Don Živko Kustić

Don Živko Kustić rođen je u Splitu 12. prosinca 1930., bio je suprug i otac petero djece. U Zagrebu je studirao matematiku, fiziku i teologiju. Za svećenika grkokatoličke Križevačke biskupije zaređen je 5. svibnja 1958. u Križevcima. Od 1958. do 1963. godine bio je župnik u Mrzlom Polju i Sošicama na Žumberku. Od 1963. do 1972. bio je pokretač, novinar, reporter i kolumnist Glasa Koncila. Glavni urednik Glasa Koncila bio je od 1972. do 1983. a glavni i odgovorni urednik od 1983. do 1990. Više puta je suđen i osuđivan. Od 1990. do 1991. bio je stručni savjetnik u Ministarstvu iseljeništva, voditelj Odjela za djelovanje vjerskih zajednica među Hrvatima izvan domovine. Od 1991. do 1993. djelovao je kao urednik lista “Živa zajednica” za iseljene hrvatske vjernike u Njemačkoj. Od studenoga 1993. do listopada 1998. bio je pokretač i glavni urednik Informativne katoličke agencije – Zagreb (IKA). Sve vrijeme javljao se kao komentator, kolumnist i autor jedinstvenoga feljtona “Pismo seoskoga župnika” u “Glasu Koncila”, bio je pokretač i suradnik “Maloga koncila” te kolumnist “Globusa” i “Jutarnjeg lista”.

Don Kustić sa mladićima iz Žumberka

Bio je član Društva hrvatskih katoličkih novinara, koje mu je godine 2002. dodijelilo nagradu za životno djelo, Društva hrvatskih književnika, potpredsjednik Hrvatskoga novinarskog društva i član Upravnog odbora Hrvatskoga katoličkog radija. Bio je član Komisije Iustitia et pax Biskupske konferencije Jugoslavije i Hrvatske biskupske konferencije.

U Križevačkoj biskupiji bio je biskupov službeni konzultor. Od Svete Stolice promaknut je u protoprezbitera stavrofora. Objavio je brojne katehetske priručnike: Velike religije svijeta, Domagoj – misni ključ vjerovanja, Mali ključ Biblije, Mali ključ povijesti Crkve u Hrvata, Tomica i njegova pisma, Mač duha, Svadbeno ruho, Hoćeš li se krstiti?, Bog za odrasle, Abeceda biblijske vjere i druge. Autor je djela “Hrvatska mit ili misterij?” i romana: Zaljubljeni robovi i Denis dječak u prozoru. Pisac je scenarija za više filmova, te autor popularnih publikacija o kardinalu Alojziju Stepincu, o. Anti Antiću, o. Maksimilijanu Kolbeu… Umro je u Zagrebu 19. srpnja 2014.

________________________________________________________

Janko Rapljenović

Svećenik Janko Rapljenović rođen je 4.6. 1895. u Kravljaku, župa Stojdraga u istočnom dijelu Žumberka, od roditelja Petra i majke Mile rođ. Severović. Pučku školu pohađa u Stojdragi, a klasičnu gimnaziju završava u Zagrebu. Godine 1915. odlazi u domobransku pukovniju gdje završava vojnu školu i postaje kadet-zastavnik. Od kraja 1915. pa do ljeta 1916. nalazi se na fronti i ranjen je u Galiciji. Neko vrijeme provodi u bolnici u Zagrebu, a u siječnju 1917. imenovanje poručnikom. Nakon svršetka I svjetskog rata upisuje se na bogoslovni fakultet kao pitomac Grkokatoličkog sjemeništa u Zagrebu. Bogoslovni fakultet završava 1922. i tada stupa u zakoniti brak sa suprugom Febronijom. Zaređen je za svećenika 19.rujna 1922. u Stojdragi. Od 1923. do 1925. djeluje kao upravitelj župe Sv. Ivana Krstitelja u Grabru Žumberak. Od 1925. djeluje kao upravitelj župe Svetih vrhovnih apostola Petra i Pavla u Mrzlom Polju, jednoj od najstarijih grko-katoličkih župa u Žumberku. Za vrijeme svoga svećeničkog rada surađuje u “Žumberačkim novinama”, a od 1939. do 1941. svoje najljepše radove izdaje u “Glasu Žumberka”. Svećenik Janko Rapljenović također je surađivao sa listovima Hrvatska, Pravaš, Hrvatsko pravo, Hrvat, a pisao je i u mjesečniku Evolucija. Za vrijeme I svjetskog rata u ona težka vremena 1916. piše članak “Hrvatstvo spas naš i zalog budućnosti naše” koji je objavljen u listu “Hrvatska”. U listu “Hrvatska” također je u više navrata napisao polemičke članke protiv Ugarskog ministra predsjednika, Istvana Tisze. Tijekom svog životnog puta u više navrata surađuje i s katoličkim kalendarom Danica.

