Sošički velikani

Poznate osobe iz Sošica  i njegove bliže okolice su:

povjesničar Smičiklas, pjesnik Hranilović, domoljubi Marko, Stanko i Marija Hranilović, heroj domovinskog rata Miroslav Peris, senator Boić, profesor Hinko Hranilović, biskupski vikari (Makso Hranilovć i Ilija Radić), pjesnik Marko Tarač, voćarski stručnjak Ivan pl. Radić, biskupi (Ilija Hranilović,Đuro Smičiklas, Gabrijel Smičiklas, Petar Petretić i Nikola Kekić), saborski zastupnik Janko Radić, načelnik  Vuna(Hranilović), pukovnik Nikica Burić, uskočki vojskovođe (Hranilović, Šajatović, Lasić); časna Irena Smičiklas, Ilija Hranilović aka Charley Fox-profesionalni hrvač…  Vitez Petar pl. Hranilović-Cvjetašin,podmaršal

Petar je bio sin kapetana Petra pl. Hranilović i Magdalene rođene pl. David. Rodio se 1833.godine, a stupio je 27.09.1845. u Terezijansku vojnu akademiju u Bečkom Novom Mjestu. Završiviši akademiju stupio je kao poručnik nižeg stupnja u Pješačku pukovniju nadvojvode Franje Ferdinanda. Promaknut je u čin poručnika 1854.god.,a u kapetana I razreda 1863.god. Za svoje vojne pohvate kod Magente i Turbiga dobio je 29. 06. 1859. god. vojni križa za zasluge.

Hranilović je promaknut 24.10. 1869.god. u čin majora u zboru, a 1879. god. postao je zapovjednika pukovnije baruna Josipa Vebera. Car je Hraniloviću 1882. god. dodjelio priznanje zbog hrabrih i zaslužnih vojnih djela u južnoj Dalmaciji, Bosni i Hercegovini. God. 1884. promaknut je u čin general-majora,a 1889. god. imenovan je divizijskim generalom , feldmaršallajtmanom i podmaršalom. Petar Hranilović je dobio 29.3. 1891. god. viteški križ Leopolova reda.
php-591x1024Biskup Ilija i vitez Petar

Vitez Hranilović je umirovljeničke dane provodio u Zagrebu. Godine 1880. Petar pl. Hranilović oženio je u Zagrebu Mariju Albinu groficu Gorsej de Longion, a u njihovom braku rodiše se dvije kćeri. Hranilović je prijateljovao sa dr. Štrosmajerom, biskup Hranilovićem i nizom drugih poznatih osoba. Podmaršal Hranilović pozdravio je za vrijeme svečanog ručka Iliju pl. Hranilović, prvog biskupa iz roda Hranilovića-Cvjetašina. Junak na sablji i junak na duši zavjeriše se da će posvetiti sve svoje sile dobrobiti domovine. Sačuvala su se tri pisma što ih je vitez Hranilović uputio biskupu Štrosmajeru,a također i odgovori od biskupa.Petar pl. Hranilović istakao se kao odličan govornik,a proslavio se govorom Osvajanje Banja Luke ( 14.08. 1878.). Narod je znao za Hranilovića reći: Naš vrli uskočki general; Živio hrabri Hranilović, dični sin mile nam majke Hrvatske; Zbog njegovih lijepih svojstava i vrlina te plemenite mu hrvatske duše, mi se njime pomosimo. Ovaj zaslužni Žumberčan umro je 20.04. 1904. god. i pokopan je na Mirogoju. Grobnicu je podigao sa granitnim spomenikom i uredio 1942. god. Drago Hranilović-Vuna. Drago je umro 2009. god. i pokopan je do podmaršala Petra.

Ove godine 24.08. u Sošicama Hranilovići slave 410. godina od svog plemstva,a to je prava prilika da se ova ponosna uskočka obitelj prisjeti svih svojih velikana: fedmaršala Petra, biskupa Ilije, pjesnika Jovana, načelnika Nikole-Vune, domoljuba Marka i Stanka, ing. Slavka…Ugarsko-hrvatsko plemstvo je 24.08.1603. godine. dobio Juraj Hranilović,a više o samom događaju pisat ćemo kasnije na ovom prtalu.

