Žumberački Uskoci branitelji Hrvatske i Europe kroz stoljeća
U ovom prikazu povijesti Žumberačkih uskoka pratimo tijek događanja u razdoblju od prvog organiziranog doseljavanja Uskoka u Žumberak u jesen 1530. godine do službenog ukinuća Vojne Krajine 1871. godine. U tih gotovo 350 godina Žumberak je imao svoju kapetaniju i cijelu vojnu infrastrukturu. Ovo djelo početak je rada na široj temi Žumberačke kapetanije koja je prethodila formiranju Vojne krajine. Ovaj prikaz pomoć je onima koji žele istražiti i produbiti svoje znanje o Žumberačkim uskocima. Djelo ne daje odgovore na sva pitanja nego želi biti pomoć u daljnjem istraživanju povijesti Žumberačkih uskoka.
Opće prilike na žumberačkom području prije doseljenja Uskoka
Uskočka granica; Stanko Zubović
Dolazak Uskoka na Žumberak neposredno je povezan s Turskim napredovanjem prema Zapadu i osvajanjima u Bosni. Turski osvajači došli su na šire žumberačko područje iz Bosne 120 godina (prvi upad 1408. godine – Turci pljačkaju Žumberak i okolna mjesta Metliku i Črnomelj) prije negoli će prva veća skupina organiziranih ratnika naseliti Žumberak. Zbog čestih i iznimno teških pustošenja od strane Turaka na žumberačkom području tijekom cijelog 15. stoljeća na tom je području znatno smanjen broj stanovništva. U samo šezdeset godina prije doseljenja Uskoka zabilježeno je šesnaest velikih prodora. U tom vremenu Žumberak je postao veoma nesigurno područje, napušten i zarastao u gustu šumu.
Pripremanje žumberačkog područja za naseljavanje vojnika
Dvadesetak godina prije negoli će se Uskoci naseliti Žumberak austrijske vlasti već su radile na formiranju vojne baze na tom području. U tom kontekstu pojedinci su dobivali posjede na širem žumberačkom području. Osobito je zanimljiva pogodba između Marka iz Klisa s jedne i državnim odborima Štajerske, Kranjske i Koroške s druge strane. U ovom dokumentu koji datira od 25.4. 1512. dogovorena je zajednička suradnja protiv Turaka. Osim toga može se zaključiti da je u prvoj polovici 16. stoljeća na području od Koroške do Klisa u Dalmaciji postojala dobra suradnja na planu obavještavanja o kretanju i aktivnostima Turske vojske. U pripremu formiranja Žumberačke vojne baze (kapetanije) uključio se i Ivan Kobasić vlastelin iz okolice Bihaća. On je 13.1. 1536. od Nikole Semenića preuzeo vlastelinstvo Žumberak kao založno leno u svrhu naseljavanja Uskoka. Iz do sada navedenog može se zaključiti da se u Žumberku pripremalo naseljavanje Uskoka tijekom druge polovice dvadesetih godina 16. stoljeća. Iako nema povijesnih zapisa o tom pitanju može se pretpostaviti da su neki od organizatora uskočkih seoba kao izvidnica prije i 1530. godine boravili u Žumberku.
Uskočke seobe u Žumberak:
Uskočka seoba (rujan 1530.)
U jesen 1530. godine iz Bosne u Žumberak dolazi prva skupina Uskoka koji se nazivaju Vlasima. Prije dolaska na austrijsku stranu spomenuti su Vlasi živjeli u široj okolici Glamoča-Bosna. Grupu od pedesetak obitelji predvodio je u preseljenju sin glamočkog vojvode Vladislava Stipkovića. Već tada, prije prelaska na slobodno područje, dokumenti onog vremena bilježe njihovu hrabrost i pouzdanost. Mjesto okupljanja kršćana koji su sa bosanskog područja prelazili u slobodne krajeve bio je Bihać. Jedan dio ovih Uskoka naselio je Ivan Kobasić tijekom rujna iste godine(1530.) na području Pećna i Grabra u jugoistočnom dijelu Žumberka. Drugi dio naselio je oko grada Žumberka. Samci su pak ušli u sam Stari grad Žumberak (Sichelburg). Iz ove seobe naseljena su, u manjoj mjeri sela: Sošice i Mrzlo Polje. Turci su više puta pokušali odvratiti Uskoke od prelaska u slobodne krajeve nudeći im još veće povlastice ako ostanu pod njihovom vlašću. O takvim turskim aktivnostima bio je upoznat Nikola Jurišić – zemaljski glavar naKranjskoj. Prvom seobom kršćanskog stanovništva iz Bosne na slobodno područje Žumberka započinje novo razdoblje povijesti Žumberka koje će tijekom nekoliko stoljeća biti obilježno Uskočkim imenom. Dolaskom Uskoka na Žumberak, pokazati će kasniji razvoj događaja,stabilizirano je u sigurnosnom smislu šire žumberačko područje uključujući osobito Zagreb.
Uskočka seoba (lipanj 1531.)
Nakon prvog vala naseljavanja u Žumberak 1530., slijedeće godine 1531. u mjesecu lipnju dolazi nova skupina od tisuću Uskoka. Ovi su Uskoci pred Bihać pristigli iz poriječja rijeke Cetine u Dalmatinskoj zagori. Sa sobom su doveli oko 15.000 glava razne stoke. Kranjski su staleži predlagali 17.7. 1531. da bi se ovi Uskoci naselili u okolici gradova Poljana, u blizini Kupe u jugoistočnom pravcu od Kočevja. Ipak naseljeni su konačno u Žumberku. Može se zaključiti da je ovakvom rješenju uvelike pomogla vlastita organiziranost.
Uskočka seoba (listopad 1538.)
Uskočka granica II.; Stanko Zubović
Treću uskočku seobu u proljeće 1538. pripremali su uskočki vojvode Vuk Popović i Juraj Radivojević. Oni su su već prije iskazali kao sposobni organizatori u preseljenju stanovništva. Konačno, seoba je provedena u listopadu nakon što je prije toga 5.9. iste godine kralj u Linzu izdao diplomu za Uskoke. Ovi Uskoci doselili su iz Bosne i bilo ih je 300 do 400, a na hrvatsku stranu prešli su kao i prethodne grupe kod Bihaća.
Uskočka seoba (kolovoz 1539.)
O ovoj seobi nema detaljnijih podataka. Zna se samo da je provedena u kolovozu 1538. godine i da su ovi Uskoci u žumberačke krajeve došli iz poriječja rijeke Cetine u Dalmaciji.
Uskočka seoba iz Senja 1617.
Žumberački Uskoci na “Uskočkim danima u Senju”,2014
Nakon Madridskog sporazuma 1617. Uskoci su bili raseljeni u Brinje, Istru, Otočac i Žumberak. Iz Senja je u Žumberak došlo oko desetak porodica.
_____________________________________________________________
Žumberak je u nekada spadao pod Slunjsku pukovniju i imao dvije kumpanije,a kada je 1871.god. ukinuta Vojna Krajina nastupila je 8.10. 1871.god. uprava slična onoj u Hrvatskoj. Žumberak je tada sačinjavao jedan upravni kotar sa sjedištem upravne oblasti u Kostanjevcu. Dana 20.7. 1875.god. ustanovljena je Žumberačka imovna općina koja je tada bila u sastavu slunjske imovne općine. Žumberačka imovna općina prestala je postojati 22.02. 1882 god.. Od nje su nastale dvije zemljišne zajednice- Sošice i Kalje, a kasnije su postale općine. Žumberak se tada spojio sa rakovačkim(karlovačkim) kotarom. U sudskom je pogledu Žumberak bio podložan sudbenom stolu u Ogulinu i rakovačkom sudu pri Karlovcu.
Kad je granica ukinuta i osnovane nove općine, onda su žumberčani rekli da su došli ispod sablje pod kriljavu. Mnogoj je kući izostao forint. U Žumberku nije bilo industrije, a niti zaposlenja da bi se stanovnici zaposlili. Jedini prihod bio je od prodaje vina,stoke i nešto trgovine. Godine 1889. poharala je filoksera žumberačke vinograde. Tada su Žumberčani počeli odlaziti na rad najprije u Sloveniju,Austriju,a nakon toga u Ameriku i Kanadu. Danas su jake žumberačke kolonije u Clevelandu i Chicagu. (Žumberački kalendar, 1965.god.)
____________________________________________________________
Vojna i društvena organizacija Uskoka u Žumberku
Kralj Ferdinand darovao je 5.6. 1535. Uskocima zemljište u Žumberku, oslobodio ih u narednih 20 godina plaćanja bilo kakvog poreza, daće, desetine i rabote uz obavezu da na kraljev poziv imaju poći o svom trošku u vojsku. Tim je činom položen čvrst temelj za formiranje Vojne Krajine. Pravom razvoju vojničkog uređenja Žumberka uvelike je pridonijelo uvođenje stalnog kapetana za Uskoke. Prvi kapetan žumberačkih Uskoka Bartol Raunach iz Ravene imenovan je 15.9. 1540.godine. Uskočki kapetan imao je prvotno sjedište u slovenskom mjestu Kostanjevica na Krki podno žumberačkih gora, a kasnije u gradu Žumberku koje je u tu svrhu otkupljeno od Ivana Puchlera koji je od 1534. bio vlasnikom grada otkupivši ga od Kobasićeve udovice Margarete. Kapetanima je tijekom dva stoljeća povjeren zadatak da se pobrinu za sve potrebe Uskoka.Iako su imali vojnog upravitelja Uskoci su ipak zadržali pravo na biranje svojih knezova, vojvoda i časnika. Iz nekih spisa možemo saznati imena žumberačkih uskočkih knezova.
Kapetana Ivan Lenković
Trećim žumberačkim kapetanom imenovan je 12.5. 1546. general Ivan Lenković, a na toj dužnosti ostao je do 1557. Za vrijeme njegovog upravljanja Žumberačkom kapetanijom Uskoci su dobro orgnizirani. Tako prema popisu koji je proveden 1.3. 1551. pod puškom Lenković ima 315. Uskoka s godišnjom plaćom od 3025. forinti. Uskoci su od samog početka naseljavanja (1530.) uživali posebne povlastice koje su ih razlikovale od okolnog kmetskog stanovništva. Kao primarno vojnički sloj društva uvelike se razlikuju od feudalnih kmetova koji su živjeli u široj okolici Žumberka. Zbog ratnih zasluga u obrani od Turaka Uskoci su dobivali nove povlastice i potvrde starih. U tom smislu nadvojvoda Karlo, tadašnji regent unutrašnjih austrijskih pokrajina,potvrdio je 12.5. 1566. Žumberčanima njihove povlastice. U pravcu potvrđivanja povlastica Uskocima krenuo je i car Maksimilijan (1564.1576.). On je doznačio 11.6. 1567. uskočkim vojvodama: Vranešu Badovincu, Radonji Bastašiću i Radišu Vignjeviću sto forinti, a Uskocima 400 forinti. Osim toga podijelio je spomenutim vojvodama plemstvo s pripadajućim grbovima.
Dvije godine kasnije 5.8. 1569. dobili su plemstvo vojvode: Radman Vučetić, Ivan Heraković, Vukac Višošević, Juraj Batalović i Vujica Marinković. Razlog tako kolektivne podjele plemstva nije poznat, ali godine podjele plemstva vrlo su znakovite. Godina 1567. kao početak definitivne organizacije Vojne Krajine i 1569. kao zaključna godina za organizacionu strukturu Krajine. Uloga žumberačkih uskočkih vojvoda u formiranju Vojne Krajine bila je vrlo velika jer su uskočki prvaci surađivali u svrhu formiranja Vojne Krajine s bečkim dvorom. Suradnja Uskoka i carskog Dvora nastavila se i u sljedećim stoljećima. Prosječna plaća Žumberačkog uskoka u to vrijeme (16. stoljeće) iznosila je 4 forinte. Osim toga Uskoci su mogli zadržati i dio plijena koji su zarobili u svojim ratnim pohodima. Uz plaću prihod Uskocima donosila je i trgovina solju. Godine 1544. izdao je Ferdinand I. Žumberačkim uskocima povlasticu o uvozu morske soli bez poreza i carine. Oslobođenje od poreza bilo je ipak ograničeno na sol za osobnu uporabu. (Žumberački krijes 2016.)
