Žumberačke priče

Uskočko stopalo

pećno1-1024x642Pećanska visoravan oko 1970.god.

Mučnim i nakaradnim putem, od Svete Marije iz Pećna, preko Gračaca, Rude i Dola, odlaze Žumberčani do svojih vinograda u Miranjcu. Na području te relacije žive Hrvati grkokatolici i rimokatolici, te se danas itekako ponose svojom slobodnom Hrvatskom. Jednog dana iz sela Stića krenuše u Miranjac, konjima i kolima ,otac Ice i sinovi. Ovi korpuletni gorštaci dobor su poznati u Žumberku još iz vremena srpskih žandara kojima su ulijevali strah u kosti, suprostavljajući im se uskočkom hrabrošću. Grmjelo bi i sijevalo kada bi Stići krenuli prema Dolu. Sve živo sklanjalo se s puta.

srRude oko 1935.god.

Sjećem se kao dječačić kad su prolazili kroj moje selo Rude, kako je bilo jako napeto doživljavati njihovu silovitu pojavu. Svi su znali da u njima ima divlje uskočke- hrvatske krvi. Ipak, da idemo do kraja ove duhovite priče. Kada su prošli kroz moje selo, sručili su se kao bučno nevrijeme niza strmoviti oderan klanac, koji se isprsio i imao izgled razorene kamenite tvrđave.

sziKada su se približavali Dolu spremalo im se malo iznenađenje.! Dojadio je taj pretjerani gorjanski optimizam pa su odlučili da ih dočekaju na ulazu u Dolac, ispod Marijine crkve. Dolčanski dečki se dogovoriše da se obrčunaju sa Stićima,a bio je topao srpanjski dan i rominjala je kiša. Svatko je imao svoj zadatak, svoju letvu i svoj prut. Tako napregnuti imalo su zaboravili, kad odjenom grom i pakao! Crne konjske glave i martkantno-surova lica, promolivši se iz jarka uz urnebesnu zveku i viku! Korbač u Icinoj ruci,zviždao je i sve ličilo na bojni poklič!  Negdje magnovenju  mucao je premrli glas: dečki bižimo! Nastade grobna tišina. Prestalo je padati i proviri sunce,a od nikog ni traga ni glasa.

dbCrkva u Dol

Najgore je prošlo, a dečki dolčanski niči ispod zemlje. Onaj tamo na kolotečini zove: dojte sim. Stopalo u pijesku! Div! Joj da nismo pobjegli…dugo su zureli i zureli. Na kraju jedan od prisutnih reče: kak zgledi, to su vam bormeš pravi potomci uskočki rvatov.

Napisao: Stanko Zubović ( Akademski slikar i pjesnik), Žumberačke novine 1995.god.

________________________________________________________

Krvavi kamen na Gorjancima

 rt

Uskočki kapetan Petar Hranilović nakon pobjede nad Turcima dao je uklesati u kamen 1687.godinu

Na livadi između planinarskog doma na Gospodičini i Miklavža ( nekoć plalinarsko sklonište na gostionici Hudoklina i crkvice iz 16. stoljeća), a 45 minuta od vrha Svete Gere, preko zaštićene šume Pragost, stoji usamljena stijena – oveći kamen piramidalnog oblika,visok oko 1 metar. Taj predio Gorjanaca na nadorskoj visini od 927 m, okružen šumom, raskrižjem puteva i planinarskih staza, već desetljećima se naziva Krvavi kamen.

Hrvatski povjesničar Ivan Kukuljević Sakcinski spominje legendu Krvavi kamen u spisu iz 1863. Godine, a zabilježena je i 1860. u Arhivu za povijest južnih Slavena ( svezak VIII., stranica 18.). U Gajevoj „ Danici Ilirskoj“ , 1838., br. 27 i 28, navodi se Krvavi kamen kao narodna pripovijest i 1650. Godine. Jovan Hranilović također je u svojim „Žumberačkim elegijama“ opisao Krvavi kamen, i to u stihovima. U slovenskoj literaturi opisane su legende o Krvavom kamenu u pričama Janeza Trdine („Bajke in povesti o Gorjancih“ , „Doljenski zbornik“ ( Novo mesto, 1977.). Tako su nastale četiri različite varijante legende o Krvavom kamenu, a legenda glasi ovako:

Prva varijanta priča: da se skupina od 500 Turaka, nakon izguljene bitke kod Beča 1687. Godine, povlačila se preko Gorjanaca. Pod vodstvom žumberačkog kapetana Petra Hranilovića uskoci dočekaše Turke na jednom šumskom proplanku i u ljutom boju sve ih pobiše. U znak pobjede uskoci uklesaše u jedan kamen godinu 1687. koja se još i danas vidi.