__________________________________________________________

Niko Hranilović-Vuna rođen je u centralnom žumberačkom mjestu Sošice 29.06.1862.godine.Majka od Nikole je bila sestra Nikole Badovinac dvorskog savjetnika i ministra, a otac načelnik i posjednik u Sošicama.Plemeniti rod Hranilović dijeli se u tri grane: Bazeki,Repinci i Vune.

vunaVuna

Sva tri roda dala su veliki broj slavnih Žumberčana:biskupa, pjesnika,ratnika,doktora, domoljuba…Stanko Vraz u svojim romancama spominje i pjesmu “Junak Hranilović”, a u ovoj pjesmi govori se o glasovitom senjskom ratniku čije se ime spominje u mnogim hajdučkim pjesmama.Načelnik vuna je po prirodi bio nadaren,inteleigentan i bistar čovjek, a kako je imao smisla za trgovinu ishodio je tjedni sajam u Sošicama.Uredio je sajmište i zasadio ga kestenima koji i danas ponosno stoje u centru Sošica.Vlastitim je sredstvima 1912.godine podigao mostnu vagu.

Tadašnju općinu Sošice za vrijema Austro-Ugarske činili su sva sela oko Sošica, Kašta,Radatovića i Oštrca. Oko sebe okupio je mlade domaće trgovce i pomagao ih i savjetovao, a tadašnji sajam bio je najveći u sjeverozapadnoj Hrvatskoj.Oni koji se sjećaju načelnika Vune govore o njemu sa poštovanjem. One je od svih Žumberčana najviše učinio za  kraj i na početku stoljeća imali smo puno više nego neka veća mjesta.U vlastitoj kući vodio je trgovinu,mesnicu i gostionicu. Austro-Ugarski car Franjo Josip darovao je Vuni 1910.god. zlatni križ za rad i zasluge na polju javnog života.

Za prvi vodovod u Žumberku koji je izgrađen 1913.god.u Sošicama ima najveće zasluge Nikola Hranilović-Vuna. Razvoj školstva bila mu je velika briga i zalagao se za gradnju pučkih škola na Žumberku i za njegovo vrijeme sagrađene su škole u Sošicama,Radatoviću i Kaštu.Mnoge je ceste dao proširiti i izgraditi i tako otvarao bolju vezu kraja sa okolicom.Dao je ove ceste proširiti i popraviti:Brezovica-Radatovići,Kostanjevac-Sošice,Sošice -Stari Grad i Sošice-Metlika.

Načelnik Vuna je bio oženjen za Anđu Makar iz Liješća, a nakon njezine smrti uzima za ženu njezinu sestru Martu. Sredinom dvadesetih godina prošlog stoljeća odlazu živjeti u Metliku, a na posjedu u Sošicama mu ostaje sin Janko.Nakon par godina obitelj Hranilović iz Metlike seli u Zagreb, a posjed u Sošicama 1926.god. prodaju Nikoli Radić-Ilas.Vunina obitelj u Zagrebu u Vlaškoj ulici je imala poznatu restoraciju koja je radila sve do kraja 1945.god. Kod obitelji Hranilović okupljali su se mnogi poznati Žumberčani, a mladim đacima i studentima iz Žumberka darivala se hrana. Ovaj poznati lokala vodili su Vunin sin Janko i unuk Drago i geslo je bilo-svoj k svome.

Dobročinitelj Vuna umire 28.08.1951.god. u Zagrebu i pokopan je na Mirogoju. Svim njegovim potomcima i Žumberčanima neka je čast što su ga imali!

Janko Šajatović- Krabat

šajatovićZahvaljujući predanom i mukotrpnom istraživanju  vrsnog njemačkog geneologa Hans-Jürgen Schrötera, otkriva se polako sloj po sloj oko povijesne osobe koja je prerasla u legendarni lik kojem su s vremenom pridodana nadnaravna svojstva, a koji će postati zaštitnik regije Lausitz i po kojem će se pisati romani, koji su doživjeli i prikazivanje na velikom platnu. A sve je počelo god. Gospodnje 1624. u Žumberku rođenjem Janka Šajatovića, koji se je školovao kod Isusovaca u Zagrebu i – sukladno tradiciji kršnih žumberačkih Uskoka – krenuo u obranu Hrvatske i cijele kršćanske Europe protiv najezde Osmanlija. Prema tvrdnji g. Schrötera, Šajatović je već rođenjem bio pripadnik vojnog plemstva, pa je kao takav služio u karlovačkom generalatu. Služio je pod vodstvom grofa Petra Zrinskog, borcem i mučenikom za hrvatsku slobodu.

