa iz prošlosti našeg Žumberka.
Ovo je nesto sto je trebalo prije pisati o uskocima ponosna sam sto sam potomak uskoka. Trebalo bi svi Badovinci da se dopisuju i upoznaju jer nas sve manje ima.
Budimo ponosni na nase pretke.
Puno Vas pozdravlja Mira Batrenjak rodjena Badovinac.
Žumberački okrug je nekada spadao u Slunjsku pukovniju i tvorio je 11. i 12. kumpaniju,a u njemu je živjelo početkom 19 st. oko 7000 stanovnika (4500 grkokatolika i 2500 rimokatolika). Ovo zato pišem jer neki danas krivo prikazuju podatke i Žumberčani nikad nisu bili vjerski niti drugačije ustrojstveno povezani s selima u Sloveniji (Marindol, Paunović selo…) koji su spadali pod Švarčansku kumpaniju br. 10 i bili su pravoslavne vjere.