Druga varijanta priča: kako su Turci na svom ratnom pohodu prema Beču, godine 1687., na kamenu podno vrha Svete Gere sjekli glave svojim izdajnicima koji su pobjegli uskocima. Zbog toga se još i danas vide crvene mrlje na kamenu.

Treća varijanta kaže: kako bi prestale dugotrajne svađe seljana za graničnu crtu između sjeverne (gorjanske) i južne (žumberačke) strane gorja, seljaci odluče u ranu zoru, kad prvi pijetao zakukuriče, krenu dva momka, svaki sa svoje strane, jedan prema drugome. Tamo gdje se sastanu bit će granica. Momak koji je bio malo brži ponudi svom takmacu da će mu prepustiti onoliko puta koliko će ga ovaj moći nositi na leđima. Kod ovećeg kamena momak koji je nosio takmaca iznenada se sruši mrtav. Nastane opet svađa među seljanima. Nakon nekog vremena ipak sklope mir. U spomen ponovnog prijateljstva kod jednog kamena na Gorjancima žive zakopaše jednog momka iz južne i jednu djevojku sa sjeverne strane. Otada se taj kamen naziva Krvavi kamen.

kaštanicaKaštanica-košanica ispod Gere

Četvrta verzija pak veli: Nakon ljutih i krvavih obračuna između žumberačkih uskoka i Kranjaca radi ispaše košanica podno Svete Gere, dogovore se da će granica biti ondje gdje se susretnu dva mladića koji će na blagdan sv. Marka krenuti u zoru jedan prema drugome. Uskok rano urani i krene prije zore. Kad se već počeo spuštati nizbrdice, na gorjanskoj strani zatekne Kranjca kako se tek počeo uspinjati.  Opazivši prijevaru , gorjanski suci odluče  da će zakopati oba mladića kako nitko ne bi mogao saznati gdje su se susreli.  Za takvu odluku saznala je vjerenica od uskoka. Suci s gorjanske strane odvedu sve troje na uskočku stranu s namjerom da mladiće pokopaju što dalje od mjesta gdje  su se sreli i na taj način bi prisvojili više košanica.  Uskokova vjernica prilikom pokapanja njenog momka skoči iznenada u jamu. Tako su svi troje zajedno pokopani. Suci stave veliki kamen na njihov grob iz kojeg se pojave tri krvave kapi koje se još danas vide.

Vladimir Jagarić

_____________________________________________________

O majko Metljiko!
mag-290x300
Dogodilo se to na putu iz Metljike(Metlike) u jedno žumberačko selo u zap. dijelu Žumberka i to prije 60 godina. Jedna se žena sa magarcem uputila na sajam u Metljiku. Mislila je kupiti malo prase i staviti ga u košaru te ga ponesti na magarcu. Prasci su bili preskupi,a ljutita što nije mogla ništa kupiti ode u birtiju da malo popije. Popila je ona tako malo više i jedva našla svoga magarca,a kako je bila pijana i nije mogla pješačiti uzjaši magarca. Svijet se smijao,a ona nije primjetila da je glavu, prsa i trbuh okrenula prema magarčevu repu koji ju je sa repom, od vremena do vremena tukao po koljenima. Magarac je znao put i sitnim, ali brzim koracima odmicao sve dalje i dalje od Metlike.Ženi se čudno vidjelo kako tako dugo gleda Metljiku,pa reče: “Majko, Metljiko, ne idi za mnom, a što sam pojela i popila sve sam pošteno platila”.

_____________________________________________________________

Kapetanska šala

karta1U Žumberku su bile  11. i 12. kumpanija (kapetanija) slunjske graničarske pukovnije. Naši vojskovođe (kapetani): Herak, Hrnjak, Kovačević,Hranilović,Bastašić… jedne se nedjelje odmaraju i zabavljaju u sjedištu kumpanije Kalju. U jednom u trenutku kod vojskovođa dođe vojnik  i raportira da je u selo došao nepoznat čovjek te da  viče: “Kupite ih jeftino i dam samo da prodam”! Starješine mu naredu da ga dovedu. Kad su ga priveli pitaju ga: “Tko si ti i zašto vičeš”? On im objasni da je Slovenac i da prodaje zemljane zdjele i lonce.

