Tadija Smičiklas

ts1

Tadija Smičiklas Hrvatski povjesničar rođen je u Reštovu kraj Sošica 01.10.1843.godine. Osnovnu školu pohađao je u Sošicama,a nakon toga odlazi u grkokatoličko sjemenište na Gornji Grad koje je duhovni i kulturni centar nas Žumberčana, gdje Tadija završava( šest godina gimnazije). Kasnije pohađa Bogoslovni fakultet,ali ga napušta na drugoj godini i odlazi u Prag i Beč na studij povijesnih znanosti. Nakon završetka studija neko vrijeme bio je profesor povijesti u Rijeci, a od 1873. godine radi kao prfesor u Zagrebu. Godine 1879. Smičiklas izdaje ˝Poviest Hrvatske˝ drugi dio, a priprema i za tisak prvi dio koji je izdan 1882.godine. Kao četrnaesti rektor Sveučilišta u Zagrebu Tadija Smičiklas ostat će kao osoba koja je svojim radom,talentom odgovorno obavljao dužnosti i kao takav postao predsjednik Matice Hrvatske.

10453098_635241916570155_8583715294931652053_oU  Reštovu od 2014. nalazi se bista od velikana našeg kraja

Tijekom svoga života uvijek je pomagao rodni Žumberak. Kao znanstvenik i stručnjak Smičiklas je snažno istaknuo ideju ustavnosti i državnog kontinuiteta hrvatskog naroda, od najstarijeg vremena. Iza Tadije ostala su brojna pisana djela u povijesti Hrvatske i Žumberka. U svojim djelima opisuje doseljenje svojih predaka Uskoka iz područja Cetinske krajine,Hercegovine i dijela Bosne i Senja koji su stali u obranu katoličanstva od Turske sile. Car Ferdinand dao je povlastice uskocima na Žumberku koji su bili ratnici,ali nikad i kmetovi. Prvi Uskoci na Žumberk dolaze 1530.godine a zadnji 1617.godine iz Senja poslije Madridskog sporazuma. U svom pisanom dijelu Tadija Smičiklas navodi ˝Uskoci su junaci koji su s turskog zemljišta izbjegli u Senj da ostanu u kršćanskoj vlasti i da oni i njihova djeca ostanu u ˝Isusovoj vjeri˝.

Također dalje spominje prezimena Badovinac, Bulić, Delivuk, Garapić, Gvozdanović, Hranilović, Jurić, Stipanović, Radić, Lasić, Kordić, Šimrak, Delišimunović, Šajatović… koji su zbog hrabrosti dobili odlikovanja i plemstva koja su pokazali u borbi protiv Turaka. U bici kod Siska Petar Erdody uskočki kapetan došao je s 500 Uskoka i izvojevao pobjedu kršćanskoj vojsci 1593.godine. Ovaj istaknuti promicatelj hrvatske nacionalne svijesti umro je 08.06.1914. godine i pokopan je na Mirogoju.

__________________________________________________________

Hrvatski Herodot“ Tadija Smičiklas vratio se na Žumberak

Hrvatski Herodot“ Tadija Smičiklas simbolički se vratio u svoje rodno selo Reštovo na Žumberku gdje je u subotu 7. lipnja 2014. ispred zadružne kuće obitelji Smičiklas postavljeno kameno poprsje tog istaknutog povjesničara, rad akademskog kipara Petra Ujevića, čime je obilježena stota godišnjica Smičiklasove smrti.

Slijedi izvještaj, a iza izvještaja foto zapis s fotografijama snimljenim prigodom toga događaja.

10462523_10152146179760866_217179422986712081_nPoprsje su zajednički postavili Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti kojoj je Smičiklas bio predsjednik od 1900. do smrti 1914. i „njegovi Žumberčani“ koji su u čast svog najpoznatijeg sina priredili dostojnu svečanost ne samo kako bi se prisjetili njegovih zasluga, nego i učvrstili vlastiti ponos i vjeru u bolju budućnost tog gorskog kraja nedaleko Zagreba koji se već desetljećima suočava s ozbiljnim demografskim problemima. Žumberčani su formirali poseban odbor za organizaciju obilježavanja Smičiklasova jubileja kojem je na čelu bio križevački biskup Nikola Kekić, a kao glavni operativac se iskazao Željko Hranilović, prapraunuk Smičiklasova brata i tajnik udruge “Uskok” iz Sošica.

Tadija Smičiklas poznato je ime iz hrvatske povijesti, ali izvan Žumberka i historiografske struke prepoznatljiviji je po svom pomalo neobičnom prezimenu nego po zaslugama. Rođen je 1. listopada 1843. u Reštovu, a umro 8. lipnja 1914. u Zagrebu. Potječe iz ugledne žumberačke grkokatoličke obitelji koja je dala dvojicu križevačkih biskupa – Gabrijela Smičiklasa i Đuru Smičiklasa, Tadijinog strica. Završio je gimnaziju u Zagrebu i nakon toga bio profesor hrvatskog jezika i povijesti u gimnaziji u Osijeku, a zatim je studirao povijest i u Pragu i Beču. Od 1870. do 1873. djelovao je kao gimnazijski profesor u Rijeci, a zatim u Zagrebu, gdje je 1882. postao sveučilišni profesor na Katedri hrvatske  povijesti i pomoćnih povijesnih znanosti na Filozofskom fakultetu. Ondje je predavao do 1905. Za redovitog člana Akademije izabran je 1883. Smičiklas je autor prve cjelovite i znanstveno napisane sinteze povijesti Hrvata od doseljenja do 1848. pod nazivom Poviest hrvatska I-II (1879., 1882.). Također, Smičiklas je započeo objavljivati Diplomatički zbornik Kraljevina Hrvatske, Dalmacije i Slavonije (Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae), zbirku hrvatskih pravnih dokumenata od doseljenja Hrvata do 1399. i u razdoblju od 1904. do 1914. uredio je 11 knjiga. Riječ je o jednoj od najvažnijih edicija u povijesti HAZU koja je do 1990. izašla u 18 svezaka. Tim svojim djelima Smičiklas je tadašnjom znanstvenom metodom prvi ukazao na cjelovitost povijesti hrvatskog naroda u svim hrvatskim zemljama i značajno pridonio učvršćenju svijesti o kontinuitetu hrvatske državnosti.

Smičiklas je bio i zastupnik Neodvisne narodne stranke u Hrvatskom saboru (od 1884. – 1887. i od 1897. – 1902.) , od 1877. do 1882. rektor Grkokatoličkog sjemeništa u Zagrebu, od 1888. do 1889. rektor Sveučilišta u Zagrebu, od 1889. do 1901. predsjednik Matice hrvatske te naposljetku od 1900. do smrti predsjednik Akademije.