Za vrijeme svoga svećeničkog zvanja u više navrata vodi gospodarske akcije na Žumberku, tako je i u selu Tomaševci njegovom zaslugom 1939. za vrijeme Banovine Hrvatske izgrađena velika seoska vodosprema, koja je puno značila za tadašnjih 35 domaćinstava. U ljetu 1941. iz župe Mrzlo Polje odlazi za župnika u Stojdragu. U mjesecu rujnu 1942. premješten je u Zagreb, ali samo za kratko, jer koncem istog mjeseca odlazi za Samobor, odakle upravlja župom Stojdraga. Janko Rapljenović 1943. imenovan je vojnim dušobrižnikom, po nalogu svoje crkvene vlasti.

Svećenik Janko Rapljenović bio je nadprosječno talentiran i načitan. Izvanredno je dobro poznavao njemačku literaturu i jezik, a Sveto Pismo bila je njegova svakodnevna hrana. Tijekom II svjetskog rata mnogo je dobra činio često intervenirajući u korist onih koji su se sa svojim nevoljama obraćali na njega, a vrata njegova stana uvijek i za svakoga bila su otvorena. Na Križnom putu nastradala je njegova supruga Febronija, a on je mnogo trpio zbog tragedije u obitelji i vlastite bolesti prouzročene zatvorom.

U Žumberačkom sjemeništu u Zagrebu, dobrotom tadašnjeg biskupa dr Janka Šimraka našao je smještaj, gdje ostaje sve do svoje smrti, 19.10.1980. Pokopan je 31.10.1980. u Stojdragi, gdje ga je ispratilo mnoštvo prijatelja, susjeda, rođaka, svećenika, časnih sestara i veliki broj onih što ih je njegova ruka zaštitila u vrijeme rata, kako je kazao Vlado Severović u nadgrobnom govoru. U ime pokojnika oprosti se rektor Žumberačkog sjemeništa, Ivan Pavković. Iza pokojnika Janka Rapljenovića ostala su brojna književna djela, niz materijalnih dobara, naraštaji svećenika, koje je odgojio. Danas moja jedna susjeda iz Sošica Mare Hranilović (rođena Rušnov – praunuka čuvenog hrvatskog pravnika Adolfa Rušnova) zna kazati, daje “otac Janko” bio naprednih ideja i da su mještani njezina rodnog sela Tomaševci u više navrata prosvjedovali kod tadašnjih narodnih vlasti što je J. Rapljenović u zatvoru. Narod je bio spreman ići i za svojeg milog i nadasve dobrog svećenika i u zatvor, jer im je on spasio život tijekom rata. Slične intervencije činili su i Stojdražani, Mrzlopoljci, Samoborci i dr. Danas je grob Janka Rapljenovića uvijek okićen svježim cvijećem i često posjećen od svojih poštovatelja.

