Poznati Žumberčani

Tadija Smičiklas, Nikola Badovinac, Vid pl. Gvozdanović, Janko Šimrak, Milan Herak, Janko Šajatović – Krabat, Marko Hranilović, Miroslav Peris, Petar Petretić, Simeon Čučić, Josip Šintić, Doktor Vranešić, Franjo-Krsto Delišimunović, Petar Skok, Božidar Magovac, Dragica Martinas – Balić, John Badovinac, Milko Popović, Gašpar Bartaković, Tomo Ljubanović

___________________________________________________

TADIJA SMIČIKLAS

 tasdija-sm1Tadija Smičiklas Hrvatski povjesničar rođen je u Reštovu kraj Sošica 01.10.1843.godine. Osnovnu školu pohađao je u Sošicama,a nakon toga odlazi u grkokatoličko sjemenište na Gornji Grad koje je duhovni i kulturni centar nas Žumberčana, gdje Tadija završava( šest godina gimnazije). Kasnije pohađa Bogoslovni fakultet,ali ga napušta na drugoj godini i odlazi u Prag i Beč na studij povijesnih znanosti. Nakon završetka studija neko vrijeme bio je profesor povijesti u Rijeci, a od 1873. godine radi kao prfesor u Zagrebu. Godine 1879. Smičiklas izdaje ˝Poviest Hrvatske˝ drugi dio, a priprema i za tisak prvi dio koji je izdan 1882.godine. Kao četrnaesti rektor Sveučilišta u Zagrebu Tadija Smičiklas ostat će kao osoba koja je svojim radom,talentom odgovorno obavljao dužnosti i kao takav postao predsjednik Matice Hrvatske.

140611_clip_image004U Reštovu 07.06.2014. otkrivena je bista Smičiklasu,a koju su otkrili akademik Kusić, rektor Bjeliš, gradonačelnik Bandić i uskokinja Alenka. Biskup Kekić je obavio blagoslov biste.

Tijekom svoga života uvijek je pomagao rodni Žumberak. Kao znanstvenik i stručnjak Smičiklas je snažno istaknuo ideju ustavnosti i državnog kontinuiteta hrvatskog naroda, od najstarijeg vremena. Iza Tadije ostala su brojna pisana djela u povijesti Hrvatske i Žumberka. U svojim djelima opisuje doseljenje svojih predaka Uskoka iz područja Cetinske krajine,Hercegovine i dijela Bosne i Senja koji su stali u obranu katoličanstva od Turske sile. Car Ferdinand dao je povlastice uskocima na Žumberku koji su bili ratnici,ali nikad i kmetovi. Prvi Uskoci na Žumberk dolaze 1530.godine a zadnji 1617.godine iz Senja poslije Madridskog sporazuma. U svom pisanom dijelu Tadija Smičiklas navodi ˝Uskoci su junaci koji su s turskog zemljišta izbjegli u Senj da ostanu u kršćanskoj vlasti i da oni i njihova djeca ostanu u ˝Isusovoj vjeri˝.

Također dalje spominje prezimena Badovinac, Bulić, Delivuk, Garapić, Gvozdanović, Hranilović, Jurić, Stipanović, Radić, Lasić, Kordić, Šimrak, Delišimunović, Šajatović… koji su zbog hrabrosti dobili odlikovanja i plemstva koja su pokazali u borbi protiv Turaka. U bici kod Siska Petar Erdody uskočki kapetan došao je s 500 Uskoka i izvojevao pobjedu kršćanskoj vojsci 1593.godine. Ovaj istaknuti promicatelj hrvatske nacionalne svijesti umro je 08.06.1914. godine i pokopan je na Mirogoju.

________________________________________________________

Nikola Badovinac, gradonačelnik Zagreba od 1885.-1889.

nbhNikola Badovinac (Badovinci, 24. travnja 1828. – Kandija kraj Novog Mesta, 20. studenog 1902.), hrvatski financijski stručnjak i političar. Završio je pravo u Zagrebu te radio u Zemaljskoj upravi za BiH. Utemeljitelj je financijske službe, osnivač i predsjednik Zamaljskog vijeća za vjerske poslove. Nakon umirovljenja 1881. godine vraća se u Zagreb i postaje saborski zastupnik Nezavisne narodne stranke. Od 1885. do 1889. godine, bio je gradonačelnik Zagreba te je proveo više važnih prometnih i komunalnih zahvata u gradu. Ovaj glasoviti Žumberčan je za vrijeme svog mandata napravio slijedeće: započinje gradnju arkada na mirogoju, Hrvatskog narodnog kazališta, umjetničkog paviljona,dovršava glavni kolodvor u Zagrebu,uvodi tramvaj, počinje se graditi uspinjača, gradi se glavna pošta… Godine 1896. proglašen je počasnim građaninom Zagreba i dodijeljena mu je plemićka titula.

Nikola Badovinac završio je osnovnu školu u Žumberku(Kašt i Sošice) i nakon toga otišao u Zagreb i za vrijeme školovanja bio u grkokatoličkom Žumberačkom sjemeništu koji mu je bio drugi dom . Kao bistri đak brzo je sve naučio i napredovao dalje u životu i uvijek kasnije rado navraćao u sjemenište. Nakon smrti oca , Nikola Badovinac se povlači na očev imetak u Radovicu, na granici Hrvatske i Slovenije. Živi na relaciji Žumberak, Zagreb i Šušak gdje mu je kći bila Jelka pl. Badovinac udata Ružić. Umro je 1902.god. i pokopan je na groblju Majke Božke Trsatske. Godine 2002. na crkvi sv. Nikole u Badovincima u Žumberku otkrivena mu je spomen ploča.
__________________________________________

Vid pl. Gvozdanović

Fedmaršal Vid pl. Gvozdanović rodio se 12.lipnja 1738. god. u Brezovcu(Pavlanci), župa Grabar u Žumberku. Vidovi roditelji su bili poručnik Petar i majka Magdalena rođ. Milaković. Vid je imao tri brata: Pavla, Mihajla i Danijela. Svoje djetinjstvo je proveo u zaseoku Pavlanci i uvijek je rado kasnije navraćao u svoj rodni zaseok do majke, braće i rodbine razasute po župama Grabar i Mrzlo polje. Od rane je mladosti Vid volio jašiti na konji i igrati se sa sabljom i rado slušao priče iz slavne prošlosti svojih pređa iz roda Gvozdanović. Kad mu je bilo 14 godina otišao je kao vojnik dobrovoljac u Varaždinski konjački kor. Tu je proveo pune 4 godine. Kao 18- godišnji mladić,vojnik-dobrovoljac odlazi s varaždinskim husarima u rat(1756-1763.), a koji se najviše vodio u Češkoj,Saskoj,Šleskoj. Bavarskoj i Prusiji.Sedmogodišnji rat je očeličio Vida i koji se proslavio u više bitaka sa hrabrošću i ratničkim lukastvom.Iz rata se vrato sa činom natporučnika i oženio se sa 1764. god. za Ivanu Majerhofer pl. Grunbihel. U braku su imali troje djece : Antun, Ivana i Vid.

Major Vid pl. Gvozdanović, major husarske pukovnije u Karlovcu i njegovi rođaci su 1770.god. zamolili caricu Mariju Tereziju da im potvrdi njihove postojeće posjede u Grabru na Žumberku.Carica je to učinila 31.12. 1770.god. i iz nje se vidi kako je austrijski car Ferdinand I izdao 1535.god. darovnu pismu Resanu Šišmanović za posjed u Grabru. Šišmanovići su kasnije se prozvali Gvozdanović.Major Vid Gvozdanovićje 1773. god. unaprijeđen u čin potpukovnika. Na bečkom dvoru dobro su znali za junačka djela što ih je Vid Gvozdanović učinio i zbog toga ga promaknuli u čin pukovnika Slavonske konjaničke pukovnije. Carica je Gvozdanovića ukrasila i viteškim križem Reda Marije Terezije(19.5.1779-god.),a kasnije i barunsko dostojanstvo kraljevine Ugarske i njoj pridruženih zemalja.carica je odredila da barunska čast prelazi po redu prvorodstva, tj. od baruna Vida na njegovog prvog sina(Antuna). Vid Gvozdanović je postao omiljeni zapovjednik i vrli rodoljub i njemu u čast su spjevane i pjesme. Pukovnik Gvozdanović je 02.09.1788.god. napao turski logor kod Bosanske Gradiške i zauzeo ga nakon sedam dana.Kao nagradu dobio je novi čin general-majora i zapovjednika tvrđave i područja oko Stare Gradiške.

U prvom koalicijskom ratu protiv Francuske zapovijedao je na početku brigadom, a kako je 20. prosinca 1793. unaprijeđen u čin podmaršala, dobio je ubrzo zapovjedništvo divizije. Iako se mnogo puta istaknuo tijekom ratovanja od 1792. do 1795., proslavio se u okršaju kod Handschuhsheima, sjeverno od Heidelberga, 24. rujna 1795. Za veliki pothvat kod Handschuhsheima odlikovan je Gvozdanović Komanderskim križem Reda Marije Terezije koji mu je dodijeljen na 35. promociji 2. listopada 1795. Podmaršal Gvozdanović umirovlje je 1797. godine i vrijeme nakon umirovljena provodi u Žumberku. Umro je 13. kolovoza 1802. god. u svom dvoru u Čeićima (Grabar), a pokopan je u grkokatoličkoj crkvi sv. Ivanu u Grabru.

God.2006. otkriven je spomenik slavnim sinovima koji potječu iz župe Grabar. Uskočki sinovi: Vid Gvozdanović, biskupi Silvestar Bubanović i Biskup Janko Šimrak dobili su spomenik koji su zaslužili,a mlađe generacije trebaju čuvati njihova djela. Obitelj Gvozdanović dale je niz istaknutih ličnosti, a o kojima će biti još pisano.

Izvor podataka:Žumberački kalendar(1967. i 1968. god.) od M. Predović

_______________________________________________________

BISKUP JANKO ŠIMRAK

jankoDr.Janko Šimrak rodio se 29.svibnja 1883. godine u selu Šimraki,Žumberak. Pučku školu pohađao je u Mrzlom Polju,a gimnaziju kao pitomac grkokatoličkog sjemeništa u Zagrebu. Prve dvije godine bogoslovije studirao je na zagrebačkom fakultetu,a onda odlazi na studij u Innsburck, gdje 28.svibnja 1910. godine stječe doktorat. U svojem bogatom književno-povijesnom radu napisao je niz djela posvećenih povijesti žumberačkih uskoka i grkokatoličke crkve. U periodu od 1931.-1937. godine izdao je kalendara,godišnjaka, koje nazivamo ˝Spomenicima˝. Bio je osnivač Društva Žumberčana 1934. godine te urednik novina koje su izlazile do kraja 1940. godine. Biskup Šimrak 1934. godine inicira akciju oko postavljanja spomen ploče hrvatskom povjesničaru Tadiji Smičiklasu u mjestu Reštovo kraj Sošica. Dr. Janko Šimrak bio je direktor jedinog prijeratnog katoličkog lista “Hrvatska Straža”.