Obilježavanje stote godišnjice Smičiklasove smrti započelo je ujutro 7. lipnja na Mirogoju kod njegova groba u arkadama gdje je biskup Kekić uz asistenciju dvojice svećenika predvodio panihidu (grkokatolički obred za pokojne), u nazočnosti predsjednika HAZU akademika Zvonka Kusića, tajnika Razreda za društvene znanosti akademika Tomislava Raukara (koji je bio Smičiklasov nasljednik na Katedri za hrvatsku povijest), Smičiklasovih rođaka i nekoliko zagrebačkih Žumberčana. Nakon obreda mlada Žumberčanka Alenka Crljenica pročitala je pjesmu najvećeg žumberačkog pjesnika Jovana Hranilovića Na grobu dra Tadije Smičiklasa koja završava stihovima:

„Seljačka je kolijevka i tebe
Hrvatskoj nam otadžbini dala.
Slava tvojih velikih vrlina
Žumberak nam dragi obasjala.
Velikana naših u svetištu
Tvoja mila slika će nam sjati,
I dok bude povijesti hrvatske,
Tvoje će se ime spominjati.“

Središnji dio svečanosti nastavio se u Reštovu ispred zadružne kuće obitelji Smičiklas u nazočnosti velikog broja Žumberčana iz cijelog Žumberka, Zagreba i drugih gradova (specijalni autobusi stigli su iz Berka i Iloka) te brojnih prijatelja Žumberka.

Nakon hrvatske himne u izvedbi KUD-a Marko Vukasović iz Samobora skup je u ime obitelji Tadije Smičiklasa, svih žumberačkih udruga, Ogranka Matice hrvatske u Jastrebarskom i organizacijskog odbora pozdravio Željko Hranilović, koji je upozorio da kriza na Žumberku traje već desetljećima, ali da su Smičiklasov život i djelo poticaj Žumberčanima da s optimizmom gledaju u budućnost i da doprinose revitalizaciji rodnog kraja. Zatim je biskup Kekić govorio o doseljenju obitelji Smičiklas oko 1530. iz Bosne, o njegovim roditeljima, braći i sestrama te o mladosti „jogunastog Tade“, kako ga je nazivao njegov stric biskup Đuro Smičiklas koji ga je novčano pomagao tijekom studija u Pragu i Beču. Svećenik Danijel Hranilović pročitao je ulomke iz pisama Tadije Smičiklasa stricu, a zatim je dojmljiv govor u ime Žumberčana održala studentica ekonomije i prava Alenka Crljenica. U optimističnom tonu spomenula je misao žumberačkog biskupskog vikara Mile Vranešića da će Žumberak biti rezidencijalna četvrt Zagreba i poručila da Žumberak čeka perspektivna budućnost jer ima silne potencijale koji se stalno ignoriraju. „Unatoč svim problemima Žumberak živi i diše, bori se protiv zaborava i ne dozvoljava da padne na koljena. Tadija Smičiklas je s ponosom promovirao svoj kraj i svoju domovinu. Nije li to primjer svima nama? Žumberak to zaslužuje. Zapitajmo se što možemo učiniti za svoj zavičaj“, kazala je Alenka Crljenica koja je dobila čast biti među osobama koje su otkrile Smičiklasovo poprsje. Otkrili su ga i predsjednik HAZU akademik Zvonko Kusić, rektor Sveučilišta u Zagrebu Aleksa Bjeliš i zagrebački gradonačelnik Milan Bandić koji je obećao pomoć Grada Zagreba u obnovi Smičiklasove obiteljske kuće. Poprsje je blagoslovio biskup Kekić, a zatim je nastupio Svećenički kvartet Križevačke eparhije.

Svečanost u čast Tadije Smičiklasa zaključena je svečanom akademijom u obližnjim Sošicama gdje su u umjetničkom dijelu programa nastupili KUD Marko Vukasović, Svećenički kvartet Križevačke eparhije te recitatori Alenka Crljenica i Leon Bastašić koji su govorili stihove Jovana Hranilovića. Posebno je bilo zanimljivo čuti misli iz teksta Antuna Gustava Matoša posvećenog Žumberku koji je objavljen u Obzoru 1913.: „Divni taj predio, predio Uskočkih elegija, jedan od najdivnijih i najslikovitijih u lijepoj našoj domovini, domovini Tadije Smičiklasa, Gvozdanovića, Badovinca, Hranilovića i cijelog niza čelik-popova, na topomet od Zagreba, Žumberak je jedini kraj u Europi, koji ima sve dužnosti i nema nikakvih, ama nikakvih prava. Ovi zdravi i moralni, radini i bistri potomci senjskih slavnih Uskoka, ovi pravi plemići i junački potomci s aureolom slave narodne pjesme, danas nemaju iluzornog našeg prava izbora narodnog zastupnika. Sasvim kao na Mjesecu. Oni su – Bog mi prosti -u ovoj zemlji kao nijema marva i živina, s tom razlikom da marvu hrane i da marva ne mora davati danka u novcu i krvi, dok Žumberčanin, potomak Iva Senjanina, mora po hranu u Ameriku, plaćajući međutim porez, u novcu i u krvi, kao da je pravi građanin ove zemlje koju je od Mlečića i od Turčina branio i obranio.“ O problemima s kojima se danas Žumberak suočava govorio je načelnik Općine Žumberak Zdenko Šiljak koji je upozorio da općina obuhvaća 35 naselja s 883 stanovnika, no u tri više ne živio nitko, a u sedam ih ima manje od šest stanovnika. Iako je stanje dramatično, prema Šiljkovim riječima sve više Žumberčana se vraća u rodni kraj i obnavlja svoje obiteljske kuće. U 90 posto naselja u potpunosti je uređena infrastruktura, a ove će godine asfaltiranu cestu kao posljednje dobiti i selo Grič.

