Znastveni rad o Tadiji Smičiklas

TADIJA SMIČIKLAS I GRKOKATOLIČKO SJEMENIŠTE
KRIŽEVAČKE BISKUPIJE

Izvorni znanstveni rad(Nikola N. Kekić)

U ovom prikazu bit će govora o obitelji Smičiklas, o Tadiji Smičiklasu kao pitomcu
Grkokatoličkog sjemeništa u Zagrebu, o njegovom boravku u Osijeku, Pragu, Beču i Rijeci te o njemu kao ravnatelju Grkokatoličkog sjemeništa.

1. Obitelj Smičiklas

Smičiklasi su se u Žumberak doselili g. 1530./31. u selo Sopote, nedaleko od Sošica.
Tu su živjeli u zadrugama zvanim Bogdani, Ćetkovani i Grgani. Jedan član iz ovih zadruga svojedobno se priženio u selo Reštovo, vjerojatno u obitelj Crljenica. U zadružnoj kući Smičiklas, u Reštovu br. 6, rodile su se dvije poznate osobe: Đuro, križevački biskup (1857.- 1881.), i Tadija, njegov sinovac. Roditelji Tadijini bijahu Ilija i Marta r. Kekić. Tadija je imao brata Marka i sestre Juliku, Maru i Jelu.
Pučku školu, ili kako su je zvali normalku, Tadija je pohađao u Sošicama. Pokazao se kao izvrstan đak. Bistri žumberački dječaci mogli su se, na preporuku župnika ili učitelja, dalje školovati uglavnom za svećenički ili vojnički stalež, dok za neki drugi stalež “veoma teško je put prokerčiti graničarskom djetetu” – kako reče Tadijin stric Đuro.

To temeljim na postojećim maticama grkokatoličke župe sv. Petra i Pavla u Sošicama, gdje je Tadija kršten. Matice, na žalost, možemo pratiti tek od g. 1885, a prijašnje su spalili partizani u rujnu 1942.god.. Tadijina majka Marta r. Kekić potječe iz sela Stari Grad br. 2, udaljeno oko 6 km od Reštova.

2. Tadija Smičiklas pitomac Grkokatoličkog sjemeništa u Zagrebu

Tadijin otac Ilija uputio je 13. kolovoza 1853. molbu križevačkom biskupu Gabrijelu Smičiklasu da mu se sin besplatno primi kao pitomac u Grkokatoličko sjemenište u Zagrebu,navodeći dječakovu nadarenost. Molba je riješena povoljno u rujnu iste godine. Tu će boraviti devet godina. Pohađao je šest razreda Klasične gimnazije, dvije godine kao klerik Nadbiskupski licej, te jednu godinu i dva mjeseca bogosloviju. Tadijina nadarenost odmah je došla do izražaja. Uvijek je bio među desetoricom najboljih učenika u razredu. U sjemeništu su pitomci imali četiri sata tjedno predavanja iz svog bizantsko-slavenskog obreda, vježbali su liturgijsko pjevanje te čitanje i pisanje crkveno-slavenskog jezika. Prema redovitim izvješćima ravnatelja sjemeništa, Pavla Bratelja, Tadija je bio dobra vladanja i uglavnom mirne ćudi, osim u četvrtom i sedmom razredu, kad je pokazao da ponekad zna biti i žestoke naravi. Ravnatelj procjenjuje kako će Tadija biti dobar pitomac, a u drugoj godini gimnazije kaže da se u svemu odlikuje.

Život u sjemeništu nije se svodio samo na učenje. Pitomci su slobodno vrijeme znali koristiti i u druge svrhe. Poznato je da je Grkokatoličko sjemenište u Zagrebu bilo “malo ilirsko gnijezdo”. Pitomci, oduševljeni idejama naših preporoditelja, osnovali su godine 1839. “Ilirsko društvo” i čitaonicu. Prvi predsjednik društva bio je Tadijin stric Đuro. Gabrijel Smičiklas, križevački biskup (1834.-1856.), rodom iz sela Sopote, nije bio u rodbinskim vezama sa Tadijom Smičiklas.