Na bogoslovnom fakultetu u Zagrebu djelovao je kao profesor istočnog bogoslovlja od 1924.godine. U teškim vremenima 1942. godine imenovan je biskupom križevačke biskupije. Godine 1919. osnovana je Hrvatska pučka stranka, a Šimrak je izabran u vrhovno vijeće.Zbog svega što je postigao kao biskup, političar,povjesničar, novinar i hrvatski domoljub nije bio omiljen novim vlastima te ga hapse i zatvaraju već 12.svibnja 1945.godine.Prvu noć bio je zatočen u Križevcima,a nakon toga prebačen u Zagreb u prostorije OZNE. Ima naznaka da je tokom zatočeništva bio trovan,a tokom mjeseca kolovoza nalazi se u bolnici u Vinogradskoj ulici budno čuvan od straže. Biskup Šimrak umro je 9.kolovoza 1946. godine u Križevcima, gdje je i sahranjen u kripti katedrale.Tokom rata na svirep način pogubljena su mu tri nećaka.

OLYMPUS DIGITAL CAMERAOd 2002.godine, zaslugom velečasnog Vranešića, u Šimrakovoj rodnoj župi sv. Ivana u Grabru nalazi se spomen ploča biskupu i njegovim stradalim svećenicima u ratu.

_______________________________________________________

Akademik Milan Herak

Herak Akademik Herak rodio se 5. ožujka 1917. u Brašljevici na Žumberku. Osnovnu školu pohađao je u Kaštu, a Klasičnu gimnaziju u Zagrebu. Diplomirao je prirodne znanosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1941., gdje je 1943. doktorirao geologiju. Od 1942. do 1943. stručno se usavršavao na Sveučilištu u Beču, a zatim je do 1952. radio u Geološko-paleontološkom muzeju u Zagrebu. Od 1952. do 1958. radio je kao docent na Tehničkom fakultetu (danas Rudarsko-geološko-naftnom fakultetu), a od 1958. do umirovljenja 1982. kao profesor na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu (PMF). Od 1958. do 1974. bio je predstojnik Geološko-paleontološkog zavoda, a od 1964. do 1966. i dekan PMF-a.  Od 1963. bio je dopisni, a od 1973. redoviti član Akademije kojoj je od 1975. do 1978. bio potpredsjednik. Od 1986. do 1989. bio je tajnik Razreda za prirodne znanosti. Akademik Milan Herak od 1977. je bio dopisni član Austrijske akademije znanosti, a od 1991. i Slovenske akademije znanosti i umjetnosti. Od 1977. bio je i dopisni član Srpske akademije nauka i umetnosti, do 1991. kada je otkazao članstvo. Professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu postao je 2001.

Kao geolog, akademik Herak bio je jedan od najboljih svjetskih poznavatelja fenomena krša i svojim je radom bitno pridonio rješavanju hidroenergetskih problema u kršu Hrvatske. Kao ekspert FAO-a i UNESCO-a sudjelovao je u istraživanju hidrogeologije karbonatnih stijena na području Sredozemlja, Kariba (Jamaika) i u Iranu. Objavio je 226 znanstvenih i stručnih radova i knjiga u području paleontologije, regionalne geologije i geotektonike, geologije i hidrogeologije krša i bio autor prvih cjelovitih udžbenika na hrvatskom jeziku koji se i danas koriste u nastavi geologije, paleontologije i paleobotanike. Knjigom Karst (1972., suurednik Victor Timothy Stringfield) predstavio je nove znanstvene spoznaje o kršu Hrvatske. Akademik Herak predavao je više kolegija iz područja geologije i paleontologije na fakultetima Sveučilišta u Zagrebu, Sarajevu i Beogradu. Na PMF-u je uveo nove kolegije Paleobotanika, Geologija krša i Regionalna geologija s geotektonikom, a na Tehničkom fakultetu kolegije Inženjerska geologija s hidrogeologijom. Na PMF-u je 1960. osnovao poslijediplomski studij iz geologije. Za svoj rad primio je brojna priznanja, među njima i Red Danice hrvatske s likom Antuna Radića 1997. i Red Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića 2012. Akademik Herak preminuo je 26.04. 2015. u Zagrebu i pokopan je na Krematoriju 29.06.,a obred pokopa vodio je biskup Kekić.

_____

Janko Šajatović

šajatovićZahvaljujući predanom i mukotrpnom istraživanju  vrsnog njemačkog geneologa Hans-Jürgen Schrötera, otkriva se polako sloj po sloj oko povijesne osobe koja je prerasla u legendarni lik kojem su s vremenom pridodana nadnaravna svojstva, a koji će postati zaštitnik regije Lausitz i po kojem će se pisati romani, koji su doživjeli i prikazivanje na velikom platnu. A sve je počelo god. Gospodnje 1624. u Žumberku rođenjem Janka Šajatovića, koji se je školovao kod Isusovaca u Zagrebu i – sukladno tradiciji kršnih žumberačkih Uskoka – krenuo u obranu Hrvatske i cijele kršćanske Europe protiv najezde Osmanlija. Prema tvrdnji g. Schrötera, Šajatović je već rođenjem bio pripadnik vojnog plemstva, pa je kao takav služio u karlovačkom generalatu. Služio je pod vodstvom grofa Petra Zrinskog, borcem i mučenikom za hrvatsku slobodu.

Već 1659/1660. godine prelazi kao pripadnik tjelesne garde hrvatskih konjanika (Leibgarde Kroatenzu Roß) u službu saskog izbornog kneza Johanna Georga II., nadmaršala Svetog rimskog carstva njemačke nacije. Njegovi pretpostavljeni zapovjednici su bili Georg Silly i Janko Šubić Bribirsko-Peranski.  Na popisu novačenja iz 1661. godine zapisan je kao “Jankho Schajatowitsch von Süchelberg aus Croatien: Pferd: 2“, što je nepobitan dokaz da je došao iz Žumberka u Hrvatskoj i da je služio na saskom dvoru sa dva konja. Tokom svojih dugih godina službe konjanika garde, saska vojska je ratovala diljem Europe, pa je i sam izborni knez Johann Georg III. predvodio lijevo krilo kršćanske vojske u odlučujućoj bitki kod Kahlemberga 1683. godine, kad je razbijena osmanlijska opsada Beča. Nekoliko mjeseci prije svoje smrti, izborni knez Johann Georg III. poklonio je 31.ožujka 1691. godine Janku Šajatoviću “Vorwerk” Groß Särchen, to jest poljoprivredni pogon koji se obično nalazio izvan obrambenih zidina gradova ili utvrda, sa pripadajućem mlinom, krčmom i pivovarom. Ujedno je dodijelio svom vjernom vojniku, koji je stekao čin pukovnika konjaništva,plemstvo. Već u jesen Johann Georg III. umire od pošasti kao zapovjednik cjelokupne vojske carstva u borbama protiv Francuske. Pogrebnu povorku na čelu tjelesne garde predvodio je u Tübingenu Janko Šajatović za svog pokojnog protestantskog komandanta. Služio je nakon toga još vjerno i novom izbornom knezu Johannu Georgu IV. i Friedrichu Augustu I., koji je dobio nadimak der Starke” (jaki). Nakon prelaska na katoličku vjeru postao je potonji kao August II. poljski kralj veliki knez Litve.

šajoJanko Šajatović je i dalje služio vladarskom dvoru u Dresdenu, dok nije 29.svibnja 1704. u tada visokoj starosti od 80 godina umro. Pokopan je 2. lipnja u katoličkoj crkvi u mjestu Wittichenau, kamo je svaki dan dolazio iz svog Groß Särchena, te je župnik održao prigodnu propovijed za tog zaslužnog plemenitog pukovnika na njemačkom jeziku. Kao vjerni katolik je Janko Šajatović, naime, htio svaki dan slaviti svetu liturgiju/misu, što mu u protestantskom mjestu nije bilo moguće. Već za života je uskočki ratnik Šajatović bio neobična pojava među njemačkim i sorbskim stanovništvom toga kraja. Izrazito visok i (za sjeverne krajeve) egzotičnog južnjačkog izgleda, prozvali su ga jednostavno “Krabat” na njemačkom, a “Chorwat” na sorbskom jeziku, to jest: Hrvatom. Kad se tome još pridoda njegova inteligencija i tehničko znanje, s kojem je blagodatno djelovao na poboljšanju uvjeta seljaka u tom kraju, kao na primjer isušivanje močvara,temelj za buduće legende je čvrsto položen. Tako su se među tim zapadnim Slavenima (čiji jezik,zavisno od varijante, nalikuje na češki, slovački ili poljski) stvorile priče o tome kako je Krabat čarobnjak sa nadnaravnim moćima, koji sa svojom kočijom po zraku putuje do Dresdena (i pritom katkada okrzne crkvene tornjeve i krovove) ili koji pak može stvoriti vojnike sa crnim zrncima zobi. Kroz razne generacije su se priče mijenjale, pa je u najpoznatijoj varijaciji Krabat postao siromašno sorbsko dijete, koje radi kod mlinara, prerušenog čarobnjaka.

Nakon raznih poteškoća Krabat pobjeđuje preko ljubavi svoje majke zlog čarobnjaka i djeluje na dobrobit seljaka, te isušujemočvare ili pak spašava Augusta Jakog u turskim ratovima od trovanja. Nakon svoje smrti se Krabat pretvorio u bijelog labuda, te se smatra i dan-danas nebeskim zaštitnikom seoskog stanovništva područja Lausitz odnosno Łužica. Po ovoj legendi ispisani su mnoge knjige sorbskih i njemačkih autora, pa je u DDR-u i Čehoslovačkoj i ekraniziran. A roman za djecu i mlade Otfrieda Preußlera je u obrađenom obliku prikazivan kao kazališni komad i na kraju kao film na velikom platnu u 2008. godini. Po tom legendarnom liku su uz to nazvane i razne manifestacije, kao i jedna njemačka rock-grupa ili pak jedna igrica za računalo.

