Sjećanje na djetinjstvo

Herakovic-259x300 Gotovo pet stoljeća od doseljenja „uskoka“ u Žumberak, ovaj „zapis-sjećanje“ moj je mali prilog tim povijesnim zbivanjima, a u spomen našim precima. S tom nakanom, prizivam u sjećanje svoje djetinjstvo provedeno u Žumberku i na djeda Tomu Herakovića, žumberačkog učitelja. Imala sam sedamnaest godina kad je djed umro, pa ga dobro pamtim. Danas mi je žao što ništa ne znam o njegovom djetinjstvu u Novom Selu Žumberačkom gdje je rođen, a niti o njegovim roditeljima,a koji su svoga sina Tomu poslali u Zagreb da se školuje i postane gospodinom – učiteljem, ili još bolje, svećenikom.

Zašto mi djed o tome nije pričao? A zašto ga ja to nisam pitala?! Sada kad bih, nema mi tko odgovoriti. Možda se odgovori kriju gore u mojem zidnom ormaru, u malom kartonskom smeđem koferiću!? Dugo ga nisam otvorila. Ovih dana vadim iz njega lomne, požutjele i izblijedjele papire – dokumente; krsne listove, svjedodžbe, diplome, dekrete – tihe svjedoke prošlosti. Zar su samo ti stari papiri potvrda da je netko živio i radio, radovao se i žalostio? Ne! Postoje i živi dokazi, mi njihovi potomci.

Kažu da se umire dvaput; drugi put kad nas se više nitko ne sjeća, a zapisano traje najduže. Pišem, eto, da se ne zaboravi. Zato prevrćem po sadržaju onog starog koferića „obiteljske arhive“ bez čega ne bi ni bilo ovog i ovakvog zapisa. A ne bi ga, možda, ni bilo, uza sve što sam rekla, da mi podstrek, gotovo zadatak, nije dao dragi bratić Josip Šintić Zlatko, Žumberčanima dobro znani kao inicijator i neumorni radnik na uređenju zapuštenih i otpadom nagrđenih prirodnih ljepota Žumberačkog gorja. On je pravi čuvar uspomena na prošla vremena i zaslužne Žumberčane, a s ciljem obnove i oživljavanja tog prelijepog dijela Hrvatske.

Žumberčani, oni u zavičaju i mi rasuti bliže ili dalje po svijetu, volimo taj naš zavičaj i ponosimo se njime. Ali, nažalost, često samo na riječima, a malo ili ništa na djelu. Ako je ovaj moj zapis barem mali doprinos da se prošlost, bila teška ili „slavna“ otme zaboravu, trud je imao smisla. Želim ispričati zanimljivu priču za čitatelje Žumberačkog krijesa, posebno za sve Herakoviće, a ima nas diljem Hrvatske, oko osamdesetak u trideset i četiri obiteljske jedinice koje danas žive u Žumberku, Samoboru, Pisarovini, Požegi, Puli, Zagrebu. To su podaci iz čudesne knjige Hrvatski prezimenik akademika Petra Šimunovića iz godine 2008.

O ovom grbu i ostalim insignijama kao i carskom plemstvu što su od cara Maksimilijana II dobili u Beču 1569.g. uskočke vojvode za zasluge u borbi protiv Turaka, pišu Bojničić 1899.g. i Enver Ljubović 1998., 2001. i 2003.g. Među vojvodama ističe se Ivan Heraković pa se njegovim zaslugama i plemstvom mogu dičiti svi Herakovići kao i mi s Tominog stabla. Ali, „život sije, a smrt kosi“ pa se tako novi članovi na stablo „penju“, a drugi „silaze“. Prije dvije godine umro je naš dragi Miroslav, a prema njegovoj želji, sahranu je vodio naš križevački biskup Nikola Kekić. Velika mu hvala!

Naše „stablo“ kao što se vidi na prikazanoj shemi, čiji su korijeni po baki Olgi, rimokatolički, a po djedu Tomi grkokatolički i žumberački, nije baš jako razgranato; u četiri generacije u razmaku od stotinu i trideset godina, na stablo se do danas „popelo“ tek šesnaest članova: dva sina (Vladimir i Nikola) pet unuka (Vladimir, Dragomir, Olga, Velimir i Miroslav), tri praunuka (Davorin, Tea i Dražen), te šest pra-praunuka (Ida, Anja, Dora, Filip, Andrej i Matko).  Danas živimo u Požegi i Puli. A najmlađi odlaze i studiraju u Zagrebu i EU zajednici.