Već 1659/1660. godine prelazi kao pripadnik tjelesne garde hrvatskih konjanika (Leibgarde Kroatenzu Roß) u službu saskog izbornog kneza Johanna Georga II., nadmaršala Svetog rimskog carstva njemačke nacije. Njegovi pretpostavljeni zapovjednici su bili Georg Silly i Janko Šubić Bribirsko-Peranski.  Na popisu novačenja iz 1661. godine zapisan je kao “Jankho Schajatowitsch von Süchelberg aus Croatien: Pferd: 2“, što je nepobitan dokaz da je došao iz Žumberka u Hrvatskoj i da je služio na saskom dvoru sa dva konja. Tokom svojih dugih godina službe konjanika garde, saska vojska je ratovala diljem Europe, pa je i sam izborni knez Johann Georg III. predvodio lijevo krilo kršćanske vojske u odlučujućoj bitki kod Kahlemberga 1683. godine, kad je razbijena osmanlijska opsada Beča. Nekoliko mjeseci prije svoje smrti, izborni knez Johann Georg III. poklonio je 31.ožujka 1691. godine Janku Šajatoviću “Vorwerk” Groß Särchen, to jest poljoprivredni pogon koji se obično nalazio izvan obrambenih zidina gradova ili utvrda, sa pripadajućem mlinom, krčmom i pivovarom. Ujedno je dodijelio svom vjernom vojniku, koji je stekao čin pukovnika konjaništva,plemstvo. Već u jesen Johann Georg III. umire od pošasti kao zapovjednik cjelokupne vojske carstva u borbama protiv Francuske. Pogrebnu povorku na čelu tjelesne garde predvodio je u Tübingenu Janko Šajatović za svog pokojnog protestantskog komandanta. Služio je nakon toga još vjerno i novom izbornom knezu Johannu Georgu IV. i Friedrichu Augustu I., koji je dobio nadimak der Starke” (jaki). Nakon prelaska na katoličku vjeru postao je potonji kao August II. poljski kralj veliki knez Litve.

šajoJanko Šajatović je i dalje služio vladarskom dvoru u Dresdenu, dok nije 29.svibnja 1704. u tada visokoj starosti od 80 godina umro. Pokopan je 2. lipnja u katoličkoj crkvi u mjestu Wittichenau, kamo je svaki dan dolazio iz svog Groß Särchena, te je župnik održao prigodnu propovijed za tog zaslužnog plemenitog pukovnika na njemačkom jeziku. Kao vjerni katolik je Janko Šajatović, naime, htio svaki dan slaviti svetu liturgiju/misu, što mu u protestantskom mjestu nije bilo moguće. Već za života je uskočki ratnik Šajatović bio neobična pojava među njemačkim i sorbskim stanovništvom toga kraja. Izrazito visok i (za sjeverne krajeve) egzotičnog južnjačkog izgleda, prozvali su ga jednostavno “Krabat” na njemačkom, a “Chorwat” na sorbskom jeziku, to jest: Hrvatom. Kad se tome još pridoda njegova inteligencija i tehničko znanje, s kojem je blagodatno djelovao na poboljšanju uvjeta seljaka u tom kraju, kao na primjer isušivanje močvara,temelj za buduće legende je čvrsto položen. Tako su se među tim zapadnim Slavenima (čiji jezik,zavisno od varijante, nalikuje na češki, slovački ili poljski) stvorile priče o tome kako je Krabat čarobnjak sa nadnaravnim moćima, koji sa svojom kočijom po zraku putuje do Dresdena (i pritom katkada okrzne crkvene tornjeve i krovove) ili koji pak može stvoriti vojnike sa crnim zrncima zobi. Kroz razne generacije su se priče mijenjale, pa je u najpoznatijoj varijaciji Krabat postao siromašno sorbsko dijete, koje radi kod mlinara, prerušenog čarobnjaka.

Nakon raznih poteškoća Krabat pobjeđuje preko ljubavi svoje majke zlog čarobnjaka i djeluje na dobrobit seljaka, te isušujemočvare ili pak spašava Augusta Jakog u turskim ratovima od trovanja. Nakon svoje smrti se Krabat pretvorio u bijelog labuda, te se smatra i dan-danas nebeskim zaštitnikom seoskog stanovništva područja Lausitz odnosno Łužica. Po ovoj legendi ispisani su mnoge knjige sorbskih i njemačkih autora, pa je u DDR-u i Čehoslovačkoj i ekraniziran. A roman za djecu i mlade Otfrieda Preußlera je u obrađenom obliku prikazivan kao kazališni komad i na kraju kao film na velikom platnu u 2008. godini. Po tom legendarnom liku su uz to nazvane i razne manifestacije, kao i jedna njemačka rock-grupa ili pak jedna igrica za računalo.

