Poznati Žumberčani

Tadija Smičiklas, Nikola Badovinac, Vid pl. Gvozdanović, Janko Šimrak, Milan Herak, Marko Hranilović, Miroslav Peris, Petar Petretić, Simeon Čučić, Josip Šintić, Doktor Vranešić, Franjo-Krsto Delišimunović, Petar Skok, Božidar Magovac i Milko Popović

___________________________________________________

TADIJA SMIČIKLAS

 tasdija-sm1Tadija Smičiklas Hrvatski povjesničar rođen je u Reštovu kraj Sošica 01.10.1843.godine. Osnovnu školu pohađao je u Sošicama,a nakon toga odlazi u grkokatoličko sjemenište na Gornji Grad koje je duhovni i kulturni centar nas Žumberčana, gdje Tadija završava( šest godina gimnazije). Kasnije pohađa Bogoslovni fakultet,ali ga napušta na drugoj godini i odlazi u Prag i Beč na studij povijesnih znanosti. Nakon završetka studija neko vrijeme bio je profesor povijesti u Rijeci, a od 1873. godine radi kao prfesor u Zagrebu. Godine 1879. Smičiklas izdaje ˝Poviest Hrvatske˝ drugi dio, a priprema i za tisak prvi dio koji je izdan 1882.godine. Kao četrnaesti rektor Sveučilišta u Zagrebu Tadija Smičiklas ostat će kao osoba koja je svojim radom,talentom odgovorno obavljao dužnosti i kao takav postao predsjednik Matice Hrvatske.

140611_clip_image004U Reštovu 07.06.2014. otkrivena je bista Smičiklasu,a koju su otkrili akademik Kusić, rektor Bjeliš, gradonačelnik Bandić i uskokinja Alenka. Biskup Kekić je obavio blagoslov biste.

Tijekom svoga života uvijek je pomagao rodni Žumberak. Kao znanstvenik i stručnjak Smičiklas je snažno istaknuo ideju ustavnosti i državnog kontinuiteta hrvatskog naroda, od najstarijeg vremena. Iza Tadije ostala su brojna pisana djela u povijesti Hrvatske i Žumberka. U svojim djelima opisuje doseljenje svojih predaka Uskoka iz područja Cetinske krajine,Hercegovine i dijela Bosne i Senja koji su stali u obranu katoličanstva od Turske sile. Car Ferdinand dao je povlastice uskocima na Žumberku koji su bili ratnici,ali nikad i kmetovi. Prvi Uskoci na Žumberk dolaze 1530.godine a zadnji 1617.godine iz Senja poslije Madridskog sporazuma. U svom pisanom dijelu Tadija Smičiklas navodi ˝Uskoci su junaci koji su s turskog zemljišta izbjegli u Senj da ostanu u kršćanskoj vlasti i da oni i njihova djeca ostanu u ˝Isusovoj vjeri˝.

Također dalje spominje prezimena Badovinac, Bulić, Delivuk, Garapić, Gvozdanović, Hranilović, Jurić, Stipanović, Radić, Lasić, Kordić, Šimrak, Delišimunović, Šajatović… koji su zbog hrabrosti dobili odlikovanja i plemstva koja su pokazali u borbi protiv Turaka. U bici kod Siska Petar Erdody uskočki kapetan došao je s 500 Uskoka i izvojevao pobjedu kršćanskoj vojsci 1593.godine. Ovaj istaknuti promicatelj hrvatske nacionalne svijesti umro je 08.06.1914. godine i pokopan je na Mirogoju.

________________________________________________________

nbhNikola Badovinac (Badovinci, 24. travnja 1828. – Kandija kraj Novog Mesta, 20. studenog 1902.), hrvatski financijski stručnjak i političar. Završio je pravo u Zagrebu te radio u Zemaljskoj upravi za BiH. Utemeljitelj je financijske službe, osnivač i predsjednik Zamaljskog vijeća za vjerske poslove. Nakon umirovljenja 1881. godine vraća se u Zagreb i postaje saborski zastupnik Nezavisne narodne stranke. Od 1885. do 1889. godine, bio je gradonačelnik Zagreba te je proveo više važnih prometnih i komunalnih zahvata u gradu. Ovaj glasoviti Žumberčan je za vrijeme svog mandata napravio slijedeće: započinje gradnju arkada na mirogoju, Hrvatskog narodnog kazališta, umjetničkog paviljona,dovršava glavni kolodvor u Zagrebu,uvodi tramvaj, počinje se graditi uspinjača, gradi se glavna pošta… Godine 1896. proglašen je počasnim građaninom Zagreba i dodijeljena mu je plemićka titula.

Nikola Badovinac završio je osnovnu školu u Žumberku(Kašt i Sošice) i nakon toga otišao u Zagreb i za vrijeme školovanja bio u grkokatoličkom Žumberačkom sjemeništu koji mu je bio drugi dom . Kao bistri đak brzo je sve naučio i napredovao dalje u životu i uvijek kasnije rado navraćao u sjemenište. Nakon smrti oca , Nikola Badovinac se povlači na očev imetak u Radovicu, na granici Hrvatske i Slovenije. Živi na relaciji Žumberak, Zagreb i Šušak gdje mu je kći bila Jelka pl. Badovinac udata Ružić. Umro je 1902.god. i pokopan je na groblju Majke Božke Trsatske. Godine 2002. na crkvi sv. Nikole u Badovincima u Žumberku otkrivena mu je spomen ploča.
__________________________________________________________