Uslijedio je govor akademika Zvonka Kusića koji je o Smičiklasu govorio iz perspektive Hrvatske akademije. „HAZU je jedna od temeljnih institucija hrvatskog naroda i svih hrvatskih građana kojoj je cilj promicanje najviših vrijednosti nacije, a protiv svih podjela te čuvanje nacionalnog identiteta. Rijetko tko simbolizira sve ove ciljeve kao Tadija Smičiklas. Kao predsjednik Akademije pokazao se ne samo kao znanstvenik, nego i kao dobar diplomat i uvrstio među najveće Akademijine predsjednike. Govorio je da Akademija ne može politizirati jer ima previše posla u znanosti i time je anticipirao današnju ulogu HAZU koja se ne bavi dnevnom politikom“, kazao je akademik Kusić. Dodao je da je Smičiklas izabran u Akademiju s 40 godina i bio njen član 31 godinu. Osim što joj je 14 godina bio na čelu, od 1893. do 1900. bio je tajnik Filologičko-historičkog razreda. „Tadija Smičiklas bio je jedan od najvećih Hrvata uopće i vi Žumberčani možete biti ponosni na njega“, zaključio je akademik Kusić. Na svečanoj akademiji govorio je i potpredsjednik Matice hrvatske Stjepan Sučić koji je podsjetio na Smičiklasove zasluge za promjenu imena Matice ilirske u Maticu hrvatsku 1874., kao i na ulogu koju je imao kao predsjednik Matice u vrijeme njenog procvata kad se otvaraju brojne čitaonice o Hrvatskoj. Smičiklas je napisao i knjigu o povijesti Matice hrvatske. Rektor Aleksa Bjeliš podsjetio je na Smičiklasa kao rektora, a istaknuo je i da je 1913. bio izabran za prvog počasnog doktora Sveučilišta u Zagrebu. Bjeliš je podsjetio i na druge istaknute Žumberčane koji su djelovali i djeluju na zagrebačkom Sveučilištu. „Zagrebačko sveučilište su svi hrvatski zavičaji, a svi zavičaji su hrvatski sveučilišni zavičaji“, rekao je Bjeliš.

Zaključni govor održao je žumberački biskupski vikar protojerej stavrofor Mile Vranešić, jedan od zaštitnih znakova Žumberka, koji je govoreći o Smičiklasu kazao da su male sredine te koje oplemenjuju velike gradove jer iz malih mjesta dolaze veliki talenti. „Ante Starčević je politički otac domovine, a Tadija Smičiklas je znanstveni otac domovine jer je svojim Diplomatičkim zbornikom dokazao da Hrvati imaju pravo na svoju državu“, rekao je Vranešić, podsjetivši i na druge žumberačke velikane poput Jovana Hranilovića i Marka Vukasovića, autora pjesme Kraj kapele svete Ane kojem je ove godine stota godišnjica rođenja i 70. od tragične smrti. Vranešić je poručio da Žumberčani svoje velikane ne smiju „fosilizirati“ i da proslave njihovih godišnjica ne smiju biti same sebi svrha.

„Moramo stvoriti jedan pozitivan naboj i prenositi ga s koljena na koljeno. Uskočki prkosni duh i dalje živi, a naši veliki ljudi neka nam budu inspiracija“, kazao je Vranešić.

Svečani dio programa završen je neslužbenom žumberačkom himnom Divan je Žumberak kraj autora Marka Radelje i Dragutina Krčelića, koju je uz sastav Žaki band pjevala gotovo cijela dvorana, mnogi i sa suzama u očima. Druženje domaćina, gostiju i uzvanika zatim se nastavilo uz prigodan domjenak. Obilježavanje stote godišnjice Smičiklasove smrti u potpunosti je ispunilo očekivanja organizatora jer bila je to prilika ne toliko za nostalgično podsjećanje na prošlost, nego prije svega za okupljanje i druženje Žumberčana koji su dokazali da itekako drže do svog identiteta čiji sastavni dio su i velikani poput Tadije Smičiklasa.

Foto zapis:

Scan-1024x791
Zadružna kuća obitelji Smičiklas u Reštovu


Žumberčani i njihovi gosti na svečanosti u Reštovu

reštovo 1


Na svečanosti u Reštovu okupilo se mnoštvo naroda


Željko Hranilović govorio je u ime rodbine Tadije Smičiklasa


Dojmljiv govor održala je Alenka Crljenica

Kameno poprsje Tadije Smičiklasa postavljeno je nedaleko od zadružne kuće obitelji Smičiklas

žrž
Akademik Zvonko Kusić i rektor Aleksa Bjeliš s rodbinom Tadije Smičiklasa pored njegova poprsja


Publika na svečanoj akademiji u Sošicama


Govor Zdenka Šiljka, načelnika Općine Žumberak


Govor akademika Zvonka Kusića, predsjednika HAZU


Govor Stjepana Sučića, potpredsjednika Matice hrvatske


Rektor Aleksa Bjeliš pokazao je presliku stranice knjige u koju je Tadija Smičiklas upisan
kao prvi počasni doktor Sveučilišta u Zagrebu


Govor žumberačkog biskupskog vikara Mile Vranešića


Neslužbenu žumberačku himnu Divan je Žumberak za kraj pjevala je gotovo cijela dvorana,
na poticaj Mile Vranešića 

Tekat i fotografije: Marijan Lipovac, Odnosi s javnošću HAZU
Za portal pripremio: Zvonimir Mitar, urednik@croatia.ch

__________________________________________________________

Prenosimo govor Alenke Crljenica sa otkrivanja biste Tadiji Smičiklasu u Reštovu 7.6.2014.

140611_clip_image028Poštovani gosti, dragi Žumberčani i prijatelji Žumberka!

Puno asocijacija povezujemo sa Žumberkom, priroda, beskrajna ljepota, spokoj, predivni običaji, marljivi i radišni ljudi. No, Žumberak je puno više od toga. Žumberak je specifičan kraj koji ima surovu prošlost, na žalost i sadašnjost, ali i kraj kojegačeka perspektivna i ambiciozna budućnost. Tu se i sama, kao mladi naraštaj Žumberčana, osjećam dužna dati sve u svojoj moći kako bi se približila prava slika Žumberka, kako bi se prikazao silni potencijal koji se uporno ignorira, kako bi predstavljala svoju rodnu grudu i dala do znanja da Žumberak unatoč svim nedaćama živi, diše i bori se. Bori se protiv zaborava, bori se protiv mortaliteta, bori se protiv vremena, svih struja i ne dozvoljava da padne na koljena.

Upravo to i jest oličenje svih Žumberčana, čestitost i poštenje, ponos na svoju rodnu grudu,djedovinu, domovinu, na svoje korijene i porijeklo. Jer Žumberčani moji, nemamo se čega sramiti, nemamo se čega bojati, bili smo i bit ćemo narod koji cijeni i voli svoje, koji ne zaboravlja svoju prošlost, koji vjeruje u bolju budućnost i koji će se za svjetlije dane svoga kraja izboriti. Zato smo danas ovdje. Da odamo počast čovjeku koji je još prije gotovo cijelog stoljeća,u doba ilirskog preporoda, ponosno nosio svoje ime, ponosno promovirao svoj kraj, svoj zavičaj, našu domovinu Hrvatsku. Tadija Smičiklas djelovao je prije više od sto godina, ali nije stao ni dan danas. Nije li to poruka svima nama, nije li to zaduženje i obaveza svih nas sljednika da nastavimo istim tonom? Žumberak to zaslužuje! Žumberak je krvario za sve nas ne bi li sada ponosno i čestito kročili njegovim tlom.

mvZato pozivam sve vas da se zapitate što možete učiniti za svoj zavičaj, za svoje selo, za svoje ljude… Kako se odužiti rodnoj grudi, kako se odužiti svojim pradjedovima, kako pomoći da Žumberak oživi u svakom smislu i da napokon počne disati punim plućima! Cijenite ono što imate, volite sve blagodati koje vas okružuju, sjetite se svoje prošlosti i svojih predaka koji su još prije više od 400 godina prepoznali sve čari ovoga kraja. Za kraj, citirat ću svog mentora i neiscrpnu inspiraciju, oca Milu Vranešića koji kaže: „Žumberak će postati rezidencijalna četvrt Zagreba!“ Ja ću još samo nadodati, Žumberak je oduvijek i bio rezidencijalna četvrt naše domovine, ali tek sada toga postaju svjesni prijatelji i ljubitelji Žumberka.