Pred crkvom u kojoj je stvarni Janko Šajatović pokopan stoji kip koji prikazuje motive legende o Krabatu, a mjesna osnovna škola nosi ime “Krabat Grundschule/zakładna škola Wittichenau”. AHans-Jürgen Schröter misli kompletirati svoja istraživanja i izdati jednu kompletnu knjigu o povijesnoj pozadini i ličnosti Janka pl. Šajatovića, koji se na francuskom dvorskom jeziku potpisivao kao “Jean de Sajatowitz”. U tom smislu on i organizira priredbe sa glumcima, da prikaže realnu pozadinu mitskog lika. Na taj način želi širokoj publici otvoriti nove vidike o poznatoj priči o Hrvatu iz dalekog Žumberka, ali i pomoći vlastitoj regiji kroz razvijanje turističke ponude. Mislim da bi se i u voljenom zavičaju moglo još poraditi na tome, da se i u turizmu promovira svijest o velikanima koji potječu sa Žumberka.Za nadati se je, da će gospodin Schröter imati još puno uspjeha u svom znanstvenom radu, da se otkriju još mnogi detalji tog znamenitog Žumberčana, koji je prerastao u legendu. Također bi bilo poželjno, da se hrvatska javnost upozna sa tim važnim otkrićem i da se preprave članci, koji govore o “zagrebačkom konjaniku Šadoviću” (Schadowitz je germanizirana verzija izvornog prezimena Šajatović) koji je služio nakon turskih ratova u Saskoj. A pogotovo bi bilo lijepo, kad bi se na samom grobu u Saskoj sastali putnici-namjernici sa Žumberka, da se u molitvi sjete daleko od Domovine tog, u svakom pogledu, plemenitog vojnika, koji je – kako reče g. Schröter prilikom jednog intervjua – djelovao sukladno značenju svoga krsnog imena i pokazao Božju milost među njemu povjerenim ljudima. Janko Schandor; Žumberački krijes,2014.god.

admin: priču o uskočkom junaku Janku Šajatoviću – Krabatu dobro je dalje razvila Monika Bračika rođ. Šajatović iz Metlike, te upoznala širu javnost sa ovim Žumberčanom,a kojeg jako cijene u Njemačkoj

_________________________________________________________

Marko Hranilović i njegova obitelj


Ovaj hrvatski domoljub rođen je 12.12.l908.godine u Zagrebu, te se već kao gimnazijalac aktivno uključuje u pravaški pokret. Nakon atentata na masona Schlegela, koji je bio pobornik diktature kralja Aleksandra uhićen je Marko sa cijelom grupom mladih Hrvata. Nakon suđenja on i Matija Soldin osuđeni su na smrt vješanjem. Marko je obješen 25.rujna 1931.godine, a umro je s riječima “Živila Hrvatska”. Pokopan je u Sošicama, a njegov grob je uvijek bio okićen cvijećem od njegovih rođaka i susjeda iz Sošica. Godine 1961.godine sestra Marija,ekshumirajući oca, koji se također zvao Marko, ekshumirala i brata, te ga uz dosta muke prenijela u Zagreb, na Mirogoj. Sestra Marija bila je više puta osuđivan zbog svojeg djelovanja, a neko vrijeme zajedno sa majkom internirana u Sošice. Stanko Hranilović rođen je 1906.godine i bio je novinar, te vrsni poznalavac njemačkog jezika i istaknuti hrvatski domoljub. U emigraciju je otišao 1928.god., a vratio se u petom mjesecu 1941.god. Za vrijeme rata obavljao je važne dužnosti u novoj Hrvatskoj, te imao vlastitu knjižaru. Nakon rata uhićen i pogubljen je u mjesecu svibnju 1945.god.

Marija Hranilović umrla je 2000.god. i pokopana je na Mirogoju, gdje su se od nje oprostili prijatelji i rodbina. Gospođa Kaja Pereković u ime političkih zatvorenika odrzala je dirljiv govor, a u ime svećenika tadašnji rektor Nino Kekić. Hrabra i ponosna Marija ostala mi je u sjećanju kao velik borac za Hrvatsku, a u svojim sjećanjima ona je uvijek nosila braću Marka i Stanka, te molila Boga za njihove duše. Često je s ponosom isticala  da je ponosna Žumberčanka, uskokinja, Hrvatica-grkokatolkinja. Čuvajmo uspomenu na Mariju i njezinu braću, a oni su bili svjetionici vjere i borbe u teška vremena.

marko hrU Sošicama 15.01.2011. otkrivene ja spomen ploča Marku

Svake godine se održava misa za obitelj Hranilović 25.rujna u žumberačkom grkokatoličkom sjemeništu u Zagrebu.

__________________________________________________________

Miroslav Peris

pilotPrije dvadesetak godina bila je ugrožena tek mlada Hrvatska država.Kao i tijekom povijesti Žumberčani se nisu oglušili na zov ranjene Domovine nego su hrabro i ponosno stali na branik hr. Mnogi su ranjeni, a u obrani mnogi naši Žumberčani- Uskoci položiše i svoj život. Od 1530.god. hrabri i ponosni Žumberčani stoje na braniku svoje Hrvatske, a takav je bio i pukovnik Miroslav Peris, pilot Hrvatskog ratnog zrakoplovstva. Ovaj junak rođen je 01.veljače 1961.godine od ponosnih roditelja Ilije i Dragice rođene Boić koji su iz Sošica. Miroslav je završio osnovnu školu u Karlovcu, a srednju zrakoplovnu u Mostaru. Zvanje vojnog pilota usavršio je u Puli i Zadru.Bihać mu je bilo prvo radno mjesto i bio je najbolji đak u svojoj klasi. U Karlovcu se oženio Snježanom rođenom Vučić i iz tog braka se rodio sin Ivan.

Kada je u Hrvatskoj započeo rat,većina hrvatskih pilota nastojala je prijeći na hrvatsku stranu. Miroslav je bio jedan od tih i prešao je 1991.god., te se stavio na raspolaganje Hrvatskom ratnom zrakoplovastvu. Kobnog jutra 14.rujna 1993.god. Miroslav se javlja dragovoljno za akciju protiv agresora, koji je tih dana slao smrtonosne projektile po Sisku,Zagrebu i Karlovcu. Vraćajući se s borbenog zadatka njegov zrakoplpv nažalost bio je pogođen i život mladog i hrabrog hrvatskog pilota se ugasio. Uz visoke počasti ovaj hrabri Uskok s najvišim časničkim kadrom HRZ-a i mnoštvo rodbine i prijatelja pokopan na hrnetićkom groblju u Karlovcu. Ispraćaj posmrtnih ostataka ovog hrvatskog viteza predvodili su grkokatolički svećenici Nino Kekić, Mile Vranešić ,Željko Pajić i rimokatolički župnik Marko Dujam.

PERIS_26_05_2012_5U Sošicama 26.05.2012. godine otkrivena je bista pilotu Miroslavu,a svečanosti je prisustvovao ministar branitelja RH Predrag Matić i koji je sa Milanom Peris( brat od Miroslava) otkrio bistu

____________________________________________________________

Biskup Petar Petretić
Petar Petretić, biskup rodio se 1604 god. i to po nekim podacima u Sošicama.Zagrebački biskup Petar Domitrović doveo ga je u svoj dvor i školova ga. Kasnije je studij nastavio u Beču 1629., a god. 1632. imenovan kanonikom i poslije smrti Nikole Dianeševića imenovan je upraviteljem (kuratom) Hrvatskog kolegija u Beču. Od 1635. do 1637. je upravitelj (prefekt) zagrebačkog sjemeništa, 1640. postaje arhiđakon kalnički; 1643 prepošt. Car Ferdinand III. imenovao ga je 1648.god.zagrebačkim biskupom,a papa Inocent X. potvrdio je iduće godine njegovo imenovanje.

Kao biskup stekao je velike zasluge, utemeljivši školu za vezenje, kojoj bijaše na čelu Nijemac Jakob Wolfgang Stoll. Iz ove škole potekoše remek djela crkvenog ruha, pa i prekrasno vezivo za sv. Grob, koje se još i danas rabi u zagrebačkoj stolnoj crkvi, navodi se 1925. g. u biografiji biskupa P. Petretića, u poznatoj knjizi “Znameniti i zaslužni Hrvati” 925-1925. Biskup Petretić,budući da je porijeklom iz Žumberka,mnogo se bavio i pitanjem grkokatolika u Hrvatskoj.Stari su plemići u Žumberku bili Petretići u Hartju(župa Kalje),a od tih potječe učeni zagrebački biskup.

Kao Žumberčanin osobito se zalagao za što uspješniju provedbu crkvenog zajedništva,a napisao je dvije rasprave važne za povijest unijatske biskupije u Križevcima. «Historia Valachorum in confiniis regni Sclavorum degentium…» i «Relatio de episcopatu Svidnicensi…» (1667), obje rukopis.u svom biskupskom dvoru uzdržavao je siromašnije studente i hranio mnoge zagrebačke siromahe. Glavno mu je dijelo “Szveti Evangeliomi…”iz godine 1651.Prvi je to Evanđelistar na hrvatskom jeziku u Zagrebačkoj biskupiji. God. 1667. imenovan je kaločkim nadbiskupom,a preminuo je 12. 10. 1667. i pokopan je u svetištu katedrale ispred oltara sv. Luke.

M. Predović(Žumberački kalendar)

___________________________________________________________

Josip Šintić

Josip Šintić rođen je u Gornjoj Vasi 08.rujna 1852 god., a njegovi roditelji su bili Janko i majka Mara rođ. Dragozet. Bio je odgojen u vojničkim školama i svršio je vojnu akademiju u Bečkom Novom Mjestu i kasnije Ratnu školu u Beču. Kao časnik služio je kod raznih pukovnija. Kao pukovnik bio je zapovjednik 25. domobranske pješačke pukovnije u Zagrebu. Godine 1912. dodjeljen mu je čin i naslov podmaršal. Pokojni Josip Šintić živio je i djelovalo u Hrvatskoj u vrijeme zloglasnog bana Khuen-Hedervarya. Bio je u stalnoj vezi sa domovinom, a osobito s rodnim Žumberkom. Pukovnik Šintić bio je skroman, dosljedan i uporan narodni borac . U najtežim prilikama sačuvao je narodnu svijest i vjeru u bolju budućnost države Hrvatske. Umro je u Zagrebu 13.02. 1921.god., a danas njegovi potomci žive u Žumberku, Samoboru i Zagrebu i rado se sjećaju svog velikana.Bilo bi dobro kad bi se otkrila spomen-ploča ovom velikanu Žumberka i to u njegovom rodnom mjestu.

___________________________________________________________

DOKTOR VRANEŠIĆ

vrdr-241x300Liječnik Đuro Vranešić rodio se 25.11.1897. u mjestu Dragoševci na Žumberku u grkokatoličkoj obitelji, koja je dala ugledne pravnike, liječnike, posjednike i svećenike, poznate širom Hrvatske. Jurin otac, Danijel, i majka Marta, rođ. Badovinac, od malih nogu odgajali su ga da pošteno živi, da bude najbolji u školi te da što više nauči o crkvi i povijesti svog naroda. Nakon završetka pučke škole u Žumberku, odlazi u Zagreb, gdje u Žumberačkom grkokatoličkom sjemeništu završava gimnaziju.

Nakon završetka gimnazije, upisuje studij medicine, koji završava 1922. u Zagrebu i tijekom studija specijalizira psihijatriju. Nakon svršetka studija medicine, zapošljava se kao liječnik u Zagrebu. Kao mladi intelektualac, pristaša je HSS i često u gostionici svog brata(Ilije),podno Kaptola okuplja žumberačke intelektualce i svoje poznate i priznate zagrebačke liječnike. Jure Vranešić 1937. otvara privatni sanatorij u Zagrebu na Zelegaju, koji je bio rijetkost u ovome dijelu Europe. Sanatorij gospodina Vranešića bio je dobro opremljen i pružao je kvalitetne usluge svojim koristnicima. U sanatoriju je bio i liječen ugledni hrvatski prvak Mile Budak, nakon samoubojstva svoje supruge. Neposredno prije početka rata, liječnik Vranešić bio je izabran za predsjednika Hrvatske liječničke komore.

Politički je bio jako blizak sa HSS i bio je kućni prijatelj s Vladkom Mačekom. U njegovom stanu 3.4. 1941. njemački posebni izaslanik Veesenmayer drži sastanke s pristašama HSS i dužnostnicima Banovine o stvaranju neovisne Hrvatske. Nakon proglašenja NDH, imenovan je 12. travnja članom Hrvatskog državnog vodstva, koje djeluje do povratka Pavelića u Zagreb. Tokom rata je u svom sanatoriju skrivao i spasio život Miroslavu Krleži,Antunu Augustinčiću i nizu uglednih hrvatskoh židova. Prijateljevao je s njemačkim opunomoćenikom u NDH, Glaiseom von Horsteuanom. Tijekom 1943. na kratko vrijeme odlazi u Austriju (Salzburg)zbog nekih drugačijih gledanja na probleme tadašnje hrvatske države od gledanja poglavnika Pavelića. Na Badnjak iste godine vraća se u Hrvatsku, te se tada nastanjuje u Samoboru, gdje je i dočekao kraj rata. Kraće vrijeme poslije rata vodio je sanatorij, a onda je uhićen od tadašnjih vlasti.