Vid pl. Gvozdanović

Fedmaršal Vid pl. Gvozdanović rodio se 12.lipnja 1738. god. u Brezovcu(Pavlanci), župa Grabar u Žumberku. Vidovi roditelji su bili poručnik Petar i majka Magdalena rođ. Milaković. Vid je imao tri brata: Pavla, Mihajla i Danijela. Svoje djetinjstvo je proveo u zaseoku Pavlanci i uvijek je rado kasnije navraćao u svoj rodni zaseok do majke, braće i rodbine razasute po župama Grabar i Mrzlo polje. Od rane je mladosti Vid volio jašiti na konji i igrati se sa sabljom i rado slušao priče iz slavne prošlosti svojih pređa iz roda Gvozdanović. Kad mu je bilo 14 godina otišao je kao vojnik dobrovoljac u Varaždinski konjački kor. Tu je proveo pune 4 godine. Kao 18- godišnji mladić,vojnik-dobrovoljac odlazi s varaždinskim husarima u rat(1756-1763.), a koji se najviše vodio u Češkoj,Saskoj,Šleskoj. Bavarskoj i Prusiji.Sedmogodišnji rat je očeličio Vida i koji se proslavio u više bitaka sa hrabrošću i ratničkim lukastvom.Iz rata se vrato sa činom natporučnika i oženio se sa 1764. god. za Ivanu Majerhofer pl. Grunbihel. U braku su imali troje djece : Antun, Ivana i Vid.

Major Vid pl. Gvozdanović, major husarske pukovnije u Karlovcu i njegovi rođaci su 1770.god. zamolili caricu Mariju Tereziju da im potvrdi njihove postojeće posjede u Grabru na Žumberku.Carica je to učinila 31.12. 1770.god. i iz nje se vidi kako je austrijski car Ferdinand I izdao 1535.god. darovnu pismu Resanu Šišmanović za posjed u Grabru. Šišmanovići su kasnije se prozvali Gvozdanović.Major Vid Gvozdanovićje 1773. god. unaprijeđen u čin potpukovnika. Na bečkom dvoru dobro su znali za junačka djela što ih je Vid Gvozdanović učinio i zbog toga ga promaknuli u čin pukovnika Slavonske konjaničke pukovnije. Carica je Gvozdanovića ukrasila i viteškim križem Reda Marije Terezije(19.5.1779-god.),a kasnije i barunsko dostojanstvo kraljevine Ugarske i njoj pridruženih zemalja.carica je odredila da barunska čast prelazi po redu prvorodstva, tj. od baruna Vida na njegovog prvog sina(Antuna). Vid Gvozdanović je postao omiljeni zapovjednik i vrli rodoljub i njemu u čast su spjevane i pjesme. Pukovnik Gvozdanović je 02.09.1788.god. napao turski logor kod Bosanske Gradiške i zauzeo ga nakon sedam dana.Kao nagradu dobio je novi čin general-majora i zapovjednika tvrđave i područja oko Stare Gradiške.

U prvom koalicijskom ratu protiv Francuske zapovijedao je na početku brigadom, a kako je 20. prosinca 1793. unaprijeđen u čin podmaršala, dobio je ubrzo zapovjedništvo divizije. Iako se mnogo puta istaknuo tijekom ratovanja od 1792. do 1795., proslavio se u okršaju kod Handschuhsheima, sjeverno od Heidelberga, 24. rujna 1795. Za veliki pothvat kod Handschuhsheima odlikovan je Gvozdanović Komanderskim križem Reda Marije Terezije koji mu je dodijeljen na 35. promociji 2. listopada 1795. Podmaršal Gvozdanović umirovlje je 1797. godine i vrijeme nakon umirovljena provodi u Žumberku. Umro je 13. kolovoza 1802. god. u svom dvoru u Čeićima (Grabar), a pokopan je u grkokatoličkoj crkvi sv. Ivanu u Grabru.

God.2006. otkriven je spomenik slavnim sinovima koji potječu iz župe Grabar. Uskočki sinovi: Vid Gvozdanović, biskupi Silvestar Bubanović i Biskup Janko Šimrak dobili su spomenik koji su zaslužili,a mlađe generacije trebaju čuvati njihova djela. Obitelj Gvozdanović dale je niz istaknutih ličnosti, a o kojima će biti još pisano.

Izvor podataka:Žumberački kalendar(1967. i 1968. god.) od M. Predović

_______________________________________________________

BISKUP JANKO ŠIMRAK

jankoDr.Janko Šimrak rodio se 29.svibnja 1883. godine u selu Šimraki,Žumberak. Pučku školu pohađao je u Mrzlom Polju,a gimnaziju kao pitomac grkokatoličkog sjemeništa u Zagrebu. Prve dvije godine bogoslovije studirao je na zagrebačkom fakultetu,a onda odlazi na studij u Innsburck, gdje 28.svibnja 1910. godine stječe doktorat. U svojem bogatom književno-povijesnom radu napisao je niz djela posvećenih povijesti žumberačkih uskoka i grkokatoličke crkve. U periodu od 1931.-1937. godine izdao je kalendara,godišnjaka, koje nazivamo ˝Spomenicima˝. Bio je osnivač Društva Žumberčana 1934. godine te urednik novina koje su izlazile do kraja 1940. godine. Biskup Šimrak 1934. godine inicira akciju oko postavljanja spomen ploče hrvatskom povjesničaru Tadiji Smičiklasu u mjestu Reštovo kraj Sošica. Dr. Janko Šimrak bio je direktor jedinog prijeratnog katoličkog lista “Hrvatska Straža”.

Na bogoslovnom fakultetu u Zagrebu djelovao je kao profesor istočnog bogoslovlja od 1924.godine. U teškim vremenima 1942. godine imenovan je biskupom križevačke biskupije. Godine 1919. osnovana je Hrvatska pučka stranka, a Šimrak je izabran u vrhovno vijeće.Zbog svega što je postigao kao biskup, političar,povjesničar, novinar i hrvatski domoljub nije bio omiljen novim vlastima te ga hapse i zatvaraju već 12.svibnja 1945.godine.Prvu noć bio je zatočen u Križevcima,a nakon toga prebačen u Zagreb u prostorije OZNE. Ima naznaka da je tokom zatočeništva bio trovan,a tokom mjeseca kolovoza nalazi se u bolnici u Vinogradskoj ulici budno čuvan od straže. Biskup Šimrak umro je 9.kolovoza 1946. godine u Križevcima, gdje je i sahranjen u kripti katedrale.Tokom rata na svirep način pogubljena su mu tri nećaka.