3. Učitelj u Osijeku

Poslije položene mature u veljači 1863.,23 Tadija Smičiklas je odlučio poći za učitelja
povijesti i hrvatskog jezika u Osijek. Našao se, međutim, u novčanoj oskudici. Čak nije
imao niti za put. Stoga se obraća stricu za pomoć. O tome biskup Đuro Smičiklas piše
ravnatelju sjemeništa Stanicu: “On veli da je u velikoj nuždi i opetovano moljaka; – no ja
nisam u stanju više poslati, jer još nikada nisam se nalazio u tolikoj novčanoj oskudici”.24
Biskup je dao svom, kako ga naziva, “jogunastom Tadi” za put 30 for., komentirajući pri-
tom Tadijinu odluku da bude učitelj: “Taj moj Tade, kako vidim, veseli se, misli, daje Bog
zna kakovu srieću polučio – al skoro doći će vrieme, gdie se bude kajao, i spoznati će istinu
onog rimskog: ‘quem dii odere, paedagogum fecere'”.
Našavši se u Osijeku kao učitelj povijesti, nije imao potrebnih knjiga. Opet će mu stric
pomoći, šaljući mu djela Račkoga i Kukuljevića.

4. Tadija Smičiklas na studiju u Pragu

Smičiklas se nije zadovoljio time da bude običan učitelj. Isposlovao si je stipendiju za
daljnje školovanje na sveučilištu u Pragu, gdje ga nalazimo u ak. g. 1864./65. “Moje nauke
vesele me sve više, čim više dolazim do one svrhe, da sasvim samostalno ob ovom ili
onom mislim i razmišljam” – piše Tadija iz Praga. On kaže da ne želi biti običan “Schul-
meister”. Njemu je uzor Rački kao “slavni historik”.
Boravak u Pragu Tadija smatra zlatnim godinama o kojima ovisi njegova budućnost.
Posebno ima potrebu za dobrim knjigama koje ne može kupiti od svoje skromne stipen-
dije. Piše da mu je potrebna povijest Schlosserova “ko oko u glavi”. Stričevo se srce opet
smilovalo.
U Češkoj Tadija preko školskih praznika ne gubi vrijeme. Putuje našim Hrvatima u
Moravsku “kod kojih još nikad nije bio nijedan Hrvat”.


5. Smičiklas na studiju u Beču

Tadija je iznenada prekinuo studij u Pragu i nastavio ga u Beču, gdje boravi od 1865. do
1869. Piše da se više puta pokajao što je došao u Beč, ponajviše zbog klime koja mu nije
odgovarala i poradi velike skupoće. Ali želja za naukama sve je poteškoće nadvladala:
“Zlatne su ovo ure što ih boravim ovdje na naukah i odgovoran sam za nje Bogu i svojoj
saviesti”.
Stric, biskup Đuro, i sada mu je glavni oslonac: “Presvietli gospodine! Veliko je polje
predamnomiliepamebudućnostmožezapasnlodatiedostakoristinasemtužnomnarodu.
Sada je zameupravoodlučničasovovrijemena sveučilištu. Ako li me sada ostavite sbogom!
s bogom je ciela moja budućnost. Ja ću biti za znanost ništa u svietu ništica”.32
Primivši pomoć od 50 for., Tadija zahvaljuje stricu: “Uvjeravam Vašu Presvietlost, da
mije sveta želja odužiti se po mogućnosti Vašoj Presvietlosti, da onomu zavodu, koji me je
na noge podigao, snažnom moralnom pripomoći ko profesor na gvmnaziji pomognem,
neka se razcvate. Gledat ću i to da ne posramim imena Vaše Presvietlosti”.
U svibnju 1866. Smičiklas se u pismu hvali kako ima knjižnicu od 150 svezaka, među
kojima i djela petorice najslavnijih povjesničara, a to zahvaljujući stričevoj pomoći.34
Tadija se posebno veselio kad se u ak. g. 1867/68. uspio upisati na “Institut fiir die
osterreichische Geschichtsforschung”, što radosno javlja stricu: “Naši historici su u tih
znanostih ‘historiarum scientiae auxiliares’ samo diletanti samouci – osim ponješto Račkoga.
Moje su nauke tako razdieljene da ne smijem niti časa počasiti, već energično učiti i raditi,
a potrebe su naše domaće znanosti takove da nam seje kod kuće žalostiti, a pred drugim
velikim svietom sramiti’.
Da bi poboljšao svoje materijalno stanje Smičiklas je u Beču predavao hrvatski jezik u
gimnaziji “Theresianum”.