Pred crkvom u kojoj je stvarni Janko Šajatović pokopan stoji kip koji prikazuje motive legende o Krabatu, a mjesna osnovna škola nosi ime “Krabat Grundschule/zakładna škola Wittichenau”. AHans-Jürgen Schröter misli kompletirati svoja istraživanja i izdati jednu kompletnu knjigu o povijesnoj pozadini i ličnosti Janka pl. Šajatovića, koji se na francuskom dvorskom jeziku potpisivao kao “Jean de Sajatowitz”. U tom smislu on i organizira priredbe sa glumcima, da prikaže realnu pozadinu mitskog lika. Na taj način želi širokoj publici otvoriti nove vidike o poznatoj priči o Hrvatu iz dalekog Žumberka, ali i pomoći vlastitoj regiji kroz razvijanje turističke ponude. Mislim da bi se i u voljenom zavičaju moglo još poraditi na tome, da se i u turizmu promovira svijest o velikanima koji potječu sa Žumberka.Za nadati se je, da će gospodin Schröter imati još puno uspjeha u svom znanstvenom radu, da se otkriju još mnogi detalji tog znamenitog Žumberčana, koji je prerastao u legendu. Također bi bilo poželjno, da se hrvatska javnost upozna sa tim važnim otkrićem i da se preprave članci, koji govore o “zagrebačkom konjaniku Šadoviću” (Schadowitz je germanizirana verzija izvornog prezimena Šajatović) koji je služio nakon turskih ratova u Saskoj. A pogotovo bi bilo lijepo, kad bi se na samom grobu u Saskoj sastali putnici-namjernici sa Žumberka, da se u molitvi sjete daleko od Domovine tog, u svakom pogledu, plemenitog vojnika, koji je – kako reče g. Schröter prilikom jednog intervjua – djelovao sukladno značenju svoga krsnog imena i pokazao Božju milost među njemu povjerenim ljudima.

Janko Schandor; Žumberački krijes,2014.god.

__________________________________________________________

Ivan pl. Radić- voćarski stručnjak iz Sošica

sosšicePrvi profesor na Katedri za voćarstvo,vinogradarstvo i pivničarstvo netom osnovanog Gospodarsko-šumarskog fakulteta u Zagrebu (1919.g.) bio je Žumberčanin Ivan pl. Radić (Sošice,1863.-Zagreb,1948.). Taj zaslužni agronom prvi je u Hrvatskoj počeo cijepiti domaću lozu na američku.  Od njegovih objavljenih dijela posebno je vrijedna radnja  “Voćarstvo” (Križevci,1898.g.).

_______________________________________________________________

Slavko Hranilović

slavkoSlavko Hranilović je rođen 28.11.1914. u Pećnom u uglednoj svećeničkoj žumberačkoj obitelji. Otac Makso bio je svećenik i dekan. Slavko je imao više sestara i braće i svi su završili visoke škole(brat Josip je bio odvjetnik, a tri sestre učiteljice i brat Makso ing. šumarstva). Pučku školu završava u Pećnom, 2 klasičnu gimnazijuu Zagrebu, te nakon toga upisuje šumarski fakultet u Zagrebu. Za vrijeme studiranja, boravi u grkokatoličkom sjemeništu na Gornjem Gradu za koji ga vežu lijepe uspomene, a mnoge stvari o povijesti i kulturi naučio je od dr. Janka Šimraka i Janka Rapljenovića, tadašnjih duhovnih vođa Žumberka.Kao poručnik domobranske vojske službuje u Banja Luci, Zagrebu, Petrinji i Bjelovaru. Krajem 1944. biva ranjen, te pet mjeseci provodi na liječenju u Vinogradskoj bolnici, iz koje u svibnju 1945. odlazi u emigraciju s bratom Maksom, također inženjerom šumarstva.

Jedna skupina od oko 2000 civilnih izbjeglica, muškaraca, djece i žena bila je smještena u logoru Fermo, nedaleko od grada Ancone, koji se nalazio na jadranskoj obali. Gospodin Slavko Hranilović i njegov stariji brat Makso bili su dospjeli u ovaj logor.Organiziranje i izvršavanje poslova u logoru obavljala je tzv. “radna služba”, kojoj je na čelu bio pripadnik logora s titulom “zapovjednik Radne službe”. Za svoj rad zapovjednik je dobio upute od zapovjednika logora, koji su bili Englezi ili Amerikanci. U logoru je bio određeni broj ljudi pod krivim imenima, kako bi se zaštitili od uhićenja iz Jugoslavije.