Jedan naš vojskovođa naredi lončaru da skine vreću sa leđa,a nakon toga mu naredi da polupa sve lonce. Lončar se smijao misleći da se ovaj šali,ali se kapetana naljuti i izvuče sablju. Vidi jadan lončar da tu nema šale ,dohvati svoj štap i i počne udarati po vreći i polupa sve lonce. Promatra ga kapetan onako snuždenog  i dalje mu naredi:”Sad pjevaj”! Misli on siromah o razbijenim loncima ,a sad još mora pjevati i počne tužno kroz suze pjevati: “Žalosna su djeca, žena i s lijepa jutra dođe grdi dan”!

Koliko si imao lonaca i koliku su vrijedili?-upita ga kapetan. Lončar mu kroz suze izračuna,a kapetan izvadi novce i  plati sve lonce. Lončar skoči od veselja i zapjeva:”Vesela su žena i djeca i s grda jutra dođe lijepi dan”! Kad je stigao kući preko Planine  pohvalio se ženi da još nikad tako brzo i dobro nije prodao lonce.

Ova priča je nastala sredinom 19. stoljeća.

________________________________________________________________

ŽUMBERAČKA PRIČA O PRIRODI I ŽIVOTINJAMA

voloviNekad se točno znalo čija je trešnja, čak su sva djeca znala da ju je posadio djed Janko, a na njenim granama bilo je mjesta za svu djecu iz sela. Isto je bilo sa jabukama,kruškama, šljivama…Djed Janko je bio sretan kad je svoje voćke vidio okićene zadovoljnim dječjim licima! Livade na Žumberku nudile su slasne doživljaje,a šume su bile poseban izazov i u njima su se nalazile jagode, vrganji… Nekada su brojna djeca na Žumberku radila, obavljali su primjerene poslove. Djeca su pomagala u spremanju sjena, kopanju na njivama,čuvanju stoke na paši…

Najveći ljubimac djece je bila krava, a ona je bila “hraniteljica”.Davala je pravo mlijeko, koje se moglo kuhati ili kiseliti,a na kojem se nalazilo debelo masno vrhnje, a bilo je i dosta sira. Danas mnoga djeca nemaju pojma kako izgleda krava,a to je najbolje ilustrirao razočarenje jednog dječaka kad je vidio da krava njegove bake nije ljubičasta. O stajskom gnojivu da i ne pričamo. Zemlja se sve manje obrađuje, a gnojivo se, kao i mlijeko kupuje. Potrebno je da prođe život da se sjetimo da bi mogli živjeti i zdravije.Priroda se ne sveti-samo podnosi račune! Ona nudi hranu,zdravlje,zabavu… Nemojmo se poigravati sa djecom i omogućimo im igru u prirodi i s prirodom i time im ne umanjujemo šansu da se razvijaju i kao društvena bića. Pružite im svu ljubav- bez konzervansa i tetrapaka!

__________________________________________________________-

Jež u krevetu- priča iz Radatovića

žužBilo je to na drvalu, jedne nedjelje, kada nam je Nika Perin ispričao ovu priču: Lijepa i mlada djevojka iz jednog našeg sela zapela za oko seoskim mladićima, kojih nije bilo baš puno,ala su bili vragoljasti. Svaki joj se nastojao približiti, osvojiti ju, postati odabranik njenog srca. Na svakom koraku nastojali su joj pomoći, samo ne bi li koga zapazila. Kad bi gonila goveda na pašu, momci su je pratili, kad bi išla po vodu, oni su opet bili tujkare. Roditelji su se stali jeziti i galamiti na sinove. Dečki nisu marili za to i samo su gledali ljepoticu i njenu vitku i privlačnu pojavu.

Momci su već bili jezni i na nju i na sebe. No jedan koji je bio najzagrijaniji odlučio se za šalu. Uspio je uhvatiti živog ježa i razmišljao je gdje da ga stavi. U tome mu je pomogao otvoren prozor sobe u kojoj je ljepotica spavala. Stavio ga je u krevet ispod popluna. Možete si zamisliti kako je ljepotica iza toga postala govorljiva i pristupačna kako bi saznala čije je to djelo.