___________________________________________________________

Pisma Tadije Smičiklasa

10334339_701954763174354_5222070261968468_nIzvadci pisma Tadije Smičiklasa svome stricu križevačkom biskupu Đuri Smičiklasu čitao je o. Danijel Hranilović u Reštovu 7.lipnja 2014.

1. Iz pisma Tadije Smičiklasa iz Beča, 21. veljače 1865.:

Presvietli gospodine! Ja s ovom svojom podporom tako zlo živim da skoro nikad ne večeram, malo kad zajutram, a o podne jedem i staro i nevaljalo. Ja sam poderao većono malo haljina što sam ih imao, poderao sam košulje, poderao sam čizme, a sad uz sve to moram da platim školarinu za koji dan. Neka si pomisli Vaša Presvietlost i moju k tomu žeđu za naukom. Ja u svem tom zdvojenju učim što najjače mogu, i gladan i žedan, pa i učit ću pa ma poginuo… Zlatne su ovo ure što ih boravim ovdje na naukah i odgovoran sam za nje Bogu i svojoj savjesti, a neda se čovjeku mirno misliti i ozbiljno snovati ako čovjek ne živi ko čovjek,već skoro, oprostite, ko pas.

Presvietli gospodine! Veliko je polje preda mnom i liepa me budućnost može zapasti i odatle dosta koristi našemu tužnomu narodu. Sada je za me upravo odlučni čas ovo vrieme na sveučilištu. Ako li me sada ostavite, sbogom, sbogom i sbogom je ciela moja budućnost. Ja ću biti za znanost ništa u svietu ništica. Preporučujuć se Presvietlosti Vašoj i očekujuć povoljan odgovor, ljubim svetu desnicu i ostajem Vaše Presvietlosti najpokorniji sinovac Tade Smičiklas.

2. Iz pisma Tadije Smičiklasa iz Beča, 12. ožujka 1866.:

Presvietli Gospodine! Već više puta pružila mi je Vaša Presvietlost svoju milosrdnu ruku, al još nijedan put nisam bio toliko obradovan koliko ovaj put u onolikoj brigi. Zato i srdce moje zbilja prepuno samo viče: hvala! Uvjeravam podjednako Vašu Presvietlost da mi je sveta želja odužiti se po mogućnosti Vašoj Presvietlosti da onom zavodu, koji me je na noge podigao, snažnom moralnom pripomoći ko profesor na gimnaziji pomognem neka se razcvate. Gledati ću i to da neposramim imena Vašeg

10371655_713700595361141_2689589946602087008_nBistu u Reštovu 07.06.2014. otkrili su: akademik dr.Kusić,rektor dr. Bjeliš, gradonačelnik Bandić i Žumberčanka Alenka Crljenica

3. Iz Tadijina pisma iz Beča, 2. svibnja iste 1866. godine:

Ja sam živo uvjeren da je Presvietlosti Vašoj učiniti dobro bližnjemu svomu već prvo i najveće veselje, a da se ono nepovećava ma kakvom zahvalnosti, al’ da se povećava tim da je ono dobro djelo što boljim urodilo plodom. Uvjeravam Vašu Presvietlost da Božjom pomoći samo ako me još zdravlje podrži, sbilja junački napried stupam u znanosti. Opet moram u ovaj čas da spomenem kako ću svakim korakom svoga budućega života sladko gledati na ove mučne dane ovoga dragocienoga vremena za moje teške i velike nauke, kako ću gledati na svoju knjižnicu koja već sada ima do 150 svezaka, a među njimi djela petorice najglasovitijih povjestnika. Kako ću sve to gledajuć i spominjuć zahvalnim srdcem misliti na Vašu Presvietlost, kad me izvoljela pomoći upravo u one časove u kojih bi se bio poremetio moj materijalni red te kako bi bio i duh Presvietli gospodine! Onom ljubavlju, odanošću i požrtvovanjem kojom ljubim svoj narod iza Boga ponajprije i ponajviše, onim istim požrtvovanjem, onom istom ljubavlju,onom odanošću šaljem ovo pisamce na ruke Vaše Presvietlosti.

10355616_785319931508474_289182127161624117_oŽumberčani u Sošicama 07.06.  na svečanoj akademiji

4. Pismo Tadije Smičiklasa kao rektora Grkokatoličkoga sjemeništa svom stricu križevačkom

Presvietli gospodine! Čas mi je podastrieti Vašoj Presvietlosti smjernu, iskrenu i sinovsku čestitku mladeži Vašega zavoda. I ja se pridružujem dobroj mladeži našoj,a dopustite mi ovom svetčanom zgodom izreći i moju osobitu radost što mi je dana prilika od Presvietlosti Vaše da se sada kao poglavar ovomu zavodu za neizmjerne blagodati, koje sam u njem užio, barem ponješto odužim. Moja je najveća želja da ravnanjem ovoga zavoda ugodim Vašoj Presvietlosti i da tako sasma opravdani gnjev Vaše Presvietlosti na mene zbog moga izstupa onako ublažim kako biva među ljudmi:kada si od srdca rado oproste i iskreno se cjelivaju.

1907690_10152146182125866_3673092171372604339_nŽumberčka obitelj iz Berka

Znam ja kolika je odgovornost na meni – veća jamačno nego što bi se mogla navaliti na ijednoga svećenika. Svaka bi moja sramota i Vašu čast neposredno okaljala. Zato ću ja svu snagu svoju uprieti da Vam bude čast, a meni da nebude sramote. Bog poživi Vašu Presvietlost!

U Zagrebu, dne 13. prosinca 1877.

