Stojdraga

Selo je smješteno na istočnoj strani Žumberka i zato se kaže da Stojdraga predstavlja vrata Žumberka. Na vijugavoj cesti koja vodi iz Samobora preko Žumberka na visini od 520 metara , okruženo lijepim šumovitim predjelima izgrađena je Stojdraga. Smještena je na takvom položaju da se iz nje pružaju vidica na Zagreb, Zagorje i Karavanke sa Triglavom. Ovo selo je privlačno za turiste iz Zagreba, Samobora i Slovenije.
U mjestopisu iz 1835. stoji da je to selo s 11 kuća i 110 grkosjedinjenih stanovnika, sa gkt. župnom crkvom, graniči sa Kranjskom. Stojdraga kao naselje Uskoka spominje se odmah iza druge seobe 1531. u isto vrijeme se spominje Mali Kravjak. Oko 1580. spominje se Tomaš Siverović, uskočki vojvoda, koji moli nadvojvodu Ferdinanda, da mu daruje zemljište na “Malih Kravjačicah”. Dijelovi naselja su i zaseoci: Gojki, Gabrovica i Osredak Stojdraški.
Stojdraga, 1950.god.

Prezimena koja imaju stanovnici sela su ova: Rebić, Šimrak, Severović, Gojko, Subić, Štrkalj, Duniskvarić, Rapljenović, Kekić, Strižić i Šandor. Danas u Stojdragi živi 55 osoba. U selu postoji buffet “Kalimero” kojeg drži obitelj Šimrak, a poznata je i vezilja – čuvarica narodnog veza gospođa Zora Rebić.

Stojdraga spada pod Samobor i MO Žumberak, a pod poštu Bregana. Selo pripada župi sv. Jurja ,a crkva je izgrađena 1847., a obnovljena 1952.god. pošto je za vrijeme rata bila devastirana. Župa je osnovana 1776. i potpada pod Žumberački vikarijat Križevačke biskupije. Župom upravlja biskupski vikar Mile Vranešić. Ovaj vrijedni Božji čovjek je u potupunosti obnovio crkvu i okoliš, a prije par godina i uredio “Uskočki muzej”.

Juraj Badovinac zapisao je na zamolbu mrzlopoljskog župnika Petra Stanića godine 1910. o prošlosti stojdraške župe ovo: Prvu crkvu dala je sagraditi carica Marija Terezija, koja je satkala crkveno odijelo Konstantinu Staniću, kasnijem biskupu. Najstarija stojdraška crkvica je bila kapela iz drva i stajala je u “Grandovici”, šumi kod Drmića. Narod još i danas taj dio “Grandovice” zove Sv. Juraj.

Za vrijeme ove kapelice još nije bilo ovdje župe, niti stalnog svećenika, već je ovamo dolazio “maševati” franjevaca iz Briježaca, a sa kojima je narod bio u dodiru i živio u prijateljstvu. On im je prodavao maslo, pa su ga radi toga i prozvali “maslari”. Ovu je kapelicu kod Drmića češto posjećivao sa svojom obitelji “grof od Tušćaka”.

Stojdraga, 1926. god.

Nedaleko od crkve sv. Jurja postavljen je 1925. godine povodom tisućgodišnjice hrvatskog kraljevstva spomenik u obliku velikog križa i koji je danas lijepo uređen. Kod crkve od prije nekoliko godina stoje dvije spomen – ploče,a koje su podignute u čast dvojice sinova iz ovog mjesta. Prva je postavljena na crkvi i u spomen na dr. Tomu Severovića. U blizini crkve je postavljena je ploča za pjesnika Marka Vukasovića, a koji je napisao himnu od  grada Samobora.

_________________________________________________

Mrzlo Polje

_______________________________________________

 Kašt

Kašt se nalazi na samoj granici prema Sloveniji i to u zapadnom dijelu Žumberka,a spada pod  grad Ozalj. Po zadnjem popisu stanivništva iz 2011. g. u Kaštu živi 46 stanovnika,a prije 50 god. je tu živjelo 168 stanovnika. Po mjestopisu od Julija Frasa iz 1835. god. stoji; da je Kašt blizu provincijalne granice, grkosjedinjeno župno selo sa 6 kuća i 77 stanovnika.

Godine 1956.  osnovano je  Dobrovoljno vatrogasno društvo,a danas je ono nositelj aktivnosti u Kaštu i njegovoj okolici. Župa u Kaštu se spominje 1776.god., a gkt. župna crkva sv. Antuna Velikog sagrađena je 1828. godine. Pod župu Kašt spadaju ova sela: Badovinci(Magovci i Priselje), Brašljevica, Balići, Dančulovići, Strahinići i Radinovo Brdo. Prezimena u selu su ova: Brdar, Dančulović, Krajačić, Rađenović, Crljenica, Obradović, Jakić, Štubljar… U Kaštu i njegovoj okolici ima divnih vinograda,a mještani su poznati kao dobri svirači. Nekadu su poznati svirači bili Ivan Jakić, Krajčić (Kadet)…,a danas tradiciju nastavljaju Slavko, Miro, Davor…

_______________________________________________________

Stari Grad (Kekići)

Stari Grad (Kekići) nalazi se općini Žumberak,a od općinskog središta Kostanjevac je udaljen 15 km. Selo spada pod poštu 10457 Sošice i gkt. župu Sošice.U mjestopisu iz 1835. godine stoji da je to mjesto s 4 kuće i 64 grkosjedinjena stanovnika, s ruševinama nekadašnjeg grada Starigrada. Danas u ovom selu živi 7 stanovnika. Selo ima tri zaselka: Talani, Draga i Bedjari. U selu je dominatno prezime Kekić i tako se često nazivalo i cijelo selo.
U zaselku Drage je bilo nekada pet kuća, a sve kuće su imale prezime Kekić. Stanovnici ovog zaselka su bili vlasnici dva mlina( Tomčev mlin i mlin Pere Kekića). Kroz ovaj zaselak prolazi potočić, a stanovnici imaju i svoj vodovod. Iz ovog zaselak je biskup Nikola Nino Kekić. U Dragi danas živi 6 stanovnika.
Kosac Kekić (Zajc) iz Talana u pozadini crkva,1984.god.

U zaselu Talani su nekada bile 4 kuće,a od toga tri su nosile prezime Kekić,a jedna je imala prezime Smičiklas. Zaselak je imao nekada jedan mlin.Danas su Talani pusti,ali zato vikendom navraćaju Žumberčani iz Zagreba i Karlovca i održavaju svoja djedovinu.

U Bedjarima (Kekićima) danas živi jedna osoba,a nekada je bilo 8 kuća. Najčešće je prezime Kekić, a još susrećemo Popović, Badovinac, Dančulović i Grubač. Mlin je imao Tadija iz Bedjara u Dragi. Bila je poznata pjesma; Svi Talani u kavani, a Bedjari stoje vani.

U selu Kekićima se nalazi kapela sv. Ćrila Metoda, a sagrađena je 1933. godine i pokraj nje je i lokalno groblje. Svake godine na godišnjem proštenju se okupe iseljeni mještani i tako na trenutak oživi ovo selo. Zahvaljujući povijesničarima i arheolozima na svijetlo dana izišli su dokumenti koji svjedoče da je u srcu Žumberka u srednjem vijeku postojala utvrda Sichelberg (Žumberak) sa crkvom Svetog Križa, a koja je udaljena svega 800 metara od zaselka Drage. Na ovoj Uskočkoj utvrdi je 14. rujna 1996. god. proslavljeno 700.godina prvog spomena Žumberka.

_________________________________________________________

Budinjak

Naselje Pećno je smješteno sjeverno od doline Slapnice i jugoistočno od šume Kremenjaka, na prostranoj valovitoj kraškoj visoravni, na nadmorskoj visino od oko 600 m. Sastoji se od jedanaest idiličnih zaselaka: Stića, Grubača, Kraića, Bratičića, Prevoda, Goljaka, Posinaka, Staničića, Đurića, Čučića i Pećna kao središta i zajedničkog naziva naselja. Unatoč tome sto su zaselci razbaci po brežuljcima oni tvore jednu etnografsku cjelinu i nastali su djeljenjem obiteljskih zadruga.

Zaselak Grubači smješten je zapadno od središta, na padinama šumovita brda koje se zove “Stić polje šuma”. Do njega stazom ili šumskim putom i to je najviša točka područjan Pećno,650 m n/v. Nekadašnje drvene i slamom prekrivene kuće su sredinom prošlog stoljeća zamjenjen prizemnicama i polukatnicama.U samom središtu naselja nalazi se zgrada bivše škole i kućica gdje nekada bila trgovina.U blizini je župni dvor i grkokatolička crkva Uznesenja Marijina, a koja je sagrađena 1764.godine. Za vrijeme Drugoga svjetskog rata crkva je teško oštećena, a obnovljena je 1958. god. i novi ikonostas izradio je svećenik i akademski slikar Zlatko Latković. Žumberački vikarijat privremeno je ustupio župni dvor arheolozima Državne uprave za kulturnu i prirodnu baštinu Hrvatske.

Slikovito obilježje pećanskom krajoliku daju bistri potočići. U blizini Prevoda je potočić Kekinac,između Posinaka i Kraića teče Selnik,a u Grubačevu jarku mali izvori tvore Mali potok. U blizini Mace je potočić imenom Pisarevac. U jaruzi Sitnik podno sjeverozapadne padine brda Bukovlja nalazi se istoimeni izvor vode s drvenim koritom (pojilo za stoku) i žljebom kroz koji teče mlaz pitke i hladne vode. Potočić teče tek pedesetak metar i zatim ponire,a vjerojatno je zbog toga dobio i ime Sitnik.