_______________________________________________________

U GORI

graU jednom je žumberačkom selu bio crkvenjak Tade, koji je bio vajk jezan. Kad bi ga netko upitao: -Kud ideš Tade?- odgovorio bi : – Idem k vragu! Tako se je dogodilo da je morao nositi na prvi dan vazma novine u drugo selo kako bi se kod crkve pročitala. Jezni Tade ide kroz selo i nosi novine. Sretnu ga neki ljudi pa ga upitaju: – Kamo ćeš Tade?- E pusti me, idem k vragu. I pođe tako Tade u goru. Kad je došo usred gore,a ono ide vrag sa velikim rogovima. Kad Tade to spazi, ustrašija se tako jako da od straha digne kriljavu i pokorno izjavi: – Faljen Isus, gospon vrag. Kad je vrag čuo ime Isusovo pobježe u goru.

Pavica Golubić

_____________________________________________________________________

Putnika pod putom

stbU jednom je našem žumberačkom selu živio neki Dako zvani Žuliški.Na Badnjak se malo opustio i donese iz zidanice više vina. Za vrijeme večer kao domaćin uzeo je kupicu u ruku i počeo napijati Slavu božju: ti ženo i djeca, pomagao nas Bog i lijepa Slava boža, putnika pod putom,tičicu u vodici i ribicu u gorici…Ne tako Dako i prekine ga žena. Ide ovako : putnika na putu,tičicu u gorici i ribicu u vodici…Tako je Mare i popij malo,a ja sam ti jako žedan. Dok su oni pili, udari se Dako po glavi: joj majko moja,zaboravio sam pipu zaprijeti na lajtu!

___________________________________________________________

Žumberačka priča (Poj,miljani)

U stara vremena bio je u Sošicama zatvor i imao je dva stražara.Jedan se zavao Joso Rudman, a drugi Ile Radić(Iltan). Joso je bio strog i nagao ,a kad je sudac izrekao presudu,Joso bi osuđenika zgrabio i za čaš ga strpao u zatvor. Iltan Radić je bio blag. Jednom kad je sudac osudio nekog kradljivca ,a Iltan reče osuđeniku: Poj, miljani u zatvor! Osuđenik je znao da je Iltan dobričina,pa mu opsuje svu bližu i daljnju rodbinu,a on ga i dalje nagovara da ide u zatvor. Kad je vidio da neće ići, uzme ga na svoje jake ruke i odnese ga kao novorođenče iza brave. Zatvorenik je unutra gunđao,a Iltan je sve to slušao i dođe bliže do okanca i reče zatvoreniku: Muči,lijepi moj miljani,pa ćeš prije van izaći!

_______________________________________________

Žuljavi dlanovi ispod Svete Gere

tršeJedne svibanjske nedjelje, dok su još seljaci Ivičina zaselka sjedili poslije objeda pred Filipovom kućicom, došao je u zaselak gazda Jože. Jože je bio jedan od bogatih seljak čak iz trećeg sela. Uputio se k Filipu, pozdravljajući ga s „Faljen Isus !“ Filip mu ponizno odzdravi, skidajući šešir. Gazda Jože porazgovori ukratko sa susjedom Filipom i ode. – Došao je po težake za kopanje u trsju – objavi Filip susjedima poslije Jožina odlaska. Filip je bio kod njega u službi osam godina, pa ga je ovaj poznavao kao marljiva i radna čovjeka. A znao je i to da se od Filipa može načiniti slijepo oruđe, s kojim možeš zapovijedati po miloj volji. Osim toga, za čašu vina ili kutiju cigareta bio je Filip voljan satrti i svoja vlastita rebra. Zato je gazda Jože dolazio uvijek k njemu kad god je trebao težaka. A Filip je išao kamo je stigao. Kopanje mu nikada nije dodijalo kao drugima,a u kopanju je i umro. Za kratko vrijeme sakupi Filip desetak mladih kopača, što muških, što ženskih. Najmlađi među njima bio je Ivica. Majka mu je branila iako u kući nije bilo dinara.