Zalaganjem svećenika iz Stojdrage (župe sv. Juraja) Mile Vranešića, 1997. podignuta je spomen ploča Janku Rapljenoviću u rodnom mjestu Kravljak na mjesnoj kapeli Presveta Trojica (o tome piše više u Žumberačkom krijesu 1998.). To je tek dio zahvalnosti čovjeku koji je obnovio Milenijski križ u Stojdragi, koji je postavljen 1925. u čast tisuću godina hrvatskog kraljevstva, koji su oštetili barbari za vrijeme II svjetskog rata.

Milan Radić
_____________________________________________________________
Tomo Severović

Dr.Tomo Severović rođen je 08.02. 1879. godine u Stojdragi,a u rodnom selu je završio pučku školu.Klasičnu gimnaziju završio je u Zagrebu kao pitomac Grkokatiličkog sjemeništa. Potom je završio studij teologije na katoličkom Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, a kasnije kao svećenik nastavio studij u Rimu, te postigao doktorat iz filozofije i teologije.Za svećenika je zaređen 28.12.1902.god., a 08.09.1914.god. imenovan je rektorom Grkokatoličkog sjemeništa u Zagrebu. U teškim ratnim i poratnim godinama upravlja sjemeništem.God. 1923. imenovan je kanonikom- pojcem stolnog kaptola križevačkog.Prilikom otvaranja samostana u Sošicama(27.09.1939.) pročitao je dirljivu i poučnu povelju okupljenom narodu i svećenstvu,a koja je nakon toga uzidana u samostan.Često je pratio biskupa na njegovom pastirskom pohodu po žumberačkim selima.U cijeloj povijesti biskupije bio je jedan od najumnijih svećenika koji potječu iz Žumberka. Nakon 1945.god.bio je uhićen i osuđen na višegodišnju robiju, te nakon izricanje presude upućen u KPD Stara Gradiška.Umro je na 07.02. 1951. god., a pokopan je u Križevcima 09.02.1951.god.

Da ne izblijedi spomen među živima, na Jurjevsku nedjelju, 27.04.1997.god. , na pročelju župne crkve sv. Juraj u Stojdragi otkrivena je spomen-ploča mučeniku Žumberka. Dr. Severović bio je veliki čovjek u teška vremena i veliki intelektualac, a odgojio je i pravilno usmjerio mnoge svećenike.Zahvaljujući obitelji Severović i o. Mili Vranešić postavljena je ova spomen-ploča za mučenika i domoljuba u njegovom rodnom mjestu.
_____________________________________________________________
Zlatko Latković(svećenik i slikar)

Zlatko Latković rođen je 18. ožujka 1928. u Berkasovu kraj Šida, u obitelji grkokatoličkog svećenika Frane i Olge Latković, rođene Segedi. Osnovnu školu sv. Vinka Paulskog pohađa u Banjoj Luci. Ondje 1945. završava i gimnaziju. Još za vrijeme školskih dana, redarstvenici Nezavisne Države Hrvatske Latkovića uhićuju i zatvaraju. Godine 1945. utamničuje ga i komunistička vlast. Nakon otpuštanja iz zatvora i radnog logora, vraća se u Banja Luku, gdje mu omladinski sud časti zabranjuje pohađanje svih škola u zemlji. Uskoro je ponovo uhićen, pod optužbom da je «vođa i organizator ustaško-križarske diverzantske terorističke organizacije u Banja Luci» i osuđen na sedam godina zatvora i gubitak građanskih prava. Pušten je 1950. godine, pod uvjetom da do 1952. radi u građevinskom poduzeću «Konstruktor» u Zenici, izvan koje mu je zabranjeno kretanje.