Vidicu su lijepi, široki i daleki jedino s čistine Staničićeve poljane. Vidi se dio istočnog Žumberka, čitav srednji i zapadni Žumberak, s vrhom Sv. Gerom. Zadnjih godina tim predjelima vrlo često prolaze planinari i drugi ljubitelji prirodnih ljepota,jer tuda prolazi dionica “Jaskanskog planinarskog puta”. Od znamenitih ljudi na području Pećna je rođen dr. Simeon Čučić, grkokatolički svećenik i hrvatski pisac, profesor na Kraljevskoj akademiji u Zagrebu. U nekim zaseocima, na primjer u Đurićima i Grubačima prije 50 god. bilo je još žena koje su tkale u svojoj kući razne vunene predmete na tzv.”žumberačkoj tari” (uspravni tkalački stroj). F.J Fras u svojoj Topografiji (Mjestopis iz 1835. god.)navodi kako u Pećnom ima 26 kuća i živi 316 stanovnika i to gkt. vjeroispovjesti. Po popisu iz 1939. god. ovdje je živilo oko tisuću ljudi. U školskoj godini 1964/65. školu je polazilo 160 učenika,a 1974. bilo ih je 70 i dalje sve manje. Od 1982. god. više se nije čuo đački smijeh u školskom dvorištu.

Mnogi Pećanci su napustili svoja ognjišta tražeći zaposlenje, a neki su otišli u prekomorske zemlje. Najaveći broj ih je otišao u Jasku i Zagreb, a neki su naseli područje Miranjca(Okruga) gdje su imali vinograde i područje Strmca Pribićkog. Danas su zaseoci većinom pusti i prazni. Speološki objekat Zidana pećina nalazi se oko 300 metara južno od zaselka Staničići. Do špilje se može i označenom strmom stazom od slapa Brisalo. Širina ulaza je oko sedam metara ,a dužina oko pedesetak metara. U špilji su i dvije male dvorane i obrambeni zid od kamena sa puškarnicom, a služio je za obranu kad se u špilju skrivalo od neprijatelja.

Inž. Zvonimir Badovinac (1905-1977), predratni član uprave Hrvatskog planinarskog društva je napisao opširan rad o razvoju turizma u svom rodnom kraju i navodi: posvetiti naročitu pažnju čuvanju i pravovremenoj zaštiti prirodne ljepote i karakterističnih osobina cjelog žumberačkog kraja. Do Pećnoga se može preko Pribića i Ruda ili uz rijeku Slapnicu i kraj “Draganovog mlina”. Do Pećnog vode označene planinarske staze iz smjera Japetića preko Zečaka,a može se iz Gornje Vasi ili iz Jelenića također doći do pećanske visoravni.

Vladimir Jagarić,1996. god.

_______________________________________________________

SELO BADOVINCI

Selo Badovinci nalazi se u zapadnom dijelu Žumberka, spada pod MO Kašt, grkokatoličku župu Kašt i pod grad Ozalj. U mjestopisu iz 1835.god. stoji da je to mjesto sa 12 kuća i 188 grkosjedinjena stanovnika, sa grkosjedinjenom područnom crkvom. Dijelovi sela su i zaseoci: Badovinci Donji, Badovinci Gornji, Magovci i Priselje. Badovinci su početkom 20.st. imali oko 31o stanovnika,a po zadnjem popisu svega 24 stalna stanovnika.

U zaseoku Magovcima bila je nekada i škola,a kuća obitelji Šajatović i danas se zove nadimkom ŠKOLSKI.  U Gornjim i Donjim Badovnicima i Magovcima dominatno je prezime Badovinac, a u Priselju Šajatović. Još je nekada u par kuća bilo je prezime Magovac i jedna kuća ima danas prezime Bratinić. Ovo selo ima i crkvu sv. Nikole iz 17 st.,a pored koje je i lijepo uređeno groblje. Godišnje proštenje je krajem svibnja,a za proštenjarski ugođaj pobrinu se vrijedni kaštanski vatrogasci.

God. 2005. pored crkve je podignut spomenik dičnim i ponosnim Uskocima,a na njemu su grbovi obitelji iz Žumberka. Izgradnju spomenika sponzorirao je grad Zagreb.

U Donjim Badovincima 1828. god. rodio se Nikola Badovinac Hofrat, pravnik i gradonačelnik Zagreba, a za čijeg mandata su napravljeni ili započeti ovi objekti:  na Mirogoju se započinje graditi paviljion i arkade, započinje gradnja novog hrvatskog kazališta, počela je sa uvođenjem kanalizacija, započeta je gradnja Uspinjače, uveden je tramvaj… Badovinac je postao gradonačelnik Zagreba 1885. godine. Iz Magovaca korijene ima Božidar Magovac,a koji je bio političar, novinar i čelnik HSS-a.

admin: Više o Nikoli Badovincu i Božidaru Magovcu ima pod poznati Žumberčani.

_________________________________________________________

Reštovo Žumberačko

________________________________________________________

Selo Žumberak (Podžumberak)

_________________________________________________________

Glušinja

Glušinja se nalazi oko 16 km sjeverno od naselja Kostanjevac koje je sjedište općine Žumberak,a kojoj selo pripada. Ovo selo spada pod grkokatoliču župu Mrzlo Polje, a u mjestopisu iz 1835. god. stoji da u selu živi 83 stanovnika u sedam kuća. Po zadnjem popisu u ovom mjestu živi 21 osoba.

Najčešće prezime u selu je Milaković,a još ima Latković i ženidbenim putem još Hrnjak i Posinak. Nekada su u selu bila još prezimena: Dobričić i Poturičić. Ljudi se bave u ovom selu poljoprivredom,a puno ih ima iseljenih u Samoboru. U Glušinji se nalazi i kapela sv. Obitelji. Obitelj Nike Milakovića je jedina mlađa obitelj u selu,a najmlađa ćerka pohađa prvi razred PŠ u Novim Selima. Caritasovo odmaralište u Kalju je radno mjesto obitelji Milaković i na taj način ostvaruju svoj dohodak,a još se bave i poljoprivredom. Šteta za Žumberak što nema više radnih mjesta i mlađih obitelji sa djecom.

___________________________________________________________

Sopote i njegove ljepote
Selo Sopote se nalazi u općini Žumberak i udaljeno je dva kilometra od Sošica. Sopoćani su zadnjih 40 god. odselili u Zagreb, Samobor, Ameriku…, ali uvijek rado navraćaju u svoje selo i obnavljaju svoje domove. Kapela iznad sela sagrađena je 1873. god. i posvećena je Uznesenju presvete Bogorodice.U mjestopisu iz 1835. god. stoji da su Sopote selo sa 14 kuća i 167 grkosjedinjenih stanovnika, te da je u blizini slap vrijedan spomena.
Kuća obitelji Poljak

Sopote su prije sedam godina u akciji koju je organizirala turistička zajednica Zagrebačke županije proglašene najljepše uređenim selom, što nebi bilo moguće da u Sopotama nema vrijednih ljudi koji su barem vikendom i svakim slobodnim danom odlučili živjeti u njemu te uređuju prostore oko svojih kuća.Velike zasluge za uređenje sela imaju sopotski zetovi i snahe, koji nisu rođeni u selu, ali pridonose puno uređenju mjesta.

Sopote su također prvo selo u Žumberku koje je imalo prekrasne table sa natpisom i cvijećom na ulazu i izlazu iz sela. Također u centru sela na kući obitelji Karlović postoji već par godina info ploča sa opisom sela i kratkim povijesnim crticama. Sopote su prvo selo u Žumberku koje je imalo info ploču(tablu),a nakon njih to su postavila slijedeća sela: Sošice, Tomaševci, Jurkovo Selo (Skoki) i Petričko Selo.

Selo Sopote pripada župi sv. Petra i Pavla iz Sošica, Žumberački vikarijat Križevačke biskupije. U Sopotima se je rodio križevački biskup Gabriel Smičiklas (1834.-1856.), časna sestra Irena Smičiklas,svećenik Mihael Smičiklas,a sadašnji biskup Kekić je po majci Anđi rođ. Smičiklas iz Sopota. Najčešća prezimena u selu su Smičiklas i Popović, a ima još ovih prezimena: Burić, Poljak, Karlović, Šoštarić…

Na Veliku mašu, 2008. god.

Sopoćani su 2008. god.svojim zaslužnim svećenicima, biskupima i časnim sestrama na Veliku Mašu u centru sela postavili spomen-ploču. Ovo selo dalo je veliki broj učenih ljudi, a nekada su mještani ovog sela bili poznati u Žumberku po radinosti te su bili priznati kao vrsni muzikaši.

___________________________________________________________

Željezno Žumberačko

Doljani

____________________________________________________

 Selo (ili zaseok!?) Prisjeka (župa Mrzlo Polje), nalazi se u istočnom dijelu Žumberačkog gorja desno od prometnice; Samobor-Stojdraga-Gornja Vas-Kostanjevac-Krašić, na pola puta između Novog Sela i Budinjaka, oko 200 metara od asfaltne prometnice na blago nagnutoj padini prema selu Cerovici s pogledom na veći dio Dolenjske u Sloveniji. Za lijepog vremena odlično se vide Alpe s vrhovima Triglava. U blizini su kapelice sv. Nikole na Osunji i sv. Petronije (Petke) na Budinjaku. Blizina glavne cestovne prometnice koja prolazi središnjim dijelom Žumberačkog gorja i Budinjaka kao središnjeg mjesta istočnog dijela Žumberka, učinila je ovo selo od 6. kućnih brojeva, relativno pristupačno i povoljno za život u odnosu na neka druga Žumberačka naselja (Grabar, Pećno i dr).

Odavna je dvojba jeli Prisjeka selo ili zaseok (prema nekim podacima puno starijeg) susjednog sela Osredak. Naime, sve do 1945.g., svim rođenim u Prisjeci pisalo je mjesto rođenja Osredak. Čak su i kućni brojevi do kraja 60-tih godina prošlog stoljeća počinjali u Osretku, a završavali u Prisjeci s rednim brojem 12. Međutim, podatak da su u selu svim kućnim brojevima prezimena počinjala s Gvozdanović, a u susjednom selu Osredak, Milaković, vjerojatno je bio razlog da se u nastavku govori o selu, a ne zaseoku Prisjeka. Bez dvojbe se može tvrditi da mještani sela Prisjeka vuku svoje porodičnu korjene iz Grabra (sela: Brezovac i Pavlanci). O kojim konkretno porodičnim korjenima se radi, teško je ustvrditi, budući su crkvene matične knjige u Grabru uništene, od onih kojima nije bilo ni do Žumberka niti žumberačke povijesti. I pisac ovih redaka Tomo Gvozdanović, rođen je 1948.g.,u Prisjeci na kućnom broju 12.