štula-300x288Ti si slab za takav posao. Nećeš moći izdržati – govorila je sinu. Ali je Ivica nije slušao. Majka je znala da se kod Jože kopa od zore do mraka,po šesnaest pa i više sati. Ljudi su govorili i to da gazda Jože daje crkvenom zvonaru stotinu kilograma kukuruza svake godine zato da bi uveče po jedan sat kasnije zvonio. A kod gazde Jože kopalo se uvečer tako dugo dok se nije začulo crkveno zvono. Sve je to znala majka, ali nije znao Ivica. On je mislio o tome koliko će zaraditi za cijeli tjedan kod gazde Jože i što će si za tu zaradu moći kupiti,a nije znao kako će svaki dinar obliti znojem. Filip je do kuće gazde Jože išao pred težacima kao neki vojskovođa. Tako se činilo Ivici. U zubima je držao lulu i vukao iz je smrdljivi dim domaćeg duhana kroz dug orahov kamiš tako da se njegovo šmrckanje čulo na desetak metar. Bio je to čovjek visoka rasta, mršavih obraza i velikih crnih obrva, koje su se sastajale iznad nosa. Kad su došli do kuće gazda Jože, sunce je zašlo za goru, a prvi suton spuštao se na zemlju. Težaci se smjestiše na počinak. Muški se odvoje na jednu stranu sjenika, a ženske na drugu. U slami i sijenu načiniše ležaje. Jedni pospaše odmah, dok je drugima smetao smrdljiv miris goveda i gnoja koji je dopirao ispod strehe. I dok su Ivičini drugovi slatko spavali u svojim ležajima, Ivica je sjedio u slami kao da očekuje nešto, čega dakako nije bilo. Čas je slušao lavež pasa u selu, čas kreketanje žaba u bari pred kućom gazda Jože, a čas opet hrkanje svojih kolega. Zatim bi stisnuo oči, zadrijemao malo, pa se opet probudio i njegovom glavom su prolazile majčine riječi: Nećeš moći izdržati! Kad je u jutro začuo gazdin glas, oči su ga pekle. U vinograd su stigli o izlazu sunca. Kao obično rasporede se težaci i odredi od koje će se strane kopati prije i tko će kopati koji red vinograda.

10460617_888483481180843_5940570991227339969_oJači su se nalazili na krajevima lijevo i desno,a slabiji, među koje je spadao i Ivica, u sredini. I dok je jutarnje sunce odskočilo iznad brijega i ispijalo bistru rosu s mladica vinove loze, težaci gazde Jože nalazili su se na pola vinograda s prvim redovima. Motike i krampice zasijecale su u tvrdu ispucanu ilovaču, koja je iznutra bila nešto vlažna i lijepila se za motiku kao smola,a velika gusta trava omatala se oko držalica kao zmija. Težaci su zastajali, jedan po jedan, da predahnu, a zatim nastavljali. Filip je svojim radom bio bio ispred sviju. Ivica jedva izdrža dva dana. Već je prvi dan češće zastajkivao, pljuckao u šake, ogledavao se na sunce, kao da želi odmjeriti kako je visoko odskočilo, a onda bi se opet ogledao lijevo i desno, kao da traži pomoć. Uveče su ga boljeli mišići na rukama,a drugi dan pojaviše se dlanovima žuljevi, koji su prokrvarili. Dok su njegove radne kolege spavali, Ivica je plakao kao dijete. Treći dan jedva je držao držalicu motike. Možda bi izdržao još koji dan, da Filip nije bio tako nemilosrdan. Filip je dobio kutiju cigareta i i čašu vinu,a gazda ga je svaki dan poslije objeda zvao u bis koji se nalazio povrh vin ograda. Filip je kopao kao pomamljen i svi su ga psovali i grdili,ali on se ponašao kao da ništa ne čuje. Kad se Anton primaknuo Ivici da mu pomogne, Filip se suprostavi. Neka kopa sam- reče Filip. Ne može i on je slab- odvrati Anton. Nitko ga nije zvao – reče Filip. I tako između Filipa i Antona, koji se ionako nisu lijepo gledali, nastane svađa. Dok su se oni prepirali, ostali težaci stajali su, a Ivica je zbunjen drhtao prestrašen, očekujući što će se dogoditi. Kad je ponovno zamahnuo motikom , udari nehotice po trsu i odbije nekoliko mladica, na kojima se dobro poznavao novogodišnji urod.

To ne umakne Filipovu oku. Pokupi mladice i odnesi ih u bis gdje se nalazio gazda Jože. Težaci sa strepnjom očekivaše gazdin dolazak. Svi još jače prionuše kopanju, krišom su pratili dolazak gazde. Ivica je buljio u zemlju kao da ga ne vidi. Kad upita za krivca, javi se Antun. Nisi, lažeš- vikne Filip i pokaže rukom na Ivicu. Ivici se skameni srce. Gazda Jože namršti obrve i primakne se k Ivici. U taj se mah između njih dvojice prepriječi Antun.