Ovo pišem u spomen djedu Tomi, a Žumberku u čast – gdje je rođen 1866.g., živio, radio i sahranjen 1945.g. Tomo Heraković, grkokatolik,  potomak senjskih „uskoka“, seljački sin, učitelj u malim seoskim žumberačkim školama, lovac po prekrasnim šumama, za mene samo djed koji me volio i darivao malim džeparcima prigodom seoskih proštenja da bi kramari dobro tržili svoju šarenu robu: licitarska srca, medenjake, krunice, lutke i druga divna čuda sa svojih pretrpanih štandova, a na veliku radost nas djece. Kakva nezaboravna sjećanja na djetinjstvo i djeda uvijek pažljivo dotjeranog, u tamnom odjelu, s obaveznom kravatom, šeširom i štapom. Takav bi svakog jutra i opet u predvečerje krenuo u dugu šetnju, a prije povratka na objed i večeru, obvezno bi skrenuo u gostionicu na čašicu i razgovor o političkim i drugim novostima, ali, kako bi se hvalio, samo s odabranim društvom, jer njemu, kao pravom gospodinu plemenitog roda, ne priliči „bilo tko“! Nama unucima bio je smiješan taj njegov gotovo oholi stav i samouvažavanje.

Zašto i otkuda takvo ponašanje? Sve mi se objasnilo mnogo godina kasnije kad sam pročitala kako je Žumberčane doživio njihov dugogodišnji svećenik don Živko Kustić: „Svaki se Žumberčanin osjeća plemićem, posebno grkokatolici, potomci senjskih „uskoka“. Starosjedilac rimokatolik izdaleka skida šešir i pozdravlja me Hvaljen Isus, velečasni! Grkokatolik polako diže glavu uz pozdrav Dobar dan, gospodine! – jer smo jednaki – ja gospodin, on plemić!“

Eto, učitelj Tomo bio je i gospodin i plemić! Za sebe! Bolje je, sigurna sam, misliti o sebi i predobro, nego biti bez samopoštovanja, ako to nikome ne šteti. Takav je bio moj djed Tomo, kao umirovljeni učitelj. A jedino što znam o njemu kao dječaku, jer je to više puta isticao, da je dnevno do škole i natrag propješačio dvanaest kilometara od Novih Sela do Mrzlog Polja – i zimi i ljeti, i po kiši i snijegu. Time je svakako zaslužio da ga roditelji pošalju na školovanje u Zagreb.

htkO njegovim đačkim godinama u gimnaziji i preparandiji pričaju mi sve one sačuvane svjedodžbe iz maloga smeđeg koferića. Najviše me se dojmila Svjedodžba osposobnica, izdana u Zagrebu 1. kolovoza 1887.g. od „Kraljevske preparandije za učitelje…g. Tomi Herakoviću za učiteljsku službu na občih pučkih školah..“ (veličine 45 X 47 cm), a koju prilažem ovom tekstu. Uz ocjene i dvadesetak profesorskih potpisa, navedena je i potpora od Kraljevske zemaljske vlade u iznosu od četiristopedeset forinti godišnje te je „obvezan učiteljevati u Hrvatskoj i Slavoniji najmanje deset godinah“.

Iako se moj profesionalni život kretao u okviru školstva, knjiga, jezika, svjedodžbi, ocjena, nikada do ove svjedodžbe stare stodvadesetpet godina, nisam susrela riječ osposobnica koja me iznenadila kao pokušaj naših starih jezikoslovaca da tuđicu diploma (što znači svjedodžba o podjeli znanja, titule) zamijene hrvatskom riječju pa su na osnovu sintagme osposobiti za nešto, predložili naziv osposobnica. Pokušaj očito nije uspio, te je i dalje, kao što znamo, ostala u našem jeziku internacionalna riječ diploma, kao općeprihvaćen naziv o stjecanju zvanja.

Bilo kako bilo, djedova Svjedodžba osposobnica, danas restaurirana i uramljena, krasi zid moje sobe, a na radost i ponos njegovih pra pra unuka. Međutim, taj stari dokumenat ne priča nam samo o jeziku prije stodvadesetpet godina već nam daje podatke o školovanju učitelja (17 predmeta), o socijalnom i materijalnom stanju, o potpori države siromašnim seljačkim sinovima, o učiteljskim privilegijama i obvezama kao državnim stipendistima. I svi ostali Tomini dokumenti – svjedodžbe i dekreti – pričaju nam ne samo o životu učitelja već su slika ondašnjih društvenih i političkih zbivanja, od K.und K. Monarhije do stvaranje Kraljevine Jugoslavije, pa kao ilustraciju tih mijena prilažem samo još jedan dokument – dekret izdan 1901.g. od Kraljevske hrvatsko-slavonsko-dalmatinske zemaljske vlade.