Nakon jedne godine dopušten mu je povratak u Banja Luku, koju također do daljnjeg ne smije napuštati. Iako 1952. prolazi prijamni ispit na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, studij mu nije dopušten. Tijekom petogodišnjeg robijanja, Zlatko Latković se odlučuje postati svećenikom, preživi li. Stoga upisuje studij na Visokoj filozofsko – teološkoj školi u Đakovu, koji završava nakon četiri godine, 1956. U međuvremenu mu istječe i uvjetna zatvorska kazna 5. srpnja 1956. Zlatko Latković biva zaređen u konkatedralnoj grkokatoličkoj crkvi sv. Ćirila i Metoda u Zagrebu. Nakon što njegova molba za nastavak studija na zagrebačkome Katoličkom bogoslovnom fakultetu biva odbijena, Latković ponovno pristupa prijamnom ispitu na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Upisuje desetosemestralni studij slikarstva u klasi prof. Ljube Babića, koji završava u lipnju 1961. godine. Od 1957. do 1962. Latković upravlja grkokatoličkom župom sv. Jurja u Stojdragi. Posljednje godine službovanja teško stradava u prometnoj nesreći, pa odlazi na liječenje u SR Njemačku, u kojoj odlučuje ostati. Nakon života u Kölnu i Bambergeru, 1963. postaje dušobrižnik grkokatolika Zapadnog Berlina, gdje je 1967. godine izabran za župnika Župe sv. Nikole Čudotvorca. Za njegovoga stolovanja župa doživljava duhovnu i materijalnu obnovu i dobiva pjevački zbor. Sveta Stolica 6. prosinca 1970. imenuje Zlatka Latkovića protojerejem stavroforom za zasluge na polju crkvene umjetnosti i izgradnje berlinske župe.

Latković se 1981. godine vraća u Zagreb, gdje do 1990. godine djeluje kao liturg i propovjednik Konkatedralne župe crkve sv. Ćirila i Metoda. Godine 1984. Latković u svojoj župi obnavlja grkokatoličko pjevanje: osniva Muški pjevački zbor grkokatoličke župe sv. Ćirila i Metoda u Zagrebu, pod ravnanjem svoga nećaka Branka Heraka. Za zbor sklada pjesmaricu Božanstvena liturgija. Uz svećenički poziv, Zlatko Latković je trajno posvećen i slikarstvu. Njegove ikone do danas rese ikonostase žumberačkih grkokatoličkih crkava u Grabru, Mrzlom Polju, Pećnu i Stojdragi te ikonostas Kapele za istočno bogoslužje Bazilike sv. Nikole Čudotvorca u Bariju. Osim tradicionalističkih izvedenih sakralnih sadržaja, Latković stvara grafike i slike profane naravi, često enformelističke fakture. Godine 1980. Accademia Italia delle Arti e del Lavoro prima ga u svoje članstvo i dodjeljuje mu zlatnu medalju. Zlatko Latković je desetljećima proučavao bizantsku ikonografiju, a učinke svojih istraživanja objedinio je u opsežnom rukopisu Ikonografija ikone.

Veliki dio svoga života Latković je posvetio sakupljanju umjetnina. Ono je urodilo iznimno vrijednom zbirkom grafika, slika i ikona, dio koje je obradila i postavila kustosica Margita Šimat Banov 1998. godine u Kabinetu grafike Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Zlatko Latković umro je u Zagrebu 10. veljače 1999., oporučno dodijelivši svoju ostavštinu za namirenje troškova izgradnje grkokatoličke crkve i pastoralnog središta u Samoboru. Pokojni Zlatko Latković uvijek je rado isticao da je ponosan na to što je uskok i Hrvat grkokatolik iz Žumberka. U Uskočkoj ulici u Samoboru iz ostavštine Zlatka Latkovića izgrađen je grkokatolički centar, za Hrvate grkokatolike i njihove prijatelje. Centar je otvoren od 2003. godine i posvećen praocu naše vjere Abrahamu, a prvi svećenik koji je upravljao bio je Mile Vranešić. Danas centrom upravlja njego sin Daniel, a centar okuplja više od tisuću grkokatolika iz Samobora.