Bez namjere da se bez posebnog razloga vraćamo u bližu povijest 2. s. rata, ipak moramo spomenuti tragičan događaj iz rane jeseni 1942. godine, kada je selo bez ikakvog razloga od strane fašističkih hordi do temelja spaljeno, a veći dio mještana koji nisu uspjeli pobjeći zajedno sa 16 ranjenika Slovenskog Gorjanskog odreda zvjerski mučeni i pobijeni, o čemu svjedoči spomenik podignut na ulazu u selo. Bilo, i ne ponovilo se nikad više.

Kuće od obitelji Mire Gvozdanovića

Kao i mnoga druga Žumberačka sela i selo Prisjeka, doživjelo je demografsku depopulaciju, tako da danas u selu žive samo dvije porodice; na kućnom broju 1. Petar Gvozdanović, s 8 članova obitelji, i na kućnom broju 5. Vlado Gvozdanović,s tri člana obitelji. Što sreća, a što božja providnost htjeli su, da u kući (sin Petra), Miro Gvozdanović dobije četvoro djece. Četiri prekrasne djevojčice. Pa već danas pomalo u šali kruže anegdote o četiri Žumberačke svadbe koje će se u dogledno vrijeme u ovom selu svakako dogoditi. Samo da se ne zaboravi; iz sela je jedna ugledna porodica Gvozdanovića, čuvenim vlakom „BEZ VOZNOG REDA“, kao i mnoge druge žumberačke porodice u ranom poratnom vremenu II.s.r., odseljena u istočne krajeve Hrvatske (Berak, Ilok i dr.), a mnoge i u Vojvodinu okolica Subotice i Sombora. Ostali naraštaji mlađe generacije sukcesivno su po završetku osnovne škole u Novom selu, odlazili najčešće u Samobor i Zagreb nastavljajući školovanje na srednjim i visokim školama.

Ove dvije porodice koje su ostale živjeti u selu, očito su hrabrije od drugih, odlučivši da ne napušataju svoja ognjišta već da nastave živjetu u kraju svojih predaka. Kako je u selo stigao asfaltni put, pitka voda iz Slapnice, telefon, redovna autobusna linija do Samobora dvaput dnevno, i s nešto najnužnije poljoprivredne mehanizacije, očito je, da njihov izbor živjeti na selu zaista ima smisla i razloga. Osim što obrađuje svoju zemlju, Miro Gvozdanović svaki dan putuje na posao u poduzeće „Drvometalija“ u Grdanjcima. Posebno je vrijedno istaći da i pored otežanih uvjeta života na selu, zajedno sa svojim ocem i majkom uspjeva održavati malu farmu od 12 muznih krava. Nije lako, ali se ipak isplati. Kako je „Dukat“ prekinuo otkup sirovog mlijeka na području istočnog dijela Žumberka, porodica Mire Gvozdanovića pokrenula je  proizvodnju danas već poznatog sira škripavac, kojeg u cijelosti plasiraju na tržište u Zagrebu i Samobor. Samo da su u mogućnosti držati i više muznih krava sve količine sira i po korektnoj cijeni mogli bi svakodnevno plasirati na tržište. I to nije sve. Miro je po savjetu i potporu Grada Samobora podignuo komercijalni voćnjak od cca: 500 sadnica, na lokaciji „Solatov Brijeg“, s nasadima kasnih jabuka i tepkih krušaka. Već za koju godinu očekuju se prvi prinosi i nadamo se komercijalnoj isplativosti. U slobodno vrijeme ako ga uopće ima, Miro uz pomoć vrijednih ruku svojih roditelja uspjeva napraviti kojih 100 metara ogrijevnog drveta (šajti) i popraviti svoj kućni zimski budžet.

Tomo Gvozdanović, Samobor

________________________________________________________

 Brezovac

Brezovac se nalazi u istočnom dijelu Žumberak i spada pod grad Samobor. Pod Brezovac sapadaju i zasoeci: Pavkovići,Pavlanci i Višoševići.Ovo selo nalazi se podno brda Zečak i to na visini od 700 metara. U mjestopisu iz 1835.god. stoji da je to selo s 11 kuća i 99 grkosjedinjenih stanovnika,a stanovnici ovoga sela su (feudalni) posjednici pl. Gvozdanovići. Selo pripada župi Rođenja sv. Ivana Krstitelja iz Grabra, Žumberački vikarijat Križevačke biskupije.

Pavlanci prije 50 god.

Prezimena u ovom selu su:Gvozdanović,Pavković i Višošević.Poznate osobe su: fedmaršal Vid Gvozdanovć, rektor Ivan Pavković,svećenik Stanko Višošević… Četvrti Kongres Žumberčana je 1938.godine održan u ovom selu,a koje je bilo prije toga izgorjelo. Pomoć u obnovi dao je ban dr. Viktor Ružić,a cjelom akcijom je rukovodio dr. Janko Šimrak. Dr. Šimrak je kao svećenik i novinar “Žumberačkih novina” i “Hrvatske straže” pridonio da se selo obnovi.

________________________________________________________

Vlašić Brdo

_________________________________________________________

Selo Drašći Vrh

Tisovac Žumberački

 

_______________________________

Vukovo Brdo

Žumberačka Brezovica

Selo Brezovica je granično selo. Ima više imena:tako se danas upotrebljavaju  za selo slijedeća imena: Brezovica, Žumberačka Brezovica, Brezovica pri Metliki. Selo se nalazi na nadmorskoj visini od 365 metara. Brezovica je bila ranije naprednija od drugih sela u Žumberku. Imala je mesnicu,pilanu,farmu plemenskih svinja,destilaciju pića.

Do 1965.godine selo je imalo 15 kuća. Nakon 1965. godine stanovnici Brezovice se odseljavaju u gradove, a priseljavaju se u selo stanovnici iz sjevernijih sela Žumberka. Danas Brezovica ima 30 kuća. Stanovnici Brezovice bavili su se uglavnom poljoprivredom i trgovinom. Prezimena u selu su slijedeća: Dragelj, Car, Petković, Goleš, Brnčić, Stipanović, Govednik. Stanovnici su bili većinom Žumberčani, a nešto je bilo Slovenaca.

Brezovica je imala i svog postolara,te policijsku stanicu.Djeca su išla u slovensku školi u Suhor,iako se veći  dio teritorija sela vodi katastarski pod KO Sekulići, a manji dio pod KO Bušinja vas, ili KO Grabrovec.U crkvu su odlazili Žumberčani iz Brezovice u Radatoviće.Svaka je kuća imala najmanje po četvero goveda i poneku kozu ili ovcu. U Brezovici su bila i dva para konja.Prirodno se Brezovica nalazi u zavjetrini brijega “Grabik”.Ta šuma značajna je danas kao nabiralište gljiva, kestena,borovnice,a bogato je lovište sitne i krupne divljači.Od Suhora je Brezovica udaljena 3 km, od Metlike 5 km, od Radatovića 4 km. Žumberčani rado navraćaju u Brezovicu, a koja ima i puno vinograda.

Milan Car

__________________________________________________________

JURKOVO SELO (BERDIKI, RELIĆI, SKOKI I SELCE)

 

 

Selo Selce

Selo Selce spada pod grad Samobor i od prije par godina je asfaltom spojeno na glavnu cestu Bregana- Budinjak,a od koje je udaljeno 1200 metara. Prezimena u selu su: Štibić, Vukić, Golubić i Delimarić.

U mjestopisu iz 1835. godine stoji da je to selo s 3 grkosjedinjene kuće i 38 stanovnika. Selo pripada župi sv. Jurja iz Stojdrage, Žumberački vikarijat Križevačke biskupije i poštanski broj je 10432 Bregana. Iz ovog sela je bio svećenik Pavao Vukić. Po popisu iz 2011. god. u selu živi stalno pet stanovnika u dvije kuće. U selu živi i ovčarstvom se bavi Duško Delimarić i njegova supruga.

____________________________________________________

Selo Javor

_________________________________________________________

Oštrc i Tupčina

Donji Oštrc, Gornji Oštrc i Tupčina čine naselje Oštrc, a koje cijelo spada pod općinu Žumberak. Ovo mjesto je udaljen je 5 km od općinskog središta Kostanjevca. Oštrc spada pod poštu 10555 Kostanjevac. U mjestopisu iz 1835. stoji da je Donji Oštrc selo sa 16 kuća i 201 stanovnikom, među kojima je 8 grkosjedinjenih, a preostali su katolici. Dijelovi sela su i zaseoci : Baroni, Bučari, Donji Mahovlići, Garapići, Gorniki, Krajačići, Radelji, Rajakovići i Stanišići.Gornji Oštrc po mjestopisu je imao 12 kuća i 167 stanovnika katolika. Gornji Oštrc čine zaseoci: Bukovci, Kokoti i Gornji Mahovlići(Mavlići). Tupčinu čine zaseoci: Duralije, Jankovići i kuće oko vatrogasnog doma i bivše škole.

Po zadnjem popisu Donji Oštrc ima 68 stanovnika, Gornji Oštrc 56 stanovnika,a selo Tupčina 52 stanovnika. Prije sto godina Oštrc sa pripadajućim selima je imao oko 1000 stanovnika, a danas ima poraznu demografsku sliku i takav je nažalost cijeli naš Žumberak. Prošle godine je zbog malog broja stanovnika zatvorena i trgovina.

Vatrogasci iz Oštrca, 1975. god.

U Oštrcu (Tupčini) se se nalazi župna crkva sv. Marije Magdalene, a ova rimokatolička župa je osnovana 1827. godine. Lijepo je uređeno lokalno mjesno groblje sa modernom mrtvačnicom.U ovom kraju vrijedni,marljivi i napredni ljudi su 1936. god. osnovali vatrogasno društvo,a koje i danas djeluje na ponos sela Oštrca i cijelog Žumberka. Prošle godine je zamjenjen krov na Čolnićevom dvorcu ( župni dvor), a u kojem je nekada bio sjedište 11. Uskočke kumpanije. Iz Tupčine (zaselak Jankovići) potječe grof Petar Janković, koji se osobito istakao kada je predvodio 1848.god. u pobijedi graničare na Custozzu u Italiji.