___________________________________________________________
Uskočka borba protiv Osmanlija i Mlečana
Kad je u turske ruke pao Klis 1537. god. Uskoci su prešli u Senj i nastavili ratovati protiv Osmanilija. Uskoci su u Senju bili raspoređeni u 4 čete i bilo ih je oko 600. Zapovjednik Uskoka bio je vojvoda. Budući da nisu bili redovito plaćeni prehranjivali su se sa plijenom. Glavni uskočki neprijatelj bili su Turci, pa su znali ići na njihovo područje i haračiti. Uskoci s na moru sa svojim malenim i brzim brodovima plijenili turske brodove. Mirom iz 154o. god. Turci su zatražili od Mlečana da ne pomažu Uskoke. Mlečani su tada s svojim brodovima počeli prevoziti tursku robu pas u Uskoci napadali i njihove brodove. Time su pomogli Hasburgovcima da nakon dugo vremena počnu borbu za slobodnu plovidbu po Jadranskom moru kojim su gospodarili Mlečani. Uskočki podvizi nisu jenjavali,a Turci su zaprijetili Mlečanima da će svojm mornaricom ući u Jadransko more i uništiti Ukoke. Izbili su mletačko-uskoči sukobi,a Mlečani su pustošili istarska mjesta, bombadirali Rijeku, zatvarali hrvatsku obalu.
Uskoci iz Klisa, Senja i Žumberka ispred tvrđave Nehaj
Uskoci su uzvraćali Mlečanima milo za drago. Mlečani su od Hasburgovaca tražili da ukrote Uskoke i došao je Josip Rabatt kao osoba koja treba uvesti reda u Senju i okolicu,a dao je pogubiti neke uskočke knezove i vojvode. Zbog njegovog nasilja pobunili su se Senjani i pogubili su Rabattu 1601.god. Izbio je uskočki rat 1615.-1617.,a ratovalo se najviše oko Gorice i Gradiške na Soči. Uskoci su čak prodrli do Venecije. Braća Nikola i Vuk Frankopan potukli su mrskog neprijatelja 1615. god. i to dosta jako. Mlečani su pustošili po njihovom dijelu Istre i rat je završio mirom u Madridu,a njime je bilo riješeno pitanje slobodne plovidbe i uskočko pitanje. Uskoci su preseljeni u rujnu 1617. god. u Otočac, Brinje, Istru i manji dio u Žumberak.
___________________________________________________
U rujnu 1617. Uskoci protjerani iz Senja
Mirom u Parizu 26. rujna 1617. habsburški nadvojvoda i budući car Ferdinand obvezao se da će protjerati uskoke iz Senja. Uskoci su potom naseljenje u okolici Otočca,Brinja,Istru i na Žumberku gdje njihovi potomci žive i danas. Mirom u Parizu okončan je i Uskočki rat koji je pogodio Istru i dolinu Soče, a obilježen je prodiranjem uskoka na mletačka područja.
__________________________________________________________
Uskoci iz Žumberka bili su nosioci kršćanske pobjede 1593. u Sisku
Sisačka bitka spada među najveće hrvatske vojne pobijede u 14. st. povijesti. Od 1215. do 1848. godine Sisak i okolica bili su u posjedu zagrebačkog Kaptola. Kad su turski napadi na hrvatsku u 16. stoljeću postali sve učestaliji i opasniji, Kaptol je od 1544. do 1550. godine na otoku Kupe u Savu dao podići jaku zidanu tvrđavu prepoznatljiva trokutasta oblika. Gradnja sisačkog kaštela označava prekretnicu u shvaćanju i stvaranju obrambene granice protic turskih osvajanja, ali i novo doba u povijesti hrvatskog fortifikacijskog graditeljstva. Njezin poligonalni oblik govori o novom načinu prilagodbe djelovanju vatrenog oružja. Njezin pologonalni oblik govori o novom načinu prilagodbe djelovanju vatrenog oružja. Kaštel iznutra posjeduje stambene i skladišne prostore, a izvana dobiva nove obrambene sadržaje, poput širokih prokopa za dovod vode oko zidina iz rijeke Save.
Prikaz bitke po Valvazoru
Ubrzo je postalo jasno da je obrana Siska pitanje obrane ne samo preostalih dijelova Hrvatskoga kraljevstva, nego i šireg europskog zaleđa te je odlučeno da Sisak brane udružene snage Hasburškog Carstva.«Sve je Turčin slomio i uništio…Danas su Turci tri puta jurišali na vanjska vrata i oklope…Osamdeset puta gađali su topovi unutra. Vele da je Hasan-paša prisegao da meće otići dok se ne predamo…Pomozite nam za volju Božju, vi, pukovcniče hrvatski i upravitelju Slavonske krajine. Znamo da nam ban Tomo Erdody ne može pomoći jer nema novaca, a zemlja mu nije pokorna. Prošle noći dovikivao nam je Turčin da će svima pokloniti život ako se predaju, samo ne meni…Ako se što dogodi mi nismo krivi. Mi ćemo pred svijetom očuvati slavno ime kakvo nam je i dosad bilo!» (Iz pisma zapovjednika opsjednute tvrđe Sisak Nikole Mikca vrhovnom kapetanu Slavonske krajine Stjepanu Grassweinu – srpanj 1592.)
Dana 15.lipnja 1593. Turci podižu veliki tabor u blizini Siska i razvijaju strategiju napada. U međuvremenu u Sisak pristižu vojne snake Štajerske, Koruške, Kranjske, ali i njemačkih zemalja, čiji je glavni zapovjednik bio Ruprecht Eggenberg. Hrvatske snage predvodili su ban Tomo Bakač Erdody, Stjepan Grasswein, zapovjednik Slavonske krajine, i Andrija Auersperg, zapovjednik Karlovačke krajine. Treća i najpoznatija opsada Siska odigrala se 22.lipnja 1593. godine. Siguran u brzu pobjedu. Hasan-paša je za mjesto sudbonosne bitke odabrao područje utoka Odre u Kupu te utoka Kupe u Savu, to znači da se prostor sisačkog naselja našao između dvije ojišnice. Most na Kupi pri njezinom ušću u Savu bio je jedini prolaz turske vojske. Sama bitka trajala je kratko i odvijala se munjevitom brzinom. Najprije su čete bana Tome Erdodyja napale turke uz ušće rijeke Odre, a zatim je general Auersperg udario u središnji dio turskih trupa, nakon čega oni počinju uzmicati prema mostu. Ubrzo zauzevši i most, kršćanske snage(Žumberački uskoci) presjekle su Turcima jedini prolaz te ih natjerale u bijeg preko nabujale Kupe. Vidjevši kako se situacija razvija, posada sisačke utvrde izlazi iz nje i zadaje srmtonosan udarac u leđa turskoj vojsci. Većina turskih vojnika, kao i sam Hasan-paša Predojević, utopila se u Kupi pri pokušaju bijega. Bosna je šapatom pala prije svega zbog kronične podjele hrvatske vlastele tog doba. Genijalnost hrvata kad je ratovanje u pitanju protiv turaka naviše dolazi do izražaja uz germansku disciplinu što se pokazalo u slučaju «antemurales christianitatis» koji mnogi žele osporiti i omalovažiti kao uostalom u želju hrvatskog naroda za samobitnošću koja se kroz zbilju često pokušavala ugasit kako izvana a tako i samodopadnošću iznutra.
Kroničar je u tijeku bitke zapisao: «…Dok je tursko konjaništvo grunulo preko mosta, banova se upola manja vojska uvježbano, pod razvijenim stjegovima, uz snažan bat bubnjeva u hodu svrstavala u poredak za borbu. Žare se oklopi, čelenke, bljeska zlato, iskre dragulji na oružju i ukrasima, njiše se more kopalja i puščanih cijevi… Vjetar puni tešku svilu zastava, livade se ugibaju pod desecima tisuća ljudskih i konjskih nogu. Trube zovu, konji njište predosjećajući borbu. Znoj curi pod željezom, a sunce žeže…S Kupom za leđima turski se redovi poviše i padoše. Ban visoko diže mač uspravljajući se u stremenima. Trube oštro zasviraše, jahači i konji krenuše kasom, pa kratkim galopom, a onda se banski husari svom žestinom baciše na neprijatelja…Silovito se izviše, sudariše, spletoše šareni valovi dviju vojski, bojeli dim pokri ledine, vrbike. Zadrhta vlažno polje među rijekama…Mnogobrojni Turci zaustaviše banovu konjicu i stadoše je tiskati prema Odri. Tad zagruhaše sve gušće salve arkebuzira karlovačkih i šleskih strijelaca. Ban se ponovno ustremi s husarijom na spahije…Haramije i katane sijeku, gaze, bodu, pucaju. Pristižu ostali hrvatski odjeli…Turci zastaju,banovci udaraju jače. Pašino konjaništvo se zbija, mrsi, gužva lomi, obrće…Hasa-paša u prepasti shvati da mora uzmicati…Tursko mnoštvo ne sluša zapovjedi, grne prema mostu i taboru…U groznoj stisci, nevolji i prepasti Turci stadoše skakati u rijeku, očajnički tražeći spas. Na njihovu nesreću desna je obala gola, strma i skliska tako da ljudi i konji u bijesnom komešanju, udaranju i puzanju natrag padaju u uskipjelu maticu koja ih nosi, vuče, guta…U strašnoj sječi i davljenju smrt je našao i sam Hasan-paša…»
Spomenik u Badovincima-Žumberak
Ovaj težak poraz ozbiljno je uzdrmao snagu turske vojske. Nakon nekoliko stoljeća uzastopnih pobjeda kojim su Turci napredovali prema srcu Europe prvi puta su doživjeli kolaps. O pobjedi kršćanske vojske hrvatski ban Toma Erdody izvješćuje nadvojvodu Ernesta u Graz: «Sedmi dan opsade Siska, spremni na boj u obranu kraljevstva barjake smo razvili te se ljuto sukobili s neprijateljem… On je našu navalu neko vrijeme hrabro izdžao, napokon bi čestim puškaranjem karlovačkih puškara potisnut te stao bježati…Progonili smo ga te smo ga u rijeku Kupu zatjerali. On je s četiri bega i gotovo cijelom vojskom potonuo i u vodi poginuo…I to je, evo, jučer ovdje učinjeno pod okriljem vaše javnosti, a s Božijom pomoći i milošću…» Poraz koji su Turci doživjeli pod Siskom dana 22.lipnja 1593. konačno je zaustavio strašnu ekspanziju Osmanskog Carstva u Europi te je označio početak oslobađanja ukupiranih dijelova hrvatskog teritorija. Glas o velikoj pobjedi kršćanske vojske nad turskim osvajačima pronio je ime i slavu Siska cijelom Europom.
Uskoci iz Žumberka na braniku domovine
Žumberački knez, Radula-Daja Vuković i vojvode iz Žumberka: Latinčić, Garapić, Čučić,Rapljenović, Popović i Grubačević su sudjelovali u kršćanskoj pobjedi u Sisku.Od 4000 tisuće kršćanske vojske kod Siska bilo je i 500 žumberačkih Uskoka.Turska vojska imala je oko 18000 vojnika. Bitka je započela 22.06.1593.god., a u žestokoj je borbi Uskocima iz Žumberka bilo u presudnom trenutku naloženo da zauzmu most na Kupi i tako presječu Turcima uzmicanje.Uskoci su uspješno izvršili zadatak, pa su Turci bili potisnuti u kut između Odre i Kupe.Kršćanska vojska ih je nemilice tukla i neki su se utopili,a preživjelo je oko 2000 Turaka.
U junačkom boju kod Siska poginulo je oko 40 Žumberčana i svojim hrabrošću zauzeli su most i tako osudili neprijatelja na poraz.Knez Vuković i njegovi Uskoci su bili ti koji su odlučili pobjedu. Kršćanska pobjeda odjeknula je Europom i nagovjestila neminovno opadanje turske sile.
_________________________________________________
Tadija Smičiklas o senjskim Uskocima
Budući da se u ratu Španjolske i Savoje i republike mletačka umiešala, zaplovilo je neprijateljsko španjolsko brodovlje jadranskim morem. Namjestnik španjolski radio u Dalmaciji i uzpirivao nezadovoljstvo proti Veneciji, nebi li gradove i otoke dalmatinske s Napuljom spojio,ali nije uspio. Bezuspješno ratovanje napokon umorilo sve ratujuće stranke tako, da su svi poželili doći već jednom do mira. Prvi je stao posredovati papa rimski, a podprla ga je Francezka. Počelo se ozbiljno dogovarati o miru u Parizu,a svršilo se u Madridu 26.9. 1617.
Uskoci imali su za uviek ostaviti Senj i Primorje,a u grad imala doći njemačka posada. Poimence imalo se naznačiti upravo, koji su Uskoci imali poći, to su istaknuli Mlečani, jer im je netom uskoči vojvoda Jakob Ferletić oteo lađu s sedamnaest topova i zaplienio na njoj do četrdeset hiljada dukata. Mlečani su iskali,a de se najstrašnije za nje uskoci smrću kazne,ali im se odgvorilo da su se ti ljudi u posljednjem ratu osobito odlikovali. .
Uskoci se nesmiju naseliti deset milja od primorja, njihove ladice spališe povjerenici mira. Uskoci se uzmaknu prema Otočcu,a jedan manji dio svojoj braći u Žumberak.