___________________________________________________________

Ilija pl. Radić

Ilija pl. Radić rođen je u Sošicama 22.lipnja 1870 godine. Njegov otac Janko bio je načelnik općine Sošice, a majka mu je bila Anđa rođena Hranilović. Osnovnu školu završio je u Sošicama, a gimnaziju i bogosloviju u Zagrebu. Zaređen je za svećenika 30. lipnja 1896. god. i nakon toga imenovan kapelanom u Sošicama. Iduće godine poslan je za pomoćnika u Mrzlopolje,a slijedeće godine postaje upravitelj grkokatoličke župe Sošice.Krajem 1901. god. imenovan je biskupskim vikarom(dalmatinskim) i župnikom u Kričkama, a 18.02. 1902. presjednikom Duhovnog Stola. Zbog bolesti 1914. god. napušta Kričke i postaje upraviteljem župe Dišnik. Od 1923. god. obavlja dužnost bilježnika Duhovnog Stola u Križevcima.

Svećenik Ilija pl. Radić potječe iz obitelji Radić, a sa nadimkom Ilas. Ilijin brat Nikola(Niko) kupio je 1926. god. cjelokupni posjed od tadašnjeg načelnika općine Sošice Nikole Hranilović(Vune) pred njegov odlazak u Metliku,odnosno u Zagreb. Niko Radić(Ilas) bio je ugledni čovjek, vrijedni gospodar,dugogodišnji crkveni odbornik i iskreni savjetnik nekolicine sošičkih svećenika.

Svećenik Ilija bijaše godinama obljubljeni vjeroučitelj u križevačkim školama.U svom životu vikar Radić odlikovao se svetim životom i velikom požrtvornošću u pastirskoj službi. Sa ljubavlju radio je u žumberačkim vrletima,u dalmatinskim goletima i u uredima u Križevcima. Oženio je Danicu Hrnjak iz Brašljevice,a vjenčani kum bio mu je dvorski savjetnik i gradonačelnik Zagreba, Nikola pl. Badovinac. U sretnom braku imao je više djece,a kćerka Marija udala se za dr. Ivu Pompera, odvjetnika iz Križevaca.

Ovaj vrijedni svećenik umro je u kolovozu 1939. god. , a pokopan je na groblju u Križevcima. Sprovod je vodio preč. g. dr. Tomo Severović uz sudjelovanje slijedećih svećenika:Janka Višoševića,Maksa Hranilovića,Ilije Garapića, Milka Goleš …Danas njegova rodbina živi u Križevcima i Sošicama i sa ponosom se sjeća svog velikana.
____________________________________________________________
Petar Stanić

Petar Stanić rođen je zaselku Stanići,sela Mrzlo Polje,3.kolovoza 1862.god. Pučku školu završio je u rodnom selu,a gimnaziju je završio u Zagrebu kao pitomac Grkokatoličkog sjemeništa. Studije teologije završio je u Beču.Nakon ređenja postavljen je za kapelana u župi Kucura,u Bačkoj.Kasnije je bio imenovan za upravitelja župe u Vrlici i tu surađuje sa svjetskim arheologom i znastvenikom svjetskog glasa don Franom Bulićem, inače svećenikom splitske biskupije.

Stanić se dosta bavio istraživanjem žumberačke prošlosti.Od 1893. god. upravlja sa župom Mrzlo Polju u Žumberku.Kroz tih trideset godina službovanja u svojoj rodnoj župi mnogo se trsio na duhovnom i matrijalnom polju svog svećenićkog djelovanja i rada. Ovaj ugledni i zaslužni žumberački svećenik živio je kao umirovljenik u Samobru. Umro je 1927. god. i pokopan je na župnom groblju u Samoboru.Na župnoj crkvi sv. Petra i Pavla u Mrzlom Polju postavljena je na dan II Žumberačkog kongresa spomen-ploča zaslužnim velikanima ovog kraja:svećeniku Staniću i pjesniku Kovačeviću.Na ovogodišnjem proštenju(2012.god.) i to zaslugom g.Mihaela Kalaja iz Zagreba obnovljena je stara ploča koja je postavljena davne 1936. godine.