Na prvoj razpravi, 16. rujna 1945. pred Okružnim sudom u Zagrebu, nakon svjedočenja desetorice uglednih intelektualaca u njegovu korist, oslobođen je, ali ne i pušten. Već sutradan, nakon tužiteljeve žalbe, osuđen je na 20 g. robije, ali ni takova odluka nije zadovoljila vlast, tj. tužitelja, koji 7. prosinca 1945. izriče smrtnu osudu pred Vrhovnim sudom. Vranešićevu žalbu uložio je Ustavotvornoj skupštini FNRJ odvjetnik Ivo Politeo, ali je žalba odbijena i osuda je izvršena 13.01. 1946. Miroslav Krleža je također intervenirao da se spasi doktor Vranešić, ali nažalost bezuspješno. Iza Đure Vranešića ostala supruga Antonija, koja je također bila liječnica. Pokojni Đuro u sretnom braku sa suprugom Antonijom imao je sina Krešimira, koji je danas ugledni zagrebački doktor medicine, nastavljajući obiteljsku svijetlu tradiciju. □

Napisao-Milan Radić- Ilas(pol.zat.br.65 ,1998.god)

U Jutarnjem listu (od 06.11.2011.)je počeo izlazi feljton o doktoru Vranešić, a knjigu o dr. Vranešiću “Čovjek iz Krležin mape” je napisao M.Gavrovića u izdanju Novog Libera i može se kupiti za 120,oo kn.

__________________________________________________

Filozof- Simeon Čučić

ćšSimeon Čučić rođen je 14.11. 1784. god. u Pećnom, Žumberak. Bio je grkokatolički svećenik,doktor filozofije na zagrebačkoj Kraljevskoj akademiji znanosti. Čučić je škole pohađao kao sjemeništarac grkokatoličkog sjemeništa u Zagrebu.Godine 1807. imenovan je za profesora grčkog jezika,a 1808. god. postao je redoviti profesor filozofije na Filozofskom fakultetu.Četri godine kasnije postaje perfekt sjemeništa. Njegova dijela koja je izdavao i službe koje je obavljao donijela su mu autoritet vrlog muža. U svojim izlaganjima bio je sustavan, jasan, lagan za shvaćanje, pravedan,u poimanju izoštren i dostojanstven.Dr Čučić je bio ugledni hrvatski filozof,a mnoga su mu djela ostala u rukopisu,a nažalost ona su uglavnom izgubljena, naročito hrvatska djela. Neprocjenjiva je šteta što su izgubljene Hrvatske pjesme koje su sigurno postojale jer ih spominje poznati kajkavski pisac i sastavljač prvog stoljetnog kalendara na hrvatskom jeziku ,Tomo Mikloušić.

Kako u svemu,tako i u zauzimanju stavova prema Kantovoj filozofiji, Čučić je veoma umjeren. U osvitu hrvatskog narodnog preporoda vidnu ulogu je odigrao sveučilišni profesor Čučić iz Žumberka. On je svojim hrvatskim pjesmama i popularnom filozofijom snažno utjecao na mladež koja se je oduševila ilirskim,preporodnim idejama.Ovaj učeni Pećanac-Žumberčanin i uvaženi profesor umro je u Zagrebu 27.11.1828.godine. Pokopan je na gornjogradskom groblju sv. Juraj .Kod osnivanja središnjeg groblja, Mirogoj kasirano je groblje sv. Juraj,a kao i mnoga druga župna groblja. Tom zgodom zatro se i sam spomen na grob dr. Čučića. Žumberčani koji imaju korijen iz obitelji Čučić trebaju se sa ponosom sjećati ovog velikog čovjeka i čuvati uspomenua na velikog filozofa,a koji je napisao mnoga poučna djela u svom kratkom životu.

____________________________________________________________

FRANJO-KRSTO DELIŠIMUNOVIĆ

uskocke-povelje1Franjo Delišimunović-Koren prvi sa lijeva; čuvar povelje obitelji Delišimunović, Petričko selo 1986.god.

Franjo Krsto Delišimunović od Kostanjevca i Radojčića sin je uglednog plemića Janka Jelačića i posinaka (1676) Krste baruna Delišimunovića. Po smrti svog oćuha baštinio je imanje Turan. Franjo Krsto posvetio se vojničkom životu. Postao je 1695. kapetan u Sredičkom,zatim zapovjednik kupske i prekogorske Krajine i potkapetan kraljevstva hrvatskog, a 1702. Zapovjednik Gornjeg polja, Glinske i Planinske Krajine. Franjo Krsto postao je 1705. pukovnik i zapovjednik Kostajnice. Odigrao je značajnu ulogu u ovom dijelu Krajine gdje je budno pazio na kretanje Turaka. Grofovsku je čast postigao 17.04. 1708. Kada je 11.03. 1712. HRVATSKI SABOR u Zagrebu zaključio hrvatsku pragmatičnu sankciju o ženskom nasljedstvu kuće Hasburg, bio je Franjo Krsto izabran u poslanstvo koje je trebalo poći u Beč i predati zaključak na potvrdu caru, ali je Franjo Krsto umro 02.05.1712. Franjo Krsto Delišimunović bio je oženjen udovicom Barbarom Sidonijom Peranskom, vlasnicom imanja paraduša, drežnika, trešćena i Brrloga. Barbara je po smrti muža Franje Krste baštinila turan. Barbara je umrla bez potomaka. Sva svoja imanja ostavila je zagrebačkom kaptolu utemeljevši zadužbinu za sebe i svog muža.

Literatura: Dr Ivan pl. Bojničić; Der Adel von Kroatien und Slavonien, Nurberg 1899.

_____________________________________________________________

Petar Skok


Petar Skok (Jurkovo Selo na Žumberku, 1. ožujka 1881. – Zagreb, 3. veljače 1956.), hrvatski jezikoslovac, jedan od najuglednijih svjetskih stručnjaka za onomastiku.Izgubivši rano oca bio je prisiljen boriti se kroz život i tako pokazati svoju nadarenost i postati veliki učenjak.

Od 1892. do 1900. pohađao Kraljevsku realnu veliku gimnaziju u Rakovcu kod Karlovca. Na sveučilištu u Beču, (1900. – 1904.) studirao romansku i germansku filologiju. U Beču je položio profesorski ispit (1905.). Kao srednjoškolski profesor službovao u Banjoj Luci, bio bibliotekar Zemaljskoga kraljevskog muzeja u Bosni i Hercegovini. Od 1919. do umirovljenja djelovao u Romanskom seminaru Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. Pisati je počeo kao gimnazijalac. Bavio se književnom kritikom (pseudonim P. S. Mikov). Poslije se potpuno posvetio jezikoslovlju, prije svega romanistici. Iznimno plodan autor (preko 500 objavljenih radova), član brojnih inozemnih i domaćih akademija i učenih društava. Pored romanističkih i općejezikoslovnih tema obrađivao hrvatske govore, romanske utjecaje na hrvatskom jezičnom području, hrvatske turcizme i povijest Slavena. Kao organizator Petar Skok je prvi uveo studij romanske lingvistike u Hrvatskoj i vodio ga od 1917.god. Na njegov su prijedlog danas organizirani oonomastički odbori i komisije za proučavanje imena mjesta i osoba.

U rukopisu i nedovršen ostao je njegov etimološki rječnik, koji je izdan postumno u 4 sveska pod nazivom “Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika”, 1971.-1974., i koji predstavlja do sada najopsežniji hrvatski etimologijski rječnik (preko 10.000 natuknica). U jesen 1952. god. Petar Skok je prvi put osjetio pojavu želučanog raka i nakon operacije 1953.god. nastavio se boriti sa opakom bolešću, a bitku je izgubio 3. veljače 1956.god. Svojim neumornim rado stekao je veliku slavu i izvan zemlje i danas nema članka o linvistici u kojem se ne spominje ovaj veliki Žumberčan.
___________________________________________________________
Božidar Magovac
Božidar Magovac,novinar i političar, jedan je u nizu tragičnih ličnosti koje su davale legitimitet partizanskom pokretu, da bi nakon rata bile odbačene i sudski proganjane.Taj predratni HSS-ovski aktivist na zasjedanju AVNOJ-a u Jajcu je bio izabran za potpresjednika, ali je već 1944.god. bio stavljen u kućni pritvor na otoku Visu, da bi 1948.god. bio upućen i na šestogodišnje tamnovanje. Magovac je rođen 13.10.1908. god. u Zagrebu, a potječe iz stare, hrvatske, grkokatoličke-žumberačke obitelji. Godine 1928. oženio se s Nadom Šarinić, a vjenčani kum mu je bio doktor Vlatko Maček.Osnovnu školu polazio je u Petrinji,gimnaziju u Karlovcu, a studirao je u Zagrebu.Bio je izdavač i urednik “Zlatnog klasa”,”Seljačke sloge” i dr. listova, a i suradnik znamenite biblioteke “Sabranih dijela Antuna Radić”. Mnogo je bio angažiran kao političar i pobornik HSS.Kada je prišao partizanima htio je opčuvati stranački identitet HSS-a i kroz kratko vrijeme zbog svog radićevskog hrvatstva je bio prvo marginaliziran,zatim i ušutkan i zatvoren. Razlozi Magovčeva razlaza s predstavnicima nove vlasti nisu samo bili ideološki i stranački, već su se ticali i ustrojstva poslijeratne Jugoslavije. Naime, on je bio jedini predstavnik drugog zasjedanja AVNOJ-a koji je za govornicom tvrdio da je jedino rješenj za opstanak te višenacionalne države njeno pretvaranje u konfederalnu zajednicu. Takav stav i ideja nije bila po volji visokih dužnosnika i zato je bio proganjan i osuđivan.

Na zasjedanju ZAVNOH-a ,19. lipnja 1943.Magovac potpisuje izjavu kojom određuje uvjete suradnje pristaša HSS-a i partizana. Između ostalih spominje načela:narodnu suverenost,samoodređenje, slobodni seljački dom,slobodu sastajanja, tiska,slobodu vjere i prosvjete. Partizani Magovca odstranju poslije sporazuma Tito-Šubašić, preko kojeg Tito dobiva priznanje zapadnih saveznika za svoj pokret. Magovac se iz zatvora vraća 1953. god. i narušenog zdravlja i umire 24. siječnja 1955.god. On, Božidar Magovac, bio je korak ispred ostalih i obzor mu je bio širi i dalji od svojih suvremenika.