10697152_10201590524884397_7250994222637256588_oŠkola u Pećnom je nažalost potpuno zapuštena i urušena

Zanimljivo je i onomadno tituliranje učiteljskog zvanja: učiteljski kandidat, namjestni učitelj, pravi učitelj, pučki učitelj i ravnajući učitelj – a to je sve bio učitelj Tomo Heraković kroz tridesetdvije godine učiteljevanja u Podsusedu, Oštrcu, Sošicama, Pećnu, i na kraju, u Kalju. Ne znam je li to često seljenje po žumberačkim pučkim školama bilo djedu Tomi, baki Olgi i njihovim sinovima Vladimiru i Nikoli, križni put ili zanimljivo hodočašće.  Ono što iz pričanja znam to je bio skroman život ispunjen radom u kući, vrtu i voćnjaku, u školi i prije i poslije podne, a nedjeljom se išlo u crkvu bila blizu ili daleko, pješice ili kočijom.

Međutim, bio je to život bez radija, televizije, a zimske večeri duge pa je bilo obilno vremena za čitanje, ručne radove, druženja, zabave.. bez stresa, bez žurbe! Blagoslovljeno doba!

10357693_951313204963023_8785999979706263847_oUskoci iz Klisa i Žumberka u Kalju; 2012. ispred nekadašnje škole

Pa kad se danas sjetim Žumberka iz mog djetinjstva pred očima i u mislima mi je ponajprije Kalje (ne selo sveti Mihelj). Tamo sam rođena kao i moja braća Velimir i Miroslav, tamo sam krenula sa šest godina u školu; tamo je djed Tomo završio svoje učiteljsko službovanje a otac  Nikola započeo. Kalje – ni gradić, ni selo, ni zaselak – već općinsko naselje od sedam, osam zgrada- pošta, šumarija, žandarmerija, općina, škola, dvije stambene kuće, trgovina s gostionicom i kuglanom i samo jedna seljačka kuća. Iza kuća veliki vrtovi i voćnjaci, a uz cestu drvored borova i jedna ogromna murva. Koliko žitelja? Mislim dvadesetak, ali, bilo je živo i prometno. Ljudi iz cijele okolice tu obavljaju razne poslove, nikad pusto ni dosadno. Buja i društveno-kulturni život, osobito zimi. U gostionici fašničke zabave; u školi kulturne priredbe; svake zime jedan igrokaz; sudjeluju svi učitelji; dolaze iz udaljenih škola na probe i druženje. Ja se sjećam, a bilo mi je pet godina, samo predstave Jazavac pred sudom Petra Kočića, uprizorene 1934.g. i izvedene samo jednom. Predstava je za mene bila tragična,  a ne komična. Tata glumi Davida Štrbca, a ja iz publike u djedovom krilu vičem „Tata! To je moj tata!“ A kad iz vreće iskoči „jazavac“ vičem „Šarko! To je moj Šarko“. Uspjeh igrokaza stopostotni, svi se slatko smiju, a ja gorko plačem –ne puste me na pozornicu.

 kalje1Procesija u Kalju

A Kalje danas? Samo ruševine, kao nezacijeljena rana lijepe i drage mi kaljske doline. Nešto pred drugi svjetski rat preselili smo u Križovljan Cesticu (kotar Varaždin), a ljetne i zimske praznike provodili u Žumberku kod bake Fanike Šintić, u Gornjoj Vasi. Kad bismo vlakom stigli u Samobor, čekao nas je ujak Franjo s kočijom. Na dugom i teškom usponu do Novih Sela, konjima je trebao odmor a nama okrepa, pa bismo navratili tetku Juratovcu i teti Anici, jedinoj djedovoj rođakinji. Oni su živjeli u djedovoj rodnoj kući. Ti su susreti uvijek bili veseli i vrlo srdačni, rođački! Žumberački! Jedne zimske nedjelje bili smo pozvani k njima na blagdanski objed. Bilo mi je jedanaest godina i svega se vrlo dobro sjećam. Teta i tetak dočekali su nas pred kućom svečarski obučeni, teta u žumberačkoj vlajinskoj nošnji. Nakon podužeg pozdravljanja, muškarci su zasjeli u velikoj sobi s malim prozorima. Na stolu domaći kruh, šunka i naravno rakija – drožđenka. Vino će stići malo kasnije. Ne bilo koje, nego cviček iz Gadove peći, vinograda kojeg je dio bilo jedino djedovo nasljeđe i ponos.