Ovaj rat satro je istina jaki bedem hrvatske obrane na jadranskom moru i ostavio u ruševinah solare i znatnija mjesta primorska,ali nije niti Venecija izvojištio niti pedlja zemlje, niti pravo, da bude jedina gospodarica jadranskog mora. Dvanaest milijuna dukata potrošila je republika u ovom ratu,a kako reče suvremenik senator mletački “još bi toliko dala,a da nije nikada u ovo gniezdo uskočko utaknula ruke” jer se znamenito porušio ugled Venecije kod susjednih narroda i odkrio sve slabosti strašne do sada republike. Mala šaka našeg naroda zadala je te grozne udarce na moru onoj premoćnoj vlasti, koja se je s velikim vlastmi otimala za prvenstvo u sredozemnom moru, a Hrvatskoj izmorenoj ostaše ipak samo rane s gubitkom plemenite krvi.
Izvor: Poviest Hrvatska, napisao Tade Smičiklas, 1879.
__________________________________________________
Tomo Gvozdanović; upravitelj grada Klisa
Kružići su pripadali nižem hrvatskom plemstvu, a starinom su od Bihaća i Bosiljeva. Kapetan Kružić nagradio je vjernost svojih službenika koji su mu pomogli obraniti grad Klis. Tomi Gvozdanović, svom vjernom upravitelju grada dao je selo Tibole. Hrvatski utvrđeni grad Klis odolijevao je turskim navalama. Kapetan Kružić tražio je i pomoć od pape i od kralja Ferdinanda. Dok je Kružić bio u Italiji, grad se dočepao Mlečanin Querini(30.05.1532.god.),turski saveznik. Istjerao je iz Klisa odane ljude Kružiću i među njima i Tomu Gvozdanović.
Gvozdanović je izvjestio Kružića da je Klis pao u mletačke ruke, a ovaj mu je dao 500 dukata i da tim novcem pridobije Klis. Doke je Querini boravio u Poljicama , pobuniše se Klišani i Querinijevi ljudi pobjegnu. Gvozdanović hrabrošću i lukastvom izbacio je neprijatelja iz grada, te na zidine grada izvjesio Kružićevu zastavu. Nažalost,Turci su 12.03.1537.god., poslije junačke smrti kapetana Kružića zauzeli Klis. Plemić, Tomo Gvozdanović nije mogao prežaliti pad Klisa i početkom 1538. god. krenuo je k papi u Rim da dogovori oslobođenje .
___________________________________________________
Uskočka kapetanija u Podžumberku
Slovenski istraživač srednjovijekovnih utvrda Rok Kranjc izradio je na temelju izvornih nacrta rekustrionirani oblik uskočke kapetanije u Podžumberku. Kapetaniju je u 16 st. izgradio žumberački i i senjski kapetan Ivan Lenković na uzvisini pokraj sela Podžumberka. Tijekom dva stoljeća kapetanija je bila središnji vojni objekt u Žumberku,a nakon što ju je u 18 st. poharao požar više nikad nije obnovljena. Materijal sa spaljenih ruševina kasnije su korišteni za izgradnju raznih objekata (npr. gradnju škole u Kupčini Žumberačkoj 1947.) tako da se danas na mjestu nekadašnje kapetanije nalaze samo ostaci temelja.
Ministarstvo kulture ipak bi u suradnji sa nadležnom Općinom trebalo pristtupiti sanaciji temelja i uređenju pristupnog puta kako bi se barem donekle sačuvali postojeći ostaci objekta koji svjedoči o vojnoj povijesti Žumberka. U Hrvatskom državnom arhivu sačuvani su orginalni nacrti kapetanije iz prve polovice 16.st,a autentičnu sliku objekta izradio je 17. st. poznati slovenski povjesničar Janez Vjkard Valavzor sa svojim suradnicima. Uz prostorije za smještaj vojnika i zapovjedništva, u kapetaniji se nalazio i zatvor, staje, te spremište za vojnu opremu. Pokraj same kapetanije nalazila se i kovačnica za izradu oružja,a dio tog oružja koje je izrađeno u Žumberku sačuvano je do danas u pojedinim privatnim zbirkama. (Glas Žumberka 2017.)
__________________________________________________
Kartografski prikaz Žumberačkih Uskoka u bitci kod Siska 1593.
Povijesni izvori obiluju podacima o ulozi Žumberačkih Uskoka u čuvenoj bitci kod Siska 1593. godine. Bitka s Osmanlijama potpuno je promijenila tijek ne samo hrvatske već i europske povijesti, a za uspješni ishod bitke najzaslužniji su bili elitni kršćanski ratnici 16.st. – SLAVNI ŽUMBERAČKI USKOCI. U sukobu je sudjelovalo na turskoj strani oko 14 tisuća vojnika dok se na kršanskoj strani nalazilo oko 4,5 tisuće vojnika, od čega 500 ŽUMBERAČKIH USKOKA. Uloga žumberačkih ratnika bila je u cijeloj bitci najvažnija, jer su kao elitni vojnici i specijalna postrojba dobili zadatak udariti po udarnim odredima turske vojske. Koliko je žestina borbe bila svjedoče podaci o ukupno četrdeset poginulih Uskoka u jeku borbenih djelovanja. No unatoč velikim gubicima Uskoci su izvršili zadatak i nanjeli protivniku poraz. Nakon pobjede vijesti o pobjedi kršćanske vojske nad mnogobrojnijim protivnikom proširila se diljem europskih gradova,a izrađene su i posebne karte koje prikazuju položaj i smještaj vojnih postrojbi. Nedavno je nađena karta koja prikazuje položajni smještaj Žumberačkih Uskoka u bitci kod Siska 22. lipnja 1593. godine. Karta svjedoči o povijesnoj ulozi koja su u temelje kršćanske Europe ugradili slavni predci današnjih Žumberčana.
___________________________________________________
Žumberački vojni distrikt 15.7. 1881. pripojen Hrvatskoj
Žumberački vojni distrikt nastao je odlukom Bečkog dvorskog ratnog vijeća kao ogledni primjer buduće cjelovite obrambene organizacije prema Turskom carstvu. Žumberački vojni distrikt financirala je tadašnja Austrijska pokrajina Kranjska djelomično, a ostatak zatvaranja financijske konstrukcije pao je na leđa doseljenika –Uskoka, koji su dobili zemlju za obradu i još neke druge beneficije, kao npr. nisu plaćali crkvene daće, mogli su se slobodno kretati, kupovati i prodavati zemlju baviti se trgovinom solju koju su donosili iz Senja vjerojatno sa otoka Paga itd, no nisu se smjeli baviti nikakvim drugim zanimanjima.Za uzvrat za te slobode morali su se sami opremati za odlazak na ratišta – do ratišta, a kasnije se o njima brinula vojna komanda.
Austrijski car Franjo Josip I. potpisao je 15. srpnja 1881. Reskript o ujedinjenju Vojne krajine ( Žumberački vojni dirikt bio dio te vojne cjeline) s Kraljevinom Hrvatskom. Budući da nakon austro-ugarskog zaposjedanja BiH više nije bilo ni formalnih razloga protiv uključenja Vojne krajine u Hrvatsku, Kraljevini je nakon dugih pregovora pripojena Vojna krajina, čime se teritorij Hrvatske udvostručio. Austrijski car Franjo Josip I. vladao je od 1848. do 1916.godine.
______________________________________________
Žumberački kapetani kroz uskočku povijest Žumberka
Mnogima su nepoznate priče iz naše žumberačke prošlosti , pa je jedan od postavljenih zadataka našeg portala i taj da se ispriča ponešto iz prošlosti našega kraja, kako se ne bi prepustilo zaboravu događaje i ljude koji su svoje zemaljsko poslanje davno ispunili. Žumberački kapetani bili su ljudi, koji su povjerenje za te, u ona vremena odgovorne dužnosti stjecali uglavnom na bojnom polju, u mnogobrojnim sukobima sa Osmanlijama na granici i ratovima koje je kruna u ta davna vremena vodila za opstanak kraljevstva, za mir u zeljama kraljevstva ili u ratovima za proširenje granica kraljevstva. Kao prvi žumberački kapetan, sa sjedištem u starom gradu Žumberku, spominje se Bartol Raunach iz Ravene, imenovan je kapetanom 15. 10. 1540. Kao drugi uskočki kapetan spominje se Ivan Vernek , o kom osim imena nemam drugih podataka. Treći žumberački kapetan postaje 12.5.1546. – 1557. general Ivan Lenković, on je vrlo dobro u vojničkom smislu organizirao uskoke, pa je ta disciplina i borbena spremnost ostala za duga razdoblja djelovanja uskočkih postrojbi.
Da li sa Benvenutom Petazzijem prestaje žumberačka kapetanska tradicija , to nažalost ne znam, ali se ta tradicija održala u narodu sve do sredine šezdesetih godina XX. stoljeća. Zanimljivo je to da je na svadbama mladoženja slavljen kao kapetan, a mladenka kao kapetanica, dok su ostali ugledniji svatovi također imali vojničke nazive poput starog svata, koji je slavljen kao vojvoda, a svadbena povorka na vjenčanje u crkvu išla je na konjima, sa barjaktarom ili fendrijom na čelu kolone. Vojna krajina ukinuta je 1871. godine. Osmanlijsko carstvo više nije predstavljalo opasnost, pa je došlo do potpune reforme austro-ugarske vojske.
________________________________________________
Žumberački Uskoci porazili tursku vojsku kod Svete Jane 1592.
Usmena predaja o Uskocima iz Žumberka sačuvala je uspomenu na bitku kod Svete Jane 1592. godine. Te godine je Hasan Paša Predojević haračio sa svojim turskim vojnicima po jaskanskom i okićkom kraju. Pljačke i palež sela te odvođenje naroda u roblje izazvalo je strah kod lokalnog stanovništva. Uslijed najgorih pustošenja Žumberački Uskoci odlučuju udariti po neprijatelju kako bi zaštitili staniovništvo jaskanskog područja,a osmišljen je i plan.
Pokraj starog grada Turnja kod Svete Jane Uskoci su uz pomoć lokalnog stanovništva od kamenja i pruća izdradili veliku branu za potok te su na taj način stvorili umjetno jezero. Kako se grad Turanj nalazi u klancu okružen brdima , Uskoci su okolne šume postavili svoje postrojbe, te se pritajili. U isto vrijemw Uskoci su poslali svoje izvidnike kao mamac Turcima. Cilj je bio namamiti tursku vojsku u zamku kod Turnja gdje se nalazila većina uskočke vojske i narod iz okolnih Svetojanskih sela.
Grb od obitelj Bubanović
Izvidnici su uspješno obavili svoj posao i Turci su, ništa ne sluteći, krenuli u potjeru za malom skupinom Uskoka prema Svetoj Jani. Kada se turska vojska predvođena akinđijama približila Turnju Uskoci su presjekli užad koje su držale brane i ogromni val vode potopio je Turke. Tada su na ostake turske vojske navali Uskoci iz šume te ih porazili.
Tom prilikom zarobljen je akinđijski zapovjednik Musafa,a njega su Ukoci odveli prema Žumberku i kod sela Višoševići okovali ga u jednu drvenu kladu tako se i danas taj dio zove “Mustafina klada”. Okovani turski zapovjednik bio je primjer kako će završtiti oni koji budu napadali jaskansko i žumberačko područje.
Dana 27. svibnja 2017. od 11 sati u Grabarku biti će održan Uskočki susret u znak sjećanja na veličanstvenu pobjedu Uskoka kod Svete Jane 1592.,a inicijator ovog skupa je vlč. Mile Vranešić. Grabarak je dio župe Grabar i iz tog sela je ponosna obitelj Bubanović.
U samom Grabru postoji kod crkve sv. Ivana i i uskočki spomenik sa grbovima obitelji iz ovog kraja i važnim osobama iz ovog dijela Žumberka.
_________________________________________________
Uskočka crtica
Krajem 15. i početkom 16. st. Turci u svojim prvim provalama prema zapadu ostavljaju spaljenu zemlju. Muškarce ubijaju,žene siluju,a djecu odvode u ropstvo. Iz redova tog stanovništva novače se Uskoci. Zavjetuju se da će se vratiti na rodna ognjišta i osvećivati Turcima svugdje i u svakoj prilici. Tu zakletvu prenose na svoj naraštaj. Njima se pridružuju i narod sa obale koji bježe od okrutnosti i okova sa venecijanskih galija.