_________________________________________________________

Žumberački glas za kojim su ludovali Europa i Amerika

Dragica_Martinis3Dragica Martinis rođ. Balić

Mlađi naraštaji opernih poklonika o umjetnici djevojačkoga prezimena Balić, rođenoj 19. siječnja 1922. u selu Balići( župa Kašt) u Žumberku, znaju malo ili ništa. No, i oni stariji o jednom od najljepših svjetskih glasova ranih pedesetih godina prošloga stoljeća znaju uglavnom samo po pričanju ili po rijetkim sačuvanim snimkama. Najstarija, pak, zagrebačka publika pamti je kao veličanstvenu Aidu, a izvedba “Otella” 1950. godine s Josipom Gostičem bila je jedan od vrhunaca hrvatskoga glazbenog života.O njezinoj karijeri i statusu svjetske operne zvijezde koji je uživala, dovoljno svjedoči naslovnica posebnog izdanja Hollywood Star Gazette kojim je najavljeno Dragičino gostovanje u Los Angelesu pod promijenjenim, zapadu prihvatljivijim imenom. Preko čitave stranice kočio se naslov: “Stiže Carla Martinis – Hollywood je poludio”. Nakon predstave u garderobu su joj dolazile čestitati filmske dive, među kojima je bila i zanosna Ava Gardner.

Dragica se školovala u Sarajevu, a potom u Petrinji. Zatim je u Zagrebu upisala glasovir, a jedno je vrijeme radila i kao blagajnica u ondašnjem kinu Union. Za nju je sudbonosan bio susret sa sedam godina starijim Vickom Martinisom, školovanim baritonom koji je u Zagrebu imao prodavaonicu radio prijemnika. Budući ju je suprug, o čijoj ulozi u Dragičinu umjetničkom životu postoje dvojbena mišljenja, nagovorio da privatno uči solo pjevanje kod ondašnje vrlo ugledne zagrebačke vokalne pedagoginje Marije Kostrenčić. Mlada pjevačica debitirala je u Zagrebu 9. srpnja 1942. ulogom Mimi u Puccinijevoj operi “La Boheme”. Kao što je s glavnom ulogom počela, tako je i nastavila. Pjevala je samo glavne uloge, nerijetko i sama određujući repertoar. Domovina nije odmah prepoznala njezin talent i Zagrebačka opera za nju nije bila zainteresirana. Tih se dana u Zagrebu našao jedan njemački menadžer koji joj je osigurao angažman u Stuttgartu. Kad je taj grad u ratu bio bombardiran, vratila se u Zagreb. Ovaj je put dobila angažman u HNK, na čijoj je pozornici u rujnu 1943. nastupila kao Cio Cio San. Slijedile su i druge velike uloge, a 1946. godine i prva zagrebačka premijera: Liza u “Pikovoj dami”. Godine 1949. bila je protagonistica prve hrvatske izvedbe Glinkinog “Ivana Susanjina”.

martinis-scan_3_331119S1Za svjetsku karijeru odlučujuća je bila pobjeda na Međunarodnom natjecanju u Ženevi 1950. Potpisala je trogodišnji ugovor s New York City Operom, a Njujorčane je opčinila kao Turandot. Pjevala ju je drukčije od tadašnjeg klišeja! Nakon izvedbe te uloge 14. prosinca 1950. u Beču kritika je pisala: “Došla je, otpjevala i pobijedila”. Nakon četiri dana slijedila je Tosca i stalni angažman u Beču, u kojemu je tada sjajila još jedna velika zagrebačka sopranistica Srebrenka Sena Jurinac. Gledatelji su zbog Dragice dolazili pred blagajnu u četiri sata ujutro. Nakon što je pjevala zavodničku Manon s Giuseppeom di Stefanom, na pozornicu je morala izaći 28 puta. Dok je Dragica još bila u New Yorku, Karajan joj je uputio telegram s pitanjem: “Gdje je najljepši glas na svijetu?”. Pozvao ju je u Beč na koncertnu izvedbu “Aide” na 50. obljetnici Verdijeve smrti.

Pjevala je u Rimu, bila je Desdemona u napuljskom San Carlu s Mariom del Monacom, a u milanskoj Scali gostovala je u vrijeme kada su vrata te kuće bila zatvorena inozemnim pjevačima. Prijateljevala je i pjevala s opernom ikonom Renatom Tebaldi, a 1951. kao Desdemona je u Salzburgu rasplakala i samog Wilhelma Furtwänglera. Začudo, nikada nije kročila na pozornicu Metropolitana, premda je Rudolf Bing itekako dobro znao tko je Carla Martinis. Ali, u Metu je tada već vladala Hrvatica Zinke Kunc, a za dvije nije bilo mjesta. Dok se o njezinu glasu u obje Amerike i u Europi pisalo kao o “suhom zlatu”, Dragica Martinis u domovinu nije dolazila. Nisu je ni zvali! Ali, zato su joj Bečani dodijelili najprestižniji naslov “Kammersängerin” i brojna druga odličja. U ondašnji Jugoslaviji ime Dragice Martinis nije se spominjalo, sve do osamdesetih. Nepravdu je djelomice ispravio Franjo Tuđman, dodijelivši joj Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića.

Na Carlinom posljednjem putu pratit će je dragi prijatelj, slavni maestro Berislav Klobučar, čija je sudbina bila slična Dragičinoj. Sa suprugom Natalijom dopratio ju je u Zagreb, kada je 18. listopada 2002. godine ondašnji operni ravnatelj Vladimir Kranjčević svečanu izvedbu “Trubadura” posvetio osamdesetom rođendanu Dragice Martinis. Sutradan, uz kavu u hotelu Intercontinental, nizala su se sjećanja.Nakon 14 glavnih uloga i 275 nastupa, Dragica se od Bečke državne opere oprostila kao Tosca 6. siječnja 1961., premda je karijeru zapravo već prekinula nakon tragedije 1957. godine. Njezin tada 9-godišnji sin Boris, igrajući se s vršnjacima, pao je s visokog zida i ostao nepomično ležati. Gubitak je za majku bio pretežak. Nije ostala bez glasa, ali taj glas više nije bio “suho zlato”. Pokušala je nastaviti karijeru u Berlinu. Na silu je otpjevala nekoliko predstava u Beču, kako bi zaokružila desetogodišnji angažman, ali…Na bečkome groblju Perchtoldsdorf  11.08. 2010.god. pokopana je Dragica Carla Martinis, pokraj svoga sinčića Borisa.

_____________________________________________________

John Badovinac,presjednik Hrv. bratske zaj.


Dugogodišnji presjednik Hrvatske bratske zajednice , John Badovinac umro je 14.2. 1981. god. Rođen je 10.10. 1907.god. u Americi, grad Calmet,a njegovi roditelji bili su Nikola i majka Mart rođ. Đurašević. John Badovinac je s posebnim užitkom i radošću dolazio u zavičaj svojih roditelja selo Kamence, župu Radatović, kao i župu Pribić odakle su bili roditelji njegove supruge Katarine rođ. Neral. Rado se odazivao svim akcijama za popravak crkvenih objekata u zavičaju svojih predaka. God. 1967. bio je izabran za četvrtog Vrhovnog presjednika Hrvatske bratske zajednice. Badovinac je volio Žumberak i pomagao svoje ljude u tuđini. Diplomirao ekonomiju na Sveučilištu u Pittsburghu. Djelatan član Hrvatske bratske zajednice (HBZ) od 1924, predsjednik Narodnoga bratskog kongresa u Ohiju 1935–55, predsjednik časnoga suda HBZ-a 1955–67. i predsjednik HBZ-a 1967–78. Urednik Vjesnika HBZ-a 1965–67. Glavno djelo:Povijest HBZ-a 1894–1919.

_________________________________________________________

Jezikoslovac Milko Popović

milko pMilko Popović bio je sveučilišni profesor, presjednik Društva Žumberčana 1934. u Zagrebu i akademik, koji je napisao svoje glasovito djelo (doktorska dizertacija) Žumberački dijalekt s sintaksom i rječnikom. Milko se rodio 07.03. 1895. godine u Popovićima, na krajnjem jugozapadnom dijelu Žumberka na granici prema Sloveniji. Milkova obitelj se 1916. Preselila na imanje u Suhor u Sloveniji. Popović je klasičnu gimnaziju završio u Zagrebu, filozofski fakultet struku filozofije i slavistike sa diktoratom u Zagrebu i Pragu 1921.godibe. Gimnazijsko školovanje proveo je u Grkokatoličkom sjemeništu i to na porodičnoj stipendiji Luke Popovića brata njegova djeda.

Glavno polje Popovićevog djelovanja bila je fonologija. Od brojnih radova na tom području posebno treba istaknuti radnju Betonung in der Mundart von Žumberak, koja je štampana u listu Zeitschrift fur slavische Psihologie, koji je izlazio u Berlinu i Leipzigu. Godine 1934. Milko Popović bio je izabran za prvog predsjednika Društva Žumberčana. Žumberački dijalekt Popović je izdao 1938. God. i primio nagradu od Akademije u Zagrebu. Milkova glavna djela su osim naprijed spomenutih još: 1-Sistem tematske fonetike, 2-Filozofija bića, 3- Nauka o moralu,4-Seljačka buna u Hrvatskoj 1573.god i nastanak bune… Milko Popović umro je 08.08.1971. god. u Zagrebu.
________________________________________________________

Gašpar Bartaković

bartakPo pisanim podatcima iz samostana na otoku Visovcu na rijeci Krki (Dalmacija), Bartakovići su nastali od Bartaka Utišenovića (Utješinovića) krajem 15. stoljeća (njegovi potomci se nadalje nazivaju Bartakovići). Bile su po pronađenim podatcima tri obitelji Bartakovića Bartakovih potomaka, koje su se zbog turskih provala na Miljevački plato (između rijeke Krke i Čikole/Poljičice) i 1522.-1526. u Liku, raselili na sjeverozapad Hrvatske (Juraj i Gašpar) i u sjevernu Ugarsku, danas Slovačku (Ivan Bartaković) na granična područja s Turcima. Utišinovići/Utišenići (Utješinovići) su rod starohrvatskog plemena Mogorovića po povjesničaru Vjekoslavu Klaiću (Ninskih Lapćana, po A. Milinu.). Klaićevo mišljenje potvrđuje i naknadno pronađeni grb s pečatnjaka Jurja Bartakovića. Mogorovići su među potpisnicima Pacte convente 1102. g. s ugarskim kraljem Kolomanom. Pleme je navedeno u grupaciji od 12 hrvatskih plemena koja su u sedmom stoljeću došla na Jadran. Mogorovići se spominju za kralja Petra Krešimira Velikog (IV.) 1069. godine, vezano za posjede kod stolnog Biograda (Biograd na Moru). Pojavljuju se kao stanovnici dalmatinskih srednjovjekovnih Miljevaca i Like, a u novom vijeku došli su u centralnu Hrvatsku, u okolicu Karlovca, Ozlja, Topuskog, Turopolja, Samobora, jugoistočno Zagorje uz Sutlu i Žumberak (uskočke seobe). Dio je preselio u Austriju (Gradišće) i sjevernu Ugarsku (danas Slovačka). Ljudi koji su zbog prodora Turaka preselili na još uvijek kršćansku stranu, u rjeđe naseljene ili pogranične krajeve i koji su trebali poslužiti u obrani kao ”predziđe kršćanstva” kako se onda pisalo, nazivani su uskocima. Bilo je među njima i mnogo starog hrvatskog plemstva koje se međusobno poznavalo i pomagalo.