Vaše Presvietlosti najpokorniji sinovac Tade Smičiklas

__________________________________________________________

Predstavljena knjiga “Tadija Smičiklas i njegov Žumberak”

smiciklas 20U petak, 23. listopada 2015., u dvorani Glazbene škole Jastrebarsko pred velikim brojem posjetitelja svečano je predstavljena knjiga „Tadija Smičiklas i njegov Žumberak“. Knjigu su u povodu velikih proslava obljetnica Tadije Smičiklasa (170 godina od rođenja i 100 godina od smrti) izdali Ogranak Matice hrvatske u Jastrebarskom i Udruga „Uskok“ iz Sošica.

smiciklas 5Kroz program je umješno vodila Alenka Crljenica, koja je pročitala i odabrane stihove omiljenih žumberačkih pjesnika Jovana Hranilovića i Marka Vukasovića. Na početku priredbe nazočne su pozdravili urednica knjige i predsjednica jaskanskog Ogranka Matice hrvatske Klementina Škrabe te Željko Hranilović, tajnik „Uskoka“ i potomak obitelji Tadije Smičiklasa. U ime Grada Jastrebarskog prisutne je pozdravio zamjenik gradonačelnika Stipe Bučar, u ime Općine Žumberak načelnik Zdenko Šiljak, a u ime Braće Hrvatskog Zmaja Ivan Nađ.

smiciklas 11Potpredsjednik Matice hrvatske iz Zagreba Stjepan Sučić govorio je o veličini Tadije Smičiklasa i značenju njegovog svekolikog djelovanja u hrvatskoj znanosti i kulturi te o ulozi Matice u hrvatskoj sadašnjici. O prošlosti i sadašnjosti Žumberka te posebno o značajnoj ulozi uskoka u hrvatskoj povijesti govorili su gosti iz Samobora, sadašnji i bivši predsjednik Kulturno-umjetničkog društva „Marko Vukasović“ Janko Jelenić i Tomo Gvozdanović. Milan Stipić, župnik župe Preobraženja Gospodnjeg u Jastrebarskom, osvrnuo se na život Žumberčana u Jaski i ulogu grkokatolika u životu Katoličke crkve.

smiciklas 15Mile Vranešić, župnik u Stojdragi i Grabru, istinska žumberačka legenda, govorio je o perspektivama i mogućnostima koje pred Žumberkom stoje u skoroj budućnosti, a Nino Škrabe, dokazani prijatelj i štovatelj Žumberka, o poznatim i nepoznatim Žumberčanima koji su svojim djelima neprocjenjivo obogatili život Jaske, jaskanskog kraja i Lijepe naše.

smiciklas 1Predstavljanju knjige „Tadija Smičiklas i njegov Žumberak“ prisustvovali su brojni uglednici te mnogi Žumberčani i prijatelji Žumberka, među njima i zamjenica gradonačelnice Grada Ozlja Nada Diković, predstavnik Društva Žumberčana „Tadija Smičiklas“ u Zagrebu Milan Radić-Iltić, predsjednik Ekološkog društva Žumberak Josip Šintić, župnik iz Sošica Marjan Jeftimov, „duh pokretač“ mnogih žumberačkih akcija i agilni predsjednik „Uskoka“ Milan „Mićo“ Radić, Željko Štahan potpresjednik Matice hrvatske iz Samobora, Ivan Vlahović-dizajner knjige, Petar Ujević-kipar koji je izradio bistu od Smičiklasa u Reštovu, predstavnici Žumberačkih vila te mnogi drugi.

smiciklas 19Predstavljanje je završeno pjevanjem omiljene „Pjesme Žumberku“ („Haj, haj, haj, divan je Žumberak kraj“) pjesnika Marka Radelje i skladatelja Dragutina Krčelića, koju je uz harmoniku Davora Crljenice s radošću i zanosom zapjevala cijela dvorana. (MH), foto : Ivica Krčelić

Foto zapis:smiciklas 21Uredničko vijeće

smiciklas 18smiciklasUrednica knjige; Klementina Škrabe

smiciklas 13Tomo Gvozdanović iz Samobora

smiciklas 16 Nino Škrabe; veliki ljubitelj i prijatelj Žumberka

smiciklas 4Željko Hranilović;potomak obitelji Smičiklas

smiciklas 2Uzvanici; Jelenić, Šiljak, o. Jeftimov i o. Stipić

smiciklas 10Ivan Nađ; Braća hrvatskog Zmaja

smiciklas 8

__________________________________________________________

Održani Dani Sošica 2013. posvećeni akademiku Tadiji Smičiklasu

t1U subotu i nedjelju 08. i 09. lipnja u organizaciji Udruge Uskok Sošice uz sudjelovanje brojnih žumberačkih udruga (Žumberačke vile – Sošice, KUD-a Marko Vukasović iz Samobora i Društva Žumberčana Tadija Smičiklas iz Zagreba) održani su dani Sošica posvećeni akademiku Tadiji Smičiklasu koji je rođen u Reštovu u blizini Sošica.

P1990191U zadružnoj kući obitelji Smičiklas u Reštovu  ispod spomen-ploče Smičiklasu postavljen je vijenac, a u kući u prisutnost većeg broja mještana i gostiju održan je recital i molitva ishodnica prema Našem grkokatoličkom obredu.Ishodnicu je predvodio sošički svećenik Orel Zakaljuk. Vijenac i svijeću su položili: Janko Radić(Ilas) i Milan Radić(Iltić),a prigodni recital je izvela Alenka Crljenica.

P1990231Prisutnima se pred kućom  u Reštovu obratio Janko Radić i naglasio da je Tadija bio velikan Uskočkog gorja.  Kuća u Reštovu odnedavno ima novog vlasnika – pranećaka akademika Tadije Smičiklasa koji je istaknuo nadu da će kuća prerasti u Smičiklasov spomen dom i da će slijedeće obljetnice kuća zasjati u punom sjaju. U Tadijinom Reštovu Braća Hrvatskog Zmaja postavila su 1928.god. na rodnoj kući spomen-ploču i tako prigodnim načinom obilježili životni put velikog imena Žumberka i Hrvatske.

P1990264U Sošicama je u prepunoj dvorani DVD-a Sošice  održana svečana tribina na kojoj su predavači iz Matice hrvatske, Parka prirode  Žumberak i Žumberačkog vikarijata upoznali posjetitelje sa likom i djelom Tadije Smičiklasa, a dotakli su se i ostalih tema vezanih za žumberačku povijest i kulturu.