Klis kao grad i utvrda postaje mjesto življenja i borbe tih ljudi. On doslovno postaje uskočko gnijezdo! U to vrijeme Klisom zapovijeda Petar Kružić. Kružić je bio kapetan te knez Klisa i Senja,druge uskočke utvrde na Jadranu. Iako nije bio pripadnik visokog plemstva,naslov kneza dobiva zbog iznimnih zasluga u borbi protiv Turaka. Padom Bosne Turci napreduju prema obali. Dolaze do Klisa koji zaustavlja njihovo daljnje prodiranje prema zapadu. Više od dva desetljeća neprestanih opsada i krvavih bitaka Kružić i Uskoci odolijevaju turskoj sili. Napokon 1537.god. nakon pogibije Petra Kružića i mnogih branitelja Turci zauzimaju Klis . Oni Uskoci koji nisu poginuli povukli su se u Senj gdje su uzeti u carsku (Austrijsku) službu kao plaćenici. Uskoci su prvenstveno ratovali na kopnu,ali ubrzo spoznaju prednosti pomorskih akcija protiv Turaka te dobavljaju brodove i započinju sa borbom na moru. U svojim su pohodima često prelazili preko mletačkog teritorija,ali Venecija se nije bunila jer je uskočka aktivnost pogodovala i samoj Veneciji. Nakon mletačko-turskog mira 1540. godine to se promijenilo. Uskočka protuturska aktivnost više nije pogodovala Veneciji,jer su bili prisiljeni štititi turske brodove,kao i druge koji su prevozili tursku robu od uskočkih napada. I uz tu zaštitu napadi su se nastavili te je sultan Sulejman zaprijetio da će poslati svoju flotu da uvede red u Jadranu.
Kako bi to spriječili Venecija je počela progoniti uskoke,a 1557.god. blokiraju i najvažniju uskočku utvrdu Senj. Tijekom ciparskog rata (1570.-1573.) Venecija opet podržava uskoke da bi im po potpisivanju mira s Turcima opet počela braniti gusarenje. Uskoci su nastavili svoje aktivnosti protiv Turaka. Mletački brodovi počeli su prevoziti tursku robu pa su uskocima postali legitimna meta. Mali uskočki brodovi među kanalima i otocima istočne obale Jadrana uspješno su napadali i pljačkali velike mletačke galije. Mletačke galije su potom dobile naputak da zarobljene uskoke vješaju ili iskoriste kao galijote. To je dovelo do Uskočkog rata između Austrije i Venecije (1615.1617.). Rat je završio mirom u Madridu.
Po uvjetima mira Austrija se obvezala iseliti uskoke iz Senja,što su i učinili i Uskoci su raseljeni u Brinje, Žumberak, Otočac, Istru i čak Italiju. Time su konačno za Veneciju nestala organizirana uskočka djelovanja. Uskoci su godinima bili na braniku obrane kršćanstva i Lijepe naše. Senjske Uskoke nije nitko savladao, oni su bili izdani!
Izvori: Bare Poparić- Iz povijesti senjskih Uskoka, Marko Perojević – Petar Kružić kapetan i knez grada Klisa, Gligor Stanojević – Senjski Uskoci i C.Horvat – Monumenta uscocchorum
___________________________________________________
Vrline i običaji starih Uskoka
Naši pradjedovi morali su gotovo čitav svoj život provesti u neprestanim krvavim borbama bilo s Turcima, bilo s Mlečanima,braneći “Krst časni i slobodu zlatnu”. Uskoci su nosili kraće hlače , a na nogam nazuvke. Povrh bijelih košulja nosili su prsluk(zabunac) do pasa sa kratkim i širokim rukavima. Povrh svega nosili su veoma prostrani plašt. Na glavi su imali crvenu kapu, a ljeti šešir. Svaki je nosio pušku na ramenu, a oko pojasa nađak topuzinu.Osim običnih lađa imali su osobitu vrste lađice (copolo). To je duga i uska lađica, izdubena iz debela starog hrasta.Imala je širino oko pola metra, a dužino do pet metara.U njoj je sjedilo najviše pet osoba.Takove lađice bile su brze i nedostižne.One su služile uskocima za dojavljivanje važnih vijesti i za ribarenje.Većina uskok bila je katoličke vjere, a u vjerskom pogledu bijahu jako pobožni.
Uskoke je krasila vrlina vjernost i odanost bratu i svakom, komu su dali bratsku vjeru, bilo Turčin, bilo kršćanin. Ostali su nepokolebljivi divovi na braniku očinske zemlje. Mnogobrojne pjesme govore o slavi uskočkih junaka.Lagano je nestajalo moći republike sv. Marka, a slava Uskoka još traje.Duboku u srcu hrvatskog naroda usađen je ponos na slavnu prošlost i manji dio Senjskih Uskoka je poslije Madridskog sporazuma ( rujan 1617. god.) naselio Žumberak. Jedan veći dio otišao je u Brinje i Otočac, a neki čak i u Istru.
Jure Hrnjak, bogoslov(Žumberačke novine 1940. god)
___________________________________________________
Povijesna crtica – Vojno konačište u Sošicama
Gornja slika prikazuje vojno konačiste iz 1800. god. u Sošicama,a spominje se Radich. Žumberački okrug spadao je pod Slunjsku pukovinju i ima je dvije kumpanije 11 i 12. Sošice su spadale pod 11 (Oštrčku) pukovniju,a imalu su časničku stražu. Mjesto Sošice imalo je 1835. god. 361 stanovnika. Krajem 19 st. i u prvoj polovici 20.st. u toj kući je bila gostionica i mesnica od obitelji Radić i taj dio Sošica se zove Radići (zaselak). Kuća postoji i danas,a u njoj živi obitelj – Radić (Ikini).
____________________________________________________
Uskočki život
U zajednici čija je egzistencija zavisila od nesalomljiviosti njenih borbenih nagona i čija se borbenost iskristarilizirala u životni pogled, sve je bilo podvrgnuto tom cilju. Djeca su se od malih nogu odgajala , navikavala i pripremala da naslijede svoje očeve. Igračke su im bile očevo oružje i igre hvatanja Turaka, gađanje iz puške, trčanje i ostale aktivnosti koje potiču ratničku srčanost. I pored pripremanja za uskočki poziv, Uskoci nisu zaboravljali na njihovo obrazovanje. Najveći broj Uskoka upućuje djecu u školu naučiti čitati, a usput svako jutro vježbaju sa oružjem tj. imaju porodičnu vojnu školu. Djetinjstvo se rano prekidalo i sa 15 godina su djeca sa svojim očevima i braćom upućivala u prve avanture pune zamki i opasnosti. To prvo krštenje značilo je ulazak u ratnički red. Po opisima Uskoci su bili stasiti, vitki, sa brkovima i bradom i perčinom navrh glave, obučeni u uskočke nošnje i lako naoružani, svojom pojavom skretali su pažnju i ulijevali strahopoštovanje. Bio je to patrijahalan i pobožan svijet koji je poštivao starijeg i bojao se Boga. Svi su Uskoci bili katolici. Pravoslavni ili muslimanski došljaci , odmah su prelazili na katolišćanstvo. Za Uskoke vrhovni autoritet nisu bili austrijski dvori, niti Venecija,već Papa u Vatikanu. Jedinu i najznačajniju pomoć su Uskoci dobivali od pape. Uskoče žene dijelile su tegobe svojih supružnika i kad bi muževi otišli u ratni pohod one su čuvale dom i djecu.Uskoci su se najradje ženili iz svoje sredine. Čim bi Uskok poginuo, udovica ili po zakonu ili po običaju, odmah bi se preudala za drugog Uskoka istog reda. Sva imovina iz prethodnog braka pripadala je udovici.
Uskočka granica, rad akademskog slikara iz Žumberka-Stanka Zubovića
Uskoci su primjenjivali taktiku iznenađenja neprijatelja. Pojavljivali su se kad nitko nije očekivao i napadali kad se nitko nadao. Izlazili su u ratne pohode u svako godišnje doba i po svim vremenskim prilikama, nekad u manjem ,a nekad u većem broju. Voljeni su okrilje dugih zimskih noći, nevremena i sumraka.
Kad su Uskoci izlazili iz Senja u akciju, nikada nisu znali kada i kako će se vratiti. Ponekad se ostajalo danima, a ponekad i mjesecima. U svojim mali i brzim barkama obojenim u crno ili crveno, simbolima smrti i krvi, nisu obećavali ništa dobro onome kome dolaze.
Kliška tvrđava
Cijelo jedno stoljeće Uskoci su bili jedina predstraža kršćanstva protiv Islama. Kada je austrijski dvor plaćao danak sultanu, Uskoci su pokazali čitavoj Europi da se mogu uspješno nositi sa turskom silom. Nestaju sa povijesne pozornice kada je Austrija, kao višenarodna država pronašla dovoljno snage da se odupre osmanskom carstvu. Tursko-austrijski rat 1593. – 1606. uspostavlja ravnotežu snaga . Uskoci ,dosadašnja predstraža Europe gube značaj i postaju izvor nestabilnosti između kršćanskih država. Neporaženi su sišli sa povijesne pozornice. Uskočka epopeja predstavlja zadnji otpor hrvatskog naroda protiv tuđinske prevlasti na Jadranu. Ona svjedoči što je sve mogla šaka naših ljudi za dugih osamdeset godina na moru i cijelo jedno stoljeće na kopnu.
Uskočka poruka je : Da je čovjek odlučujući faktore u ratu bez obzira na nadmoć neprijatelja. Uskoke nitko nije vojno porazio, oni su su jednostavno napušteni ili čak izdani!
Izvor: Marko Perojević- Petar Kružić kapetan Klisa i knez grada Klisa, Bare Poparić – Iz povijesti Senjskih Uskoka ,Gligor Stanojević – Senjski Uskoci i C. Horvat – Monumenta uscocchoum
______________________________________________
Spomenik “Uskočke Bogorodice” u Koretićima kraj potoka Rakovca
Spomenik “Uskočke Bogorodice” podignut je kao trajni spomen na Godinu obitelji,ali i kao spomen na 100. obljetnicu ukazanja Presvete Bogorodice u Fatimi 1917. – 2017. Ikona koja je postavljena u otvor spomenika replika je orginalne ikone koju su kliški uskoci donjeli sa sobom kad su se povlačili prema Splitu. Danas se orginalna ikona “Uskočke Bogorodice” čuva u crkvi Gospe od Dobrića u starom dijelu Splita.Postavljanjem ikone “Uskočke Bogorodice” na spomeniku u Koretićima na simboličan način povezani su Dalmacija i Žumberak, osobit Klis iz kojeg su u Žumberak doselile obitelji ( Boić, Delišimunović, Gvozdanović, Rebić, Radić, Klisurić….). Kliški kaštelani bili su: Delišimunović (prije se zvali Radojčić) i Gvozdanović (prije Šišmanović). Blagoslovspomenika bio je 9.rujna 2017. godine. Svima hvala koji su pripomogli izgradnji spomenika. (Žumberački krijes 2018.)
_______________________________________________
Žumberački vojskovođa Popović
Stari grad Žumberak
Vojskovođa Vuk Popović važna je ličnost u akciji preseobe naroda u Žumberak, jer se spominje u događanjima preseobe god. 1531. i 1538. On je u uskočkoj vojsci bio zapovjednik odreda koji je davao pograničnu stražu. Vojvoda Vuk Popović bio je određen da vrši pripreme za daljnje prevođenje naroda preko granice, a put ga je vodio u Slunj gdje je bilo tržište soli koja je dopremana iz solane u Piranu u Istri. Sol je morskim putem išla do Senja,a odatle u unutrašnjost Hrvatske. Iz Hrvatskog primorja neke su porodice doselile u Žumberak. Oznaka vojvoda nastala je po prekrštavanju od vođa, prema poljskom woewoda plemičke ili slobodnjačke vojske.
___________________________________________________
Govor g. Tome Gvozdanovića sa otvaranja uskočkog spomenika u Stojdragi 5.9.2015.
Gospodin Tomo Gvozdanović
Gotovo pet stoljeća od prvog doseljenja Uskoka na prostor današnjeg Žumberka obilježeno je životnom dramom za biološku opstojnost i dostojanstvo čovjeka. Uzavrela, i unutarnjim vjerskim, etničkim i plemenskim sukobima uzdrmana srednjovjekovna Evropa ni slutila nije kakva joj se opasnost sprema od vojnički najjače i najbolje organizirane srednjovjekovne sile – Osmanlijskog carstva. Među ostalim, prve žrtve Osmanlijskog pohoda na Balkan, bila su brojna kršćanska plemena Vlaha i Arbanasa. Od 1530. g. pa sve do sredine 16. stoljeća pod nezadrživim naletom Osmanlija traje masovni egzodus kršćanskog življa prema zapadu sve do prostora današnjeg Žumberka. Tu životnu dramu proživljavali su naši Žumberački preci ili „Uskoci“ kako nas povjesničari kasnije nazvaše.