Primjerice, barun Gašpar Bartaković (Gasparus Barthakowicz de Kwklych), postao je povjerenik dvaju banova, Ivana Karlovića iz roda Gusića te podbana pa bana Nikole Zrinskog (Sigetskog) iz roda Šubića. Od Nikole Zrinskog je izgledno dobio posjede u Gornjem Volavju. (U poreznim knjigama se vidi da je prethodni vlasnik podban). U ime kršćanske strane Gašpar je pregovarao s Turcima, išao je u delegaciji hrvatskog bana Nikole Zrinskog u Čakovec na doček vladara Austrije, Češke, Ugarske, Hrvatske, itd., kralja Ferdinanda I., koji je dolazio u hrvatske krajeve. Zastupao je i interese Hrvatskog sabora kod kralja i cara u Beču, što se vidi iz arhiviranih starih hrvatskih listina (HAZU).

Screenshot (21)U Lici, odakle je došao u centralnu Hrvatsku, živio je na svom plemićkom posjedu u mjestu Kuklić, kod kojeg su na obali rijeke Like, Utišinovići imali zajedničku utvrdu. Bratić je poznatog kardinala i kraljevskog namjesnika, Jurja Utišenića/Utišinovića (Utješinovića) (Brat Martinusius ili brat Georgi). Gašpar je naslijedio ličku plemenštinu po podjeli posjeda Utišenića i nosio je pridjevak Kuklički. On je praotac svih hrvatskih Bartakovića. Juraj pl. Bartaković (Georgius Barthakowych de Kamychak). Očito brat Gašparov. Juraj je po odlasku sa svoga posjeda s područja Krke djelovao kao upravitelj (kaštelan) ogromnih posjeda bana i opata Petra Keglevića u Topuskom, a kasnije vlastelinstva Franje Tahyja u Donjoj Stubici. Od Tahyja je krajem Seljačke bune dobio i posjed u Brdovcu. Petar Bartaković, koji je po poreznim knjigama imao kuriju u zagorskoj Selini, izgledno je njegov sin. Toj grani se dalje trag gubi. Izgleda da se ugasila.

Treći brat Ivan Bartaković, (Joannis Barthakowych von Kis Apony), je s drugim Utišinovićima, te još nekim hrvatskim plemstvom otišao u gornju Ugarsku (danas Slovačka), gdje je od kralja Ivana Zapolje dobio u više navrata plemenštinu (posjede). Vjerojatno zaslugom utjecajnog bratića, kardinala i kraljevskog rizničara slavnog Jurja Utišinovića. Daljnji slovački Bartakovići su nedvojbeno njegovi potomci. Školovali su se na sveučilištima u Trnavi (danas Slovačka), Gracu i Beču. Neki su bili pavlini ili jezuiti, neki župnici, vikari, biskupi, nadbiskupi, te kapetani utvrđenih gradova. Ušli su u povijest Slovačke i Ugarske kao eminentne osobe.

Bartakovići su izvorno ikavci štokavci, (Bunjevci). Zadnji stanovnici Bartakovića kao izdvojenog dijela Markušića na Žumberku (kod Kostanjevca) koristili su ikavicu još u 21. stoljeću, što nije neobično, jer su porijeklom iz sjeverne Dalmacije.

________________________________________________________

Znameniti vojskovođa iz Žumberka – Tomo Ljubanović

14875400_10205188923642117_377554521_nOvaj tekst o Tomi Ljubanoviću, još jednom današnjim generacijama (ne)poznatom Žumberčaninu dio je moje zbirke podataka o rodoslovlju obitelji Vlašić (i drugih Vlašića Vlašić brda) te saznanja o drugim osobama odnosno prezimenima koja su rodbinski vezana s Vlašićima. Tekst je nastajao u dužem vremenskom razdoblju unošenjem novih saznanja i nije posebno redigiran te ima specifičan izričaj. Meni je posebno zanimljiv jer se ove 2016. godine navršava 160 godina od rođenja i 100 godina od smrti pukovnika Tome Ljubanovića.

Moj pra pradjed Ferdinand Ljubanović i moja pra prabaka Barbara rođena Ljubanović iz Žumberačkog Željezna imali su osmero djece. Petero njih (Ana, Barbara, Nikola, Ana i Barbara) umrlo je u dječjoj dobi, a troje ih je poživjelo i imalo potomaka i to:

– najstariji od njih Tomo Ljubanović rodio se 11. kolovoza 1856. godine a umro 19.12.1916. u Lavovu (Lvov, Galicija, Ukrajina);

– drugi je Ivan Ljubanović (27.3.1864. – 21.1.1941.),moj pradjed, vjenčan 21.11.1883. s Barbarom Ljubanović (25.9.1865. – 30.9.1944. od Mije Ljubanović i Ane rođene Bendeković)

– Barbara Ljubanović (13.2.1878. – 13.11.1953.) koja se 18.11.1894. vjenčala s Jankom Cvitko (19.11.1875.) iz Kupčine 6, čiji su roditelji Maksim Cvitko i Ana r. Beg.

Kako su mi dostupne župne matice tek od 1858. godine nisam mogao niti znati da se 1856.godine rodio Tomo Ljubanović, brat moga pradjeda. No, zahvaljujući dobrom sjećanju moje mame znao sam da je baka (mamina mama) imala strica Tomu „majora“ (umro je sedam godina prije nego li se rodila moja mama!). Da je mama bila u pravu potvrđuju mi i raspoložive matice u kojima nalazim da je „g. Tomo Ljubanović kapetan“ 16.10.1899. krsni kum nećaku Tomi Cvitko. Sve donedavno o Tomi Ljubanoviću znao sam samo ono što sam čuo od mame, teta i rodbine, a to je vrlo kratko: bio je major u Austro-ugarskoj vojsci i, kad je bio u Žumberku, volio je da mu djeca pjevaju žumberačke pjesme. Htio sam o njemu saznati više, tražio po internetu, kontaktirao Austrijski državni arhiv (preskup za moje istraživanje!).

Ako ništa drugo zanimala me njegova vojna karijera. Istina, imamo mi Žumberčani u svojoj dugoj povijesti i generala, ali put običnog malog Žumberčana do čina majora zasigurno nije bio lagan i jednostavan. I moj trud nije bio uzaludan. Na jednom internetskom forumu pronašao sam izvod iz šematizma austro-ugarske vojske gdje je upravo Tomo Ljubanović uzet kao primjer napredovanja i odlikovanja u vojsci. Već i ovo saznanje meni je značilo mnogo:

Thomas LJUBANOVIC (accent as in ? on the final c)PORUČNIK – Lieutenant Feldjäger Bataillon 20 1 May 1877 (in 1878) NATPORUČNIK – Oberlieutenant Inf Rgt 97 1 May 1882 (in 1887) KAPETAN 2. KLASE – Hauptmann 2. Klasse Inf Rgt 52 1 January 1889 (in 1891)KAPETAN 1.KLASE – Hauptmann 1. Klasse B-H (Bosansko-Hercegovačka pukovnija) Inf Rgt 1 1 January 1889 (in 1900) MAJOR – Major 1 May 1901 in Inf Rgt 54 (in 1905) POTPUKOVNIK – Oberstleutnant, 1.5.1906., IR 79. graf Jelacic PUKOVNIK – Oberst, November 1909.

Dakle, put do vojne akademije vjerojatno je Tomi bio moguć jer je i njegov otac Ferdinand Ljubanović bio vojnik – Uskok. Kod rođenja kćeri Ane 1862. u matici rođenih stoji da je „vicedecurionis“ što bi značilo kao desetnik. Dakle, znali smo da je Tomo bio po činu major, a sada, vidi, čak pukovnik, dva čina viši. Slijedeći čin je generalski, ali za to se je trebao još doškolovati ili imati ratnih uspjeha. Tomo je 1901. godine postao major, a 1904. dobio sina. U tom razdoblju, najvjerojatnije 1902. ili najkasnije 1903. bio je zadnji put u svom Žumberku. To jednostavno zaključujem jer vjerujem da bi se ipak sačuvala usmena predaja o njegovom činu (kao što je ova da je bio major!) i znalo bi se da je imao svoju obitelj. Pođimo redom kako se Tomo Ljubanović spominje u ondašnjim novinama:

Beč, 27. April 1877., Neue Freie Presse: kadet Thomas Ljubanović raspoređen u 20.Feldjäger Bataillon. Beč, 28. August 1878., Militär-Zeitung: kao poručnik raspoređen u 80. Splitsku pukovniju. Ferner werden übersezt: Zugetheilt wurden der k. u. k. Landwehr: die Lieutenants …Thomas Ljubanović, des 20. FJB. zugetheilt dem oberdalmatinischen Landwehr-Schützen- Bat. Spalato Nr. 80, übercomplet im 20. FJB. — zum 11. FJB., wohin derselbe einzurücken hat.

(Neuigkeits) Welt Blatt, 13. Mai 1882. i Prager Tagblatt, 28. April 1882. donose vijest da se poručnik Tomo Ljubanović imenuje se natporučnikom Wiener Zeitung 25. Dezember 1888. (28. stranica: Tomo Ljubanović – unapređuje se i premješta iz 97. pješačke pukovnije Milan I, kralj Srbije u 52. pješačku pukovniju nadvojvoda Friedrich); Die Presse 25. Dezember 1888. (Zeitung Wien – Brno (Brünn) – Deutsch – 16. stranica) i Laibacher Zeitung 27. Dezember 1888.: navode izvanredno božićno promaknuće između ostalih i Tomo Ljubanovića koji se unapređuje u kapetana 2. klase od 1.1.1889. Wiener Zeitung 28. April 1891. (stranica 6) Tomo dobiva čin kapetana 1. klase Armee Zeitung, 24.3.1898. Kao kapetan 1. klase u 5. grupi raspoređuje se Ljubanovic Thomas, des bosnisch-herzegowinischen Infanterieregiments Nr. 1; Kapetan Tomo Ljubanović u Sarajevu u 1. Bosansko-hercegovačkoj pukovniji. Iz šematizma K und K vojske vidljivo je da je 1.5.1901. Tomo Ljubanović dobio čin majora Mährisches Tagblatt, 26. Januar 1903. U Olmucu je dobio orden druge klase major Tomo Ljubanović Neues Wiener Tagblatt (Tages-Ausgabe) 10. Juli 1905. ….letztere im Mobilifierungsfalle, in den Ruhestand, die Transferierung des Majors Thomas Ljubanovic vom JR 54 zum JR 79, die Übernahme des Gardevizewachte… – iz 54. pukovnije raspoređuje se u 79. Otočku grof Jelačić pukovniju (sjedište u Otočcu).