Šumarski inženjer Slavko Hranilović bio je neko vrijeme zapovjednik”radne službe”, pošto tadašnjem zapovjedniku logora Englezu Whiteu nije htio otkriti osobe, koje su se skrivale pod krivim imenima, ovaj ga je smijenio sa službe i stavio na listu “crnih”, tj.”ratnih zločinaca”. Logor Fermo zauzimao je oko dva hektara površine i u njemu se nalazilo oko dvije tisuće osoba, a veliki broj stanovnika logora bili su intelektualci i kulturni djelatnici. Stanovnici logora bili su npr. profesor Žanko, zadnji ravnatelj Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, rektor Zagrebačkog sveučilišta Horvat, profesor Bareza, prof.Crljen, prof.Nikolić i dr.U logoru posebna pažnja bila je posvećena higijenskim uvjetima za život, koju su pokrenuli i organizirali stanovnici logora.Obvezni su bili redoviti liječnički pregledi,kako bi se moguća bolest što prije učinkovito suzbila. U dogovoru s lokalnom talijanskom vlašću, uredno su se vodileknjige rođenih, umrlih, krštenih i vjenčanih. U logoru su izlazile i zidne “Dnevne novine”, koje su donosile informacije iz svijeta; također je bio intenzivan i kulturni život. Unutar logora postojala je i pučka škola, također organizirali su se tečajevi stranih jezika, a njegovala se i glazba, posebno vokalna. Gospodin Slavko Hranilović bio je član mješovitog zbora, koji je u više navrata na Vatikanskom radiju održao koncert potpune Palestrinine mise te hrvatske i svjetske skladbe. God. 1947. Hranilović napušta logor i Italiju, te odlazi s bratom Maksom i većom skupinom hrvatskih šumarskih inženjera u Argentinu.Na poziv predsjednika Argentine Perona, gospodin Slavko Hranilović i ostali šumarski inženjeri dolaze u Argentinu, gdje je bio nedostatak takvih stručnjaka. Po dolazku u Argentinu, radi na planiranju i izvođenju radova pošumljavanja. Kasnije rukovodi akcijom za unaprjeđenje i razvoj šumarstva u južnoj Argentini. Osnovan je program “Akcija za Patagoniju”. Godine 1979., kao državljanin Argentine, službeno putuje u Hrvatsku i Sloveniju, te tada, prvi put nakon 1945.,sreće neke svoje stare poznanike i prijatelje. Od 1960. do 1982. djeluje kao ekonomski savjetnik u Ministarstvu gospodarstva. Nakon umirovljenja 1986.god. živi u Buenos Airesu, a 1994. sa suprugom Dragicom vraća se Hrvatsku te živi u Zagrebu.

Roditelji od Slavka-Dragica i Makso

Posebno valja napomenuti da je Slavko Hranilović preko dvojice svojih prijatelja senatora 1991. god. pokrenuo preko argetinskog Senata postupak, kojim se podupire neovisnost Hrvatske. Zbog velikog doprinosa u kulturi i znanosti, što je hrvatski narod učinio argetinskoj zajednici, specijalno doprinos inženjera šumarstva i agronoma, koji su postavili temelje šumarskog fakulteta u Argentini (inženjeri Petrak, Poduje, Frković, Asančaić, Makso i Slavko Hranilović). Nakon povratka u Hrvatsku u više navrat posjećuje Žumberak i svoju rodbinu u Sošicama. Posebno je volio svoje rodno selo Pećno i na zalasku svoga život posjetio je njemu najdraže mjesto i prisjetio se svoje mladosti.Umro je početkom ovog stoljeća i pokopan je na groblju Mirogoj. Slavkov otac je bio Makso Hranilović(Žumberački vikar),a koji je rođen u Sošicama i potječe iz obitelji Bazek.

______________________________________________________

Biskupski vikar Ilija pl.Radić

Ilija pl. Radić rođen je u Sošicama 22.lipnja 1870 godine. Njegov otac Janko  bio je načelnik općine Sošice, a majka mu je bila Anđa rođena Hranilović.  Osnovnu školu završio je u Sošicama, a gimnaziju i bogosloviju u Zagrebu. Zaređen je za svećenika 30. lipnja 1896. god. i nakon toga imenovan kapelanom u Sošicama. Iduće godine poslan je za pomoćnika u Mrzlopolje,a slijedeće godine postaje upravitelj grkokatoličke župe Sošice.Krajem 1901. god. imenovan je biskupskim vikarom(dalmatinskim) i župnikom u Kričkama, a 18.02. 1902. presjednikom Duhovnog Stola. Zbog bolesti 1914. god. napušta Kričke i postaje upraviteljem župe Dišnik. Od 1923. god. obavlja dužnost bilježnika Duhovnog Stola  u Križevcima. Svećenik Ilija pl. Radić potječe iz obitelji Radić, a sa nadimkom Ilas. Ilijin brat Nikola(Niko) kupio je 1926. god. cjelokupni posjed od tadašnjeg načelnika općine Sošice Nikole Hranilović(Vune) pred njegov odlazak u Metliku,odnosno u Zagreb. Niko Radić(Ilas)  bio je ugledni čovjek, vrijedni gospodar,dugogodišnji crkveni odbornik i iskreni savjetnik nekolicine sošičkih svećenika.