OLYMPUS DIGITAL CAMERAOd 2002.godine, zaslugom velečasnog Vranešića, u Šimrakovoj rodnoj župi sv. Ivana u Grabru nalazi se spomen ploča biskupu i njegovim stradalim svećenicima u ratu.

_______________________________________________________

 

Akademik Milan Herak

Herak Akademik Herak rodio se 5. ožujka 1917. u Brašljevici na Žumberku. Osnovnu školu pohađao je u Kaštu, a Klasičnu gimnaziju u Zagrebu. Diplomirao je prirodne znanosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1941., gdje je 1943. doktorirao geologiju. Od 1942. do 1943. stručno se usavršavao na Sveučilištu u Beču, a zatim je do 1952. radio u Geološko-paleontološkom muzeju u Zagrebu. Od 1952. do 1958. radio je kao docent na Tehničkom fakultetu (danas Rudarsko-geološko-naftnom fakultetu), a od 1958. do umirovljenja 1982. kao profesor na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu (PMF). Od 1958. do 1974. bio je predstojnik Geološko-paleontološkog zavoda, a od 1964. do 1966. i dekan PMF-a.  Od 1963. bio je dopisni, a od 1973. redoviti član Akademije kojoj je od 1975. do 1978. bio potpredsjednik. Od 1986. do 1989. bio je tajnik Razreda za prirodne znanosti. Akademik Milan Herak od 1977. je bio dopisni član Austrijske akademije znanosti, a od 1991. i Slovenske akademije znanosti i umjetnosti. Od 1977. bio je i dopisni član Srpske akademije nauka i umetnosti, do 1991. kada je otkazao članstvo. Professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu postao je 2001.

Kao geolog, akademik Herak bio je jedan od najboljih svjetskih poznavatelja fenomena krša i svojim je radom bitno pridonio rješavanju hidroenergetskih problema u kršu Hrvatske. Kao ekspert FAO-a i UNESCO-a sudjelovao je u istraživanju hidrogeologije karbonatnih stijena na području Sredozemlja, Kariba (Jamaika) i u Iranu. Objavio je 226 znanstvenih i stručnih radova i knjiga u području paleontologije, regionalne geologije i geotektonike, geologije i hidrogeologije krša i bio autor prvih cjelovitih udžbenika na hrvatskom jeziku koji se i danas koriste u nastavi geologije, paleontologije i paleobotanike. Knjigom Karst (1972., suurednik Victor Timothy Stringfield) predstavio je nove znanstvene spoznaje o kršu Hrvatske. Akademik Herak predavao je više kolegija iz područja geologije i paleontologije na fakultetima Sveučilišta u Zagrebu, Sarajevu i Beogradu. Na PMF-u je uveo nove kolegije Paleobotanika, Geologija krša i Regionalna geologija s geotektonikom, a na Tehničkom fakultetu kolegije Inženjerska geologija s hidrogeologijom. Na PMF-u je 1960. osnovao poslijediplomski studij iz geologije. Za svoj rad primio je brojna priznanja, među njima i Red Danice hrvatske s likom Antuna Radića 1997. i Red Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića 2012. Akademik Herak preminuo je 26.04. 2015. u Zagrebu i pokopan je na Krematoriju 29.06.,a obred pokopa vodio je biskup Kekić.

_________________________________________________________

Marko Hranilović i njegova obitelj


Ovaj hrvatski domoljub rođen je 12.12.l908.godine u Zagrebu, te se već kao gimnazijalac aktivno uključuje u pravaški pokret. Nakon atentata na masona Schlegela, koji je bio pobornik diktature kralja Aleksandra uhićen je Marko sa cijelom grupom mladih Hrvata. Nakon suđenja on i Matija Soldin osuđeni su na smrt vješanjem. Marko je obješen 25.rujna 1931.godine, a umro je s riječima “Živila Hrvatska”. Pokopan je u Sošicama, a njegov grob je uvijek bio okićen cvijećem od njegovih rođaka i susjeda iz Sošica. Godine 1961.godine sestra Marija,ekshumirajući oca, koji se također zvao Marko, ekshumirala i brata, te ga uz dosta muke prenijela u Zagreb, na Mirogoj. Sestra Marija bila je više puta osuđivan zbog svojeg djelovanja, a neko vrijeme zajedno sa majkom internirana u Sošice. Stanko Hranilović rođen je 1906.godine i bio je novinar, te vrsni poznalavac njemačkog jezika i istaknuti hrvatski domoljub. U emigraciju je otišao 1928.god., a vratio se u petom mjesecu 1941.god. Za vrijeme rata obavljao je važne dužnosti u novoj Hrvatskoj, te imao vlastitu knjižaru. Nakon rata uhićen i pogubljen je u mjesecu svibnju 1945.god.

Marija Hranilović umrla je 2000.god. i pokopana je na Mirogoju, gdje su se od nje oprostili prijatelji i rodbina. Gospođa Kaja Pereković u ime političkih zatvorenika odrzala je dirljiv govor, a u ime svećenika tadašnji rektor Nino Kekić. Hrabra i ponosna Marija ostala mi je u sjećanju kao velik borac za Hrvatsku, a u svojim sjećanjima ona je uvijek nosila braću Marka i Stanka, te molila Boga za njihove duše. Često je s ponosom isticala  da je ponosna Žumberčanka,uskokinja,Hrvatica-grkokatolkinja i svake je godine zvala na blagoslov stana u Ogrizovićevoj rektora Kekića. Čuvajmo uspomenu na Mariju i njezinu braću, a oni su bili svjetionici vjere i borbe u teška vremena.

marko hrU Sošicama 15.01.2011. otkrivene ja spomen ploča Marku

Svake godine se održava misa za obitelj Hranilović 25.rujna u žumberačkom grkokatoličkom sjemeništu u Zagrebu.