Grazer Volksblatt 27. Oktober 1909. (Zeitung Graz – Deutsch – 18. stranica) Donosi vijest da se potpukovnik Thomas Ljubanović iz 79. IR unapređuje u pukovnika. (Linzer) Tages-Post 29. Oktober 1909. Također donosi vijest da se potpukovnik Thomas Ljubanović unapređuje u pukovnika. Imenovanje pukovnikom objavljeno je i u Neue Schlesische Zeitung 29. Oktober 1909. Český Tešin (Cieszyn, Teschen). Objavljeno je da će u studenom Tomo Ljubanović, potpukovnik 79. Otočke pukovnije grof Jelačić, zet pokojnog apotekara Leopolda Petera u Techenu biti unaprijeđen u pukovnika (Oberstleutnant des Otocaner Inf.Reg. graf Jelačić nr. 79 Thomas Ljubanović, ein Schwiegersohn des verstorbenen apothekers Leopold Peter in Teschen, zum Oberst ernannt). Český Tešin (Teschen) je gradić danas s 25000 stanovnika na istoku Češke na samoj granici (rijeka Olše) s Poljskom. Istočno preko rijeke Olše (granice) je Cieszyn, koji je 1880. imao oko 13000, 1910. 23000 a danas ima oko 36000 stanovnika. Ova naselja potječu iz 8. stoljeća i bila su jedinstveni grad u Austro-ugarskoj kao i za vrijeme njemačke okupacije. Sredinom 18. stoljeća, vidljivo iz karte First Military survey (1763.), Cieszyn je vrlo veliko i jako vojno uporište. (Linzer) Tages-Post 3. November 1910. Thomas Ljubanovic des 79. IR. nach demErgebnis der auf sein Ansuchen erfolgten Superarbitrierung als zum Truppendienst im Heere untauglich, zu Lokaldiensten geeignet, unter Vormerkung für letztere im Mobilisierungsfall, in den Ruhestand. – Zahtjev za mirovinu, prestanak aktivne vojne službe Neues Wiener Journal 21. November 1910. 6. strana: Das fest der Sicherheitswache Oberst Ljubanović (pukovnik Ljubanović u jednom odboru zadužen za sigurnost). Istog dana Neue Freie Presse iz Beča navodi „Platzkommando Oberst Ljubanovic“. Reichspost 19. August 1911., Beč: Friedenheit bekanntgegeben werde dem Feldmarschalleutnant Tschurtfchenthaler v. Helmheim, dem Obersten Ljubanovic; verliehen das Militärverdienstkreuz dem Hauptmann Strom…

Prager Tagblatt, 20. August 1911. – Zatražio umirovljenje pukovnik Thomas Ljubanović istodobno odlazi mu i kolega zapovjednik 79. Pukovnije pukovnik Ivan grof Salis-Seewis Fremden-Blatt 31. Oktober 1914. Oberst Thomas Ljubanović, Wien, 5 Kronen za ratnu medicinsku fondaciju. Također i 23. Oktober 1915., ali ovaj put 2 krune.

Pukovnik Tomo Ljubanović

14886258_10205188926722194_848752375_nKao pukovnik živi 1911. u Beču, VIII Floriangasse 57, dok se 1913. navodi adresa Wien, XIII Onno Kloppgasse 9, a 1914. godine opet nova adresa, Schönborngasse 15 (iste ulice postoje i danas). Iz obavijesti o grobu iz 1917. upućenoj udovici Amaliji od Vojne komande vidljivo je da im je zadnje prebivalište bilo u Beču Langegasse 27, 8. Bezirk. Ne znam razlog zbog čega su se tako često selili.

Tomo Ljubanović za vojne zasluge ima orden Red željezne krune 3. vrste, srebrnu i brončanu Signum Laudis medalje, ratna medalja, za 25 godina i dugogodišnju vjernost, Red željezne krune II. vrste („D2“), te odličje Takovski krst kneževine Srbije za vrijeme dinastije Obrenovića za vojne zasluge, medalje Vojnog jubileja 1898. i 1908. godine. Odlazi u mirovinu prije I. svjetskog rata, nigdje se ne nalazi da je aktiviran za I. svjetski rat, osim što Mag. phil. Thomas Reichl u svojoj doktorskoj dizertaciji „Das Kriegsgräberwesen Österreich- Ungarns im Weltkrieg und die Obsorge in der Republik Österreich“, Beč, 2007. godina navodi da je Odjel za Austro-ugarsko vojno zapovjedništvo u (Lemberg) Lavovu 25. rujna, 1916. objavilo da je novoimenovani „Kriegsgräber inspektor K. und K. pukovnik Tomo Ljubanović“. To je izgleda posljednje uvažavanje i priznavanje vrijednosti pukovnika Tome Ljubanovića. Moja pretpostavka da je umro najranije 1916. godine (tada je imao 60 godina) bila je točna. Bolovao je od reumatizma, a umro je 19.12.1916. od perforacije želuca. Ova činjenica i činjenica da mu je žena iz Cienszyna kao da potvrđuje izjavu Barbare Vlašić, pranećakinje (Željezno 17) da je „Tomo ostavio kosti u Galiciji“. Dok nisam dobio datum smrti pitao sam se nije li stradao u ratu ili umro kasnije?. Nisam ga našao u listama nestalih ili ubijenih u I. svjetskom ratu. Postoji jedan Tomo Ljubanović na Listi nestalih 472 od 3.10.1916.

Ime, šarza, vojno tijelo, pododio, zavičajna zemlja, kotar, mjesto, godina rođenja, vijest:

Ljubanović Tomo, Infst. K. u. LIR, Nr. 26, 1. ErsKomp., Kroatien, Jaska, Kalje, 1893; kriegsgef., Nowoussensk, Gouvernement Samara, Russland. Dakle, ovaj ratni zarobljenik svakako ne može biti „naš“ Tomo. Ponajprije zbog godine rođenja, i drugo, navodi se među izgubljenim ljudstvom, a ne među oficirima. Spomenuti zarobljenik je Tomo Ljubanović rođen 10.11.1893. u Kostanjevcu 19 od Grge Ljubanović i Marije Kelihar.

Konačno, pomogao mi je sin Franje Kajkavca (živi u Češkoj), a Franji je Tomo Ljubanović rod isto kao i meni. 24.11.2015. poslao mi e-mail.

Ljubanović – genealogija

Materijali za obitelj rodoslovlja Ljubanović:

Thomas Ljubanović, C. K. Major 54 pješačke pukovnije, r. 11 VIII.1856. Železno,Hrvatska, supruga Amalia iz kuće Peter, kći Leopolda Peter, vlasnik kuće u Cieszyn,sin Leopold rođen 3. studenog 1904. Cieszyn (PMMC, matica krštenih, Vol. 23, str. 81). PMMC znači Parafia Marii Magdaleny w Cieszynie (župa Marije Magdalena u Cieszynu)

Moje istraživanje ovdje ne staje. Zanimalo me da li postoje potomci Tome Ljubanovića. Tražio sam po telefonskim imenicima Češke i Poljske prezime Ljubanović, ali ga nisam našao. Pokušao sam tražiti u Austriji i gle čuda – uspio! U Tirolu, gradiću Zamsu, pronašao sam dr. Theodora Ljubanovic, unuka Tome Ljubanović. Od njega saznajem slijedeće: Tomo Ljubanović i Amalija r. Peter imali su osim Leopolda (Poldi) još jednog sina i to Theodora (Tošo) Ljubanović, koji je 1927. godine otišao u Tirol i tu se 1938. oženio. Imao je troje djece: najstarija kćer Christine, sin Theodor i kćer Senta. Od Tomine unuke Christine saznao sam da su se Tomo i Amalija vjenčali u Tešinu (tada Šleska) 1904. i iste se godine rodio sin Leopold. U Otočcu se rodio 18.11.1906. godine drugi sin koji je kršten kao Theodor Tomo. Da je imao dva imena saznao sam u našem matičnom uredu.

14872481_10205188928202231_1850542995_nCijela obitelj pukovnika Tome Ljubanovića 1914. u Beču (slijeva na desno: Leopold,Theodor, Tomo i Amalija) snimljeni u studiju kao planinari

14872621_10205188930042277_1401612786_nTomo Ljubanović (sjedi u sredini slike s najviše odlikovanja, treći s lijeva u prvom redu) Nije mi poznato gdje je slika snimljena i tko su ostali časnici na slici, a snimio ju je H. Jandaurek,K u K dvorski fotograf iz Teschena Pukovnik Ivan grof Salis-Seewis, bio je zapovjednik 79. Otočke pukovnije grof Jelačić od travnja 1908. do kolovoza 1911. godine, znamenita je osoba već samim time što je član grofovske obitelji Salis-Seewis čiji je najstariji poznati predak Dietegen Magnus von Salis (1473.-12.3.1531.). Ivan se nije ženio i svoj život je podredio sjajnoj vojničkoj karijeri. Članovi ove obitelji su vlasnici mnogih imanja uglavnom u Švicarskoj, pripadnici su takozvane švicarske garde koja je djelovala na francuskom dvoru i drugdje. Otac pukovnika Ivana Salis-Seewisa bio je kapetan K und K Johann Gaudenz Gubert von Salis, a majka Wilhelmina Vranyczany von Dobrinović. Imali su tri kćeri i četiri sina. Od sinova najstariji je spomenuti tada pukovnik punim imenom Johann Ulrich Gaudenz Dietegen von Salis (8.12.1862.-24.10.1940.), a najmlađi Franz Emil Dietegen von Salis (15.1.1872.-27.10.1967.) zapravo je dr. Franjo Salis-Seewis, pomoćni zagrebački biskup, koji je u vrijemezatočeništva blaženog kardinala Alojzija Stepinca, vodio Zagrebačku nadbiskupiju do 20.9.1954., to jest do imenovanja Franje Šepera Zagrebačkim nadbiskupom koadjutorom.

Dakle, u isto vrijeme u Otočcu su pukovnici grof Ivan Salis-Seewis i Tomo Ljubanović. Doduše, Salis-Seewis, iako šest godina mlađi, u Otočac dolazi kao pukovnik i tu zatiče potpukovnika Tomu Ljubanovića, koji 1909. dobiva čin pukovnika. Možda bi Tomo Ljubanović postao zapovjednik 79. Otočke pukovnije da nije istovremeno otišao sa Salis-Seewisom i to Tomo u mirovinu a Salis-Seewis u daljnje napredovanje – zapovjednika 71. pješačke brigade u Rijeku i čin general-majora. General Ivan vrlo je aktivan u I. svjetskom ratu. Uskoro postaje zapovjednik 42. hrvatske domobranske "Vražje" divizije 1915., vojni zapovjednik Beča 1915., vojni upravitelj Srbije 1916., zapovjednik 92. divizije 1917.-1918. i zapovjednik svih austrijskih postrojbi u Rumunjskoj te biva 11. studenog 1918. promaknut u čin Feldzeugmeister (podmaršal, to je drugi najviši čin Austro-ugarske vojske), a za nešto više od mjesec dana, to jest od 1. siječnja 1919. odlazi u mirovinu (16.000 kruna), a izabrao je živjeti u Hrvatskoj, u Zagrebu gdje je i umro te pokopan na Mirogoju. Vjerojatno je izabrao Zagreb jer su mu na Mirogoju sahranjeni roditelji, a u Zagrebu mu živi sestra Julija i najmlađi brat (pomoćni zagrebački biskup) Franjo.

Očito su ova dva pukovnika, rekli bismo zemljaci, jer je grof Salis-Seewis rođen u Karlovcu, gdje je inače vojno školovanje završio Tomo Ljubanović, bili u dobrim odnosima što zaključujem jer je Tomo Ljubanović ubrzo nakon dolaska Ivana Salis-Seewisa u Otočac dobio viši čin (pukovnik) i jer su zajedno otišli iz Otočca. Ima jedan zanimljiv detalj koji sam danas (23.2.2016.) saznao: tada pukovnik Ivan Salis-Seewis bio je omiljen zapovjednik Otočke pukovnije te su mu se pripadnici pukovnije na rastanku zahvalili podarivši mu pješadijsku sablju (M 1861). Pretpostavljao sam da mu je istu predao najvjerojatnije najviši po činu, a to je bio Tomo Ljubanović, no ipak nije, jer je na koricama sablje utisnuto: „Na ugodnu uspomenu svomu bivšemu pukovnijskom zapovjedniku“, a s druge strane: „Dalje služeći podčastnici pukovnije grofa Jelačića broj 79. Rijeka 1./V.1912.“, dakle, naknadno je predana tada general majoru Ivanu Salis-Seewisu, u vrijeme kad je Tomo Ljubanović već bio u mirovini, odnosno u Beču. Kako saznah, 1945. sablja je iznesena van u inozemstvo, u Njemačkoj kupljena od nekoga našega porijekla, koji ju je odnio u Australiju, da bi je vratio 2005. godine u Hrvatsku, otkupio ju je i sada je vlasnik Zlatko Čondić iz Splita (Lički forum, Zavičajni klub "Stajnica").