Žumberački ponos i dika – uskokinja Alenka Crljenica iz Kašta
Dragi prijatelji i gosti, može li biti ljepšeg mjesta i događaja, ali i osjećaja da jedna mala sub – etnička skupina nas Žumberčana danas tako gordo i ponosno otkriva svoja hrabra Uskočka njedra i ponosno kliče. Još nas ima! Ako zatreba, opet ćemo se za pravdu i slobodu boriti i umirati. Uostalom, zar se išta promijenilo od davne 1530. g., i prvog organiziranog doseljenja USKOKA na Žumberak? Rekli bi s pravom, malo ili nimalo. Naši Žumberački preci pamtili su samo vjekovnu borbu za vlastitu opstojnost i ljudsko dostojanstvo nikog ne moleći za milost i oprost. Rijetko kada je unuk upamtio lice djeda-ratnika koji je najčešće skončao svoj život negdje na granici Vojne Krajine i Osmanlijskog carstva. Ili pak, braneći granice Monarhije diljem Evrope kojoj su kao profesionalni vojnici služili i bili beskrajno odani( Marko Rajaković, Vid Gvozdanović, Hinko i Petar Hranilović, Janko Šajatović…). I to je povijest zabilježila, da gotovo i nema Žumberačkog prezimena koje se nije slavom vojnika i plemenitaškom titulom Carskog dvora okitila.
Žumberački uskok Delivuk predvodio je povorku
Reći će „neki“, da se nakon 485. godina doseljenja na ovaj prostor previše okrećemo prošlosti a premalo budućnosti u kojoj bi trebali pronaći smisao i način života u novom okruženju. Takvima poručujemo; Naučite ispravno čitati povijesne činjenice koje vas upućuju, da samo čovjek koji zna tko je, od kuda je, i kako se za domovinu i slobodu bori, zna kamo i zašto ide i s kim i kako suživot cijeniti. Mi, potomci slavnih Žumberačkih Uskoka to zacijelo znamo.
Žumberački uskoci
Samo je božja providnost htjela da se ovdje u Stojdragi na prekrasnim obroncima Žumberačkog Gorja, tako zorno prepoznaju temeljne duhovne, kulturne i domoljubne vrijednosti koje smo sačuvali od zaborava i koje nas čine to što jesmo. O tim vrijednostima mnogi ugledni žumberčani među kojima se posebno ističu povjesničar Tade Smičiklas, pjesnici Jovan Hranilović i Marko Vukasović, jezikoslovac Petar Skok i mnogi drugi svjetovni i duhovni velikani ostaviše nam brojne materijalne dokaze pisane tragove i uspomene.
Narod u Stojdragi 05.09.
Cijenjeni gosti, dragi prijatelji i simpatizeri Žumberka. Danas na ovom svečanom trenutku nemamo nakanu prizivati prošlost ma kakva ona bila, već budućnosti radivrijedi podsjetiti:
- Da su u vremenu od 1530 do 1539.g., nakon 4 veće seobe Uskoka na prostor današnjeg Žumberka, utvrđeni temeljni oblici vojne organizacije u funkciji obrane od Turske imperije.
- Uvažavajući ratničko iskustvo i poznavanje vojne strukture i taktiku ratovanja Osmanlija, Carski dvor je 1567.g. donio odluku o organizaciji Vojne krajine čiji je konačni ustroj završen 1569.g. Žumberačka kapetanija bila je preteča i model obrambenog sustava buduće Vojne krajine. 11-ta kumpanija sa sjedištem u Oštrcu i koja je imala dvije oficirske ispostave u Sošicama i Malincima i 12-ta sa sjedištem u Kalju i koja je imala dvije ispostave u Mrzlom polju i Kupčini, bile su najubojitija oštrica koplja 4-te Slunjske pukovnije kojoj su Žumberački uskoci pripadali.
- Iako je Carski dvor od 1540.g. do 1740.g. redom imenovao 16 vojnih upravitelja ili kapetana, ipak su niži oblici vojnog organiziranja kao i administrativno-upravni pa i sudski poslovi prepušteni lokalnim izabranim predstavnicima; knezovima, vojvodama i časnicima.
- Čvrsta vojna struktura s iskusnim dobro naoružanim i odanim profesionalnim vojnicima-graničarima, bila je pouzdan oslonac Carskom dvoru. Nemjerljiv je doprinos Žumberačkih Uskoka 1545.g u obrani Zagreba od turskog vojskovođe Ulam-bega., zatim kod Svete Helene poražen je tursko-bosanski Ferhat paša.
Uskoci iz Senja, Klisa i Žumberka pred novim spomenikom
Nekoliko godina kasnije 1578. g. poražena je turska vojska kod Drežnika. U bitki na Krškom polju 1573.g. dobro naoružani Uskoci do nogu su porazili 2000 pobunjenih seljaka. Posebna valja istaći bitku kod Siska 22.lipnja 1593. godine, gdje se u odlučujućoj borbi s turskom vojskom predvođenoj bosanskim beglerbegom Hasan-pašom s oko 18.000 vojnika, suprotstavila vojna formacija od 4000 kršćanskih vojnika među kojima i 500 žumberačkih uskoka. U odlučujućoj fazi bitke žumberački su uskoci dobili zadatak da zauzmu most na Kupi i time spriječe odstupnicu turskoj vojci. Taj su zadatak uz velike žrtve uskoci časno izvršili i sa svojim knezom Radulom Dajom Vukovićem, i vojvodama Vranešom Latinčićem, Ivanom Čučićem, Vojom Garapićem, Mikulom Rapljenovićem, Vujicom Popovićem i Milošom Grubačevićem, doprinijeli konačnom slomu Turske sile na ovom prostoru.
o. Vranešić predaje dar izaslaniku presjednice RH g. Vitezu
- Pod upravom kapetana Ivana Lenkovića službovali su Žumberčani kao krajišnici u utvrdama: Bihać, Ogulin, Slunj, Ostrošac, Cazin i Drežnik, dok su u bici kod Slunja pod vodstvom husarskog kapetana Daje Vukovića još jednom do nogu porazili tursku vojsku.
- Tijekom 17. i 18. stoljeća Žumberčani su kao vojnici monarhije sudjelovali u mnogim bitkama diljem Evrope.
- Konačno je 15. srpnja 1881. godine Carskim Manifestom „Mojim krajišnicima“ i službeno proglašeno raspuštanje Hrvatsko-Slavonske Vojne krajine, čime je prestala potreba 350 godina neprekidnog vojnog službovanja Žumberačkih uskoka.
U spomen na ta slavna nikad prolazna vremena naših predaka, najveći sin i pjesnik Žumberka Jovan Hranilović u svojim „ELEGIJAMA“ posvećenim Žumberku napisa.
„…Oj biedne kućarice male,
I vrletne, al mile planine,
Hrvatskoj su mnogu silu dale
mnogi ponos mile otađbine,
djedovi nam, uskočki sokoli
krš taj krvlju svojom nakvasili
Ako ništa, krš su bar taj goli
Kroz vjekove teško zaslužili…“
U podnožju Gorjanaca na samoj rijeci Krki smjestilo se prekrasno naselje Kostanjevica (njemački naziv Landstass)ponekad nazivamo i slovenska Venecija. Za povijest Žumberčana i Uskoka ovo mjesto ima veoma važnu ulogu. Nakon doseljenja Uskoka u Žumberak 1530.godine vojne vlasti iz Graza započele su postupak osnivanja žumberačke kapetanije koja je konačno osnovana 1540.godine. Prilikom osnivanja kapetanije imenovan je i kapetan koji je vršio vojnu vlast nad cijelim žumberačkim područjem. Kako u to vrijeme još nije izgrađena zgrada Kapetanije u Podžumberku žumberački su kapetani stanovali u Kostanjevici.Nakon izgradnje Kapetanije preselili su upravu iz Kostanjevice u Žumberak. Unatoč preseljenju zapovjedništva u Podžumberak vojne vlasti u Grazu tj.Ratni savjet namjeravao je u Kostanjevici osnovati glavni opskrbni centar za Vojnu Krajinu,ali je tu ulogu neočekivano preuzelo Novo Mesto koje od tada bilježi ekonomski rast. Iz Novog Mesta su se umjesto iz Kostanjevice dalje opskrbljivale vojne utvrde na granici prema Turcima. Tijekom 16.st. i u prvoj polovici 17.st. Kostanjevica je bilo mjesto gdje su Uskoci zakupljivali posjede kao vojni veterani. Mjesto Kostanjevica bilo je tijekom povijesti izravno cestovno povezano s većim žumberačkim središtima Sošicama i Kaljem. Danas je ova nekad vrlo prometna cesta vrlo zapuštena. Unatoč svim povijesnim okolnostima koje joj nisu išle u prilog Kostanjevica na Krki ipak je sačuvala uskočku tradiciju ponajviše zahvaljujući gradskoj upravi.
Kako bi očuvali od zaborava slavnu uskočku povijest na cestovnim križanjima koja vode od same Kostanjevice prema Žumberku postavljene su ploče koje podsjećaju prolaznike na „uskoško dedišćino“u selu Oštrcu gdje se skreće na staru cestu prema Sošicama postavljen je veliki pano s natpisima o uskočkoj povijesti na slovenskom i engleskom jeziku s popratnim slikama i oznakama za „Uskoško pot“.
U mjestu Črneća Vas kod stare uskočke promatračnice postavljeno je također primjereno kazalo s prikazom „Kulturne dedišćine Uskokov“ s popratnim slikovnim prikazima.Uprava grada Kostanjevice na Krki kao i nadležni uredi za razvoj kulturne baštine iz Krškog zaslužuju svaku pohvalu za očuvanje uskočke tradicije na tlu Republike Slovenije.
Izvor: Žumberački krijes 2015.
Kapetan Lenković brinuo se za svoje Uskoke iz Žumberka
Vrhovni kraljevski zapovjednik u Ugarskoj grof Nikola Salm postavio je 12.5.1546. iza Vernekove smrti trećeg žumberačkog kapetana Ivana Lenkovića. Ivan se je zauzimao za Uskoke i za obnovu žumberak-grada. Njegovim je nastojanjem otkupljen 1547. zakup nad vlastelinstvom Mehovo (na zapadnoj strani Žumberačkih gora) za 4068 forinti od Apolonije rođ. Auersperg,udove kapetana Ivana Puchlera. Štajerski je sabor odobrio 1000 forinti,kranjski 1500,dok je preostalih 1568 posudio Lenković,a da mu se posuđeni novac nije nikada povratio. Ovaj je plemeniti žumberački kapetan želio nastaniti Uskoke po cijelom Žumberku a postojećim žumberačkim kmetovima osigurati zemlju i kuće izvan Žumberka. Pavlić Čolnić morao je predati Tupčinu sa 4 svoja naselja Uskocima,a kod Podbrezja na Kupi u Beloj Krajini dobio je odgovarajuću protuvrijednost. Opat samostana u Kostanjevici morao je prepustiti Uskocima selo Cerovicu sa 9 selišta,samostan u Pleterju,selo Osunju sa 8 selišta,Stojdragu sa 7,Mali Kravljak sa 2 i Nova Sela sa 3 naselja,zatim još tri selišta. Đuro od Zobelsberga ustupio je dva naselja u Kamenicama (možda današnji Kamenci u Radatovićima) i jedno selište u Malincima. Stjepan Semenić ustupio je neka dobra oko Metlike. Osim toga dobili su Uskoci 14 polovica selišta i dva potpuna selišta kod Liješča. Vlastelinstvo kostanjevačko,Đuro od Sigersdorfa,ljubljanski red Križara i Andrija Mordaks odstupili su također neka zemljišta.Svi su navedeni dobili u zamjenu dobra vlastelinstva Mehovo. Zamjena je izvršena između 13. I 14.12.1548.. Tada su mnoge uskočke porodice iz Kranjske preseljene u Žumberak. U Žumberku je bilo tada oko 200 uskočkih zadruga. Kralj Ferdinand bijaše sklon Uskocima. Pozvao je 21.11.1550. kranjske upravitelje da nastoje uzeti u službu žumberačke Uskoke uz što povoljnije uvjete.Kapetan Lenković dobro je organizirao žumberačke Uskoke.
Prema popisu od 1.3.1551. bilo je pod puškom 315 Uskoka. Godišnja im je plaća bila u svemu 3025 forinti. Među njima bilo je 12 vojvoda,jedan zastavnik,jedan svirač i jedan bubnjar. Vojvode su bili:Daja i Radosav Vuković, Pavao Klisurić, Stjepan i Dragiša Vrinčić, Radman Vučetić, Novak Nikolić, Šime Vrajković, Nikola Ivanović, Radonja Bastašić, Šobat Popović i Vraneš Badovinac. U drugom popisu od 7.7.1556. spominju se Dragić Valiverović i Ravko Ratković. Često su puta Uskoci dobivali veoma opasne zadatke,npr.da pređu potajno u Tursku,da tamo sakupe podatke o kretanju turske vojske pa da se potajno povrate opet u Hrvatsku. Najčešće su služili kao posada u Bihaću, Ogulinu, Slunju, Ostrošcu, Cazinu i Drežniku. To su bila vrlo izložena i opasna mjesta.Od bitaka što ih je vodio kapetan Lenković sa svojim žumberačkim Uskocima protiv Turaka valja spomenuti onu pobjedu iz 1557. kada je potukao do nogu turskog bosanskog pašu Ferhata kod Sv.Helene.