_________________________________________________________________________________________________________

Miroslav Peris

pilotPrije dvadesetak godina bila je ugrožena tek mlada Hrvatska država.Kao i tijekom povijesti Žumberčani se nisu oglušili na zov ranjene Domovine nego su hrabro i ponosno stali na branik hr. Mnogi su ranjeni, a u obrani mnogi naši Žumberčani- Uskoci položiše i svoj život. Od 1530.god. hrabri i ponosni Žumberčani stoje na braniku svoje Hrvatske, a takav je bio i pukovnik Miroslav Peris, pilot Hrvatskog ratnog zrakoplovstva. Ovaj junak rođen je 01.veljače 1961.godine od ponosnih roditelja Ilije i Dragice rođene Boić koji su iz Sošica. Miroslav je završio osnovnu školu u Karlovcu, a srednju zrakoplovnu u Mostaru. Zvanje vojnog pilota usavršio je u Puli i Zadru.Bihać mu je bilo prvo radno mjesto i bio je najbolji đak u svojoj klasi. U Karlovcu se oženio Snježanom rođenom Vučić i iz tog braka se rodio sin Ivan.

Kada je u Hrvatskoj započeo rat,većina hrvatskih pilota nastojala je prijeći na hrvatsku stranu. Miroslav je bio jedan od tih i prešao je 1991.god., te se stavio na raspolaganje Hrvatskom ratnom zrakoplovastvu. Kobnog jutra 14.rujna 1993.god. Miroslav se javlja dragovoljno za akciju protiv agresora, koji je tih dana slao smrtonosne projektile po Sisku,Zagrebu i Karlovcu. Vraćajući se s borbenog zadatka njegov zrakoplpv nažalost bio je pogođen i život mladog i hrabrog hrvatskog pilota se ugasio. Uz visoke počasti ovaj hrabri Uskok s najvišim časničkim kadrom HRZ-a i mnoštvo rodbine i prijatelja pokopan na hrnetićkom groblju u Karlovcu. Ispraćaj posmrtnih ostataka ovog hrvatskog viteza predvodili su grkokatolički svećenici Nino Kekić, Mile Vranešić ,Željko Pajić i rimokatolički župnik Marko Dujam.

PERIS_26_05_2012_5U Sošicama 26.05.2012. godine otkrivena je bista pilotu Miroslavu,a svečanosti je prisustvovao ministar branitelja RH Predrag Matić i koji je sa Milanom Peris( brat od Miroslava) otkrio bistu

___________________________________________________________________________________________________________

Biskup PetretićPetar Petretić, biskup rodio se 1604 god. i to po nekim podacima u Sošicama.Zagrebački biskup Petar Domitrović doveo ga je u svoj dvor i školova ga. Kasnije je studij nastavio u Beču 1629., a god. 1632. imenovan kanonikom i poslije smrti Nikole Dianeševića imenovan je upraviteljem (kuratom) Hrvatskog kolegija u Beču. Od 1635. do 1637. je upravitelj (prefekt) zagrebačkog sjemeništa, 1640. postaje arhiđakon kalnički; 1643 prepošt. Car Ferdinand III. imenovao ga je 1648.god.zagrebačkim biskupom,a papa Inocent X. potvrdio je iduće godine njegovo imenovanje.

Kao biskup stekao je velike zasluge, utemeljivši školu za vezenje, kojoj bijaše na čelu Nijemac Jakob Wolfgang Stoll. Iz ove škole potekoše remek djela crkvenog ruha, pa i prekrasno vezivo za sv. Grob, koje se još i danas rabi u zagrebačkoj stolnoj crkvi, navodi se 1925. g. u biografiji biskupa P. Petretića, u poznatoj knjizi “Znameniti i zaslužni Hrvati” 925-1925. Biskup Petretić,budući da je porijeklom iz Žumberka,mnogo se bavio i pitanjem grkokatolika u Hrvatskoj.Stari su plemići u Žumberku bili Petretići u Hartju(župa Kalje),a od tih potječe učeni zagrebački biskup.

Kao Žumberčanin osobito se zalagao za što uspješniju provedbu crkvenog zajedništva,a napisao je dvije rasprave važne za povijest unijatske biskupije u Križevcima. «Historia Valachorum in confiniis regni Sclavorum degentium…» i «Relatio de episcopatu Svidnicensi…» (1667), obje rukopis.u svom biskupskom dvoru uzdržavao je siromašnije studente i hranio mnoge zagrebačke siromahe. Glavno mu je dijelo “Szveti Evangeliomi…”iz godine 1651.Prvi je to Evanđelistar na hrvatskom jeziku u Zagrebačkoj biskupiji. God. 1667. imenovan je kaločkim nadbiskupom,a preminuo je 12. 10. 1667. i pokopan je u svetištu katedrale ispred oltara sv. Luke.

M. Predović(Žumberački kalendar)

__________________________________________________________________________

Josip Šintić

Josip Šintić rođen je u Gornjoj Vasi 08.rujna 1852 god., a njegovi roditelji su bili Janko i majka Mara rođ. Dragozet. Bio je odgojen u vojničkim školama i svršio je vojnu akademiju u Bečkom Novom Mjestu i kasnije Ratnu školu u Beču. Kao časnik služio je kod raznih pukovnija. Kao pukovnik bio je zapovjednik 25. domobranske pješačke pukovnije u Zagrebu. Godine 1912. dodjeljen mu je čin i naslov podmaršal. Pokojni Josip Šintić živio je i djelovalo u Hrvatskoj u vrijeme zloglasnog bana Khuen-Hedervarya. Bio je u stalnoj vezi sa domovinom, a osobito s rodnim Žumberkom. Pukovnik Šintić bio je skroman, dosljedan i uporan narodni borac . U najtežim prilikama sačuvao je narodnu svijest i vjeru u bolju budućnost države Hrvatske. Umro je u Zagrebu 13.02. 1921.god., a danas njegovi potomci žive u Žumberku, Samoboru i Zagrebu i rado se sjećaju svog velikana.Bilo bi dobro kad bi se otkrila spomen-ploča ovom velikanu Žumberka i to u njegovom rodnom mjestu.