škrabeGospodin Nino Škrabe iz MATICE HRVATSKE podsjetio je na ulogu i važnost Žumberka i žumberčana napose za Jaskanski kraj te opisao ulogu Tadije Smičilasa kao povjesničara, znansvenika i političara. Njegov opis je bio jako dobor i veliko mu hvala. Lovorka Jakopec – ravnateljica  parka prirode Žumberak predstavila je Ustanovu koja na poseban način skrbi o Žumberku i aktivnosti koje se provode na očuvanju i predstavljanju Žumberka i njegove tisućljetne povijesti.

mileNa kraju je Žumberački biskupski vikar Mile Vranešić u nadahnutom govoru  opisao je životni put Tadije Smičiklasa i to od djetinjstva u Reštovu,a preko školovanja do aktivnosti kao Predsjednika Akademije znanosti i umjetnosti, Matice Hrvatske, rektora Zagrebačkog sveučilišta, saborskog zastupnika, rektora grkokatoličkog sjemeništa itd. Kao glavo i kapitalno djelo Tadije Smičiklasa istaknuo je Diplomatički zbornik  – zbirku hrvatskih povijesnih dokumenata koji su među ostalim bili temelj dokazivanja hrvatske državnosti. Ako  Antu Starčevića nazivamo „ocem domovine“ u političkom smislu onda s punim pravom možemo ustvrditi da je Smičiklas otac domovine u znanstvenom smislu zaključio je prečasni Vranešić.

t3Ženska ekipa iz Sošica

Zajednički zaključak je bio da je djelo akademika Smičiklasa toliko značajno i opsežno da je potrebno puno više ovakvih  manifestacija kako bi se u potpunosti valoriziralo njegovo djelo. Za to će sigurno biti prilika slijedeće godine kada se navršava 100. obljetnica Smičiklasove smrti.

mira knjGosti su imali prilike razgledati izložena djela Tadije Smičiklasa što je omogućila gđa Mira Čebušnik iz Knjižnice grada Samobora, te izložbu starih fotografija i knjižnicu Sošičke udruge žena Žumberačke vile. KUD Marko Vukasović predstavio je žumberačke narodne nošnje i izložio prekrasne primjerke žumberačkog veza.

t5Žumberčanke: Marija Hranilović i Alenka Crljenica

Na kraju događanja svi zaslužni,a koji su pomogli da se održi ovaj skup dobili su prigodne darove  i to sa motivima Žumberka i Sošica,a njihova imena su: Mira Čebušnik, Nino Škrabe, Mile Vranešić, Lovorka Jakopec,  Zdravko Bubanović (poduzeće Telur), Željko Radić (poduzeće Raimpex), Općina Žumberak, Alenka Crljenica, KUD Marko Vukasović, Zorica Ličko i akademski kipar Petar Ujević. Ovaj umjetnik je prošle godine izradio bistu od pilota Miroslava,a koja danas krasi sošički trg.

t8Zabavni program na sošičkom trgu potrajao je do dugo u noć. Grupa Veseli Žalci je učinila ovaj događaj još ljepšim,a svi prisutni su uživali u pjesmi i plesu. Medijski ovaj događaj je popratila karlovačka televizija( tv 4r), Radio Samobor, Glasnik Samobora, jaska. hr, Glas koncila i IKA-a. Posebna zahvala vatrogascima iz Sošica koji su omogućili da se ovaj skup održi u njihovom prostoru,a koji je zadnjih godina dosta uljepšan.

t2U nedjelju nakon svete liturgije koja je za  akademika Smičiklasa služena u crkvi u Sošicama posjetitelji su imali prilike razgledati vrijednu i lijepu entnografsku zbirku u Samostanu časnih sestara Bazilijanki pod stručnim vodstvom prof. Dragice Cvetan Žakula.

muzejOvu vrijednu zbirku starina osnovao je rektor Ivan Pavković i to 1976.godine. Nakon razgledavanja bio je prigodni domjenak.

Željko Hranilović i Milan Radić(Mićo)

__________________________________________________________

Znastveni rad o Tadiji Smičiklas

TADIJA SMIČIKLAS I GRKOKATOLIČKO SJEMENIŠTE
KRIŽEVAČKE BISKUPIJE

Izvorni znanstveni rad(Nikola N. Kekić)

U ovom prikazu bit će govora o obitelji Smičiklas, o Tadiji Smičiklasu kao pitomcu
Grkokatoličkog sjemeništa u Zagrebu, o njegovom boravku u Osijeku, Pragu, Beču i Rijeci te o njemu kao ravnatelju Grkokatoličkog sjemeništa.

1. Obitelj Smičiklas

Smičiklasi su se u Žumberak doselili g. 1530./31. u selo Sopote, nedaleko od Sošica.
Tu su živjeli u zadrugama zvanim Bogdani, Ćetkovani i Grgani. Jedan član iz ovih zadruga svojedobno se priženio u selo Reštovo, vjerojatno u obitelj Crljenica. U zadružnoj kući Smičiklas, u Reštovu br. 6, rodile su se dvije poznate osobe: Đuro, križevački biskup (1857.- 1881.), i Tadija, njegov sinovac. Roditelji Tadijini bijahu Ilija i Marta r. Kekić. Tadija je imao brata Marka i sestre Juliku, Maru i Jelu.

Pučku školu, ili kako su je zvali normalku, Tadija je pohađao u Sošicama. Pokazao se kao izvrstan đak. Bistri žumberački dječaci mogli su se, na preporuku župnika ili učitelja, dalje školovati uglavnom za svećenički ili vojnički stalež, dok za neki drugi stalež “veo-ma teško je put prokerčiti graničarskom djetetu” – kako reče Tadijin stric Đuro. To temeljim na postojećim maticama grkokatoličke župe sv. Petra i Pavla u Sošicama, gdje je Tadija kršten. Matice, na žalost, možemo pratiti tek od g. 1885, a prijašnje su spalili partizani u rujnu 1942.god.. Tadijina majka Marta r. Kekić potječe iz sela Stari Grad br. 2, udaljeno oko 6 km od Reštova.

2. Tadija Smičiklas pitomac Grkokatoličkog sjemeništa u Zagrebu

Tadijin otac Ilija uputio je 13. kolovoza 1853. molbu križevačkom biskupu Gabrijelu
Smičiklasu da mu se sin besplatno primi kao pitomac u Grkokatoličko sjemenište u Zagrebu,navodeći dječakovu nadarenost. Molba je riješena povoljno u rujnu iste godine. Tu će boraviti devet godina. Pohađao je šest razreda Klasične gimnazije, dvije godine kao klerik Nadbiskupski licej, te jednu godinu i dva mjeseca bogosloviju.Tadijina nadarenost odmah je došla do izražaja. Uvijek je bio među desetoricom najboljih učenika u razredu. U sjemeništu su pitomci imali četiri sata tjedno predavanja iz svog bizantsko-slavenskog obreda, vježbali su liturgijsko pjevanje te čitanje i pisanje crkveno-slavenskog jezika. Prema redovitim izvješćima ravnatelja sjemeništa, Pavla Bratelja, Tadija je bio dobra vladanja i uglavnom mirne ćudi, osim u četvrtom i sedmom razredu, kad je pokazao da ponekad zna biti i žestoke naravi. Ravnatelj procjenjuje kako će Tadija biti dobar pito-mac, a u drugoj godini gimnazije kaže da se u svemu odlikuje. Život u sjemeništu nije se svodio samo na učenje. Pitomci su slobodno vrijeme znali koristiti i u druge svrhe. Poznato je da je Grkokatoličko sjemenište u Zagrebu bilo “malo ilirsko gnijezdo”. Pitomci, oduševljeni idejama naših preporoditelja, osnovali su godine 1839. “Ilirsko društvo” i čitaonicu. Prvi predsjednik društva bio je Tadijin stric Đuro. Gabrijel Smičiklas, križevački biskup (1834.-1856.), rodom iz sela Sopote, nije bio u rodbinskim vezama sa Tadijom Smičiklas.