God. 1746. Žumberak je bio politički i administrativno podijeljen na kumpanije. Ostao je u sastavu četvrte graničarske ili slunjske regimente(Pukovnije), i to kao njezina 11. i 12. kumpanija. Jedanaesta kumpanija zvala se oštrčka (Ostercer Kompagnie Nro 11), a dvanaesta Žumberačka (Sishelburger Kompagnie Nro 12). Sijelo Oštrčke kumpanije je bilo u Kostanjevcu, a Žumberačke najprije u Siječevcu,a poslije u Kalju. Kekići i sva sela na istoku spadala su pod dvanaestu kumpaniju,a od Kekića na zapad bila je jedanaesta kumpanija. U sijelu svake svake kumpanije podignute su stambene prostorije i ostale potrebite vojničke zgrade. Tu je bila kapetanija, stan za upravnog časnika, stan za doktora, kancelarija sa stražarnom, kasa, magazin za vojničku manduru, velika samo od stijena natkrivena zgrada u kojoj su vojnici vježbali za nepogodna vremena.
Doktorski stan u 11. kumpaniji nije bio u njezinom sijelu (Kostanjevcu), nego na Oštrcu u Čolnićevom dvoru(danas župni dvor). Da bi se što bolje red i disciplina u kumpanijama održali, te da bi se žiteljstvo što svestranije uzmoglo nadzirati, bile su u svakoj kumpaniji još dvije oficirske štacije. U 11. Kumpaniji bila je jedna u Sošicama, a druga u Malincima(na Dvoru). U 12. Kumpaniji bila je jedna u Mrzlom Polju,a druga u Kupčini. Tu je prebivao lajtnant(Leutnant, potporučnik) ili oberlajtnant (Oberleutnant,poručnik).
Na Budinjačkom polju bilo je uskočko – vojničko vježbalište 11. i 12. kumpanije (satnije, kapetanije) slunjske regimnete. Na brijegu Siljevcu palili su za turskih vremena vituljače kojima se vide još i sada tragovi. Vatra je bila znak da prijeti turska opasnost.
____________________
“Vincere aut mori”
Bila su burna vremena 15. stoljeća na ovom prostoru europskog jugoistoka iliti Balkana (što na jeziku Vlaha, prastanovnika ovog regiona znači – šumovito brdo), kada su, uslijed prodora Osmanlija, počele brojne migracije i turbulencije stanovništva. Urušavala su se carstva – bizantsko, koje je već od četvrtog križarskog rata uzdrmano, bugarsko u grču gole opstojnosti, nemanjićko uzdrmano dinastičkim sukobima i unutar sebe razoreno neriješenim etničkim pitanjima… Valja ovdje naglasiti da ni u jednom tadašnjem carstvu nije bilo toliko etničkih sukoba kao u nemanjićkom, a posebno su na udaru bili Vlasi i Arbanasi. Ugarsko–hrvatsko kraljevstvo bilo je u neprestanim ratovima lokalnih feudalaca, a u Austriji se tek rađa habsburška dinastija, koja će idućih nekoliko stoljeća udariti neizbirisiv trag u srednjoj Europi. Ostatak Europe guši se u krvi, vatri i međusobnim vjersko-dinastičkim ratovima, ne vodeći brigu o osmanlijskoj opasnosti na Balkanu.
U tim turbulentnim vremenima, u utvrdi Mutnici pokraj Bihaća u mjesecu rujnu, nažalost, još uvijek neutvrđenog datuma 1530. godine, vođe brojne grupacije stočara, ali i iskusnih i hrabrih ratnika, potpisuju ugovor s novim vladarima Hrvatske i Kranjske – dinastijom Habsburgovaca, koji su godinu dana ranije izabrani u Cetingradu, a prema kojem će, na od Osmanlija opustošenom i prezaduženom području, oko zakupnog imanja Sichelberga (Srpastog brda), današnjeg Žumberka, naseliti mnogobrojne stočarsko-vojničke obitelji, koje će zbog svog specifičnog “uskakanja” na još nepokorena područja nekoć slavnog hrvatskog kraljevstva povijest nazvati uskocima.
Potpisani ugovori bili su za jednu i drugu stranu povoljni. Habsburgovci su dobili mnoštvo vrlo hrabrih vojnika za svoja svakodnevna ratovanja s nadirućom osmanlijskom silom, naseljenih na desetljećima zapuštena zemljišta, a uskoci su dobili zemljišna prostranstva za ispašu svoje stoke, nisu morali plaćati feudalni i crkveni danak, a ratovanju su bili vični. Povijesno je to prisjećanje u kratkim crtama, koje u svojim amplitudama rasta i padanja traje sve do danas. Bijahu mnoga ratišta u obrani domovine, ali i u carskoj službi, kroz koja prođoše hrabri žumberački uskoci. Od obrane gradova Siska i Zagreba, zaustavljanja puntarskog bunta u romaniranoj Šenoinoj Seljačkoj buni, preko Tridesetgodišnjeg rata, Jelačićevih krajišnika, Galicije i Soče, do Domovinskog rata. Potpisivanjem ugovora između uskočkih vojvoda i habsburških gospodara svaki uskok dobivao je mač – jatagan s upisanim latinskim natpisom “Vincere aut mori”, što na hrvatskom glasi “Pobijedi ili umri”!
Danas, 485 godina od doseljenja prvih uskoka na područje Žumberka, potomci vjekovnih hrabrih branitelja u mirnodobnoj situaciji, u uvjetno slobodnoj (budimo realni, ipak smo okupirani dužničkim ropstvom) i demokratskoj Hrvatskoj, vojuju svoju najtežu bitku, ali, usuđujem se tvrditi, ne i posljednju. Naime, svima nam je jasno da se radi o golom biološkom opstanku.
Današnje stanovništvo, a time i svekoliko gospodarstvo, toliko je reducirano da je upitan i reproduktivno-biološki opstanak. Bogu smo zahvalni da nam danas nitko u ruke ne gura mač s napisom “pobjedi ili umri”, ali svima nama koji nosimo nasljedstvo svojih časnih prethodnika mora u srcu i svijesti biti memorirano: ili ćemo pobijediti ovu depresiju i besperspektivnost ili ćemo (iz)umrijeti. Naprosto se ne mogu pomiriti s činjenicom da današnja generacija slavnih žumberačkih uskoka može prihvatiti bilo koju drugu varijantu osim pobjede.
Zato sam, u ime Organizacijskog odbora za proslavu 485. godišnjice prve seobe uskoka u Žumberak, slobodan pozvati sve sinove i kćeri Žumberka, ma gdje god bili, kao i naše mnogobrojne prijatelje, da nam se 5. rujna u Stojdragi priključe na velikoj proslavi. Sačuvajmo život i budimo pobjednici novog Žumberka! (o. Mile Vranešić)
___________________________________________________
Nestanak senjskih uskoka
Početkom XVII. stoljeća uskočko pitanje bilo je u središtu aktivnosti europske diplomacije. Od njega je ovisio rat ili mir između Austrije i Venecije. Mletačke intervencije kod Austrije, da ova protjera uskoke iz Senja, ostale su bez uspjeha pa je došlo do oružanih sukoba poznatih kao “Uskočki rat” (1615. – 1617.) u kojem nije bilo pobjednika. Nakon dvogodišnjeg ratovanja došlo je posredovanjem Francuske i Španjolske do mira sklopljenog u Madridu.
Uskočka granica; naslikao Stanko Zubović, Žumberak
Prema mirovnom ugovoru nadvojvoda Ferdinand obavezao se “uskoke preseliti iz Senja nekamo daleko u unutrašnjost, njihove lađe spaliti i u grad dovesti njemačku posadu”, pa su uskoci raseljeni po Otočkom kraju i Žumberku, pojačavši pogranične posade, gdje su se vremenom stopili s ostalim pučanstvom, a neki ukrcali na španjolske brodove. Uskočka epopeja prepričava se i danas, a jedan od najljepših pisanih spomena, koji izvanredno dočarava snagu ratničkog duha hrabrih senjskih vitezova, je pjesma A. Šenoe:
Poput rubina počiva glatko, sjajno more.
O crnoj obali otoka blisiče srebrna pjena,
kao galeb krile se morem bijela jedra,
i na jugu diže divovska ramena
pod kristalno, zvjezdano nebo
Velebit, oltar hrvatske slobode.
A maslinom šapuće vjetrić starinsku pjesmu,
šapuće: Čuvaj se senjske ruke!
U utrobi plamti tajanstveni plamen,
govori narod, a piri ga božja ruka,
tvrdi se kamen ražari, propne, zadrhće, zatrese, zagrmi,
a s vrha zaurla bjesomučna bura
i grabi more iz dna, da poprska zvijezde,
da tjera lađu tuđinku od rodnoga kraja.
Kroz gromove, jauk i urnebes čuješ starinsku pjesmu,
bura pjeva: Čuvaj se senjske ruke!
Sine hrvatski! I u tvome srcu gori božji plamen
i tvoje grudi su kruti kamen: sine hrvatski,
pamti do groba svetu starinsku pjesmu:
Čuvaj se senjske ruke!
Krešimir Andjel
Iz: časopisa NOVA AKROPOLA, broj 5
_________________________________________________
Žumberački Uskoci na području južne Dolenjske od 16.st.
U mnogobrojnim povijesnim radovima detaljno je obrađena povijest Uskoka u Žumberku i susjednoj Beloj Krajini u Sloveniji. Zahvaljujući predanom radu hrvatskih i slovenskih povjesničara danas je više-manje poznato gotovo sve vezano za život hrabrih ratnika koji su u 16.st. naselili krajeve oko starog grada Žumberka,zapadno do utvrde Mehovo kod Novog Mesta i južno sve do rijeke Kupe. Znameniti slovenski povjesničar dr.Josip Mal u vrijednom djelu „Uskočke seobe i slovenske pokrajine“ Ljubljana 1924. Obradio je i povijest Uskoka u južnom Štajerskoj,primorju i na krasu. U povijesnim radovima izostao je opširniji prikaz povijesti žumberačkih Uskoka na prostoru slovenske regije Dolenske koja se prostire podno sjeverne strane Žumberačkog gorja ,odnosno Gorjanaca.
Dvorac Dobrava, nekad u vlasništvu uskoka Daje Vukovića
Naše istraživanje usmjereno je na širi dio Dolenske i donjeg Posavlja koji je određen granicama mjesta Mokrice-Čatez-Brežice-Krško-Cerklje ob Krki-Kostanjevica na Krki –Šenternej-Otočec. Prvi poznati podaci o žumberačkim Uskocima u južnoj Dolenskoj potječu iz 16.st..Povjesničar Jože Koropec u Zborniku „Krško skozi čas“,Krško 1977. na strani 72. Naveo je na temelju povijesnih izvora kako su Uskoci tijekom 16.st. naseljeni na šire područje Krškog polja,točno nabrajajući sva uskočka naselja na tom području.U značajnom opsegu izvorne dokumente o Uskocima objavio je ugledni slovenski povjesničar dr.Jože Mlinarić u svom djelu „Kostanjeviška opatija 12341786“,Ljubljana 1987.
Istražujući povijest cistercitskog samostana u Kostanjevici pronašao je original pergamenu-listinu kojom kostanjevički opat Filip Dominik 11.2.1582.,ustupa uskočkom glavaru Daji Vukoviću dvorac Dobravo ob Krki (kod Kostanjevice).Vukovići kao vojvode i knezovi imali su poseban status među Uskocima stoga su kao vojni zapovjednici od bečkog carskog dvora primali i veću plaću za svoju službu pa i uzimanje najma dvorca u slovenskoj regiji Dolenskoj izvan teritorija hrvatske Vojne Krajine. Vukovići su prvotno naseljeni u Sošice gdje im je car Ferdinand 6.6.1535. darovao 9 selišta (urbar samostana Pleterje).
U dokumentu o darivanju zemljišta u Sošicama izričito se spominje uskočki vojvoda Vuk Daja Vuković,a još treba detaljnije istražiti je li to djed od najslavnijeg žumberačkog ratnika kneza Radula Daja Vukovića koji se istakao u pobjedničkoj bitci kod Siska 1593.Godine 1629. dvorac Dvorico kod Čateza kostanjevački opat Andrej predao je uskočkom vojvodi Ivanu Preradoviću iz sela Sekulići (Radatovići)koji je bio u rodu s vojvodom Ilijom Severovićem iz Stojdrage,jer je kasnije isti naslijedio dvorac. Preradovići su se kasnije odselili u okolicu Grubišnog polja,a iz ovog roda potječe i poznati hrvatski pjesnik Petar Preradović koji se ponosio svojim žumberačkim uskočkim podrijetlom.