Grkokatolička crkva  u Kričkama-krajem 19. stoljeća

Svećenik Ilija bijaše godinama obljubljeni vjeroučitelj u križevačkim školama.U svom životu vikar Radić odlikovao se svetim životom i velikom požrtvornošću u pastirskoj službi. Sa ljubavlju radio je u žumberačkim vrletima,u dalmatinskim goletima i u uredima u Križevcima. Oženio  je Danicu Hrnjak iz Brašljevice,a  vjenčani kum bio mu  je dvorski savjetnik i gradonačelnik Zagreba, Nikola pl. Badovinac. U sretnom braku imao je više  djece,a kćerka Marija udala se za dr. Ivu Pompera, odvjetnika iz Križevaca.

Grbovnica obitelji Radić iz Sošica -dobivena je 1629. god. na temelju zasluga Ivana Radić

Ovaj vrijedni svećenik umro je u kolovozu 1939. god. , a pokopan je na groblju u Križevcima. Sprovod je vodio preč. g. dr. Tomo Severović uz sudjelovanje slijedećih svećenika:Janka Višoševića,Maksa Hranilovića,Ilije Garapića, Milka Goleš …Danas njegova rodbina živi u Križevcima i Sošicama i sa ponosom se sjeća svog velikana.

___________________________________________________________

Hinko Hranilović-osnivač geografskog društva

hinko
Hinko Hranilović, rodio se 03.11.1860. godine u Zagrebu. Klasičnu gimnaziju polazio je u Zagrebu, a zemljopis i povijest učio je u Gracu, Beču, Berlinu i Oksfordu.Doktorat je položio u Gracu.Kao srednjoškolski profesor službovao je na gimnaziji u Rijeci,Zemunu i Zagrebu.Sveučilišnim profesorom geografije na Hrvatskom sveučilištu u Zagrebu imenovan 1908.godine.Hinko je bio odbornik i vođa “Hrvatskog sokola”, a napisao je brojne članke u raznim hrvatskim i njemačkim časopisima.Prvu nogometnu utakmicu u Samoboru je organizirao Hinko Hranilović, a to je bila utakmica između prve i druge momčadi HAŠK-a, a sve je to zapisao Ivo Lipovščak.

slika_najHrvatsko geografsko društvo je osnovano 1897.godine, a osnivači su bili Hinko Hranilović i Antun Heinz.H. Hranilović je objavio ediciju “Zemljopis Hrvatske”, osobito značajni Zemljopisni i narodopisni opis Hrvatske, Slavonije i Dalamcije(1900.)i Prirodni zemljopis Hrvatske(1905.).Sveučilšni profesor Hranilović umro je 1923. godine i sahranjen je na Mirogoju.Obitelj od pokojnog Hinka vuče korijene iz Sošica. Oskar Hranilović(rođen 1867.god) je bio mlađi brat od Hinka,a završio je vojnu akademiju i postao general-major.Ovaj je Hranilović postao posjednik brojnih domaćih i stranih odlikovanja. Oskar je dobio križ za vojne zasluge s ratnim ukrasom i mačevima i postao je vitez željezne krune. Sahranjen je 1933.godine u centralno bečko groblje.

__________________________________________________________

Časna sestra Irena Smičiklas

cde-253x300U četvrtak 08.03.2012.god. u svom samostanu u Zagrebu završila je ovozemni život časna majka Irena Smičiklas.Ispraćaj njezinog tijela bio je u ponedjeljak ,12.03. u 1o sati ispred mrtvačnice na Mirogoju.Zaukopojna sveta liturgija služila se istog dan u župnoj crkvi sv. Petra i Pavla u Sošicama, na Žumberku, u 13 sati.Nakon mise tijelo Marije s. Irene Smičiklas je položeno u sestarsku grobnicu na mjesnom groblju, gdje čeka dan uskrsnuća. Pogreb je vodio biskup Kekić i još desetak svećenika.Časna s. Irena Smičiklas umrla je u 96.god i u 74. god. redovništva.