___________________________________________________________

DOKTOR VRANEŠIĆ

vrdr-241x300Liječnik Đuro Vranešić rodio se 25.11.1897. u mjestu Dragoševci na Žumberku u grkokatoličkoj obitelji, koja je dala ugledne pravnike, liječnike, posjednike i svećenike, poznate širom Hrvatske. Jurin otac, Danijel, i majka Marta, rođ. Badovinac, od malih nogu odgajali su ga da pošteno živi, da bude najbolji u školi te da što više nauči o crkvi i povijesti svog naroda. Nakon završetka pučke škole u Žumberku, odlazi u Zagreb, gdje u Žumberačkom grkokatoličkom sjemeništu završava gimnaziju.

Nakon završetka gimnazije, upisuje studij medicine, koji završava 1922. u Zagrebu i tijekom studija specijalizira psihijatriju. Nakon svršetka studija medicine, zapošljava se kao liječnik u Zagrebu. Kao mladi intelektualac, pristaša je HSS i često u gostionici svog brata(Ilije),podno Kaptola okuplja žumberačke intelektualce i svoje poznate i priznate zagrebačke liječnike. Jure Vranešić 1937. otvara privatni sanatorij u Zagrebu na Zelegaju, koji je bio rijetkost u ovome dijelu Europe. Sanatorij gospodina Vranešića bio je dobro opremljen i pružao je kvalitetne usluge svojim koristnicima. U sanatoriju je bio i liječen ugledni hrvatski prvak Mile Budak, nakon samoubojstva svoje supruge. Neposredno prije početka rata, liječnik Vranešić bio je izabran za predsjednika Hrvatske liječničke komore.

Politički je bio jako blizak sa HSS i bio je kućni prijatelj s Vladkom Mačekom. U njegovom stanu 3.4. 1941. njemački posebni izaslanik Veesenmayer drži sastanke s pristašama HSS i dužnostnicima Banovine o stvaranju neovisne Hrvatske. Nakon proglašenja NDH, imenovan je 12. travnja članom Hrvatskog državnog vodstva, koje djeluje do povratka Pavelića u Zagreb. Tokom rata je u svom sanatoriju skrivao i spasio život Miroslavu Krleži,Antunu Augustinčiću i nizu uglednih hrvatskoh židova. Prijateljevao je s njemačkim opunomoćenikom u NDH, Glaiseom von Horsteuanom. Tijekom 1943. na kratko vrijeme odlazi u Austriju (Salzburg)zbog nekih drugačijih gledanja na probleme tadašnje hrvatske države od gledanja poglavnika Pavelića. Na Badnjak iste godine vraća se u Hrvatsku, te se tada nastanjuje u Samoboru, gdje je i dočekao kraj rata. Kraće vrijeme poslije rata vodio je sanatorij, a onda je uhićen od tadašnjih vlasti.

Na prvoj razpravi, 16. rujna 1945. pred Okružnim sudom u Zagrebu, nakon svjedočenja desetorice uglednih intelektualaca u njegovu korist, oslobođen je, ali ne i pušten. Već sutradan, nakon tužiteljeve žalbe, osuđen je na 20 g. robije, ali ni takova odluka nije zadovoljila vlast, tj. tužitelja, koji 7. prosinca 1945. izriče smrtnu osudu pred Vrhovnim sudom. Vranešićevu žalbu uložio je Ustavotvornoj skupštini FNRJ odvjetnik Ivo Politeo, ali je žalba odbijena i osuda je izvršena 13.01. 1946. Miroslav Krleža je također intervenirao da se spasi doktor Vranešić, ali nažalost bezuspješno. Iza Đure Vranešića ostala supruga Antonija, koja je također bila liječnica. Pokojni Đuro u sretnom braku sa suprugom Antonijom imao je sina Krešimira, koji je danas ugledni zagrebački doktor medicine, nastavljajući obiteljsku svijetlu tradiciju. □

Napisao-Milan Radić- Ilas(pol.zat.br.65 ,1998.god)

U Jutarnjem listu (od 06.11.2011.)je počeo izlazi feljton o doktoru Vranešić, a knjigu o dr. Vranešiću “Čovjek iz Krležin mape” je napisao M.Gavrovića u izdanju Novog Libera i može se kupiti za 120,oo kn.

__________________________________________________

Filozof- Simeon Čučić

ćšSimeon Čučić rođen je 14.11. 1784. god. u Pećnom, Žumberak. Bio je grkokatolički svećenik,doktor filozofije na zagrebačkoj Kraljevskoj akademiji znanosti. Čučić je škole pohađao kao sjemeništarac grkokatoličkog sjemeništa u Zagrebu.Godine 1807. imenovan je za profesora grčkog jezika,a 1808. god. postao je redoviti profesor filozofije na Filozofskom fakultetu.Četri godine kasnije postaje perfekt sjemeništa. Njegova dijela koja je izdavao i službe koje je obavljao donijela su mu autoritet vrlog muža. U svojim izlaganjima bio je sustavan, jasan, lagan za shvaćanje, pravedan,u poimanju izoštren i dostojanstven.Dr Čučić je bio ugledni hrvatski filozof,a mnoga su mu djela ostala u rukopisu,a nažalost ona su uglavnom izgubljena, naročito hrvatska djela. Neprocjenjiva je šteta što su izgubljene Hrvatske pjesme koje su sigurno postojale jer ih spominje poznati kajkavski pisac i sastavljač prvog stoljetnog kalendara na hrvatskom jeziku ,Tomo Mikloušić.