U ovom kraju su najčešća ova prezimena: Mahovlić, Zoretić, Bučar, Ribić, Stanišić, Baron, Janković, Duralija, Gornik, Rajaković, Bukovac, Kokot, a rijeđa ova: Marok, Vlahović, Horvatin, Grgetić, Relić, Delišimunović, Garapić, Podgoršćak…

_________________________________________________________

Gornja Vas

Selo Gornja Vas najviše stanovnika je imala 1910. god . i to 226 osoba. Po mjestopisu 1z 1835. god. selo je imalo 15 kuća i 135 katolička stanovnika. Prezimena u selu su ova: Šintić, Grdošić, Cvitković, Colarić, Sladetić, Maković, Radovanić… Najčešće je Šintić i iz ovog sela potječe podmaršal Josip Šintić. Selo pripada pod rimokatoličku župu sv. Mihaela Arkanđela iz Kalja i pod grad Samobor.

U Gornjoj Vasi obitelj Šintić je imala mlin i pilanu i u početku ih je pokretala nafta,a od 1963. god. struja.Ovo zdanje podigao je Ivan Šintić,rođ.1902., a koji je radio do svoje smrti 1984. Za mlinara i pilara izučio je u Jastrebarskom. Uz njega je radio i njegov sin Vlado,a danas posao vode sinovi Branko i Boris. Vlado Šintić kaže da su bila nekada dva mlina,pilana i vršilica,a sve je izgorjelo 1943. god. Njegov otac je 1958. god. izgradio novi mlin i pilanu. Pilana i mlin nisu mogli raditi u isto vrijeme, pa se najčešće mljelo noću. Stara gater pilan je izašla iz upotrebe i danas Šintići imaju moderniju pilanu. Poželimo da ova pilana još dugo godina radi u Žumerku. Ispod sela na njivama je  otkrivena 1982.god.  ranocarska rimska nekropola iz 2. stoljeća. Do prije 25 god. u selu je bila i gostionica “Kod tete Dragice”,a koju je držala obitelj Grdošić.

DVD Gornja Vas je osnovano  1954. god. i nositelj je aktivnosti u ovom dijelu Žumberka. Ove godine u mjesecu rujnu će ova vatrogasna udruga proslaviti 60. godina uspješnog djelovanja. Presjednik vatrogasaca je bržni i vrijedni Marko Šintić.

________________________________________________________

________________________________________________________

Selo Plavci

____________________________________________________________

Vranjak Žumberački

___________________________________________________

Selo Visoče

Panoramski pogled pruža se iz sela Visoči. Kamo god da okreneš prekrasni obzori, što obližnjih gradova, što netknutih žumberačkih šuma. Vjerojatno je ta preglednost i utjecala na ime spomenutoga sela. No, osim zaista izvorne ljepote, ono što obilježava ovo selo je i jedna jedinstvenost. Naime, jedino Visoče u cijelom Žumberku ima tri sakralna kipa.

Vratit ćemo se u prošlost i krenuti s činjenicama koje zadivljuju. Prije je selo (1933.god.) brojilo oko 500 stanovnika te je imalo i školu, što govori o broju tadašnje mlađe populacije. Spominju se i brojke od preko 1000 komada rogate stoke, preko 2000 komada peradi… Fascinira da je u okolici sela i pet izvora pitke izvorne vode koja je između ostalog služila i za napajanje stoke. Dakle, ne treba ni pisati da je selo bilo imućno, što ljudima što ostalim blagodatima. Kao i većina Žumberčana, tako su i Visočani bili pobožni ljudi te su svoje uspjehe, svoje blagodati temeljili na zahvalnosti Bogu. Tu i počinje priča o tri kipa koja čuvaju Visoče, a koja se nalaze pod okriljem crkve sv. Ivana.

Prvi kip, zvan Jelavski, nalazi se na ulazu u selo. Za njegovu izgradnju zaslužna je obitelj Stipanović. Kod ovog kipa okupljali su se Visočani iz Jelava i Glavice, sjevernog djela Visoča.

Drugi kip – Mivinim, nalazi se na sredini sela. Samo ime govori da je u izgradnji ovog kipa sudjelovala obitelj Mivin. Zanimljivo je da su u ovaj dio sela još u 16. st. stigla dva uskoka, Damjan i Mijat, dva brata od kojih su se dalje proširile obitelji. I dan-danas, nakon toliko godina, ostali su nadimci koji Visočani koriste za svoje susjede iz tog dijela sela – Damjanovi i Mijatovi.

Treći kip, zvan Lubinski, nalazio se na izlazu (ulazu) sela. On nosi i naziv čuvar sela jer stoji na putu do crkve sv. Ivana te ima pogled na veći dio sela. Za izgradnju ovoga kipa zaslužna je obitelj Lubinić (u narodu poznatija kao Lubinsky). Nažalost, prezime Lubinić danas više ne postoji. Ali priča o Lubinićima se prenosi s naraštaja na naraštaj. Tako ovdje moram spomenuti da su i moji preci nosili prezime Lubinić i da sam ja jedna od naraštaja koja će nastojati barem usmenim putem sačuvati izumrlo žumberačko ime. Ova tri kipa za visočki su narod bila od iznimne vrijednosti. Prije bilo kakvog rada u polju, vinogradu, kupnji ili prodaji stoke, išlo se kod kipa i molilo. Tražio se blagoslov, zaštita od Boga koja je njima davala vjeru, nadu i snagu da prežive u iznimno surovim uvjetima.

Nažalost,kao i većina Žumberčana, i Visočani su bili prisiljeni krenuti za boljim životom. Tako je počelo raseljavanje što u europske, što u prekooceanske zemlje, a Visoče je malo po malo bivalo sve praznije.I tri kipa, koja i danas u vapaju nade stoje, postala su sve zapuštenija. Freske su polako izblijedile, svijeće odavno izgorjele, cvijeće uvenulo, a sveci koji su ih štitili ostali sami. A prije samo nekoliko godina ovdje se molilo po nekoliko puta na dan.

Nije li to tužno? Mnogu su zaboravilli svoje selo, svoju rodnu grudu, a od onih koji dolaze i prekriže se kod jednog od križa je sve manje. I tako je statistika od nekoliko tisuća grla stoke, od nekoliko stotina ljudi nestala. Kuće ostale prazne, izvori zarasli, a kipovi…kipovi stoje, puni nade, puni želje da će se još jednom pred njihovim svecem čuti Visočani u molitvi, veselju i blagoslovu kao nekad davno prije. Po mjestopisu iz 1835 god. u selu je bilo sedam kuća i 91 stanovnik. Danas u selu ima 25 stanovnika te spada pod gkt. župu Sošice i Općinu Žumberak. U selu su najčešća prezimena bila: Stipanović i Deanović,a rijeđa prezimena su bila ova: Lubinić, Šajatović, Vukobrat, Crljenica, Latković i Stić.

Alenka Crljenica

__________________________________________________________

________________________________________________________

Selo Veliko LiješćeSelo Liješće se nalazi u zapadnom dijelu Žumberka i to na samoj granici prema Sloveniji, a spada pod grad Ozalj i MO Radatović. U mjestopisu iz 1835. godine stoji da je to selo na cesti prema Metliki, mjesto s 13 kuća i 144 grkosjedinjena stanovnika, sa grkosjedinjenom kapelom sv. Ivana.

Liješće pripada župi Uskrsnuća Gospodnjeg iz Radatovića (Sveta Nedjelja), Žumberački vikarijat Križevačke biskupije i pripada pod poštu Radatović. Poznate osobe iz ovog sela su: pjesnik Dane Gurović i sakupljač povijesti Milko Predović. Prezimena koja imaju stanovnici sela su: Predović, Gurović, Vladić, Sumina, Šoštarić, Drakulić, Popović, Čejić, Paunović i Kekić.

Stanovnici sela se bave poljoprivredom,a neki su zaposleni u Metliki i u tvornici Kolpa u Radatovićima. Selo ima svu infrastrukturu, a ima niz lijepo uređenih kuća i vikendica.

__________________________________________________________

Kupčina Žumberačka

Pogled sa vidikovca Grot na Kupčinu

Naselje Kupčina Žumberačka u posljednje je vrijeme sve poznatije zahvaljujući “Ribnjacima-Športskom ribolovu” u selu Stupe. Prilaz naselju je od glavne prometnice Kostanjevac-Kalje. Kod prvih kuća sela Žamarije odvojak je za Kupčinu. Naselje sačinjavaju sela Kupčina Žumberačka i Stupe te zeseoci Milići i Morduši. Pod toponimom Kupčina Žumberačka podrazumjevamo cijelo ovo područje. Naselje je smješteno u dvije uske doline duboko usječeno u goru, a zapadno od naselja je gore visoko, cesta za Sošice. Ime naselja nastalo je po imenu potoka Kupčina. Kupčinu sačinjava više potočića koji izviru ispod Pliješi Blaževe gore,a teče preko Sopotskog slapa. U Kupčinu se ulijeva i potok Suvaja.

Franjo Julije Fras u povijesno-statističkom i topografskom opisu Žumberka u “Mjestopisu iz god. 1835.” u svojoj knjizi Topografija Karlovačke vojne krajine navodi kako je u selu Kupčina smještena časnička strža i da selo ima 15 kuća sa 173 stanovnika katolika. Selo Stupe ima 12 kuća i 128 stanovnika. Nekoć je na području Kupčine živjelo 28 kmetova i u crkvenom pogledu spadalo pod upravu redovnika u Kostanjevici na Krki. Posjed je 1786. godine kupio žumberački kapetan Julije Sylli. Time su Kupčina i Stupe pripali Vojnoj Krajini i Žumberačkoj kumpaniji(br.12).

U Kupčini i Stupama danas žive obitelji s ovim prezimenima: Dujmović, Morduš, Brajak, Mitrović, Milić, Štos, Maletić, Tomas, Zagorc, Vuković , Filipović i Vrabac. U Kupčini po zadnjem popisu iz 2011. god. živi 36 stanovnika,a u Stupama 30 stanovnika. Mnogi su stanovnici prije 40 god. iselili u Zagreb ili otišli u Njemačku. U selu Stupe su nekada bila tri mlina, a vlasnici su bili obitelji Filipović. God. 1947. izgrađena je nova škola iz razloga jer je bilo puno djece. Matrijal za školu se dovozio od ruševina Novog grad Žumberak i iz srušene škole u Podžumberku. Škola je radila do 1986. godine, a tad je zatvorena zbog pomanjkanja djece. U Kupčini Žumberačkoj je 1951.godine osnovano Dobrovoljno vatrogasno društvo,a koje danas brojo preko pedesetak članova. Od 1998. god. u selu Stupe Tomo Vrabac je izgradio ribnjake u kojima uzgaja riječne pastrve.