Toj su ploči dodani reliefi spomenutih zaslužnih mještana koje je izradio kipar Petar Ujević. Svećenik Stanić je u toj župi službovao 30 godina, a učitelj Kovačević u obližnjoj školi 44 godine. Obojica su sa svojim svjedočanstvom vjere, predanim prosvjetiteljskim radom i domoljubnim osjećajem obilježili kraj 19. i početak 20. stoljeća te u žumberačkom narodu ostavili neizbrisivi trag.

_____________________________________________________

Janko Heraković

_________________________________________________________
Dr.I.Šimrak

Dr.Ivan(Ivica) Šimrak rođen je 2. VII. 1916. god. u Šimrakima, Žumberak od otca Done i majke Malčike rođ. Milaković. Pučku školu završava u Grabru, Žumberak, a klasičnu gimnaziju i izpit zrelosti u Zagrebu kao pitomac grkokatoličkog sjemeništa. Iza toga odlazi u Rim i tamo studira filozofiju i teologiju, te postiže doktorat. Za svećenika je zaređen 5. IX.1943.u Križevcima od strane Janka Šimraka, koji je bio ujedno i njegov stric.

Iza ređenja neko vrijeme radi kao činovnik u biskupskoj kancelariji u Križevcima, a od 8. III. 1944. imenovanje od nadležnih crkvenih vlasti za upravitelja izpražnjenih i razrušenih župa Stojdrage, Grabra i Pećna na Žumberku. Za vrijeme službovanja u naprijed navedenim župama, pošto su župne dvori opljačkani i spaljeni , dr Šimrak stanuje kod svoje majke u Šimrakima. Dr Šimrak bio je poslan u Žumberak u čisto duhovnom poslu, te je dobio upute da se osobito brine za vjernike mjesta Stojdrage, koji su se razbježali od svojih kuća po raznim zaseocima na Žumberku zbog uništenja sela. Kao mladi svećenik dr Ivan Šimrak dobro je služio službu Božju i bio omiljen među pučanstvom Žumberka.

Partizani su uhitili dr Ivana Šimraka 6. IV.1944. u Šimrakima, te ga svezanog vodili kroz sela sa namjerom da mu narod sudi, ali ga nisu sudili već tražili da im dođe za svećenika.Mještani Kašta, Brašljevice i još nekih sela na Žumberku htjeli su da im dođe za svećnika i uvidjeli su da ga lažno optužuju i to zato jer je nećak od biskupa Šimraka.
Partizani su obtužili dr Šimraka da ometa mobilizaciju, te da propovijeda protiv partizanskog pokreta i dr. Velečastni Šimrak odveden je na Kordun na izpitivanje, a nakon toga na dodatna izpitivanja u Pisarovinu gdje je bio zadržan 15 dana. Iz Pisarovine dr Šimraka partizansko rukovodstvo poslalo je na izpitivanja ZAVNOHU, a dodična institucija tražila je od njega da da izjavu preko radija ili novina da stupa u pokret. Dr Šimrak je iz više razloga tu mogućnost odbio, a nakon toga, pošto nisu našli dokaza da ga osude, pustili su ga natrag u Žumberak.U noći od 8/9. VI. 1944. ubijen je svećenik-domoljub dr lvica Šimrak na cesti Jastrebarsko-Plješivica. Tadašnji plješivički župnik Frabjo Ljubetić, pošto je doznao za smrt svoga brata svećenika, krenuo je u Jastrebarsko po lijes da se dostojno veleučeni gospodin Šimrak pokopa. Vraćajući se iz Jastrebarskog, svećenik Ljubetić doznaje da su dr Šimraka blizu tragedije pokopali sa još dvojicom muškaraca i jednom ženom. Noći 9/10. VI. 1944. kod svećenika Ljubetića dolazi majka, sestra i brat od pokojnika iz Žumberka, te ga svi zajedno sljedećeg dana ekskumiraju i prevoze kolima na Žumberak. Dana 11. VI. 1944. posmrtni ostatci ovog mladog mučenika dopremljeni su u Grabar i stavljeni u crkvu Svetog Ivana. U ponedjeljak 12. VI. 1944. u 9,00 sati bio je sprovod koji je objavio tadašnji mrzlopoljski župnik Simenon Hromiš. Od svojeg voljenog i prerano otišlog svećenika oprostilo se množtvo Žumberčana, a pokojnikovoj majci bilo je svakako najteže jer je prije dvije godine izgubila dva sina, od kojih je jedan bio bogoslov.