3. Učitelj u Osijeku

Poslije položene mature u veljači 1863.,23 Tadija Smičiklas je odlučio poći za učitelja povijesti i hrvatskog jezika u Osijek. Našao se, međutim, u novčanoj oskudici. Čak nije imao niti za put. Stoga se obraća stricu za pomoć. O tome biskup Đuro Smičiklas piše ravnatelju sjemeništa Stanicu: “On veli da je u velikoj nuždi i opetovano moljaka; – no ja nisam u stanju više poslati, jer još nikada nisam se nalazio u tolikoj novčanoj oskudici”.24 Biskup je dao svom, kako ga naziva, “jogunastom Tadi” za put 30 for., komentirajući pri-tom Tadijinu odluku da bude učitelj: “Taj moj Tade, kako vidim, veseli se, misli, daje Bog zna kakovu srieću polučio – al skoro doći će vrieme, gdie se bude kajao, i spoznati će istinu
onog rimskog: ‘quem dii odere, paedagogum fecere’”.
Našavši se u Osijeku kao učitelj povijesti, nije imao potrebnih knjiga. Opet će mu stric pomoći, šaljući mu djela Račkoga i Kukuljevića.

4. Tadija Smičiklas na studiju u Pragu

Smičiklas se nije zadovoljio time da bude običan učitelj. Isposlovao si je stipendiju za daljnje školovanje na sveučilištu u Pragu, gdje ga nalazimo u ak. g. 1864./65. “Moje nauke vesele me sve više, čim više dolazim do one svrhe, da sasvim samostalno ob ovom ili onom mislim i razmišljam” – piše Tadija iz Praga. On kaže da ne želi biti običan “Schul-meister”. Njemu je uzor Rački kao “slavni historik”.
Boravak u Pragu Tadija smatra zlatnim godinama o kojima ovisi njegova budućnost.
Posebno ima potrebu za dobrim knjigama koje ne može kupiti od svoje skromne stipendije. Piše da mu je potrebna povijest Schlosserova “ko oko u glavi”. Stričevo se srce opet smilovalo. U Češkoj Tadija preko školskih praznika ne gubi vrijeme. Putuje našim Hrvatima u Moravsku “kod kojih još nikad nije bio nijedan Hrvat”.


5. Smičiklas na studiju u Beču

Tadija je iznenada prekinuo studij u Pragu i nastavio ga u Beču, gdje boravi od 1865. do 1869. Piše da se više puta pokajao što je došao u Beč, ponajviše zbog klime koja mu nije odgovarala i poradi velike skupoće. Ali želja za naukama sve je poteškoće nadvladala: “Zlatne su ovo ure što ih boravim ovdje na naukah i odgovoran sam za nje Bogu i svojoj saviesti”. Stric, biskup Đuro, i sada mu je glavni oslonac: “Presvietli gospodine! S bogom je ciela moja budućnost. Ja ću biti za znanost ništa u svietu ništica”.32 Primivši pomoć od 50 for., Tadija zahvaljuje stricu: “Uvjeravam Vašu Presvietlost, da mije sveta želja odužiti se po mogućnosti Vašoj Presvietlosti, da onomu zavodu, koji me je na noge podigao, snažnom moralnom pripomoći ko profesor na gvmnaziji pomognem, neka se razcvate. Gledat ću i to da ne posramim imena Vaše Presvietlosti”. U svibnju 1866. Smičiklas se u pismu hvali kako ima knjižnicu od 150 svezaka, među kojima i djela petorice najslavnijih povjesničara, a to zahvaljujući stričevoj pomoći.34 Tadija se posebno veselio kad se u ak. g. 1867/68. uspio upisati na “Institut fiir die osterreichische Geschichtsforschung”, što radosno javlja stricu: “Naši historici su u tih znanostih ‘historiarum scientiae auxiliares’ samo diletanti samouci – osim ponješto Račkoga. Moje su nauke tako razdieljene da ne smijem niti časa počasiti, već energično učiti i raditi,
a potrebe su naše domaće znanosti takove da nam seje kod kuće žalostiti, a pred drugim velikim svietom sramiti’. Da bi poboljšao svoje materijalno stanje Smičiklas je u Beču predavao hrvatski jezik u gimnaziji “Theresianum”.

Tadija je svjestan da bez stričeve pomoći on ipak ne bi mogao studirati u Beču:” Vje-
rujte mi Presvietli gospodine i mili striče, da upravo u ovaj momenat pomišljam najzahval-serdcem na Vašu Presvietlost, kad pomislim, da bi bez Vaše dične pomoći sada ne-gdje u gladnom Žumberku tmina i neznanstvo pokrivala, ako ne serdce, a ono sigurno um i pamet moju”. Pri kraju svoga studija, u Beču, Tadija g. 1869. piše stricu: “Tuđina mi je već teška, a samo to mi olakšava boli, što sam se sbilja trsio, da štogod naučim za dobro miloga mi nesretnoga naroda hrvatskoga. Daj Bože, da mu bude koristi od moga života u tuđini!”.

6. Profesor na gimnaziji u Rijeci

Vrativši se nakon uspješnog studija u Zagreb, SmiČiklas je želio raditi ovdje kao profesor povijesti, ali ministarstvo mu je dodijelilo mjesto u Rijeci, što mu je teško palo, jer Rijeka je za njega ipak bila provincija. No prihvatio je to mjesto s uvjerenjem kako će ondje ostati kratko vrijeme, jer kaže “ne mogu biti dovoljno tu od koristi narodu/71 sada, kad više nije ovisan o stričevoj pomoći, može reći: “Dopustite mi, da Vam priznam, da sam samo po Vami ovo što jesam. Po dosadanjem vladanju mome izgleda i tvrdo stoji, da sam ja upravo prema Vama doista nezahvalno postupao. Sad ćete mi vjerovati ako Vam rečem da me to najviše boli. Bolilo me je i u onaj čas kad sam posljednji put reverendu razkopčio…”.
Ipak, Smičiklas je morao više godina službovati u Rijeci. Godine 1871. prijavio se na
natječaj za arhivara u Zagrebu, jer “želja mi je velika da naukom svojim koristim domovini”. Moli strica Đuru da ga preporuči novomu banu za tu službu. “Menije najviše do toga da dospijem u Zagreb, da budem što više samostalan, i da mogu što bolje raditi” – piše Tadija.