htkMama Zlata i teta Anica prionule su poslu. Treba pripremiti u maloj kuhinji bez štednjaka blagdanski objed. A jelovnik tradicionalni, onda i danas isti. A opet, potpuno drukčiji; sve iz vlastitog vrta i njive; iz male staje i svinjca; sve osim soli. A posuđe – duboki zemljani lonci ojačani žicom i plitke zdjele za povitice. Sve se i kuhalo i peklo u dubini velike krušne peći koja grije onu sobu gdje domaćin glasno i razdragano divani s gostima: djed Tomo, otac Nikola, ujaci Franjo i Ivica..A kad je jelo – juha s dugim žutim rezancima, kuhana kokoš sa hrenom, kiselo zelje sa suhim rebrima i slaninom, krumpir kuhan u lupini i povitica od sira. I sve to odjednom postavljeno na čvrsti, dugi, hrastov stol bez stolnjaka. Soba se ispunila ugodnim mirisom hrane i Božjim blagoslovom koji je na sve nas zazvao kućedomaćin. Nakon dugog blagovanja, zaredale su kratke zdravice u čast Bogu, i u hvalu domaćici, a sve uz čašicu cvičeka! Možda i koju previše!!!

„Nisu to bila laka vremena. U našoj obitelji s puno djece, na malom seljačkom posjedu, živjelo se skromno i puno radilo, ali u našim je srcima i dušama bio MIR, mir i poštovanje prema roditeljima i ljubav prema braći!“ rekao je jednom prilikom kardinal Franjo Kuharić, govoreći o svom djetinjstvu provedenom na obroncima Žumberačke gore. Eto, takvi su bili naši preci siromašni, a ponosni; skromni, a gostoljubivi. Neka se djed Tomo onako uznosito ponašao. Pa bio je Žumberčanin: i još k tome grkokatolik, a to znači plemenitog roda.

Sahranjen je uz svoju rano preminulu ženu, moju baku Olgu, na kaljskom groblju zvanom Gomila. Kad bi mi se djed s nekog puta javio dopisnicom, bilo je to uvijek u stihovima pa mu sada i ja u stihovima, na zadnju i vječnu adresu, šaljem ovu poruku:

Rođena u mjestu Kalje
Sudbina me nosi dalje
U nesmiljenu svome krilu
Na kraju ću puta,
Djede, bako, doma –
K vama na Gomilu…

 

Tu nije kraj! Nastavak će napisati netko „sa stabla“ mlađi i još mlađ! Daj Bože!

Olga Heraković-Žumberački krijes,2013.god.

admin: U tvrđavi Nehaj čuvaju se uskočki grbovi od senjskih uskoka,a među njima su posebno lijepi od Herakovića, Bastašića… koji su odselili u Žumberak.

 

 

 

Ovaj unos je objavljen u Uncategorized. Bookmarkirajte stalnu vezu.

Jedan Odgovor na Sjećanje na djetinjstvo

  1. Josip kaže:

    Članak Olge Heraković, nastavnice hrvatskog jezika u mirovini jedan je od najljepših tekstova objavljen u Žumberačkom krijesu. Službovala je pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća u Oriovcu, te često posječivala vikendom Slavonski Brod, i dakako, odsjedala u mojoj obitelji. Uvijek smo se veselili njenom dolasku! Zadnjih 40 godina radila je živjela u Puli zajedno sa svojiom majkom i mojom zlatnom tetom Zlatom. Otac Nikola Heraković, učitelj preminuo je još 1969. Njegov stariji brat ing. arh. Vladimir Heraković, vrlo fini gospodin koji je studirao u Gratzu, Beču i Pragu oženio je, kako je pisao Milko Predović ono “milo i drago žumberačko čedo” Dragicu r. Kovačević, kćer učitelja Dane Kovačevića. Naša draga Olga Heraković preminula je u Puli 17. kolovoza 2o16. a već drugi dan ispračena je na vječni počinak u gob svoje bake Olge i djeda Tome Herakovića. Bio je to divan ispračaj iz crkve sv. Mihaela predvođen od strane mons. Jurja Jerneića, a koji je na dirljiv način citirao riječi pokojnice Olge iz njenog članka, a ne mogu opisati koliko mi je drago što sam je tijekom dužeg vremena nagovarao da napiše nešto o svojim sječanjima na Žumberak, o Žumberku i Herakovićima.
    Hvala Adminu na ovoj objavi, a posebice za ispravak jedne tiskarske greške u Krijesu!

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

Možete koristiti ove HTML oznake i atribute: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>