Marija s.Irena Smičiklas, rođena je 19.svibnja 1916.god. u Sopotama,župa Sošice.Stupila je u red sestara Bazilijanki u rujnu 1932.god.Novicijat je završila u Lavovu(Galicija).Školovala se u Križevcima,Užhordu(Češka) i Zagrebu.U samostanu je obavljala svakodnevne kućne dužnosti i prosvjetno-odgojne.Od 1948.god. katehizira školsku djecu pri grkokatoličkoj župi u Zagrebu.Službu viceprovicijalne glavarice vršila je od 1975.do 1985.god.Prethodno je bila kućna glavarica.Po svojoj dužnosti sudjelovala je tri puta u Generalnom kapitulu Reda u Rimu.Kao profesorica predavala je godinama hrvatski jezik i književnost na sestarskoj gimnaziji “Marijanum” u Zagrebu.

Časna Irena je bila svjetionik vjere u teška vremena i čuvar tradicije Žumberka, a mlađim generacijam je prenosila svoje znanje. Samostan sestara Bazilijanki u Sošicama je posvećen 27.08. 1939. god. i s. Irena Smičiklas je bila jedna od šest sestara koje su vodile brigu o novootvorenom duhovnom objektu.Kada je 19. rujna 1939. god. otvorena mala škola u samostanu s. Irena je bila učiteljica malih uskoka.Malu školu ili zabavište pohađala su djeca u starosti od 3-7 god. i tako se pripremala za školu. Djeca iz Sošica, Sopota, Reštova i okolnih sela išli su malu školu i na početku njih oko pedesetak,a kasnije i više.Djeca su u samostanu boravila cijeli dan i imali doručak i ručak. Učili su crtati,pjevati, glumiti i pisati. Pokojna s. Irena je posebno bila dobra učiteljica djeci u maloj školi i mnogi njezini učenici došli su na njezinu sahranu.Od strane bezbožnika samostan je u rujnu 1942. god. zapaljen i opljačkan.Godine 1959. samostan je obnovljen i to je bio posebno radostan dan za s.Irenu.

Na Veliku Mašu 2008. god. na zavjetnom kipu u Sopotama je s. Irena povodom otkrivanje spomen-ploča održala povijesni govor, a kojim je obuhvatila povijest svoje obitelji i svog sela Sopote.Jedna spomen-ploča je otkrivena u čast križevačkog biskupa -Gabre Smičiklas i svećenika Mihaela Smičiklas,a druga spomen ploča je u čast sestara Bazilijanki(njih šest) i koje su sve Smičiklas i iz sela Sopote.Jedna od njih je bila i s. Irena. Na proslavi 70. obljetnice samostana u Sošicama, 30.08.2009. god. časna Irena je bila posebna gošća i pozdravila je prigodnim govorom nazočne. U “Žumberačko krijesu” je s. Irena objavila niz pjesama i tekstova o rodnom i ponosnom Žumberku. Biskup Nikola Nino Kekić je nećak od pokojne s. Irene. U četvrtak 15.03.2012.god.u 18 sati u crkvi sv. Ćirila i Metoda u Zagrebu je misa za Mariju s. Irenu Smičiklas.

_________________________________________________________

Senator Boić

 Rođen je u Sošicama, zaselak Boići, a kad mu je bilo šest godina umro mu je otac(Milak Boić) i ostao je živjeti sa majkom i sestrom Marom na siromašnom žumberačkom gruntu.Pučku školu završio je u Sošicama i sa 11 godina krenuo u Ameriku.Majka i sestra su već tamo bile tri godine i od sestre je dobro počeo učiti engleski jezik,a on je nju učio hrvatski jezik i pismo. Boić je pučku školu u Sošicama završio sa odličnim uspjehom, a učitelji su mu bili Tomo Heraković i Petar Smičiklas. U to vrijeme župnik i vjeručitelj u Sošicama je bio Mile Golubić.

Mladi Boić je kao dječak počeo raditi u tvornici i kasnije završio zanat za mašinistu.Čitao je knjige o svojoj domovini,a navečer nakon mukotrpnog dana polazio je večernje škole.
Kao mašinista nastojao je ujediniti radničke željezničke organizacije u jednu i u tome je uspio i tako zadobio mnogo pristaša.Od 1920. god. radi u organizaciji “Trade Union” i polako ulazi u politički život clevelandskog okruženja.God. 1932. kandidirao se za zastupnika u državi Ohio.Od 18 zastupnika clevelandskog okruženja bilo je 12 demokrata i 6 republikanaca.Boić je bio na sedmom mjestu demokratske izborne liste i bio izabran za zastupnika.