Seosko imanje u Sloveniji uzimao je u zakup i žumberački Uskok Jurica Radić koji je imao posjede u mjestu Grobje pri Prekopi (kod Šentjerneja).U spisima se spominje i Uskok Gabrijel Bastašić koji je 1632. Zakupio od kostanjeviškog opata Filipa mlin i njivu uz potok Studenu kod Kostanjevice.Zahvaljujući doktoru Mlinariću donekle nam je poznata povijest Uskoka u Dolenskoj,a dodatno je treba još istražiti.Povijesna istraživanja na Dolenskoj morali bi provesti sadašnji slovenski povjesničari jer treba imati na umu da su Uskoci kao vjekovni branitelji hrvatske države imali i važnu ulogu stalnih branitelja slovenskog stanovništva pred turskim napadima ,a kako je to naveo dr.Metod Dolenc još 1924.god.
Dr. Dolenc navodi događaje iz 1563.god. kad su žumberački Uskoci pod vodstvom kapetana Ivana Lenkovića porazili tursku vojsku kod Kostanjevice na Krki,te na taj način spriječili unutrašnje osvajanje Slovenije. (Žumberački krijes 2015.)
_________________________________________________
Uskočki kapetan Petar Kružić( Kliški junak)
Iskusni i hrabri ratnik Kružić, najviše se je proslavio sjajno braneći Klis punih 15 godina. Tako je god. 1524. turski vojvoda Mustafa potpuno opkolio Klis, koji se usprkos nestašici hrane i pitke vode hrabro branio. Srećom, prije opsade kapetan Kružić je otišao u Senj gdje je skupio 1500 pješaka i 60 konjanika, s kojima je ploveći samo noću došao i iskrcao se 10. travnja kod Solina. Odmah su krenuli prema Klisu, te su iznenadili i potpuno razbili nekoliko tisuća turskih vojnika. Zbog sjajne pobjede kralj Ludovik je darovao kaštel Breznicu kapetanima Petru Kružiću i Grguru Orlovčiću. Usprkos uspješnim obranama i pobjedama Klis nije imao predaha, a nakon bitke na Mohačkom polju god. 1526. i pada Obrovca započeli su teški dani za okruženi grad,.
Turci su stalno vrebali i kružili poput strvinara, a 4. lipnja 1532. u vrijeme izbivanja kapetana Kružića koji je otišao po pomoć, velika turska vojska je pod vodstvom Mlečanina Nikole Querinija uspjela preko izdajnika zauzeti Klis. Međutim ubrzo je Kružić sa svojih 2000 ratnika doplovio iz Ancone i s lakoćom oslobodio Klis, a 18. rujna uspio je osvojiti i manju tursku utvrdu u Solinu. Kapetan Kružić je savjetovao kralju Ferdinandu da iskoristi tu pobjedu tako da sagradi utvrdu na solinskom polju, ali od toga nije bilo ništa. U to doba su i Mlečani stvarali probleme želeći zauzeti Klis, ali papa Klement VII. i papa Pavao III. su doista lijepo pomagali Kružića, tako da je i sam sultan Sulejman izjavio da je Klis “papinski grad”.
Nakon još nekoliko bezuspješnih pokušaja god. 1535. Turci su probali osvojiti Klis izdajom. Tako su podmitili uskoka Matu Tvrdosalića kojih ih je pustio u grad na zadnju noć poklada, ali je o svemu prethodno obavijestio svoje uskoke koji su im tako pripremili “lijepo” i nezaboravno iznenađenje. Krajem kolovoza god. 1536. skupila se velika turska vojska koja je obnovila utvrdu u Solinu i izgradila još dvije kako bi potpuno ogradila Klis i tako ga prisilila na predaju. Kliška posada se je kao i uvijek hrabro i junački branila, a kad je u ožujku god. 1537. stigla pomoć s mora, 3000 njemačkih vojnika kralja Ferdinanda i 700 talijanskih vojnika koje je poslao papa Pavao III., zajedno su navalili predvođeni kapetanom Kružićem i njegovom vojskom, te su uspjeli razvaliti dvije turske utvrde. Provaljujući u posljednju utvrdu, iznenada se pojavio Murat-beg sa svojih 2000 vojnika koji su navalili na kršćane divlje urlajući, pa su talijanski i njemački vojnici misleći da Turaka ima puno više nego njih stali bježati prema obali. Hrabri Kružić je pokušavao zaustaviti i smiriti redove kršćanske vojske, ali sve je bilo uzalud. Nije bilo druge, pa su on i njegovi ratnici tražili spas povlačeći se prema obali gdje su bile kršćanske lađe. Nažalost, Kružić koji je među zadnjima došao do obale nije se uspio izvući. Ubrzo su ga opkolili bijesni Turci, a neustrašivi kapetan je junački poginuo skupo prodajući svoju glavu.
Kako su Klišani ostali bez izvora vode i svoga kapetana koji je svojim junaštvom pronio glas o Hrvatskoj širom kršćanskog svijeta, nije bilo druge nego prihvatiti ponudu Turaka koji su im obećali slobodu ako im mirno prepuste grad. Tako je Klis 12. ožujka, na blagdan sv. Grgura 1537. došao pod tursku vlast. Građani grada Klisa su se raselili na sve strane, a mnogi uskoci su otišli u Senj, odakle su nastavili ratovati protiv Turaka. Šta kazati vise od ovoga o ovome velikome krščaninu i Hrvatu. Ako ikada budete u prilici posjetite grob ovoga junaka,a nalazi se u Rijeci na Trsatu u crkvi pored oltara.
___________________________________________________
Žumberački Uskoci i ban Toma Bakač Erdödy
Kada je umro veliki hrvatski junak, ban Toma Bakač Erdödy 1624. god., na sahrani su bili prisutni i žumberački Uskoci, koji su u znak žalosti za velikim vojskovođom lomili svoja koplja na zidu katedrale što do onda nije viđeno, ali je ostalo zabilježeno. U velikoj kršćanskoj pobjedi nad Osmanlijama kod Siska 22.6.1593. ban Toma Bakač Erdödy predvodio je hrvatsku vojsku,a oko 5oo Uskoka iz Žumberka sudjelovalo je u borbi i njih 4o položili su život u zauzeću mosta i stjerivanju neprijatelj u nabujalu rijeku.
Pri svetom kralju
Prozor Stjepanovog Doma
Priča gotski san;
modri tamjan i aroma
Puni sveti stan.
Stanac kamen, hrabri Toma
Erded, Bakač ban,
Heroj sisačkoga sloma
Sja ko onaj dan.
U katedralu, kad su teške noći,
Na Banov grob zna neka žena doći
S teškim križem cijele jedne nacije,
A kip joj veli: Majko, audiant reges:;
Regnum regno non praescribit leges,
I dok je srca, bit će i Kroacie
Antun Gustav Matoš (1873.-1914.)
__________________________________________________
Bitka kod Krškog tkz. Seljačka buna
God. 1573. u vrijeme trajanja Seljačke bune Žumberačka uskočka konjica opet se okupila u Kostanjevici na Krki, sad pod zapovjedništvom baruna Josipa Thurna i uskočkog starješine Daniela Lasića, odakle su krenuli prema polju između Leskovca i Krškog gdje se odvila bitka s pobunjenim kmetovima. Povjesničar Josip Adamček u Zborniku KAJ, br.11., Zagreb.1971. (str.81-92) objavio je izvorne dokumente iz 1573.g. o preslušavanju pobunjenika koji su sudjelovali u sukobu, a koji nam vjerno ocrtavaju pravu istinu o Seljačkoj buni, koja je uz opravdani bunt protiv susedgradskog nasilnika Franje Tahija imala i neke vrlo opasne protudržavne elemente koji su uvelike nadilazili lokalni sukobi između kmetova i jednog neosporno zločinima sklonog feudalca. Pobunjenici su u konačnici za cilj svrgnuti bansku vlast u Zagrebu na Griču, obračunati se sa zagrebačkim kaptolom, te preuzeti obranu granice prema Turcima. Može se samo zamisliti što bi se dogodilo da su se ostvarili svoj plan. Građane Zagreba, a i Hrvatskog Zagorja i susjednih slovenskih krajeva, zasigurno bi zadesila već viđena tragična sudbina kršćana u Bosni.
Seljaci su u svojim „oslobodilačkim“ pohodima opljačkali i katoličku crkvu u Klanjcu,a uz Matiju Gupca u tom im je pothvatu pratio i neki Ladislav Trempšić, razočarani bivši klerik, koji je nasilni htio postati rimokatolički svećenik iako je imao ženu i djecu. O nasilju koje su vođe seljačke bune činili prema mirnim hrvatskim i slovenskim seljacima koji nisu htjeli sudjelovati u pobuni svjedočili su i sami urotnici na suđenju nakon bitke kod Krškog. Uzgred rečeno, vrlo je znakovito da u tzv. Seljačkoj buni 1573. osim Žumberačkih uskoka nisu željeli sudjelovati ni Samoborci,a niti pošteni seljaci iz sela bližoj samoborskoj okolici.
Izvor: Žumberački krijes 2015.
____________________________________________________
Stara uskočka sela u Žumberku
Mjesto gdje se nalazilo selo Martinovići
Jedna od sačuvanih predaja u narodu na području Grabra govori o nekadašnjem uskočkom selu Zapolje koje se nalazilo između sadašnjih sela Golubići i Raići. Danas je mjesto zaraslo u šumu i tek neki znaju doći do nekadašnjeg sela, zanimljivo je da se od starine izvori pokraj nekadašnjeg sela Zapolje nazivaju Vranešićka. Inače prezime Vranešić nalazimo u selu Dragoševci u zap. Žumberku. Na glavnoj cesti između današnjih sela Brezovca i Pavlanaca također je postojalo uskočko selo koje se nazivalo Martinovići. Kuće tj. ostaci objekata postojali su još u 20. st. Na području Mrzlog Polja nalazilo se jedno staro uskočko selo Babići. U 16. stoljeću u spominje se u popisu kapetana Lenkovića žumberački Uskok Raša Babić. Moguće je da su Babići kasnije iselili iz Žumberka. Od starine se govorilo das u Bastašići živjeli u Mrzlom Polju,a koji su se kasnije preseli na Drašći Vrh. Zadruga Bastašić imala je zemljišta u nekadašnjem selu Babići kod Mrzlog Polja. U šumi Kremenjak (između Mrzlog Polja i Pećnog) nalaze se ostaci starog grada.
Povijest bilježi da se u blizini sela Čučića nalazila kapela sv. Nikole. Prema predaji ta crkvica bila je jedna od prvih koji su podigli Uskoci po doseljenju u Žumberak 1530.godine. Oko kapela nalazilo se i uskočko groblje. Kako se kapela urušila od starosti mjesto se označilo križem.
Izvor: Žumberački krijes 2017.
Zašto su uskoci 1530. naseljeni baš u Žumberak?
Zašto su uskoci naseljeni 1530. u Žumberak? Postoje dva razloga subjektivni i objektivni.
1) Poslije pada bosanskog kraljevstva 1463. zadrhtale su pogranične austrijske zemlje pred turskim navalama. Turci su 1469. provalili 4 puta. Paša je prešao s 20000 vojnika rijeku Kupu i provalio u Kranjsku paleći i robeći sve do zidina Ljubljane. Tom su prigodom Turci odveli u ropstvo oko 60000 ljudi. Mnogo su naroda poubijali, sela opljaškali i crkve zapalili. Poslije Ivanja 1469. četovali su po Kranjskoj i Žumberku. Raširili su se do Kostanjevice i utaborili kod sv. Bartola. Gotova čitava južna Kranjska bila je uništena. Godine 1472. provali su tri puta. Užasna je bila 1491. na blagdan sv. Mihajla, Turci su opljačkali čitavu južnu Kranjsku, a osobito metličku i žumberačku okolicu. Tad su vjerojatno razrušili i opljačkali Stari grad kod Kekića (Sichelberg). Opuštene krajeve, strateški važne trebalo je naseliti, oživjeti novim ljudima.
2) Dolazak uskoka u Žummberak usko je povezan s plemenitim likom velikaša Ivana Kobasića, koji je imao od 1526. u zakupu žumberačko vlastelinstvo. U Bosni su dobro plaćene uhode (u korist Austrije) vršili svoj zadatak uspješno. Ugled monarhije je porastao naročito onda kad je je turska vojska pretrpjela poraz 1529. prigodom opsade Beča. Kršćani su (pritisnuti turskim jarmom) počeli polagati u monarhiju svoje nade u sretniju budućnost. Preko uhoda narodni prvaci iz okružja (Glamoča, Srbca i Unca iz župa koje su bile starije vrijeme bili dio hrvatske države) odlučili su sa narodom prijeći na austrijsku stranu. To se dogodilo početko rujna 1530. uskoci su sa svojim porodicama (oko 500 duša), stokom i svim onim što se moglo ponijeti. sa sobom. Na čelu ove uskočke skupine bio je sin glamočkog vojvode Stipkovića, jedan dio ovih uskoka naselio je Kobasić na području današnjih župa Grabar i Pećno da bi mu čuvali vlastelinstvo od gospodara Lipovca grada.