Tadija je svjestan da bez stričeve pomoći on ipak ne bi mogao studirati u Beču:” Vje-
rujte mi Presvietli gospodine i mili striče, da upravo u ovaj momenat pomišljam najzahval-
nijim serdcem na Vašu Presvietlost, kad pomislim, da bi bez Vaše dične pomoći sada ne-
gdje u gladnom Žumberku tmina i neznanstvo pokrivala, ako ne serdce, a ono sigurno um
i pamet moju”.
Pri kraju svoga studija, u Beču, Tadija g. 1869. piše stricu: “Tuđina mi je već teška, a
samo to mi olakšava boli, što sam se sbilja trsio, da štogod naučim za dobro miloga mi
nesretnoga naroda hrvatskoga. Daj Bože, da mu bude koristi od moga života u tuđini!”.

6. Profesor na gimnaziji u Rijeci

Vrativši se nakon uspješnog studija u Zagreb, SmiČiklas je želio raditi ovdje kao profe-
sor povijesti, ali ministarstvo mu je dodijelilo mjesto u Rijeci, što mu je teško palo, jer Rijeka
je za njega ipak bila provincija. No prihvatio je to mjesto s uvjerenjem kako će ondje ostati
kratko vrijeme, jer kaže “ne mogu biti dovoljno tu od koristi narodu/71 sada, kad više nije
ovisan o stričevoj pomoći, može reći: “Dopustite mi, da Vam priznam, da sam samo po
Vami ovo što jesam. Po dosadanjem vladanju mome izgleda i tvrdo stoji, da sam ja upravo
prema Vama doista nezahvalno postupao. Sad ćete mi vjerovati ako Vam rečem da me to
najviše boli. Bolilo me je i u onaj čas kad sam posljednji put reverendu razkopčio…”.
Ipak, Smičiklas je morao više godina službovati u Rijeci. Godine 1871. prijavio se na
natječaj za arhivara u Zagrebu, jer “želja mi je velika da naukom svojim koristim domo-
vini”. Moli strica Đuru da ga preporuči novomu banu za tu službu. “Menije najviše do
toga da dospijem u Zagreb, da budem što više samostalan, i da mogu što bolje raditi” – piše
Tadija.


7. Tadija Smičiklas ravnatelj Grkokatoličkog sjemeništa u Zagrebu

Davna Tadijina želja da radi u Zagrebu ispunila se g. 1873. Počeo je ovdje kao profesor
na Velikoj gimnaziji. Stalno je u vezi s poglavarima i pitomcima Grkokatoličkog sjeme-
ništa, kamo i redovito dolazi na liturgiju.
Kad je koncem 1877. naglo preminuo ravnatelj sjemeništa dr. Gabre Smičiklas, križevački biskup Đuro Smičiklas, Tadijin stric, odlučio je početkom prosinca iste godine
upravu sjemeništa povjeriti svom sinovcu Tadiji.
Za Tadiju je to bila velika radost – nakon četrnaest godina opet se vratiti u ovaj zavod:
“Dopustite mi ovom svetčanom zgodom izreci i moju osobitu radost, što mije dana pri-
lika od Presvietlosti Vaše, da se sada kao poglavar ovomu zavodu za neizmjerne blago-
dati, koje sam u njemu užio, barem ponješto odužim. Moja je največa želja, da ravnanjem
ovoga zavoda ugodim Vašoj Presvietlosti i da tako sasma opravdani gnjev Vaše Presvi-
etlosti na mene zbog moga izstupa onako ublažim, kako biva među Ijudmi, kada si od
srdca rado oproste i iskreno se qelivaju. Znam ja – nastavlja Tadija – kolika je odgovornost
na mene – veča jamašno, nego što bi se mogla navaliti na ijednoga svetjenika. Svaka bi
moja sramota i Vašu čast neposredno okaljala, zato ču ja svu snagu svoju uprieti, da Vam
bude čast, a meni da nebude sramote”.
Kao privremeni ravnatelj Tadija je za pomoćnika imao svećenika Đuru Badovinca. Na
ovoj odgovornoj dužnosti ostao je do 17. siječnja 1882.
Dok je bio upravitelj sjemeništa, Smičiklas je g. 1879. izdao drugi dio svoje glasovite
“Poviesti Hrvatske,” a pripremio je za tisak i prvi dio, koji je izdan g. 1882. Iste godine
Tadija je imenovan sveučilišnim profesorom na Katedri hrvatske povijesti i pomoćnih
povijesnih znanosti, pa zbog zauzetosti više nije mogao vršiti i dužnost upravitelja Grko-
katoličkog sjemeništa.
Da bi i dalje bio što bliže svom sjemeništu, Tadija je u Mesničkoj 35 kupio kuću.
Osnovao je zakladu od 1000 for. za mlade grkokatoličke svećenike. Ostavio je nakon smrti
12000 kruna Grkokatoličkom sjemeništu za jednu stipendijalnu zakladu za školovanje
svojih rođaka. Kaptolu biskupije križevačke namijenio je 500 kruna za očuvanje groba
križevačkog biskupa Đure Smičiklasa, njegova strica i dobrotvora, te 500 kruna kao po-
moć siromašnim svećenicima Križevačke biskupije.