Kako u svemu,tako i u zauzimanju stavova prema Kantovoj filozofiji, Čučić je veoma umjeren. U osvitu hrvatskog narodnog preporoda vidnu ulogu je odigrao sveučilišni profesor Čučić iz Žumberka. On je svojim hrvatskim pjesmama i popularnom filozofijom snažno utjecao na mladež koja se je oduševila ilirskim,preporodnim idejama.Ovaj učeni Pećanac-Žumberčanin i uvaženi profesor umro je u Zagrebu 27.11.1828.godine. Pokopan je na gornjogradskom groblju sv. Juraj .Kod osnivanja središnjeg groblja, Mirogoj kasirano je groblje sv. Juraj,a kao i mnoga druga župna groblja. Tom zgodom zatro se i sam spomen na grob dr. Čučića. Žumberčani koji imaju korijen iz obitelji Čučić trebaju se sa ponosom sjećati ovog velikog čovjeka i čuvati uspomenua na velikog filozofa,a koji je napisao mnoga poučna djela u svom kratkom životu.

____________________________________________________________

FRANJO-KRSTO DELIŠIMUNOVIĆ

uskocke-povelje1Franjo Delišimunović-Koren prvi sa lijeva; čuvar povelje obitelji Delišimunović, Petričko selo 1986.god.

Franjo Krsto Delišimunović od Kostanjevca i Radojčića sin je uglednog plemića Janka Jelačića i posinaka (1676) Krste baruna Delišimunovića. Po smrti svog oćuha baštinio je imanje Turan. Franjo Krsto posvetio se vojničkom životu. Postao je 1695. kapetan u Sredičkom,zatim zapovjednik kupske i prekogorske Krajine i potkapetan kraljevstva hrvatskog, a 1702. Zapovjednik Gornjeg polja, Glinske i Planinske Krajine. Franjo Krsto postao je 1705. pukovnik i zapovjednik Kostajnice. Odigrao je značajnu ulogu u ovom dijelu Krajine gdje je budno pazio na kretanje Turaka. Grofovsku je čast postigao 17.04. 1708. Kada je 11.03. 1712. HRVATSKI SABOR u Zagrebu zaključio hrvatsku pragmatičnu sankciju o ženskom nasljedstvu kuće Hasburg, bio je Franjo Krsto izabran u poslanstvo koje je trebalo poći u Beč i predati zaključak na potvrdu caru, ali je Franjo Krsto umro 02.05.1712. Franjo Krsto Delišimunović bio je oženjen udovicom Barbarom Sidonijom Peranskom, vlasnicom imanja paraduša, drežnika, trešćena i Brrloga. Barbara je po smrti muža Franje Krste baštinila turan. Barbara je umrla bez potomaka. Sva svoja imanja ostavila je zagrebačkom kaptolu utemeljevši zadužbinu za sebe i svog muža.

Literatura: Dr Ivan pl. Bojničić; Der Adel von Kroatien und Slavonien, Nurberg 1899.

_______________________________________________________________

Petar Skok


Petar Skok (Jurkovo Selo na Žumberku, 1. ožujka 1881. – Zagreb, 3. veljače 1956.), hrvatski jezikoslovac, jedan od najuglednijih svjetskih stručnjaka za onomastiku.Izgubivši rano oca bio je prisiljen boriti se kroz život i tako pokazati svoju nadarenost i postati veliki učenjak.

Od 1892. do 1900. pohađao Kraljevsku realnu veliku gimnaziju u Rakovcu kod Karlovca. Na sveučilištu u Beču, (1900. – 1904.) studirao romansku i germansku filologiju. U Beču je položio profesorski ispit (1905.). Kao srednjoškolski profesor službovao u Banjoj Luci, bio bibliotekar Zemaljskoga kraljevskog muzeja u Bosni i Hercegovini. Od 1919. do umirovljenja djelovao u Romanskom seminaru Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. Pisati je počeo kao gimnazijalac. Bavio se književnom kritikom (pseudonim P. S. Mikov). Poslije se potpuno posvetio jezikoslovlju, prije svega romanistici. Iznimno plodan autor (preko 500 objavljenih radova), član brojnih inozemnih i domaćih akademija i učenih društava. Pored romanističkih i općejezikoslovnih tema obrađivao hrvatske govore, romanske utjecaje na hrvatskom jezičnom području, hrvatske turcizme i povijest Slavena. Kao organizator Petar Skok je prvi uveo studij romanske lingvistike u Hrvatskoj i vodio ga od 1917.god. Na njegov su prijedlog danas organizirani oonomastički odbori i komisije za proučavanje imena mjesta i osoba.