Štooo! – vikne Jože na Antuna i poleti bijesan prema njemu. Anton zamahne snažno držalicom krampice i pogodi ga svom snagom u želudac. Nećeš, lopove!- viknu. Gazda Jože prevrne se nekoliko puta niz strminu vinograda i zatim se stade obadvjema rukama grčevito stiskati za želudac i jaukati. Sve su oči bile uprte u njega i kad je umuknuo, mislili su daje mrtav. Antona su odveli žandari. Ivica je ptišao kući, ali bez zarade. Gazda ju je zadržao za učinjenu štetu. Majci je ispričao cijeli slučaj i pokazao joj svoje žuljave dlanove.

Napisao: Marko Radelja (Donji Oštrc 1923.-Rijeka 2006.)

_________________________________________________________

Zapis iz planinarske bilježnice

UUS1Slikovito selo Stojdraga smješteno je u sjevernoistočnom dijelu Uskočkog gorja.Selo je poznato po planinarskoj prošlosti, proštenju sv. Jurja,po muzeju starina i dalo je niz poznatih osoba.Stojdraga je poznato po legendama i jedna se događa kad se morala odrediti granična crta između hrvatskog i slovenskog sela.

1.Obje strane,nakon neuspjelog sporazuma,dogovore sa da u ranu zoru istovremeno krenu;iz slovenskog sela djevojka,a iz hrvatskog momak. Na putu ne smiju razgovarati ni stati. I oni krenu. Na pola puta momku se odvezalo remenje i morao je zastati. vidjevši da je djevojka dobila na vremenu dok je on vezao čizmu, zaprepašteno poviče; Stoj draga!Djevojka zastane i na tom mjestu se danas nalazi selo Stojdraga.

2.Druga je priča iz doba Vojne krajine. Skupina uskoka vraćala se iz bitke s Turcima. Došavši već blizu svojeg sela, od iznemoglosti, gladi i žeđi polijegaše po travi. Pokraj njih ubrzo slučajno prolazila djevojka vraćajući se s zdenca,a koja je nosila vodu i kupine u košarici. Vidjevši ljude po travi uplašila se i počela bježati,a jedan od uskoka povikaše; Stoj draga!Djevojka je došla do njih i dala ime vode i kupine. Nakon toga osvježenja uskoci odoše svojim kućama,a mjesto se otada zove Stojdraga.

Poklečki baruni

Od Milenijskog križa u Stojdragi do sela Poklek ima cestom prema zapadu oko 4 km. Kroz selo prolazi planinarska obilaznica,a poznato je po vikendaškom naselju i po legendi o Poklečkim barunima. U vrijeme kad su Turci pripremali ratni pohod na austriju carica Marija Terezija objavila po cijeloj svojoj kraljevini proglas”Onaj tko donese u carski dvor u Beč sultanovu glavu,dobit će tovar zlata”. To su dočula tri žumberačka junak,tri uskoka: Poklečki,Gvozdanović i Delišimunović. Oni su odlučili pokušati sreću i obukli se u tursku odjeću, a kako su u ratu naučili turski jezik nije im se bilo teško pomijšati s turskom vojskom. Dok su dva junaka stražarila Poklečki se ušulja u sultanov šator i zamahom mača odsječe sultanovu glavu.Junaci su odnijeli glavu carici Marija, ali ima ona nije vjerovala da je to sultanova glava. Tužni uskoci su otišli kući,a ubrzo se kraljvinom pročulo da je sultan iznenada umro,a njegova vojska se razbježala i tako je Beč spašen.Carica pozove uskočke junake i kaže ima što želite za nagradu:tovar zlata ili zemlju?Oni jednoglasno kažu:“Hoćemo zemlju”!Carica im reče: e kad ste tako pošteni dajem vam zemlju i titulu baruna.Tako su Poklečki i njegovi prijatelji postali baruni i vlasnici zemlje.Vrativši se Poklečki u svoje selo, otada zvano Poklek,sagradi on dvor u kojem je sretno živio s dvije kćeri.

Bez obzira na legendu povijesni dokumenti svjedoče da su uskoci: Poklečki,Gvozdanović i Poklečki uistinu stekli plemstvo zbog hrabrosti u borbama s Turcima. U Petričkom selu se čuva povelja na latinskom i njemačkom jeziku da je car Leopold I. podario husarskom kapetanu Kristoforu Delišimunović plemstvo za junaštvo u ratovima s Turcima. Barunstvo sa grbom dodjeljeno je 1779.god. Vidu Gvozdanović. Priču o Poklečkim barunima opisao je zagrebački novinar Franjo Fujs u listu Novosti (1940. god).

