Priča o Roganu iz Gudalja

radat 1970.

Dako Rogan iz sela Gudalji (zap. Žumberak) je nekoliko godina nakon završetka  Drugog svjetskog ratu otišao u Sloveniju, u Kranj. Bio je vrlo dobar radnik, a uz to u naponu mladosti. Pored rada u tvornici, radio je i privatno, poslije podne, subotom, nedeljom, čak i praznicima. Ovdje će se spomenuti tri zanimljiva događaja u vezi rada gosp. Dake.

1. Neki viši službenik zaposlen u uglednom poduzeću, zamolio je (po preporuci nekog prijatelja) Daku da mu iskopa 50 metara komunalnog kanala (gradio je kuću). Kanal je bio dubok 60 cm, širok 40 cm i dug 50 metara. Pošto tada (prije 50 godina) nije bilo bagera, glavni alati bili su lopata, kramp i svakako umješnost te dobra volja izvođača. Pogodili su se za neku cijenu, danas bi tome rekli »na ključ«. Dako se nije htio pogađati na sat jer je znao da je njegova produktivnost daleko od standardne. Kada je počeo kopati to je išlo brzinom malog bagera, tako da gazda skoro nije mogao vjerovati. U nekoj pauzi gazda mu je donio piće (vino i pivo) te ga upita: »Jesi li ti organiziran i jesi li u partiji?« Na to mu Dako odgovori da je dobro organiziran te da također radi i u partiji, ali je danas sam.

2. Daku je zajedno s dva brata unajmio jedan gostioničar za rušenje nekog poda koji je bio u derutnom stanju i samo je unakazivao lijepu okolicu oko gostione. Gostioničar se bojao tog rušenja, bilo je tu mnogo trulog materijala, čavali, i što je bilo najvažnije samo rušenje je bilo problematično za sigurnost izvođača. Međutim, Daku sa njegovom partijom ničeg nije bilo strah. Pogodili su se sa gostioničarom za cijenu, ali uz cijenu dogovoreno je još za svakog od njih po kranjska kobasica sa zeljem i dvije litre vina. Braća su počela raditi, rušiti, sortirati, odnositi i sve je završeno u najkraćem vremenu (gostioničar  je očekivao barem jedanput više vremena i mnogo problema). Pojeli su kobasice, popili vino, ali gostioničar nije htio platiti, pod izlikom da se on prevario i sl., te da je to bilo manje vrijedno i sl. Dako se s braćom samo pogledao, vidjeli su da gostioničar ima prislonjen novi bicikl kod vrata. Uzeli su bicikl za plaću. Kasnije su bicikl prodali za toliko da im je rad bio plaćen skoro trostruko.

3. 50 godina prošlog st. ljudi su po gradovima ložili još većinom s ugljenom. Dako je bio poznat po tome da je u vrlo kratkom vremenu mogao prebaciti i staviti s ulice u podrum veću količinu uglja. Blokovi, a i kuće bili su tako napravljeni da je bila neka odprtina kroz koju se bacao ugalj i drva i sl. s ulice u podrum. Dako je za to bio dobro osposobljen, imao je veliku lopatu, a fizičke kretnje su mu bile brze. Tako je Daku neko poslijepodne unajmila neka starija gospođa da joj prebaci ugalj s ceste u podrum. Dako se pogodio za cijenu i počeo raditi žureći se da što prije završi, jer ga je čekao još neki rad. Bio je gotov u nevjerovatno kratkom vremenu da gospođa nije mogla vjerovati. Pogledala je sve još jedanput i rekla da za tako malo vremena ona prebaci ugalj. »Dali Vi to ozbiljno mislite?«, pita Dako. Žena je rekla da, a Dako je bio principijelan i sav ugalj je prebacio natrag na ulicu i rekao joj: »E sada ne trebaš ništa platiti.« Uzeo je svoju lopatu i otišao. ( Glasnik Žumberčan br. 33)

Ovaj unos je objavljen u Uncategorized. Bookmarkirajte stalnu vezu.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

Možete koristiti ove HTML oznake i atribute: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>