U rukopisu i nedovršen ostao je njegov etimološki rječnik, koji je izdan postumno u 4 sveska pod nazivom “Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika”, 1971.-1974., i koji predstavlja do sada najopsežniji hrvatski etimologijski rječnik (preko 10.000 natuknica). U jesen 1952. god. Petar Skok je prvi put osjetio pojavu želučanog raka i nakon operacije 1953.god. nastavio se boriti sa opakom bolešću, a bitku je izgubio 3. veljače 1956.god. Svojim neumornim rado stekao je veliku slavu i izvan zemlje i danas nema članka o linvistici u kojem se ne spominje ovaj veliki Žumberčan.
____________________________________________________________________________________________________
Božidar Magovac
Božidar Magovac,novinar i političar, jedan je u nizu tragičnih ličnosti koje su davale legitimitet partizanskom pokretu, da bi nakon rata bile odbačene i sudski proganjane.Taj predratni HSS-ovski aktivist na zasjedanju AVNOJ-a u Jajcu je bio izabran za potpresjednika, ali je već 1944.god. bio stavljen u kućni pritvor na otoku Visu, da bi 1948.god. bio upućen i na šestogodišnje tamnovanje. Magovac je rođen 13.10.1908. god. u Zagrebu, a potječe iz stare, hrvatske, grkokatoličke-žumberačke obitelji. Godine 1928. oženio se s Nadom Šarinić, a vjenčani kum mu je bio doktor Vlatko Maček.Osnovnu školu polazio je u Petrinji,gimnaziju u Karlovcu, a studirao je u Zagrebu.Bio je izdavač i urednik “Zlatnog klasa”,”Seljačke sloge” i dr. listova, a i suradnik znamenite biblioteke “Sabranih dijela Antuna Radić”. Mnogo je bio angažiran kao političar i pobornik HSS.Kada je prišao partizanima htio je opčuvati stranački identitet HSS-a i kroz kratko vrijeme zbog svog radićevskog hrvatstva je bio prvo marginaliziran,zatim i ušutkan i zatvoren. Razlozi Magovčeva razlaza s predstavnicima nove vlasti nisu samo bili ideološki i stranački, već su se ticali i ustrojstva poslijeratne Jugoslavije. Naime, on je bio jedini predstavnik drugog zasjedanja AVNOJ-a koji je za govornicom tvrdio da je jedino rješenj za opstanak te višenacionalne države njeno pretvaranje u konfederalnu zajednicu. Takav stav i ideja nije bila po volji visokih dužnosnika i zato je bio proganjan i osuđivan.

Na zasjedanju ZAVNOH-a ,19. lipnja 1943.Magovac potpisuje izjavu kojom određuje uvjete suradnje pristaša HSS-a i partizana. Između ostalih spominje načela:narodnu suverenost,samoodređenje, slobodni seljački dom,slobodu sastajanja, tiska,slobodu vjere i prosvjete. Partizani Magovca odstranju poslije sporazuma Tito-Šubašić, preko kojeg Tito dobiva priznanje zapadnih saveznika za svoj pokret. Magovac se iz zatvora vraća 1953. god. i narušenog zdravlja i umire 24. siječnja 1955.god. On, Božidar Magovac, bio je korak ispred ostalih i obzor mu je bio širi i dalji od svojih suvremenika.

_________________________________________________________

Jezikoslovac Milko Popović

milko pMilko Popović bio je sveučilišni profesor, akademik, koji je napisao svoje glasovito djelo (doktorska dizertacija) Žumberački dijalekt s sintaksom i rječnikom. Milko se rodio 07.03. 1895. godine u Popovićima, na krajnjem jugozapadnom dijelu Žumberka na granici prema Sloveniji. Milkova obitelj se 1916. Preselila na imanje u Suhor u Sloveniji. Popović je klasičnu gimnaziju završio u Zagrebu, filozofski fakultet struku filozofije i slavistike sa diktoratom u Zagrebu i Pragu 1921.godibe. Gimnazijsko školovanje proveo je u Grkokatoličkom sjemeništu i to na porodičnoj stipendiji Luke Popovića brata njegova djeda.

Glavno polje Popovićevog djelovanja bila je fonologija. Od brojnih radova na tom području posebno treba istaknuti radnju Betonung in der Mundart von Žumberak, koja je štampana u listu Zeitschrift fur slavische Psihologie, koji je izlazio u Berlinu i Leipzigu. Godine 1934. Milko Popović bio je izabran za prvog predsjednika Društva Žumberčana. Žumberački dijalekt Popović je izdao 1938. God. i primio nagradu od Akademije u Zagrebu. Milkova glavna djela su osim naprijed spomenutih još: 1-Sistem tematske fonetike, 2-Filozofija bića, 3- Nauka o moralu,4-Seljačka buna u Hrvatskoj 1573.god i nastanak bune…

U djelu seljačka buna u Hrvatskoj Milko Popović je dokazao da je vođa bune Matija Gubec Beg (tako ga zove ban Juraj Drašković u pismu caru Maksimilijanu II) bio Žumberčan katoličke vjere iz Begova Brdas kraj Kostanjevca, da mu je prezime Beg, a nadimak Gubec-beg i kraj Kostanjevca ima selo Skoki, koje je ime nastalo od vskoki, što znači uskoci, kao što je i ime begi nastalo od beg, što znači begi ili uskoci. Popović je dalje dokazao da Ilija Gregorić nije bio iz Ribnika , kako je iznio Rus Julijan Bromlej u djelu Seljačka buna kojeg je izdala akademija u Moskivi, nego iz Sošica u Žumberku, gdje je do polovice prošlog st. bila porodica Gregurić. Tajnik Društva Žumberčana u Zagrebu 1935. bio je Gregurić. Operativni zapovjednik uskočke vojske u bici protiv seljaka na Krškom polju bio je Danijel Lasić,a koji je bio iz Visoča blizu Sošica.

Milko Popović umro je 08.08.1971. god. u Zagrebu. Iz Popovića potječe prvi žumberački biskup ,a deveti po redu u Marčanskoj biskupiji : Izaija Popović, koji je vladao od 1689. do 1699. godine. Uskočki biskup Popović se školovao kod Isusovaca u Zagrebu,a biskupsko posvećenje primio je u Beču.

Popovici02Ove godine obitelj Grubačević, grad Ozalj i Žumberčani raskrčili su put do Popovića,a u kolovozu u središtu sela je postavljen križ. Polako,ali sigurno i selo Popović otrgnuto je od zaborava.  Obitelj Branka  Grubačević iz Slovenije je inicijator revitalizacije  ovog sela.