7. Tadija Smičiklas ravnatelj Grkokatoličkog sjemeništa u Zagrebu

Davna Tadijina želja da radi u Zagrebu ispunila se g. 1873. Počeo je ovdje kao profesor na Velikoj gimnaziji. Stalno je u vezi s poglavarima i pitomcima Grkokatoličkog sjemeništa, kamo i redovito dolazi na liturgiju. Kad je koncem 1877. naglo preminuo ravnatelj sjemeništa dr. Gabre Smičiklas, križevački biskup Đuro Smičiklas, Tadijin stric, odlučio je početkom prosinca iste godine upravu sjemeništa povjeriti svom sinovcu Tadiji. Za Tadiju je to bila velika radost – nakon četrnaest godina opet se vratiti u ovaj zavod: “Dopustite mi ovom svetčanom zgodom izreci i moju osobitu radost, što mije dana prilika od Presvietlosti Vaše, da se sada kao poglavar ovomu zavodu za neizmjerne blagodati, koje sam u njemu užio, barem ponješto odužim. Moja je največa želja, da ravnanjem ovoga zavoda ugodim Vašoj Presvietlosti i da tako sasma opravdani gnjev Vaše Presvietlosti na mene zbog moga izstupa onako ublažim, kako biva među Ijudmi, kada si od srdca rado oproste i iskreno se qelivaju. Znam ja – nastavlja Tadija – kolika je odgovornost na mene – veča jamašno, nego što bi se mogla navaliti na ijednoga svetjenika. Svaka bi moja sramota i Vašu čast neposredno okaljala, zato ču ja svu snagu svoju uprieti, da Vam bude čast, a meni da nebude sramote”. Kao privremeni ravnatelj Tadija je za pomoćnika imao svećenika Đuru Badovinca. Na ovoj odgovornoj dužnosti ostao je do 17. siječnja 1882.
Dok je bio upravitelj sjemeništa, Smičiklas je g. 1879. izdao drugi dio svoje glasovite
“Poviesti Hrvatske,” a pripremio je za tisak i prvi dio, koji je izdan g. 1882. Iste godine Tadija je imenovan sveučilišnim profesorom na Katedri hrvatske povijesti i pomoćnih povijesnih znanosti, pa zbog zauzetosti više nije mogao vršiti i dužnost upravitelja Grkokatoličkog sjemeništa. Da bi i dalje bio što bliže svom sjemeništu, Tadija je u Mesničkoj 35 kupio kuću. Osnovao je zakladu od 1000 for. za mlade grkokatoličke svećenike. Ostavio je nakon smrti 12000 kruna Grkokatoličkom sjemeništu za jednu stipendijalnu zakladu za školovanje svojih rođaka. Kaptolu biskupije križevačke namijenio je 500 kruna za očuvanje groba križevačkog biskupa Đure Smičiklasa, njegova strica i dobrotvora, te 500 kruna kao pomoć siromašnim svećenicima Križevačke biskupije.

Zaključak

Tadija Smičiklas potječe iz poznate žumberačke obitelji Smičiklas, koja je Hrvatskoj
podarila mnogo zaslužnih muževa. Posebno valja istaknuti dvojicu biskupa Križevačke grkokatoličke biskupije: Gabrijela i Đuru Smičiklasa. Nakon završene pučke škole, Tadija je primljen za pitomca Grkokatoličkog sjemeništa u Zagrebu, gdje pohađa Klasičnu gimnaziju i Nadbiskupski licej, ističući se u svemu kao vrlo nadaren učenik. Započeo je studij teologije, ali je uskoro uvidio da nema zvanja za svećenika. Kratko vrijeme nakon stoje napustio sjemenište bio je učitelj povijesti u Osijeku, a zatim odlazi na Sveučilište u Prag, gdje započinje studij povijesnih znanosti. Isti studij nastavit će i uspješno završiti na Sveučilištu u Beču. Po povratku u domovinu dodijeljeno mu je mjesto profesora povijesti na gimnaziji u Rijeci, a zatim u Zagrebu. Njegov stric križevački vladika Đuro Smičiklas iskazao mu je posebnu čast kada ga je imenovao rektorom Grkokatoličkog sjemeništa. U dugoj povijesti ovoga sjemeništa to je bio drugi slučaj da njime upravlja laik. Ovaj naš prikaz želi posebno naglasiti kako je odlučujuću ulogu u životu Tadije Smičiklas odigralo upravo Grkokatoličko sjemenište te njegov stric Đuro, križevački biskup,
čega je uvijek bio svjestan i sam Tadija, što se vidi iz bogate korespondencije koja se čuva u arhivu Križevačke biskupije.

Nikola N. Kekić

Tadija Smičiklas and the Greek Catholic Seminarv of the Bishoprv of Križevci

Summary

The author in this work analyses the most important periods in Tadija Smičiklas’s life, using to
a great extent currently still unknown sources from the Archive of the diocese of Križevci: the cor-
respondence betvveen T. Smičiklas and his uncle, Bishop Đuro Smičiklas of Križevci. After a brief
survey of the history of the Smičiklas family, the author reflects on the first period of Smičiklas’s
education, when he was a pupil at the Greek Catholic Seminary in Zagreb. At that time, Smičiklas
was an active member of the Ilirsko društvo [Illvrian society] and the “reading room,” and he also
participated as an author in the weekly Wenac[The garland]. After finishing his secondary educa-
tion, Smičiklas left the Seminary and went to Osijek, where he worked as a teacher of Croatian lan-
guageand history. Longingforhigher education,he wenttostudy history inPrague. Duringhis stay
there he made a great contribution to the Croatian scholarship by discovering the correspondence
of the Zrinski family and other manuscripts important for Croatian history. During the period from
1865 to 1869, Smičiklas continued his study in Vienna at the Institut ftir die osterreichische Ge-
schichtsforschungen, and during that period he was financially supported by his uncle, Bishop Đuro.
After finishing his studies in Vienna, Smičiklas was appointed lecturer at the gymnasium in Rijeka.
He considered this a provincial town and the appointment as a setback. His wish to work in Zagreb
was fulfilled in 1873, when he was elected director of the Greek Catholic Seminary. In 1887 he was
elected professor of historical auxiliary sciences on the Faculty of Arts in Zagreb.
In conclusion, the author emphasises the point that there were two factors which influenced to
a great extent Smičiklas’s educational and scientific biography: his time at the Greek Catholic Semi-
nary in Zagreb, and the supportive role of his uncle, Bishop Đuro Smičiklas of Križevci.

Ovaj unos je objavljen u Uncategorized. Bookmarkirajte stalnu vezu. Uredi

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

Možete koristiti ove HTML oznake i atribute: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>