Vladimir Jagarić,2002. god.

__________________________________________________________________

Krvavi kamen( Legenda o Uskoku i Kranjcu)

rtKrvavi kamen

Prošlo je već dosta godina kako se žumberački uskoci svađaju sa susjedima Kranjcima oko granice na vrhu Žumberka. Ima već godina kako uskoci zemlju na Žumberku drže svojom iako stigoše iz porječja Une,Zrmanje;Cetine i onomad iz hercegovačkih krajeva pa je već bio krajnji rok da se jasno utvrdi granica. Bijaše to u kasno proljeće.

Da stanu svađama na kraj, dogovoriše se da će granica biti zapisana i utvrđena tamo gdje ujutro na blagdan Svetog Marka sunce zatekne dvojicu mladića-jednog uskoka i jednog Kranjca. Uskoci,kako svjedoči legenda izvrtana stotinama puta,inače ranoranioci ,na put,složi se pošalju mladića nakon poduga izbora među svojim redovima. Isto tako napraviše i Kranjci. No baš nitko ne primijeti da je uskočki mladić-žena! Duge si je kovrčave i crne kose neravno odrezala u mušku frizuru,blage joj ženske ruke odavno ojačane vještim pokretima oštrog uskočkog noža koji je često okretala u ruci tepajući mu da je krvopija turaka,iako su Turci odavno iz tog kraja pobjegli. Pogled joj opasan-pravi je muškić.Ne bi tako ni bilo, bila bi ona pravo djevojče,za njom bi vikali „Oj, Grubačuša, vrag u te zaša“ baš kao što su vikali za svakom koja se udala iz Grubača,da joj nisu branili ljubav. S Kranjcem. Sastajalo se dvoje mladih na tajnim putevima baš tamo u blizini granice što postadoše razlog svađe uskoka i Kranjaca. Njihova imena u ovoj će legendi ostati obična- bit će On i Ona!

On ju je volio iako je naoko izgledala kao muškić. Znao je, napravila je tako da se bez ikakvih problema iskrade iz mjesta i sastane s dragim. Samo pred njim bila je pravo djevojče-crvenjela bi se u licu kad bi joj pričao o ljubavi,srce joj je lupalo ,a ruke se znojile kada bi joj stajao preblizu, a onaj nož kojim je ruke ojačala pred njim nije mogla ni primiti. On u njezinoj kući nije dobrodošao.

uskok-1Njezin bi stari uskok govorio kako s onima s kojim se ne možeš dogovoriti nema sreće. Samo nesreća. Pa mladi napraviše plan. Učiniše i ovladavše vještinama da budu izabrani među najboljima Kranjcima i najboljim uskocima koji će prekinuti svađu susjeda. Krenut će u isti sat, koračati onako kako su unaprijed izračunali da je dovoljno da se stigne do vrha, a da svakome i od uskoka i od Kranjaca pripadne isti dio zemlje. Nakon podijele ženit će se!

No sa jutrom kad su krenuli na put i kad se svađa trebala okončati,kranjski suci već su bili na vrhu. Vidjevši uskoka kako korača oštrijim korakom i Kranjca s druge strane kako mu korak spor,pa se uplašili da će uskocima pripasti više zemlje. Digla se buna i kod uskoka,okrivili Kranjce da su svog momka poslali na put znatno ranije negoli je bilo dogovoreno jer se i on baš u isti čas približavao granici kad i njihov momčić-djevojka. Kad se opet počeli svađati, reče jedan uskok: „Ako se od prevare čisti, vi svojim životima potvrdite granicu. Siđite živi u grob i neka vaš nadgrobni kamen bude granica.“

Stajaše i Kranjac i uskok,On i ona, jedno nasuprot drugome,gledaše u iskopanu jamu. Kranjac je uhvati za ruke,ona se zacrveni,a niz lice joj krenu suze. I prije negoli je to itko primijetio kako uskočki momčić, koji to uopće nije,plače,uskoči prvi u raku. Uskoci se ponosno promeškoljiše,znaju oni,u njih nema straha ni izdaje, pa kada je uskočila,za njom i Kranjac. Zagrliše se dvoje mladih i kad ih žive počeše zakapati,otkriše im mladi tajnu. Njihov grob i danas čuva kamen kao znak granice. Prozvaše taj simbolički kamen krvavim kamenom. Mlado uskočko djevojče kojem je moglo biti tek 15 godina svojim primjerom i ljubavlju ipak olabavilo teška uskočka pravila. Mladi Kranjac je svojim primjerom i ljubavlju oslabio svaku želju za svađom. Rukovaše se susjedo i zaklevši se iznad krvavog kamena-baš nikada više svađe među susjedima. U ime ljubavi-mlade ljubavi. Kamena granica što čuva dva zaljubljena srca,jedno uskočko i jedno kranjsko, još i danas stoji na istom mjestu.