U Kupčini se nalazi i kapela sv. Roka ,a koja pripad župi sv. Nikole u Podžumberku.Današnji upravitelj župe je vlč. Stjepan Dijaneš, koji ujedno upravlja i župom Pribić,a svake nedjelje ima misu u kapeli sv. Roka u Kupčini.

__________________________________________________

Hartje

U mjestopisu iz 1835. stoji da je selo s 12 kuća i 86 katoličkih stanovnika. Selo je najviše stanovnika imalo 1931. i to 154,a po popisu iz 2011. Hartje ima 32 stanovnika. Iz  sela Hartja potječe i obitelj zagrebačkog biskup Petra Petretića (1648.-1667.). Hartje je nekada imalo svoje vatrogasno društvo i trgovinu. Prezimena koja nalazimo u  Hartju su: Morduš, Petretić,Baron, Polšak Vlašić, Grdošić, Maletić…. Selo spada pod općinu Žumberku i u Hartju se nalazi kapelica sv. Nikole Tavelića,a selo pripada župi sv. Mihaela Arkanđela iz Kalja.

__________________________________________________________

Selo Kravljak

Selo Kravljak pripada župi sv. Juraj iz Stojdrage,Žumberački vikarijat Križevačke biskupije. Grad Samobor je prije nekoliko godina napravio kvalitetnu cestu do sela.Prezimena u ovom selu su; Klisurić i Rapljenović. Po mjestopisu iz 1835. godine u selu je bilo 6 kuća i 50 stanovnika.

U Kravljaku se nalazi grkokatolička kapela Presvetog Trojstva. U ovom selu je rođen svećenik i mučenik Janko Rapljenović,a više ima na ovom portalu i to pod znameniti svećenici.Kravljak spada pod poštu 10432 Bregana i od Samobora je udaljen 20 kilometara.Krajem svibnja godišnje je proštenje i tada selo oživi,a okupe se svi iseljeni stanovnici iz okolnih gradova i iz inozemstva.

________________________________________________________

O selu Pilatovci
Radatovići,1935. god.

Pošto ne postoje neki posebni, dokumentirani, niti pismeni zapisi o selu, ovaj zapis samo će nas potsjetiti na zaselak, koji se još uvjek odupire vremenu, koje kao da ga je već htjelo izbrisati. Selo Pilatovci nekada je imalo po pričanjima, pred otprilike 80 god. 40 nastanjenih kuća. Kuće su bile tipične žumberačke: veža s jednom, najviše dvije sobe. Građene su bile od drva i kamenja,pokrite uglavnom s škupom, neke s crijepom, rijetke s plehom.

Mnoga domaćinstva imala su ispod kuće podrum (zidanicu) i štalu, rijetki su imali posebne štale ili podove. Selo se dijelilo na više dijelova,uglavnom po prezimenima (koja su ostala iz bivših zajednica-zadruga). Tako su postojale: Torine, Vujčići, Drkušići,Milkovići, Cari. Gotovo svaka kuća i svaka osoba imala je »špicname«. Domaćinstva su imala po četvero, petero, pa i više djece. Ljudi su se bavili uglavnom zemljoradnjom i stočarstvom, mnogi su otišli u svijet prodavajući svoju živu silu, neki su postali trgovci (trgovčići-kramari, veletrgovci). Prihod stečen i donesen investirali su u razne objekte, mnogi u lokale u većim gradovima. Bilo je bogatijih i siromašnijih ljudi, inteligentnijih i naivnih.

U selu je bila trafika (imala je cigarete, šibice, šećer, petroleum, bombone i još neke sitnice). Trgovac je robu donosio iz Metlike uglavnom na leđima u košu. Postojao je kovač i ponekad »šnajdar«.Milkovič Niko (Nikota) imaoje »trijer«. S njim je poslije mlatbe putovao kao neki obrtnik većinom po slovenskim selima i nudio svoje usluge u zamjenu za pšenicu ili neko drugo žito.Selo je imalo preko 120 goveda i nešto koza. Stoka se je pasla po pašnjacima. Sjeno se je spremalo uglavnom iz »gore«, jer su se doma sve njive obrađivale radi potrebe po hrani.Selo je počelo nestajati, iz godine u godinu se smanjivati. Mladi su odlazili, stariji umirali, kućice su nestajale, mnoge su se srušile od dotrajalosti, mnoge su izgorele od groma, po malomarnosti ili ih je netko zapalio (Talijani 1943). U selu je postojao neki klasični red. Najviše utjecaja imao je obično najbogatiji čovjek. Poštovala se je također u domaćinstvima interna hierarhija nepisanoga prava.

Zanimljivo je npr. da je velika prava imala svekrva u odnosu na snahu. Tako je napr. (ta žena je još danas živa) odmah po udaji uljetno doba zvala rano u jutro svekrva snahu »Ajde snajko digni se!« »Evo odmah«, kaže ova. Digne se, sjednu one za stol (vani je još bila velika tama) i razgovaraju otprilike pola sata. Onda snaha pita svekrvu: »Što ćemo majko sada ovdje?« »Čekati ćemo da pukne zora«. Danas je od sela ostalo samo ime od svega opisanoga samo toliko, da se svega još lako podsjetimo: 15 kuća s 36 građana. Najstariji ima 91 godinu, prosječna starost iznosi 52 godine.Selo Pilatovci spada pod MO Radatović i pod grad Ozalj.

Milan Car

__________________________________________________________

Brašljevica

Selo Brašljevica smješteno je u jugozapadnom dijelu Žumberka na granici Hrvatske i Slovenije. Brašljevica sa tri strane graniči sa Slovenijom,a s sjeveroistočne graniči sa Hrvatskom(selo Kašt).Brašljevica je udaljena 4 km od Metlike,a spada pod grad Ozalj.Ovo selo je nekada imalo preko tridesetak kuća, a danas je naseljenih sedamnaest kuća. Iz starih vremena selo se dijeli na tri dijela: Goleši, Hrnjaki i Heraki.Kuće su bile tipične za Žumberak; veža sa još dvije prostorije na svakoj strani. U svakoj kući je bila krušna peć,a kuće su bile građene od drveta ili kamena. Danas su sve kuće u Brašljevici obnovljene.

Do prije četrdesetak godina iz Brašljevice se mnogo porodica odselilo u Karlovac, Zagreb i Sloveniju, a nakon toga prestaje odseljavanje , asfaltira se cesta do Metlike te se izgrađuje vodovod i obnavlja električna mreža. Selo je prije dvadesetak godina dobilo i telefon.U selu se pretežno živjelo od poljoprivrede;vinogradarstva i stočarstva.Danas je većina stanovnika zaposlena u Metliki i tamo djeca idu u školu i vrtić. Brašljevica je poznata po dobrim vinima,a stanovnici su gostoljubivi, vrijedni i složni. Tko god dođe u Brašljevicu ponuđen je domaćom rakijom, vinom,šunkom i pogačom.

Za selo Brašljevicu je vezana i jedna zanimljivost.U tom selu se rodilo i preživjelo mlade dane devetnaest visoko obrazovanih Žumberčana.Četiri su doktori nauka (Milan Herak-akademik, Janko Herak, Marko Herak, Jure Herak i Janko Herak ml.),šest diplomiranih inžinjera ( Mirjana Herak, Nada Herak, Janko Herak, Niko Goleš i Milan Hrnjak),tri diplomirana pravnika (Nikola Hrnjak, Niko Brzović i Drago Badovinac),tri svećenika(Dako Herak,Jure Hrnjak i Nikola Brzović) i jedan liječnik (Dako Brzović).

Mislim, da sam u najkraćim crtama uspio prikazati glavne značajke i zanimljivosti mog rodnog sela Brašljevice. U kojeg se ja i svi kojima je to rodni kraj, rado vraćamo.Da je to tako, dokaz su nove kuće i vikendice, koje se grade u selu i okolici. U vinogradu i vrtu odmaramo se od svakodnevnih briga i problema u gradu. Selo ima prelijepu kapelu, a koja je posvećena sv. Juraju. Brašljevica spada pod grkokatoliču župu Kašt.

Niko Goleš

__________________________________________________________

Selo Tomaševci

Selo Tomaševci smjestilo se na cesti koja povezuje istočni i zapadni dio Žumberka, a od prošlog mjeseca imaju asfaltiranu cestu. Sada je konačno asfaltirana u cjelosti cesta Hartje- Tomaševci-Sopote- Sošice i tako se od Bregane do Metlike preko Žumberka ide sada asfaltom. U Tomaševcima je kapela Presvetog Trojstva, a sagrađena je 1924. Selo spada pod općinu Žumberak i pripada grkokatoličkoj župi Mrzlo Polje. Iz ovog sela potječu čuveni hrvatski pravnici Rušnovi. Godine 1820. podijeljeno je plemstvo s grbom Sebastijanu Rušnov, majoru slunjske graničarske pukovnije.

Najčešće prezime u selu je Rušnov i nekada su 22 kuće imale ovo prezime.Od ostalih prezimena spominjali su se još: Čejići(3 kuće), Odanovci(4 kuće), Haralovići(1kuća), Mirosavci(2 kuće), Paljug(1 kuća) i Štojs(1 kuća). Po mjestopisu iz 1835 god. ovo je selo imalo 15 kuća i 160 stanovnika i grkokatoličku kapelu. Najveći broj stanovnika imalo je selo sredinom prošlog stoljeća(oko 200), a tada je počelo iseljavanje u okolne gradove i Njemačku.

Po zadnjem popisu iz 2011. god.u selu ima 10 stanovnika, ali vikendom selo oživi. Sve više ljudi obnavlja svoju djedovinu i ima niz lijepo uređenih kuću u selu, a ljudi su posebno složni i gostoljubivi. Selo ima struju od l965.god., vodu od prije par godina i konačno kvalitetnu cestu. Nekada su mještani Tomaševaca išli po vodu za domaćinstvo i napajali stoku na svoja dva izvora(Mala vodica i Pećine). Godine 1939. zaslugom svećenika Janka Rapljenović u središtu sela je izgrađena velika seoska vodosprema, a koja je mnogo olakšala život lokalnom stanovništvu.