Zaključak

Tadija Smičiklas potječe iz poznate žumberačke obitelji Smičiklas, koja je Hrvatskoj
podarila mnogo zaslužnih muževa. Posebno valja istaknuti dvojicu biskupa Križevačke
grkokatoličke biskupije: Gabrijela i Đuru Smičiklasa.
Nakon završene pučke škole, Tadija je primljen za pitomca Grkokatoličkog sjemeni-
šta u Zagrebu, gdje pohađa Klasičnu gimnaziju i Nadbiskupski licej, ističući se u svemu
kao vrlo nadaren učenik. Započeo je studij teologije, ali je uskoro uvidio da nema zvanja za
svećenika. Kratko vrijeme nakon stoje napustio sjemenište bio je učitelj povijesti u Osijeku,
a zatim odlazi na Sveučilište u Prag, gdje započinje studij povijesnih znanosti. Isti studij
nastavit će i uspješno završiti na Sveučilištu u Beču. Po povratku u domovinu dodijeljeno
mu je mjesto profesora povijesti na gimnaziji u Rijeci, a zatim u Zagrebu.
Njegov stric križevački vladika Đuro Smičiklas iskazao mu je posebnu čast kada ga je
imenovao rektorom Grkokatoličkog sjemeništa. U dugoj povijesti ovoga sjemeništa to je
bio drugi slučaj da njime upravlja laik.
Ovaj naš prikaz želi posebno naglasiti kako je odlučujuću ulogu u životu Tadije Smičiklas odigralo upravo Grkokatoličko sjemenište te njegov stric Đuro, križevački biskup,
čega je uvijek bio svjestan i sam Tadija, što se vidi iz bogate korespondencije koja se čuva
u arhivu Križevačke biskupije.

Nikola N. Kekić

Tadija Smičiklas and the Greek Catholic Seminarv of the Bishoprv of Križevci

Summary

The author in this work analyses the most important periods in Tadija Smičiklas’s life, using to
a great extent currently still unknown sources from the Archive of the diocese of Križevci: the cor-
respondence betvveen T. Smičiklas and his uncle, Bishop Đuro Smičiklas of Križevci. After a brief
survey of the history of the Smičiklas family, the author reflects on the first period of Smičiklas’s
education, when he was a pupil at the Greek Catholic Seminary in Zagreb. At that time, Smičiklas
was an active member of the Ilirsko društvo [Illvrian society] and the “reading room,” and he also
participated as an author in the weekly Wenac[The garland]. After finishing his secondary educa-
tion, Smičiklas left the Seminary and went to Osijek, where he worked as a teacher of Croatian lan-
guageand history. Longingforhigher education,he wenttostudy history inPrague. Duringhis stay
there he made a great contribution to the Croatian scholarship by discovering the correspondence
of the Zrinski family and other manuscripts important for Croatian history. During the period from
1865 to 1869, Smičiklas continued his study in Vienna at the Institut ftir die osterreichische Ge-
schichtsforschungen, and during that period he was financially supported by his uncle, Bishop Đuro.
After finishing his studies in Vienna, Smičiklas was appointed lecturer at the gymnasium in Rijeka.
He considered this a provincial town and the appointment as a setback. His wish to work in Zagreb
was fulfilled in 1873, when he was elected director of the Greek Catholic Seminary. In 1887 he was
elected professor of historical auxiliary sciences on the Faculty of Arts in Zagreb.
In conclusion, the author emphasises the point that there were two factors which influenced to
a great extent Smičiklas’s educational and scientific biography: his time at the Greek Catholic Semi-
nary in Zagreb, and the supportive role of his uncle, Bishop Đuro Smičiklas of Križevci.

Ovaj unos je objavljen u Uncategorized. Bookmarkirajte stalnu vezu.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

Možete koristiti ove HTML oznake i atribute: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>