Svake godine na tradicionalno Ivanjsko proštenje župljani župe Grabar i pučanstvo cijelog Žumberka okupe se u velikom broju te se molitvom sjete svojih mučenika( dr. Ivice Šimrak,biskupa Janka Šimrak,dr. Tome Severović,Ilije Krajačić,Pavla Gvozdanović i dr.).

______________________________________________________

__________________________________________________________

Ilija Krajačić

Ilija Krajačić rodio se 19.11.1912. u Kastu, od roditelja Nikole i majke Anđe rođ. Vranešić. Pučku školu završava u rodnom mjestu, te nakon toga odlazi iz rodnog Žumberka na klasičnu gimnaziju u Zagreb. Tokom školovanja boravi u žumberačkom grkokatoličkom sjemeništu, te nakon ispita zrelosti studira teologiju. Oženio se iz ugledne obitelji Hranilović, a za svećenika zaređen je 2.1.1938. U prvo vrijeme upravlja župom Grabar, a kasnije 1939. odlazi za upravitelja župe Svetog Uskrsnuća u Svetoj Nedjelji (Radatovići). U vihoru rata i razaranja napušta Žumberak, te odlazi u Zagreb gdje je uskoro imenovan domobranskim dušobrižnikom. Nakon svršetka rata od nadležnih crkvenih vlasti imenovan je upraviteljem triju župa (Pribić, Pećno, Grabar). U drugoj polovini 1945.god. novopečeni partijci su velečasnog Krajačića istukli ispred crkve u Pećnom do bezsvjesti, te ga ostavili, misleći da je mrtav. Zahvaljujući domaćim pobožnim pećanskim ženama on je ipak preživio, te je ilegalno liječen. Nakon liječenja s suprugom ilegalno je napustio državu i otišao u Ameriku.Supruga Irena je bila učiteljica i kćerka Makse Hranilović (dekana).

U Americi vrši neko vrijeme dužnost župnika na hrvatskoj grkokatoličkoj župi sv. Nikole u Clevelandu. Ozbiljno bolestan napušta 1953.god. dužnost upravitelja župe Sv. Nikole, te zbog bolesti umire prerano 1959. u Roeblingu. Svećenik Ilija Krajačić ostao je u trajnom sjećanju naroda Žumberka, njegovi progonitelji niti nakon ilegalnog odlaska u Ameriku nisu mu dali mira.
_____________________________________________________________
Karlo Ivančić

Karlo Ivančić rodio se 15.ožujka 1911.god. u Dvoru.Ondje je pohađao pučku školu, a gimnaziju i studij teologije u Zagrebu.Za svećenika je zaređen 29.lipnja 1935.god., a redio ga je nadbiskup Alojzije Stepinac.Bio je kapelan u Vrbovcu, a nakon toga upravljao župama:Gradec, Kutina i Pribić.Od 1939. god. upravlja župom Oštrc u Žumberku.Bavio se književnošću i surađivao sa katoličkim časopisima. U listopadu 1943.god., bila je njemačko-ustaška ofenziva na Žumberku i partizani su brzo napustili župni dvor u Oštrcu i u njemu ostavili puno štapskog matrijala.U župnom dvoru je bio smješten neko vrijeme i partizanski štab.Kad su stigli gestapovci i pronašli partizanski materijal u kući, prijeki sud je osudio župnika na smrt zbog suradnje sa partizanima.

Župnika Ivančića je 24.listopada 1943.god. njemačka vojska(grupa Čerkeza), privezala za konja i u galopu vukla od Oštrca do Sošica.Konj ga je vukao po makadamskoj cesti i svega iznakaženoga dovukao u Sošice, gdje je već bila njemačka vojska. Tako polumrtva svećenika gestapovci su polili benzinom i zapalili iza škole u Sošicama. Kad se vojska povukla zemni ostaci župnika-mučenika pokopani su na groblju u Oštrcu (5.studenog.1943.god).