Svake godine seoski starješina(Janko Rušnov-Baća) na godišnje proštenje okupi sve iseljene mještane i prijatelje iz susjednih sela na zajedničko druženje, a koje je kraj seoske kapelice. Zajedničkom akcijom i slogom je obnovljena ova mala crkvica, a posebno za to ima zasluga Duško Rušnov.

________________________________________________________

Naselje Grabarak

_________________________________________________________

Selo Poklek

Selo Poklek pripada gradu Samoboru, Zagrebačkoj županiji i rimokatoličkoj župi Kalje. Poklek je udaljen od Samobora 20 kilometara,a po popisu stanovništva iz 2011. god. u njemu živi 36 stanovnika.Prezimena koja imaju stanovnici sela su: Dragozet, Poklečki, Živoder i Horvat. U mjestopisu iz 1835 piše da je Poklek selo s 5 kuća i 81 katoličkim stanovnikom, a u selu živi plemenita obitelj Poklečki. Dio sela je i zaselak Drmići u kojemu živi danas obitelj Horvat.

Pokleči barun je poznata legenda,a tu pripovijest možete pročitati na našoj stranici. Stanovnici Pokleka vinograde imaju u Gadovoj Peći,a na brdu Kičer iznad sela ima jako lijepih vikendica. Selo Poklek spada pod M.O. Stojdraga.

________________________________________________________

Selo Markušići

Selo Drage nekada i danas

Selo Drage nalazi se na samoj granici izmedu Hrvatske i Slovenije. U njemu žive većinom Žumberčani, a geografski spada pod Republiku Sloveniju. Župa Drage ima Crkvu »Svetica« ili službeno crkva »Rođenje presvete Bogorodice« sagrađena je oko 1785. godine. Kasnije je bila više puta popravljana i obnavljana. Najtemeljitije je bila uređna 1914.godine zbog većeg oštećenja, koje je prouzvakovao grom. Grom je tada udario u lipu, koja se je srušila na crkvu. Crkva je bila obnovljena s dobrovoljnim prilozima draških župljana. Najviše je tada darovao Ilija Predović iz Ljubljane, rođen 1853. g. na Hrastu. Dao je 60.000 kruna u zlatu.

U Dragama se nalazi i župni dvor sagrađen 1897. godine. U njemu je bila pučka škola sa 4 razreda. Učitelji škole su bili od 1898. do 1928. g. članovi obitelji svećenika Milka Goleša. On je u župu Drage došao1888. g. i tamo živio do 1929 godine. Svećenik je imao sa svojom suprogom Zorom, rođenom Hlava,sedamnaestero djece. Većinom su bila djeca učitelji i svećenici. Župa Drage imala je 1909. g. 114 kućnih brojeva u 8 sela s 587 duša. Živjeli su u velikoj slozi sa slovenskim žiteljima u ovom kraju. Župa je posjedovala tada 5 rali i 1450 četvornih hvati zemlje. Svećenik Milko Goleš je umro 1941. godine u Križevcima. Selo Drage imalo je prije II. svetskog rata 46 kućnih brojeva. Najčešća prezimena su bila u selu: Selaković, Damjanović, Predović, Reba, Perenčević, Popović i Goleš. Najstariji šematizam Križevčke biskupije iz godine 1831. iznosi da je u selima Drage i Popovići (teritorij Hrvatske) te na Hrastu, Škemljevcu, Jugorju, Malinju i Božić Vrhu živjelo 403 Žumberačka gkt.

Selo je u dva navrata jako stradalo. Mnogo kuća je izgorelo u požaru 1923. godine. Godine 1944. selo je bilo bombardirano od njemačkih aviona. Tada mu je bila načinjena velika materialna šteta, a bilo je i dosta mrtvih seljaka.Godine 1952. Bakarić je darovao Sloveniji oko 600 jutara hrvatske zemlje iz župe Drage. Danas je selo umanjeno zbog iseljenja žitelja u Ljubljanu, Novo Mesto, Metliku i druge gradove po Sloveniji i po inozemstvu. Ono malo kuća, što još postoje služi većim dijelom za vikende.

Danijel Žućak
__________________________________________________________

Hrast u prošlosti i danas

 Obitelj Popović, 1910. god.

Selo Hrast smjestilo se na južnom obronku Gorjanaca, uz danas dosta prometnu cestu Novo Mesto-Metlika. Ima svoju kroniku,kao i svako drugo selo. Zapisano je, da su sela u Beloj krajini nastanili Iliri, koji su tu došli oko 700 g. prije naše ere. Iza njih tu gospodare Kelti, zatim Rimljani, a krajem 6. stoljeća dolaze Slovenci.U 16. stoljeću za vrijeme strašnog harača Turaka, počeli su se doseljavati Uskoci, koji su uglavnom zaposljeli Žumberak, a nastanili su se i u nekim selima Bele krajine. Tada su se doselili Uskoci i u selo Hrast, čiji potomci (17 porodica) tu žive i danas. Osim na Hrastu, danas ima Žumberčana na Jugorju, Škemljevcu, Dolu i u Dragama.Kada je prestala turska opasnost, prestale su borbe, paleži i pljačke, ali život je bio i dalje čemeran, jer je vlast grofova i veleposjednika bila također nemilosrdna. Zato nije čudno,da se narod masovno iseljavao. Pjesnik Župančič je zapisao, da u Beloj krajini nije bilo obitelji, koja ne bi imala barem jednog člana u tuđini.

U I. svjetskom ratu Bela krajina neposredno nije bila pogođena, jer su bojišta bila daleko, ali je na frontovima od Soče do Palicije obležalo na stotine boraca.U kraljevini Jugoslaviji opet siromaštvo i iseljavanje sve do II. svjetskog rata. Tada u Belu krajinu dolaze okupatori Italijani,koji u selu Hrast postavljaju svoju postojanku. Odnosi izmedu domaćina i Italijana bili su dosta podnošljivi sve do svibnja 1942., kada je grupa Hrastavčana otišla u partizane, odazivajući se pozivu domovine i belokranjskog pjesnika Župančiča koji je glasio: »OF nas druži, OF nas brani«. Tada nastaje nepovjerenje, napetost i neizvjesnost sve do 22. 7., kada po napadu Belokranjskog i Gorjanskog bataljona na postojanku u Hrastu, okupator neusmiljeno odgovara barbarskim činom. Najprije je opljačkao sve stanove, zatim zapalio selo i na kraju izravnao ruševine. Tu,gdje je bilo mirno i lijepo selo, nastala je grozna pustoš.

Sretna okolnost je bila, da su se porodice pravovremeno povukle iz sela i našle utočište kod rodbine i prijatelja u susjednim selima. Nastao je vrlo težak život, ali to nije prekinulo suradnju sa NOB. Hrast je dao 18 boraca od kojih su Niko Jurić, Tonček Malenšek i Drago Predović položili mlade živote. Poslije rata Hrast je doživio svoj najveći procvat. Iz ruševina, podiglo se novo selo.Kasnije se izgradilo nešto novih kuća, tako se selo nijeispražnjivalo, već se je dopunjavalo. Prvi put došla je struja i tako se za uvijek petrolejka zamjenila sa žarnicom. Zatim je vodovod zamijenio bunare, a asfalt makadam. Najnovija dobrobit sela je javno osvijetljenje i sada selo noću djeluje kao neko značajnijemjesto. U tim akcijama žitelji sela sudjelovali su fizičkim radom i novčanim doprinosima. Rezultati, sloge i upornosti su vidljivi na svim sektorima.U poslijeratnom periodu mnogo mladih se uspješno oškolovalo i danas imamo razne stručnjake u Novom mestu, Ljubljanii drugdje. U selu je izvjestan broj obrtnika, a neki su zaposleni u Metlici, Suhoru, Novom Mestu.U tom periodu održano je mnogo zabava, kao i rođendanskih i bračnih jubileja. Nezaboravne su ostale žetvene svečanosti, koje su se održavale godinama, dok su se masovnije sijale pšenica i druge žitarice. Sada, kada samo pojedinci siju žitarice, tih svečanosti nema.

Kada se danas dođe u selo Hrast, može se svatko argumentirano osvjedočiti, da je prijatno živjeti u tom selu, jer tu postoji solidarnost izmedu Slovenaca, Žumberčana i ostalih. Tu je velika aktivnost, tu je poznata gostiona Brunskole, tu su povoljni uvjeti za normalan život.Zbog toga u selu zadovoljno žive sve generacije.Mještani koji žive izvan sela nestrpljivo očekuju trenutak, da skoknu do svojih, a turisti se također rado ustavljaju na Hrastu. Danas ima na Hrastu 37 kuća sa 83 stanovnika i spada pod grkokatoličku župu Drage.

Posebno su mještani, koji žive izvan Hrasta,redovni posjetioci. Lijepo je vidjeti njih i mještane kako se srdačno susreću i razgovaraju.Nostalgija i ugodni susreti čine svoje, pa se u njihovim glavama neprekidno vrti dio pjesme poeta Gangla iz Metlike koji glasi: Tu je hiša očetova z mirom objeta, z zelenjem in rožami vsa odeta.Tu steza ljubezni je, bratstva, zvestobe, poštenih namenov in delovnih rok.

Gabre Bogdanović
________________________________________________________
Selo Sekulići

Idući od Radatovića prema Sv. Geri smjestilo se je na 720 m nadmorske visine selo Sekulići. Danas je to prema Sv. Geri zadnje naseljeno selo. Ranije su se više od Sekulića nalazila još dva sela, Gaj i Rajakovići, koja su već više godina bez stanovnika. Na Gaju se postojeće kuće koriste za vikende, dok su Rajakovići potpuno prazni. Niže od sela Sekulići nalazi se selo Bulići, koje ima stalno naseljene samo dvije kuće. Poslije rata selo je imalo 12 naseljenih kuća sa oko 60 stanovnika. Iako je selo bilo vrlo malo, sastojalo se je iz dva dijela. Selo Sekulići Donji dio sela su bili Malići, a gornji dio Sekulići. Iako su Sekulići po veličini bili dosta manji, cijelo selo je dobilo po njima svoj naziv. Najviše porodica u selu su se prezivali Malić, a samo jedna Sekulić. To su bile autohtone porodice.