Konačno, 6. svibnja 2016. godine sve ove fotografije Tome i njegove obitelji dostavila mi je Christine Ljubanovic, unuka pukovnika Tome Ljubanovića, na čemu joj iskreno zahvaljujem. Sada polako saznajem i pojedinosti iz života ove obitelji. Kada je Tomo umro starijem sinu Leopoldu bilo je svega 12, a Theodoru 10 godina. Po Leopoldovom kazivanju Tomo i Amalija su se iskreno voljeli i unatoč njegovom čestom izbivanju brak im je bio skladan. Sačuvane su neke razglednice koje je Tomo slao svojoj supruzi, a ima i jedna koju je Amalija pisali Tomi kad je službeno bio u Zaboku. Djeca su do odlaska u Beč govorila hrvatski, a kasnije samo njemački. Dana 24.5.2016. od Christine saznao sam da Leopold, stariji Tomin sin, ima kćer Amaliju koju zovu Malči i koja živi u Grazu, Austrija. Tomo piše svojoj supruzi prije nego li se rodio drugi sin Theodor Tomo Leopold i Theodor Ljubanović u Otočcu 1908. godine

Pojedinosti o pukovniku Tomi Ljubanović doznajem od njegove unuke Christine, koja je sačuvala svoju korespodenciju o svome djedu Tomi sa svojim stricem Leopoldom (starijim Tominim sinom) za vrijeme dok je živjela u New Yorku, a kasnije u Londonu u 70-tim godinama. Tomo je, osim hrvatskog, govorio i pisao jako lijepo njemački. Njegov blagi naglasak je uobičajen u K & K vojsci i policiji (takozvani „Armeedeutsch“) s posebnim „intermonarchie“ izgovorom. U „Volksschule“ imao je dvojezično obrazovanje: nahrvatskom i njemačkom jeziku. Njegov rukopis je bio u „corrent cursive“. Školovanje je nastavio u „Kadettenschule“ u Karlovcu gdje je stekao dobro opće obrazovanje iz povijesti i filozofije. Bio je blagog temperamenta, i muškarac sa strogim načelima, čak i prema sebi. Kao mladić bio je vrlo dobar vježbač i sportaš. Kad mu je služba dopuštala volio je otići sa sinovima hodati u prirodu. Imao je prilično knjiga o prirodnim znanostima. Volio je posebno bečku književnost i glazbu. Bio je teški pušač, frkao je svoje cigarete. Volio dobro vino, rijetko pivo. Imao je srebrnu tabakeru, koja mu je spasila život u dvoboju sabljom. To je bilo prije braka. Patio je od reume i bolova u trbuhu i nikad nije otišao liječniku. Vjerojatno je osjećao kraj monarhije.

Amalija Ljubanović u Mariboru

Mnogi ljudi i obitelji stradavaju zbog raznih političkih odnosa, jednostavno rečeno zbog politike. Niti Tomova obitelj nije bila toga pošteđena. Bio sam uvjeren kako je nakon Tomine smrti njegova supruga s djecom primjereno živjela u Beču s dobrom mirovinom po suprugu. Međutim, sada saznajem kako se gorka sudbina poigravala s obitelji Ljubanović. Kako je Tomo zapravo iznenadno umro ostala je Amalija s dvoje male djece. Nakon Tomine smrti Amalija sa sinovima 1917. godine odlazi u Bečko Novo mjesto. Kao pukovnikova udovica dobila je apartman u Terezijanskoj Vojnoj akademiji, a djeca polaze „Militär Unterrealschule Fischau“. Osim gubitka muža, kraj rata i monarhije donosi joj i veliki financijski gubitak.

Ostaje bez udjela u rodnoj kući – palači (u kojoj je bila ljekarna) u Cieszynu (preračunata vrijednost veća od milijun €). Smanjuju joj 30 % mirovinu i Austrija joj odbija dati državljanstvo. Vjerojatno po pokojnom mužu Tomi dobiva jugoslavensko državljanstvo te 1926/27. godine dolazi živjeti u Maribor. Boravak u novoj sredini, novi jezik i sve drugo sigurno joj nije bilo lako za prihvatiti. Uspjela je tek jednom u srpnju 1939. godine posjetiti svog mlađeg sina u Zamsu. Uskoro je izbio 2. svjetski rat, a ona već prilično bolesna i tužna zbog razdvojenosti od djece, umire 4. srpnja 1942. u Mariboru.

Stariji sin Leopold, nakon gimnazije u Bečkom Novom Mjestu, studirao je na Sveučilištu u Grazu kemiju i fiziku, gdje je i doktorirao. Ostao je živjeti u Grazu gdje se i oženio. Supruga mu se zvala Hilda i imaju jednu kćer imenom Amalija, koja i danas živi u očevom stanu u Grazu. Amaliju zovu Malči. Vjerojatno je i pukovnik Tomo svoju ženu zvao Malčika (po žumberački Amalija = Ljubica) pa se toga sjećao njegov stariji sin Polda. Hilda je umrla 1970-tih godina, a Leopold 1980-tih. Leopold je posjedovao dnevnik (kao manja školska bilježnica) svoje majke Amalije s upisanim najvažnijim datumima i događajima iz njezina života.

Sin Theodor Tomo završio je studij ekonomije u Bečkom Novom Mjestu i 1927. godine odlazi u Tirol gdje se 1938. oženio s Anom Raudaschl. Radio je kao direktor hotela u Galtüru i Ischglu. Govorio je engleski, francuski i naravno njemački. Hrvatski mu je, prema vlastitom priznanju, bio slab. Theodor Tomo je umro 1973. godine, a sa suprugom Anom imali su troje djece:

Kćer Christine, završila je u Beču studij primijenjene umjetnosti, umjetnik i publicist, radila u Americi, Velikoj Britaniji i Francuskoj, živi u Parizu. Bila udana za Roberta Mallona, rastavljeni, Robert je bio amerikanac, umro je prije dvije godine. Sin Theodor, doktor, radio kao kirurg (u bolnici koju drže časne sestre sv. Vinka Paulskog sa 700 kreveta) koji živi u Zamsu (Landeck), planinar i društveno aktivan. Organizator liječničke ekspedicije na Himalaju i Afganistan, posjetio mnoge zemlje (Indija, Pakistan Sudan, Jordan, Egipat, Sirija, Turska, Grčka i tako dalje). Supruga Heimhild, također liječnica, posjetila Sjevernu Ameriku, Kinu i ostale zemlje. Međugradski su prvaci u bicikliranju. Biciklima su prošli od Libije, Egipta, Turske, Grčke, Hrvatske pa do Austrije i dalje. Imaju dvoje djece:

Katharina Ljubanović, medicinska je sestra, sa suprugom Markusom Kerschbaumer živi u blizini Innsbrucka. Drugo dijete je Lukas André Ljubanović. Lukas je glazbenik (inženjer elektronske glazbe) živi u Beču. Theodor je u mirovini već 10 godine jer je imao jako teški moždani udar. Morao je učiti govoriti, hodati i tako dalje, sve kao malo dijete, imao desetak operacija i vrlo dobro se oporavio. Tako je, eto, 22. rujna 2016. godine, vraćajući se iz Crne Gore, gdje je posjetio staru postojbinu Ljubanovića u Budvi, navratio do nas sam sa svojim kamperom (stariji VW kombi). Kćer Senta živi u Kitzbühelu. Vrlo mlada se udala za Gernot Macha, s kojim je imala sina Andreasa, koji je umro sa svega 15 godina., što je bila strašna obiteljska tragedija. Drugi sin Thomas rođen je u Kitzbühelu, informatičar. Oženjen je s Nicole i imaju dvoje djece: Nina i Sarah.

zeljezno-bIz ove rodne kuće pukovnika Tome Ljubanovića potekla je doista „rijeka života“. Svih potomaka njegovog oca Ferdinanda Ljubanovića (računajući i bračne drugove) ima preko 400, a živući su razasuti širom svijeta: od Žumberka (Željezno) preko Karlovca, Mahićna, Jastrebarskog, Rakovog potoka, Samobora, Rakitja, Zagreba, Velike Gorice, Nove Gradiške,Vojvodine, Slovenije, Austrije, Njemačke, Češke, Francuske, Kanade, SAD-a pa do Australije.

14800905_10205188929202256_1177550795_ngrob od pukovnika Ljubanovića u Galiciji

Ovo je kratki prikaz života još jednog znamenitog i (ne)poznatog Žumberčana. Bilo bi hvale vrijedno pročešljati povijesno-vojne austrijske arhive koji kriju mnoge tajne o značajnim, ali zaboravljenim našim ljudima. Tražeći podatke za Tomu Ljubanovića usput sam primijetio još zaboravljenih, ali na vojnom polju istaknutih naših Žumberčana koji zaslužuju naše divljenje:

major Petar pl. Hranilović-Cvjetašin (kasnije dogurao do čina podmaršala), potpukovnici Nikola i Danijel Šajatović, general major Anton Šajatović, Josip Šintić, Vid Gvozdanović, Marko Rajaković, Oskar Hranilović… i tako dalje. Istraživanje na tom polju sigurno bi objelodanilo nepoznatih i zanimljivih rezultata. Bio bih sretan da ovaj tekst potakne neke iz mlađih generacija. Zasigurno, jedna doktorska disertacija ne bi mogl  obuhvatiti sve naše male, a ipak velike Žumberčane. Mnogi naši preci i članovi naših obitelji, poput Tome Ljubanovića i njegove obitelji, prošli su tešku kalvariju Hrvatskog naroda i zaslužuju puno više poštovanja nego što im ga na razne načine iskazujemo. Imam veliku želju, a osjećam i potrebu, pohoditi grob pukovnika Tome Ljubanovića i zapaliti mu barem jednu svijeću. Ovo je moj mali doprinos da se ime pukovnika Tome Ljubanovića, Žumberčana, otrgne zaboravu.

Ivan Vlašić,Jastrebarsko 2016.

3 Odgovora na Poznati Žumberčani

  1. goran kaže:

    Iz teksta se vidi da smo dali velik broj znamenitih ljudi,a većina njih je završila školovanje uz pomoć grkokatoličkog sjemeništa u Zagrebu. Moje mišljenje da bi Čučić trebao dobiti spomen – ploču u Pećnom.

  2. vesna kaže:

    Čestitam na prikazu poznatih velikana iz Žumberka, a posebno što promičete lik i dijelo od Tadije Smičiklasa.

  3. ana kaže:

    Maleni i ponosni Žumberak dao je mnogo znanih ljudi i gornji tekstovi su jako poučni.

Odgovori na goran Otkaži odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

Možete koristiti ove HTML oznake i atribute: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>