Na izborima 1934. god. kao pristaša Roosvelta bio je izabran za zastupnika i to kao prvi na listi.Godine 1938. je po drugi puta Boić izabran za senatora . Među desetak rukovodećih ljudi u Hrvatskoj bratskoj zajednici 1936. god. bili su i dvojica iz Žumberka. John Badovinac je bio upravitelj podmlatka,a Boić glavni potpresjednik.

Senator u Clevelandu Vilim-Boyd Boić je u mjesecu srpnju 1939 posjetio Hrvatsku i svoj rodni kraj Žumberak.Posjetio je svoje selo Sošice i zaselak Boiće te Kalje, Mrzlo Polje i Grabar. Rado se prisjetio svog djetinjstva i svojih prijatelja iz Sošica.U Grabru je 07.07.1939.god.bio održan V Žumberački Kongres,a veličanstveni govor je održao senator Boić i obećao pomoć svojim Žumberčanima u Americi i Canadi te rodnom kraju.

_____________________________________________________________

Ilija Hranilović aka Charley Fox- Profesionalni hrvač- policajac

image(1)Dnevni tisak toga doba: AMERICAN IN SPIRIT FOREIGN IN LANGUAGE ONLY AMERICAN HOME SLOVENIAN MORNING DAILY-NEWSPAPER NO. 125 CLEVELAND, OHIO, MONDAY MORNING, MAY 29TII, 1933 LETO XXXV.—VOL. XXXV.

image(6) Mr. Charles Fox je policijski načelnik v mestu Euclid, Ohio. Rodom je brat Hrvat i  njegovo je  pravo ime Hranilovič. Svoje dni je bil prvovrstni roko-borbec, in tudi sedaj ni pozabil te svoje športne umetnosti, kajti nedavno tega je v 18 minutah, v Akronu, Ohio, pošteno premlatil znanega rokoborbca Chuck Anderson iz Švedske. Three cheers for Mr. Fox! Svetlobni žarek iz zvezde Arkturus je odprl razstavo napredka v Chicagi

image(4)Gore navedeni članak koji sam pronašao na internetu, a isječak je američkih novina na slovenskom jeziku iz 1933. godine bio je prvi trag i potvrda istinosti zanimljivih priča koje je sa žarom i ponosom pripovijedao moj djed Janko Hranilović- Jantin iz Sošica. Naime, prema priči u Ameriku je početkom 20.stoljeća otišao bratić njegova oca Janka, Ilija Hranilović koji je kasnije kroz proces naturalizacije promijenio ime u Charley Fox. Na promjenu i odabir imena ponajviše je utjecao i njegov hrvački nadimak Fox (lisica) koji je dobio po njemu svojstvenom stilu hrvanja.

image(5)Naravno, kao i u svakoj dobroj priči, rođak nije samo bio hrvač, on je čak bio i načelnik policije u Clevelandu! Štoviše, navedena pozicija omogućila mu je da oslobodi moga pradjeda iz pritvora. Pradjed je završio u pritvoru budući da je u godinama recesije ilegalno emigrirao iz Kanade u SAD te bio uhvaćen. Tada sam mislio da je to ipak malo previše i za legendu, ali prevario sam se, ove godine sam saznao da je sve istina, a o njemu je čak i napisana knjiga! Naslov knjige je „When professional wrestling was a sport- a memoir of Charley Fox,Cleveland`s wrestling cop“.

image(9)Obitelj Hranilović

Stoga, mislim da je daleki rođak Ile kao osebujna osoba zaslužio da ga se predstavi  i u „starom kraju“! Ilija je rođen 29. 04. 1891. godine u Sošicama na Žumberku kao drugi sin majke Mare (Magovac) i Ilije Hranilović. Njegova rodbina u Americi ima spoznaje da je imao i sestru, ali navedeno nisu uspjeli i potvrditi. U 2016.god.  rodbina od slavnog hrvača dolazi u posjet Žumberku i Hrvatskoj.

Pripremio: Marko Hranilović,prosinac 2015.

2 Odgovora na Sošički velikani

  1. nikola kaže:

    Naše Sošice su trebale biti mala varoš, ali je politika više od pola stoljeća kriva na Žumberku i u još mnogim krajevima Hrvatske. Žumberčani čuvajte svoj kraj i običaje.

  2. vesna kaže:

    Okolica Sošica i same Sošice dale su mnogo časnih i poštenih osoba,a izvan naše zemlje su najpopularniji bili: senator Boić u Clevelandu, braća Makso i Slavko u Argentini i Janko Šajatović-Krabat u ist. Njemačkoj.

Odgovori na nikola Otkaži odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

Možete koristiti ove HTML oznake i atribute: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>