________________________________________________________

Gašpar Bartaković

bartakPo pisanim podatcima iz samostana na otoku Visovcu na rijeci Krki (Dalmacija), Bartakovići su nastali od Bartaka Utišenovića (Utješinovića) krajem 15. stoljeća (njegovi potomci se nadalje nazivaju Bartakovići). Bile su po pronađenim podatcima tri obitelji Bartakovića Bartakovih potomaka, koje su se zbog turskih provala na Miljevački plato (između rijeke Krke i Čikole/Poljičice) i 1522.-1526. u Liku, raselili na sjeverozapad Hrvatske (Juraj i Gašpar) i u sjevernu Ugarsku, danas Slovačku (Ivan Bartaković) na granična područja s Turcima. Utišinovići/Utišenići (Utješinovići) su rod starohrvatskog plemena Mogorovića po povjesničaru Vjekoslavu Klaiću (Ninskih Lapćana, po A. Milinu.). Klaićevo mišljenje potvrđuje i naknadno pronađeni grb s pečatnjaka Jurja Bartakovića. Mogorovići su među potpisnicima Pacte convente 1102. g. s ugarskim kraljem Kolomanom. Pleme je navedeno u grupaciji od 12 hrvatskih plemena koja su u sedmom stoljeću došla na Jadran. Mogorovići se spominju za kralja Petra Krešimira Velikog (IV.) 1069. godine, vezano za posjede kod stolnog Biograda (Biograd na Moru). Pojavljuju se kao stanovnici dalmatinskih srednjovjekovnih Miljevaca i Like, a u novom vijeku došli su u centralnu Hrvatsku, u okolicu Karlovca, Ozlja, Topuskog, Turopolja, Samobora, jugoistočno Zagorje uz Sutlu i Žumberak (uskočke seobe). Dio je preselio u Austriju (Gradišće) i sjevernu Ugarsku (danas Slovačka). Ljudi koji su zbog prodora Turaka preselili na još uvijek kršćansku stranu, u rjeđe naseljene ili pogranične krajeve i koji su trebali poslužiti u obrani kao ”predziđe kršćanstva” kako se onda pisalo, nazivani su uskocima. Bilo je među njima i mnogo starog hrvatskog plemstva koje se međusobno poznavalo i pomagalo.

Primjerice, barun Gašpar Bartaković (Gasparus Barthakowicz de Kwklych), postao je povjerenik dvaju banova, Ivana Karlovića iz roda Gusića te podbana pa bana Nikole Zrinskog (Sigetskog) iz roda Šubića. Od Nikole Zrinskog je izgledno dobio posjede u Gornjem Volavju. (U poreznim knjigama se vidi da je prethodni vlasnik podban). U ime kršćanske strane Gašpar je pregovarao s Turcima, išao je u delegaciji hrvatskog bana Nikole Zrinskog u Čakovec na doček vladara Austrije, Češke, Ugarske, Hrvatske, itd., kralja Ferdinanda I., koji je dolazio u hrvatske krajeve. Zastupao je i interese Hrvatskog sabora kod kralja i cara u Beču, što se vidi iz arhiviranih starih hrvatskih listina (HAZU).

Screenshot (21)U Lici, odakle je došao u centralnu Hrvatsku, živio je na svom plemićkom posjedu u mjestu Kuklić, kod kojeg su na obali rijeke Like, Utišinovići imali zajedničku utvrdu. Bratić je poznatog kardinala i kraljevskog namjesnika, Jurja Utišenića/Utišinovića (Utješinovića) (Brat Martinusius ili brat Georgi). Gašpar je naslijedio ličku plemenštinu po podjeli posjeda Utišenića i nosio je pridjevak Kuklički. On je praotac svih hrvatskih Bartakovića. Juraj pl. Bartaković (Georgius Barthakowych de Kamychak). Očito brat Gašparov. Juraj je po odlasku sa svoga posjeda s područja Krke djelovao kao upravitelj (kaštelan) ogromnih posjeda bana i opata Petra Keglevića u Topuskom, a kasnije vlastelinstva Franje Tahyja u Donjoj Stubici. Od Tahyja je krajem Seljačke bune dobio i posjed u Brdovcu. Petar Bartaković, koji je po poreznim knjigama imao kuriju u zagorskoj Selini, izgledno je njegov sin. Toj grani se dalje trag gubi. Izgleda da se ugasila.

Treći brat Ivan Bartaković, (Joannis Barthakowych von Kis Apony), je s drugim Utišinovićima, te još nekim hrvatskim plemstvom otišao u gornju Ugarsku (danas Slovačka), gdje je od kralja Ivana Zapolje dobio u više navrata plemenštinu (posjede). Vjerojatno zaslugom utjecajnog bratića, kardinala i kraljevskog rizničara slavnog Jurja Utišinovića. Daljnji slovački Bartakovići su nedvojbeno njegovi potomci. Školovali su se na sveučilištima u Trnavi (danas Slovačka), Gracu i Beču. Neki su bili pavlini ili jezuiti, neki župnici, vikari, biskupi, nadbiskupi, te kapetani utvrđenih gradova. Ušli su u povijest Slovačke i Ugarske kao eminentne osobe.

Bartakovići su izvorno ikavci štokavci, (Bunjevci). Zadnji stanovnici Bartakovića kao izdvojenog dijela Markušića na Žumberku (kod Kostanjevca) koristili su ikavicu još u 21. stoljeću, što nije neobično, jer su porijeklom iz sjeverne Dalmacije.

3 Odgovora na Poznati Žumberčani

  1. goran kaže:

    Iz teksta se vidi da smo dali velik broj znamenitih ljudi,a većina njih je završila školovanje uz pomoć grkokatoličkog sjemeništa u Zagrebu. Moje mišljenje da bi Čučić trebao dobiti spomen – ploču u Pećnom.

  2. vesna kaže:

    Čestitam na prikazu poznatih velikana iz Žumberka, a posebno što promičete lik i dijelo od Tadije Smičiklasa.

  3. ana kaže:

    Maleni i ponosni Žumberak dao je mnogo znanih ljudi i gornji tekstovi su jako poučni.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

Možete koristiti ove HTML oznake i atribute: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>