Drugi dio naseljen je oko samog grad Žumberka. Samci su upali u Stari grad, a župe Sošice i Mrzlo Polje dijelom su naseljene iz ove seobe i seobe 1531. Uskoci i njihov dobrotvor Kobasić imali su više neprijatelja. Vlastelin Erdodyy iz Jaske željeli su istočni Žumberak, opati iz Kostanjevice sjeverni, a oni iz Pletrja zapadni .
Kartuzijanski samostan u Pleterju utemeljio je 1407. knez Herman Celjski, a obdario ga Ulrik Celjski mnogim zemljama, među njima i žumberačkim selom, Brašljevicom s 9 selišta. Plemeniti Ivan Kobasić umro je u proljeće 1531. i ostao je uskocima u najlješoj uspomeni. Jednima je dao krov nad glavom, druge je pomagao novcem, trećima je darovao živežom. U drugoj seobi uskoci su 1531. došli iz porječja rijeke Cetine. Kranjsku upravnici zamoli ssu 1533. Margaretu udovu Ivana Kobasića i njezine sinove da bi ustupili Žumberak grad i vlasetelinstvo za uskoke. Teškom mukom koncem ožujka 1534. pristala je Margareta sa sinom Petrom za zamjenu i dobili su kao nadoknadu Gornji Makrnogom grad Ivana Puchlera. Komesari su udovici Kobasić isplatili još 1100 forinti. U gradu Žumberku proslavila je 1534. pir svoje kćeri. Tad je Žumberku bilo oko 350 uskočkih kuća. U kući je bilo od 4-5 braće sa familijom, ukupno oko 7000 duša.
______________________________________________________________
Doseljenjem Uskoka na područje jugoistočnog Žumberka (područje Pećna i Grabra) u rujnu 1530.god. započeo je proces formiranja posebnog obrambenog područja prema Osmanskom carstvu. Prva skupina Uskoka doseljena je upravo na pećansko odnosno grabarsko područje. Izvorni spisi iz 30-ih godina 16.stoljeća navode da su Uskoci naseljeni sve do grada Lipovca u današnjem Samoborskom gorju,a dio se smjestio u neposrednoj blizini utvrđenog grada Samobora gdje su kasnije postali sastavnim djelom gradske samoborske posade. U vrijeme doseljenja vojnog stanovništva prostor Grabra nije bio naseljen. Cijelo je područje bilo obraslo u guste šume a rijetki su bili i šumski proplanci. Uskoci su strateški naseljeni na vrhove brda (Grabarak, Zečak-Višoševići, Brezovac itd.).
Na taj način započelo je vojničko teritorijalno uređenje jugoistočnog dijela Žumberka. Klanci i udoline u okolici koje su predstavljale sigurnosni rizik u slučaju turskih napada ostavljene su nenaseljene. Osim strateškog naseljavanje na žumberačke uzvisine vojni stratezi posebnu su pažnju posvećivali i žumberačkom reljefu s osobitim naglaskom na potoke. Potoci su naime podizanjem brana vrlo lako mogli postati zapreka za pristup uskočkim naseljima. Osim toga brane su Žumberački uskoci kao profesionalni vojnici koristili u svom specifičnom načinu ratovanja. Uskoci su najčešće napadali iz zasjede,u više manjih međusobno koordiniranih skupina komunicirajući posebnim načinom. Žumberački uskoci opremljeni najboljim austrijskim naoružanjem koristili su način munjevitih udara sa brzim povlačenjem tako da se neprijatelj nije mogao efikasno braniti.
Ostaci nekadašnje utvrde u Svetoj Jani
Primjer uskočkog specijalnog ratovanja može se vidjeti na slučaju bitke kod Svete Jane 1592.godine. Osim iznimne opremljenosti za onodobno 16.stoljeće, Žumberački uskoci imali su i veoma organiziranu obavještajnu službu. Svoje uhode imali su u Bosni (Bihaću, Kladuši, Cazinu itd.) i to među samim turskim vojnim zapovjednicima. Pravovremeno obavještavanje značilo je u pravilu i dobivanje bitaka. Među povjesničarima se dugo vremena nije mogao odgonetnuti razlog iznimnih vojnih uspjeha Žumberačkih uskoka,ali ta je nepoznanica uklonjena otkrivanjem dokumenata u ljubljanskom arhivu koji svjedoče o nevjerojatno organiziranoj mreži tajnih uskočkih suradnika koji su tijekom 16.st. iz Bosne u Žumberak dojavljivali povjerljive informacije o stanju i kretanju turske vojske. Uzmemo li arhivske dokumente iz 16.st. možemo zaključiti da je vojska Žumberačkih uskoka bila organizirana po svim vojnim pravilima. Uskoci su u Žumberku organizirani počevši od zapovjedništva, logistike,obavještajne službe, diverzanata-uhoda, redovnih vojnika pa sve do posebne ili elitne postrojbe konjanika koja je činila udarnu snagu cijele vojne organizacije. Broj elitnih konjanika tzv. „kraljevskih žumberačkih uskoka“ međutim nikada nije prelazio broj od stotinu osoba,dok je običnih vojnika (pješaka uskoka) znalo biti i do sedam stotina. Razlog je tome bio financijske naravi.
Stanko Zubović – uskočka granica
Vojnici pješaci nazivani samo „uskoci“ imali su naime niže plaće dok su konjanici bili puno bolje plaćeni. U elitnu postrojbu redovito su ulazili najsposobniji vojnici koji su stjecanjem statusa „kraljevskog žumberačkog uskoka“ dobivali i posebne povlastice vladara u vidu plemstva,visokih plaća i dodjele zemljišta. Dio „kraljevskih uskoka“ zbog iznimne hrabrosti iskazane u borbi s Turcima dobivao je i dodatne privilegije kao primjerice pravo na uvoz soli te pravo na lov i korištenje šuma. Najnoviji podaci iz arhivskim fontova daju nam cjelovitiju sliku o životu uskoka sa ovdašnjeg područja. Pred nama je svakako sustavno i temeljito istraživanje povijesti Žumberačkih uskoka sa područja Grabra stoga je i bitka kod Svete Jane iz 1592. godine važna za sagledavanje cjelovite slike povijesti ovog dijela Žumberka.
Na uskočkom groblju u Grabarku – svibanj 2017.
Osim toga od posebnog je značaja i uloga uskočke zadruge Bubanović iz Grabarka koja je imala zadaću vršenja službe zaštite porodice Erdody u Jastrebarskom. Uskoci sa područja Grabra u vojnoj povijesti Žumberka zauzimaju zasigurno posebno mjesto.
Napose treba istaknuti grabarske vojne zadruge Bubanović, Gvozdanović, Delivuk, Heraković i Višošević koje čine nukleus budućeg istraživačkog rada. Hrvatska povijesna znanost na žalost sve do sada nije posvećivala dovoljno pažnje Žumberačkim uskocima koji su stoljećima svojim vlastitim životima štitili stanovništvo Hrvatske i ovoga dijela Europe. Nadamo se da će vrijeme koje je pred nama otvoriti prostor za nove znanstvene radove na temu Žumberačkih uskoka. Napisao: Tomo Gvozdanović
Foto zapis:
__________________________
Zapis župnika Gvozdanovića o Uskocima
Vlč. Gvozdanović sa narodom u Dančulovićima
Vrijedni kaštanski župnik Petar Gvozdanović tijekom svoje službe zabilježio je mnoge događaje iz života Žumberčana. U Brašljevici (Brzovićima ) bila je starinska trošna kuća ,a Uskok Crni Juriša doveo je Brzoviće u Brašljevicu i po njemu imaju nadimak Jureši. Za vrijeme dolaska Crnog Juriše sa Brzovićima,a na mjestu gdje je sada Brašljevica bila je šuma. Ljudi su od drveća koje tu raslo sagradili kuće. Kad su Brzovići sagradili kuću I našli su njoj živa zeca ispekli ga i pojeli, a to je znak da će u toj kući cvasti svaka sreća. U toj se kući sastajalo staro i mlado za dugih zimskih večeri,a stari su pričali junačke priče o borbi Uskoka s Turcima, o krvavim bitkama, o teškoj borbi za krst časni i slobodu zlatnu. Za vrijeme pričanja djeca su od straha bježala na skute svojih majki. Još se čuva kod Janka Brzovića cijev stare puške kremenjače,a priča se da ju je sa sobom donio Crni Juriša. Držao sam je u rukama i kako je šutljiva i mrka,ali ponosna i neustrašiva. Kad bi ona lijepo znala pričati o tolikom slavnim i junačkim kreševima s nekrstom. Ej, dok je bila u rukama uskoka Crnog Juriše kako li je veselo i radosno poigravala…. Svećenik Gvozdanović zapisao je kako se u uskočko vrijeme u kaštanskom zaseoku Brdari nalazilo i groblje i vjerojatno drvena kapela posvećena sv. Marku. Nadalje piše i o drvenoj uskočkoj kapeli sv. Jakova na putu prema Visočama. Ovaj vrijedni svećenik pronašao je podatke kako je žumberački rod Rušnova u Žumberak doselio iz mjesta Bileća u Hercegovini. (Žumberački krijes 2017.)
admin: Petar Gvozdanović bio je župnik župe Kašt u Žumberku od 1930. – 1942.godine
___________________________________________
Zapis o vojničkom životu starih uskoka
Vojno konačište u Sošicama 1800.
U selu svake kumpanije podignute su stambene prostorije i ostale potrebite vojničke zgrade. Tu je bila kapetanija, stan za upravnog časnika, stan za doktora, kancelarija sa stražarnom, kasa, magazin za vojničku monduru, velika samo od stijena natkrivena zgrada, u koji su vojnici vježbali za nepogodna vremena. Doktorski stan u 11. kumpaniji bio je u Oštrcu u Čolnićevu dvoru. Da se što bolje red i disciplina u kumpaniji održi, te područno žiteljstvo što više i svestranije nadzirati, bile su u svakoj kumpanije i dvije oficirske štacije. U 11. kumpaniji bila je jedna u Sošicama, druga u Malincima, a u 12. kumpaniji u Mrzlom polju i druga u Kupčini. U štacijama je prebivao lajtman ili oberlajtman, kod svake štacije bila je ujedno i patrolana, gdje su boravili momci, koji su u patrolu odlazili. Oni su posluživali dotičnog časnika, raznoslili listove na teritoriju njegovog rajona i držali saobraćaj između štacija i kapetanije.
Osim toga dijelila se svaka kumpanija još na četiri frtalja (četvrti). Četvrtnjaci (Viertellmajstori) bili su isluženi, ugledniji podčasnici. Oni su strankama u svom području uručivali pozive i druge naloge. Kad je četvrtnjak pošao u službu, nosio je i svoj službeni znak. Taj znak bio je odeblji, visoki i tamno oličen štap, obrubljen na vrhu žutim plerasama. Četvrtnjak je ujedno pregledavao zadruge svoga područja i brinuo se da posvuda vlada red. Njega je kontrolirao štacijonsoficir, a ovoga dosta puta i sam kapetan. Stari Žumberčani su živjeli pod krutom vojničko stegom i njihov zadružni život odisao je vojničkim duhom. Bila je obvezna vojna dužnost, pa je svaki muškarac bio ujedno i vojnik. Desilo se da su mnogi i po dvadest godina bili pod puškom, dok ga neki drugi zadrugar nije zamjenio. S obizirom na veliku udaljenost od turske međe, ŽUMBERAČKI USKOCI su većinom na konju dolazili na svoju službu ( npr. stražarsko mjesto u Kordunu bilo je udaljeno oko 80 kilometara i sa sobom su donijeli i hranu i oružje…).
Tokom godine još su bili i vojne vježbe i dok su trajale vojnici su živjeli na račun države. Vojno vježbalište na Žumberku bilo je na budinjačkom polju. Stari Žumberčani ponosili su se svojim vojništvom, podnosli su sve muke i nevolje, te su stoljećima bila branitelji kršćanstva i granica Lijepe naše. ( Iz ostavštine biskupa Janka Šimraka)
Odlični tekstovi o ponosnoj našoj prošlosti.
Čuvajmo uskočku priču i običaje naših ponosnih predaka.
Vrlo poučni i dobri tekstovi,a naša povijest je bogata i ponosna.
Ove priče su uistinu zanimljive, svaka čast. Interesira me je li poznato koje obitelji su otkud došle. Moji su Kokoti sa Gornjeg Oštrca pa to istražujem. No, s obzirom da je moje prezime prilično općenito ne mogu zaključiti jesu li moji uopće bili uskoci.
Lijepo je pročitati ovakve junačke priče! Ipak, ostaje pitanje gdje su sablje tih naših slavnih uskočkih pradjedova? Što se dogodilo sa svim onim oružjem iz tih vremena?
Uskoci iz Žumberka branili su u najteže doba povijesti hrvatskog naroda “ostatke ostataka” stečen domovine Hrvatske. Svojom krvlju žumberački uskoci natopili su svaki pedalj hrvatske zemlje, a i na mnogim europskim bojištima su sudjelovali i to kao visoki časnici