Sve ostale porodice su bile na neki način uglavnom ženidbom, priseljene iz drugih sela Žumberka. Tako nalazimo poslije rata u selu porodice Malić Petra, Dragišić Marka, Malić Jure, Malić Jove, Rajaković Janka, Bulić Dane, Belopavlović Janka, Malić Paje, Malić Marka, Deželan Jele, Sekulić Jure, Malić Dake i Malić Nikole. Porodica Malić Marka se je ubrzo poslije rata odselila u Slavoniju i njenu kuću je kupila porodica Popović Jove. Imena porodica sam naveo, da bismo vidjeli, koja imena se susreću u selu, Ta i slična imena nalazimo i u drugim selima Žumberka, a značajna su za grkokatoličku vjeru,koja prevladava u tom dijelu Žumberka.

Seljaci su se u prvim godinama poslije rata uglavnom bavili stočarstvom.Zemlja je u tom djelu Žumberka brdovita, kamenita, slabo plodna, tako, da su ljudi prigospodarili samo toliko, da bi se prehranili. Jedino što su prodavali, je bila stoka, koju su iz Sekulića i drugih sela Zapadnog Žumberka gonili na sajam i to u Metliku, ali i u Šentjernej i u Sošice. Žumberak je bilo vrlo bogat stokom. Svako domaćinstvo je imalo od tri do najviše dvanajst glava stoke. Pored toga je svako domaćinstvo imalo po dvoje do troje svinja, koje su po zimi uglavnom klali za svoje potrebe. Za zaprežnu stoku su služili uglavnom volovi. Svako domaćinstvo je imalo najmanje dva gospodarska objekta; kuću i štalu. Kuće su bile zidane uglavnom iz kamena. U prvim godinama poslije rata su bile pokrivene slamom (škupom),a kasnije uglavnom s crijepom. Za selo Sekuliće je zanimljivo da imaju prirodan izvor vode (zdenac), koji nikada nije presušio. Tamo napajali stoku, ali su i nosili vodu za piće, koja je bila vrlo okusna.

Inače je većina kuća imala vlastite bunare (štijernje). Najviše bunara je izviralo, ali neki su bili ovisni od kišnice. Naročito dobra voda je bila u bunaru Malić Petra. Tako su se u ljetnim mjesecima vozeći sijeno iz gore mnogi ustavljali, da bi se napili te izvrsne vode.Od žitarica su se u Sekulićima uzgajale pšenica, kukuruz, raž, ječam i zob. Sve to samo za svoje potrebe. Seljaci su mljeli žito u obližnjim mlinovima u Sušici, uglavnom po zimi i u proljeće, a ljeti kada nije bilo vode na mlinovima u Sušici, nosili su žito uglavnom na magarcima mljeti čak u Metliku. Skoro svaka obitelj je imala i vinograd u Brezovici ili u Berčicama.Vina su prigospodarili isto tako samo za svoje potrebe.

Prilično su imali krumpira, koji je u tim krajevema bolje uspijevao od žita. Povrća su imali samo za svoje potrebe. Od voća je bilo najviše šljiva, tako da su bili Sekulići, kao i druga sela u Žumberku poznati po dobroj rakiji, šljivovici, koja je bila prigodna za poklone gostima, koji su bili izvan Žumberka.Rakija se je odnosila i u posjete svojim rođacima i prijateljima po gradovima. U prvim godinama poslije rata u svakoj je kući je bilo do osam članova porodice. Najviše porodica je imalo po četvero djece. Pored roditelja u kući su bili i po koji djed i baka. Već u prvim poslijeratnim godinama mladi naraštaji su odlazili tražiti posao, u početku najviše u Karlovac i Zagreb.

Ali većina ljudi je tada vidjelo svoju perspektivu na selu. Od godine 1958.većina djece je odlazila u srednje škole i to najviše u Karlovac i u Zagreb. Svatko je imao još od prije u tim gradovima kakvoga rođaka ili prijatelja, gdje je njegovo dijete stanovalo. Ti odlasci su u to vrijeme zauzeli takve razmjere, da u kući više nitko od djece nije ostajao, da bi se oženio i radio u poljoprivredi. Gospodari porodica, koji su u to vrijeme bili srednjih godina, odlazili su na rad u Njemačku. Tako je gotovo iz svake kuće bio gospodar na privremenom radu u Njemačkoj. Neki su kasnije za sobom odveli i svoju ženu i djecu. Većina tih ljudi se je kasnije vratila natrag. Ali kada su se vratili, nisu se više zadržavali u Sekulićima, nego su se odselili u druge krajeve. Djeca, koja su se školovala dobila su posao u gradovima po Hrvatskoj i Sloveniji.Tako su u prvim godinama radili uglavnom u Karlovcu i Zagrebu, a s razvojem industrije u Metlici i Novom mestu, mnogi mladi ljudi uglavnom poslijeratne generacije zaposlile su se ovim gradovima gdje i danas žive.

Kuće u Sekulićima su se obnavljale do masovnih odlazaka u gradove, do 1958 godine. Od tada nije u roku od više od 20 godina izgrađena na novo niti jedna kuća. Zadnjih godina su izgrađene odnosno obnovljene dvije kuće. Jednu je izgradio domaćin, koji je inače na privremenom radu u Njemačkoj, a druga je obnovljena za planinarski dom od zagrebačkog poduzeća »Monter«. Selo je dobilo elektriku 1956.god.

Vodovod za Sekuliće nije bio nikada izgrađen.Prije tri godine selo je dobilo i asfalt. Proširena je i cesta prema Sv. Geri u makedamskoj izvedbi, tako da po njoj mogu voziti sva motorna vozila. Izgradnja tvornice u Radatovićima uz asfaltiranu cestu unijela su u narod malo optimizma i dobre volje. Ali unatoč tome, nitko se iz grada nije vratio natrag u selo. Povratka u selo nije niti za očekivati, jer su si mladi ljudi ostvarili porodice u gradovima, u kojima su uglavnom svi zaposleni. U Sekuliće dolaze samo u posjete roditeljima, koji još tamo žive. Mnogo se je u poslijeratnim godinama govorilo o većem razvoju stočarstva u tim krajevima, ali od toga nije bilo do danas ništa, jer se nikada nije našla niti jedna organizacija, koja bi uložila veća sredstva u razvoj stočarstva. U zadnjim godinama se je počelo s većim pošumljavanjem, n nego prije, pa sada niti nema uvjeta za stočarstvo kao ranije. Svi bivši pašnjaci i sjenokosi su potpuno zarašteni s grmljem, tako da čovjek jedva po njima prođe. Ipak tereni su ostali i ne bi trebalo ulagati velika sredstva da se ih izkoristi.

Milan Dragišić

________________________________________________________

Selo Cernik

Cernik se smjestio sa južne strane brda Hum.Selo spada pod rimokatoličku župu sv. Marije Magdalene iz Oštrca i pod općinu Žumberak.Po mjestopisu iz 1835. god. u selu je bilo 0sam kuća i 73 stanovnika. Ovdje su bile i ruševine katoličke kapele sv. Ane.Na samom ulazu u selo nalazi se kapelica posvećena sv. Jeleni Križarici. U ovoj se kapelici svake godine na nedjelju poslije 18. kolovoza služi sveta misa i održava se proštenje. Tada se sastanu iseljeni Cerničani iz cijeloga svijeta,a mnogi žive u Kanadi, Njemačkoj, Sloveniji… i svake godine navrate u u svoje rodno selo.

Prije 13 godina dovedena je moderna cesta u selo.U selu su ova prezimena:Klepac, Vrabac, Kos,Šiljak, Kopriva,Sokač… Cernik je poznat po svojim kvalitetnim trešnjama,a također uspjeva i vinova loza.Djeca su nekada pohađala školu u Sošicama. Brigu oko seoske kapela ima gospođa Marica Klepac,a ova crkvica je uvijek ukrašena cvijećem i urednim okolišem.Iz ovog sela je rodom načelnik općine Žumberak Zdenko Šiljak.

____________________________________________________
Selo Jezernice

Od Sošica možemo krenuti poprijeko uz brijeg i preko brda Gradine stići u Jezernice i to za četrdesetak minuta. To je selo gotovo u šumi,a imalo je nekada najbolje krumpire (Zerničane) i više izvora pitke vode. U ovom selu rođenu su ovi istaknuti uskočki sinovi: general iz 19 st. Antun Šajatović, odlični poznavalac njemačkog jezika prof. dr Julije Šajatović i vikar Križevačke biskupije Dane Šajatović. Od sela za dvadesetak min. dođemo do crkvice sv. Ilije. Ova crkvica sagrađena je 1895.god. i pored nje je i groblje na koje su se sahranjivali stanovnici Jezernica.

Stanovnici Jezernica 1972.god.

U blizini crkvice je zaselak Mrke,a koji je nakada bio dio Jezernica. Najčešće prezime u Jezernicama je bilo Šajatović,a nakon toga Lasić, Šembrek,Mrčić… Zadnje ugarsko-hrvatsko plemstvo u Žumberku podijeljeno je časniku Dani Šajatoviću 1897.god. i to sa pridjevkom “od Jezernica”.

Ilijinja 2004.god.

U mjestopisu od 1835, god. piše- selo Jezernice ima 11 kuća i 123 stanovnika. Zadnji stanovnik u selu (Štefan Klepac) je umro u siječnju 1987. god.,a danas ima par očuvanih kuća u selu. Postoji i jedna lijepo uređena vikendica,a čiji vlasnici većinu godine provode na Jezernicama. Svake godine Željko Šajatović iz Karlovca i to na prvu nedjelju u kolovozu okupi sve iseljene Jezerničane iz Metlike, Karlovca,Zagreba,Njemačke…i tada na trenutak selo oživi.
Prije druženja u selu,a takva je običaj već godinama svi odu u crkvicu sv. Ilije na misu i zapale svijeće svojim pokojnicima na groblju. Selo pripada općini Žumberak i gkt. župi sv. Petra i Pavla u Sošicama.

__________________________________________

VIŠĆI VRH

Danas na Višćem Vrhu živi 11 ljudi u 5 kuća (na Draganićevom brigu), i 5 ljudi u 4 kuće u doljnjem dijelu sela (ispod vatrogasnog doma). To su ti Juratovci (4), Draganić (1), Grdošić (4), Juratovac (1) i Ljubanović (1) na Draganićevom brigu, te Markušić (1), Ljubanović (1), Petković (2) i Milaković (1). Od prezimena u selu su do nedavno bili i Cvitkovići i Glušćići.
Višćanke u vatrogasnom domu 1981.god.