____________________________________________________________
Pavao Gvozdanović

Pavao Gvozdanović, rodio se u žumberačkom mjestu Brezovcu 16.3.1892,a roditelji su mu bili Pavao i Ana rođ. Bubanović. Pučku školu završava na Žumberku i nakon toga nastavlja školovanje u Zagrebu kao pitomac žumberačkog grkokatoličkog sjemeništa. Po završetku studija teologije oženio se s Anom Segedi, a za svećenika je zaređen 1916. Službuje na župama Piškorevci i Sveta Nedjelja(Radatovići), a od 1928. pa sve do svoje prerane i okrutne smrti upravljao je župom Berkasovo. U noći između 16. i 17.7.1943. četnici odvode svećenika Gvozdanovića, te ga strašno muče u šumi Lipovica u Srijemu i to na takav način koji je samo poznat najvećim ubojicama. Nakon što uhićuju svećenika Pavla Gvozdanovića, četnici ga prvo ispremlaćuju, te ga nakon toga vežu i živog peku na vatri. Svećenik Pavao Gvozdanović pretrpio je mučeništvo kao rijedko tko za svoj narod i katoličku crkvu. U Gvozdanovićevoj rodnoj župi Svetog Ivana u Grabru svake godine pobožni narod sjeti se u molitvi njega i drugih naših mučenika-ispovjednika vjere Žumberka.

____________________________________________________________

Dane Herak

Dane Herak rodio se 27.08.1921. god. u selu Brašljevica, župa Kašt. Pučku školu polazio je u Kaštu,a II. klasičnu gimnaziju i Katolički bogoslovni fakultet u Zagrebu kao pitomac Grkokatoličkog sjemeništa. Oženio se 1950.god. s Nadom rođ. Latković,kćerkom banjalučkog gkt. svećenika Frane Latkovića. U tom braku rodiše se Branko, Ivica, Maja i Zlatko. Za svećenika ga je 16.srpnja 1950.god. u franjevičkoj crkvi u Zagrebu po rimskom obredu zaredio dr. Franjo Sakis-Sewis, generalni vikar Zagrebačke nadbiskupije. U to vrijeme Križevačka biskupija nije imala svog ordinarija.

Kao svećenik najprije je od 8.kolovoza 1950.god. do 14.ožujka 1951.god. bio duhovni pomoćnik svom tastu Latkoviću u Banjaluci. Zatim je do 25.listopada 1954.god. upravljao gkt. župom Devetina u Bosni,a koju sačinjavaju Ukrajinci. Nakon toga bio je postavljen za svećenika u Mrzlom Polju u Žumberak,a kasnije od 1958.god. svoju rodnu župu Kašt. Ovdje u Kaštu bio je lakši život za njegovu obitelj,a i supruga Nada se zaposlila u pošti. Župa sv. Antuna Pustinjaka u Kaštu bila zadovoljna radom o. Heraka i na toj župi ostao je sve do svojeg umirovljenjea(1989.god.). Dane Herak nekoliko godina bio je i žumberački dekan,a po umirovljenju preselio se sa suprugom u Zagreb.

Ulio je u srce svoje djece ljubav prema svom bizantsko-hrvatskom obredu,a bio je posebno radostan kad su mu sinovi Branko, Ivica i Zlatko angažirali u Ćirilo-Metodovu zboru, jer ih je učio da talente ne valja zakopati, nego ih umnožiti. Vlč. Herak je preminuo 01. rujna 2001. god. u domu umirovljenika u Orljakovu kod Kamanja. Pokopan je na Mirogoju,a u ime nazočnih svećenika, rodbine i prijatelja od pokojnika se oprostio vlč. Mile Vranešić.

________________________________________________________

Znameniti svećenik Milan pl. Hranilović