Selo je dobilo asfalt prije 10-11 godina (od Gornje Vasi, preko Javora pa do kraja Višćeg Vrha), a sad bi navodno trebalo povući još nekih 200-tinjak metara asfalta preko Kopanog puta jer taj dio ceste kiše tako izruju da teško i traktor može proć, a ovo malo ljudi ipak ide onuda jer neki dolje imaju vrtove, tuda se ide u vinograd, a i to je dio ceste kojom se dođe s ove strane u Pećno. Ako se općina složi i “donira” nešto love – biće i asfalta…
Kuća i obitelj Janka Petković iz Višćeg Vrha 1935. god.

Višći Vrh spada pod rimokatoličku župu Kalje i općinu Žumberak.
Godine 1835. u selu je bilo 8 kuća i 85 stanovnika,te je postojala katolička kapela(Sveti Petar).

Vesna Draganić
_______________________________________________

Sjećanje na selo Kunčane

Selo Kunčani nalazi se južno od Sv. Gere na nadmorskoj visini od 640 metara.Od Radatovića je udaljeno 4 km i do sela se dođe makadamskim putem preko Kamenaca i Šiljaka.Oko 1940. god. u selo je živjelo 21 domaćinstvo i preko sto stanovnika.U gornjem dijelu sela živjeli su većinom porodice sa prezimenom Brnčić, a u srednjem 4 obitelji Žućak i jedna porodica Vukasović.U donjem dijelu sela živjeli su pretežno obitelji sa prezimenom Đurašević.Ženidbenim putem u selo su se naselile obitelji:Blagović, Popović i Štos.Stanovnici sela bavili su se poljoprivredom i prodajom drva, a koja su vozili u Metliku.Nakon I.svjetskog rata mnogi stanovnici sela otišli su u Ameriku i neki su se vratili, a jedan dio je ostao .Za vrijeme II. svjetskog rata neko vrijeme je u selu bio štab zone za Žumberak.Nakon rata počelo je iseljavanje u gradove, a neki su čak otišli u Srijem.Već duže vremena nitko ne živi u Kunčanima i nekad lijepo selo ostalo je pusto.Jedan kilometar od sela je bio mlin u Sušici,a koji je pripadao Kunčanima. Vlasnik mlina je bio Janko Žućak(Žućo).Po mjestopisu iz 1835. god. selo je imalo 7 kuća i 88 stanovnika. Selo pripada pod MO Radatović.
______________________________________________________

Popovići, selo kojeg više nema

Selo Popovići nalazi se na nadmorskoj visini od oko 7oo metara.Nakada je u selu bilo 18 kuća i ljudi su bili jako složni.Najčešća imena su bila Janko, Niko i Marko, a kod žena Mare, Marta, Jela i Anica.U selu su svi imali prezime Popović i raspoznavali su se po nadimcima:Tuse,Majk,Jurić, Ćetišan, Kralj i dr.Po pričanju starih ljudi između dva rata na kraju sela bila je i manja trgovina sa gostionom, gdje su se pored seljana i sastajali trgovci stokom, koju su gonili na sajam i natrag.Najviše se išlo na sajam u Sošice, a trgovci su bili iz sela Drage, Hrast, Jugorje i Škemljevec.Gostionicu je držala Ankica Popović. U to vrijeme se u selo priženio Jure Grubačević i tako bio jedini sa drugim prezimenom.Godine 1942. selo je bilo spaljeno od strane Talijana.Poslije rata počelo se sa iseljavanjem u niža sela i gradove, gdje se moglo zaposliti i odškolovati djecu.Više od 40 godina nitko ne stanuje u Popovićima i ostale su stare kuće, a koje su zarašćene grmljem.Iz Popovića je bilo više poznatih osoba: Dr. Milko Popović, dobrotvor Luka Popović…U selu su po mjestopisu iz 1835. god. bile tri kuće i 34 stanovnika.Selo spada pod MO Radatović i nalazi se na granici sa Slovenijom.
________________________________________________________

Sjećanje na selo Gaj

Pod samim vrhom Svete Gere nalazi se selo Gaj, a koje spada pod Radatović.To seoce se smjestilo na najvišem brdu ispod gere na oko 840 metara nadmorske visine.Svoje ime dobilo je po nekad doseljenim stanovnicima, a koji su se svi zvali Gajski.Selo sa sjeverne strane okružuje stoljetna šuma,a sa zapadne su nekada bili sjenokosi.Sa južne strane se pruža pogled na Radatoviće i Karlovac.Selo je imalo put od sela Sekulića, a koje je smješteno na cesti Radatović-Gera.Na Gaju je prije II. svjetsko rata živjelo 6 obitelji i svi su prezivali Gajski.Imali su svoje nadimke:Nikac,Đan, Tića,Dopalo, Mijac i Stari.U to vrijeme je selo imalo oko 45 stanovnika. Selo je udaljeno od Sekulića 1 km, a od Radatovića 4 km.Stanovnici Gaja bavili su se poljoprivredom i izrađivali drva za ogrjev, te ih prodavali u Metliki.

Poslije II. rata mnogi ustaljeni zakoni su se promijenili i nova vlast je postavila nova pravila.Zabranjena je privatna trgovina , od koje je živio dobar dio Žumberčana.Mnogi iz sela Gaj su se preselili nakon rat u niža sela,a dio je otišao u gradove. Ovaj vrijedni rod je dao niz poznatih odvjetnika i svećenika .Danas je selo pusto i ostale su samo stare kuće. Gaj, Popovići, Kunčani, Malinci, Jezernice… su danas prazni, a takva sudbina čeka još mnoga sela na Žumberku. Primjer takvih sela ima pogotovo na području Pećna.

_______________________________________________________

Žumberačke Rude

Žumberačko selo Rude zove se danas službeno Rude Pribićke.God. 1931.selo je imalo 191 stanovnika,1969. god. 119,a danas 31.Rude su smještene na uzvisini iznad sela Dol,a odatle se pruža divni pogled na sve četiri strane svijeta.U daljini se mogu vidjeti Karlovac, Ozalj,Klek,Gorski Kotar.U selu Rude nalazimo ova prezimena:Zubović, Bacan,Reškovac, Stić,Stakić i Dupin.Djeca idu u školu u Pribić.Selo spada pod grkokatoličku župu Blagovjesti iz Pribića, a nekada je spadalo pod župu Pećno.Danas se Rude nalaze u sastavu općine Krašić.Šumski pojas između Ruda i Vranjka se zove Mačkovine.

Iz Ruda su poznate slijedeće osobe:profesor Marijan Bacan i slikar Stanko Zubović.Od prije desetak godina selo ima asfaltiranu cestu i niz kuća se obnovio.Stanovnici Ruda, Goljak i Vranjka pokapaju se na groblju sv. Juraja i u planu je da se napravi mala kapela. Složni mještani su krenuli u akciju i napravljen je Odbor za gradnju kapele u sastavu:Ivica Reškovac-Smetki, Željko Reškovac,Zdenko Bacan,Marko Bacan i Pero Romanović.

Marta Bacan u žumberačkoj narodnoj nošnji

_________________________________________________

Selo Rajakovići

Malo selo Rajakovići(Rakovići), sa devet porodica i devet kućnih brojeva smjestilo se je ispod Svete Gere pod brdom Oštrc. Kroz selo teku dva potoka. Jedan se naziva Vrelo, a drugi Sušica. Potok Sušica za vrijeme većih kiša jako naraste. Narasli potok odnosio je sve što se je našlo u njegovoj blizini: brvi, mostiće, drva, svinjake, po koju životinju pa čak i jedan mlin, koji se je nalazio u nižem toku. Potok Sušica je u ljetnim danima uvijek presušio. Potok Vrelo tekao je kroz selo i nije nikada presušio. To je zdrava i čista voda. Iz tog potoka izgrađen je vodovod do Bušinje Vasi i dalje u Belu Krajinu.

U selu Rajakovići je živjelo oko 80 ukućana prije drugog svjetskog rata. Danas se vidi tamo samo jedna kuća vlasništvo Kekić Tome, koji ju je izgradio kada je došao iz Amerike, a kasnije ju je naslijedio Janko Strahinić. On se je poslije II. svjetskog rata odselilo u Metliku. Kuće su bile većinom drvene, pokrivene sa škupom. U selu je bilo i nekoliko podova za mlaćenje žita i drvenih šupa za spremanje sijena za stoku. U selu je bilo mnogo stoke, pa se je sijeno spremalo i u stogove. Većina kuća je bila prizemnih, a neke su bile više sa ganjkom.

Posebno se je isticala lijepo izgrađena zidana kuća sa ganjkom i pokrita crijepom. To je bila kuća Kekić Tome. Unutarnji dio kuća je bio sličan drugim kućama u Žumberku. Ulazilo se je u vežu u kojoj je bilo ognjište, gdje se je kuhalo i ložila se je krušna peć, koja je služila za grijanje dnevne prostorije. U kući se je obično nalazila još jedna manja soba, gdje su obično spavali roditelji. Neke kuće su imale prigrađenu još malu sobicu za djecu ili za djeda i baku.

U selu je živio poznati majstor Nikica Rajaković. On je imao ručnu pilanu s kojom je rezao brvna za podove i za gradnju kuća. Imao je zaposlena tri radnika koji su radili cijeli dan za 10 dinara. Tada su u selu živjele slijedeće obitelji: Nikica Rajaković, 8 članova obitelji i oko 7 glava stoke, Janko Rajaković – Janćek, 9 članova obitelji i 3 – 4 glave stoke, Niko Rajaković – Ilas, 10 članova obitelji, 5 oko 10 glava stoke, Nikola Rajaković – Nikaš, 9 članova obitelji i oko 7 glava stoke, Dane Rajaković – Daneš, 7 članova obitelji i oko 6 glava stoke.

Sve porodice u selu su bile međusobno tijesno povezane, rodbinski i prijateljski. Međusobno su si rado pomagali. Po svojoj grkokatoličkoj vjeri su slavili Svetog Nikolu.

Niko Rajaković-Krumpjer

______________________________________________________

Selo Vivodina

________________________________________________

Selo Žamarije

Selo Bratelji