Lana Kovačević

________________________________________________________________

Žumberačka priča (Momački odgovor)
Jednog su momka od 22 godina iz 12 fare nagovarali da uzme bogatu udovicu,a koja je bila stara 34 ljeta.Momak se nećkao, ali su ga ukućani sve više spopadali.Dečko se otipao i na koncu zašutio. Što šutiš sad kad bi trebao najviše govoriti,govori!-zapovjedi mu đedo.

Momak reče – dobro kad već mora imati 34 ljeta,onda ću rajši uzeti dvije djevojke po 17 godina,pa će biti ravno 34 ljeta.Ti, šmrkljivac i zamahne đedo batinom, ali momak strugnuo iza leđa svoje dobre bake i ode iz kuće.

______________________________________________________

Priča iz Oštrca (Vražja kola)

čilvićIdući cestom od Kostanjevca prema Sošicama dolazi se u mjesto Oštrc. A davne 1918. godine kada je jenjavao I svjetski rat, ovdje se desila ova zgoda koja se još mnogo godina kasnije pričala. U Oštrcu-Tupčini tridesetak metara od ceste na desnoj strani između današnjeg društvenog doma i crkve Sv. Marije Magdalene nalazila se kuća Petra Mayerlea. On je u toj kući imao gostionicu i manju trgovinu mješovite robe. No glavni lik ove priče je baba po imenu Dora iz zaseoka Mahovlići u Donjem Oštrcu.

Imala je mnogo godina i nije bila sposobna za neki teži posao. Vrijeme je pretežno provodila u obavljanju kućnih poslova, a ponekad je otišla i u trgovinu po neku sitnicu. Jednog proljetnog jutra 1918. godine, kad pravo nije ni svanulo uputi se baba Dora po neke sitnice u tgovinu. Ptice su veselo cvrkutale na granama, veseleći se zasigurno prolasku zime i dolasku ljepših dana. A baba Dora vukla se po putu svojim slabašnim nogama oslanjajući se na staru drvenu batinu, razmišljajući o stvarima koje treba da kupi u trgovini. Približavala se ona tako svom cilju sve više posustajući od umora, svjesna svojih godina i svoje slabosti. Došavši u trgovinu sva umorna, za nju od dugog pješačenja, zatraži baba od Mayerlea one sitnice što je namjeravala kupiti. Davajući joj robu i vraćajući novac, napomene Mayerle babi da ima još novaca za litru vina. A babu Doru nije bilo teško nagovoriti da popije malo vina. Točilo se u ono vrijeme vina na politre i litre. I tako si baba Dora naruči politru vina da ne ode kući žedna. Brzo je ispraznila tu politru, jer što ti je pola litre vina za babu koja je od rane mladosti na vino naučila. Tako si ona naruči još jednu politru da bi više snage imala kada se vraća kući. Ali ode druga politra vina brže nego prva. Gledajući je, Maerle pomisli da se babi zasigurno žuri kući. Možda se Dori na početku i žurilo, ali kada je vino zamutilo njen um ona se predomisli. Pronađe od nekud još novaca pri sebi, valjda iz neke rezerve i naruči još vina. Vrijeme je brzo prolazilo,a baba Dora tako je zapila sav novac što je imala sa sobom. Popila je mnogo vina i u glavi joj se mutilo, no popila bi ona i više samo da je novaca imala. Krenula je tako Dora kući, ali u tom trenutku cestom prema Sošicama naiđe na automobil. Zaprepastila se jadnica nad čudom neviđenim, gledala je još par trenutaka svojim očima sve nevjerujući.

Idući putem prema Mahovlićima izbezumljena, a k tome i još pripita Dora je svojim slabašnim nogama ubrzavala korak. I tako u strahu, sa grčem na licu, izbezumljenim očima susrela je ljude koji su užinali uz njivu. Jadnica je bila sva u šoku, otvarala je usta, a nije mogla progovoriti ni riječ. Ljudi su je smirivali. Kad je došla do daha kaže: Ajme ljudi što sam vidjela! Pa dobro baba što si to vidjela? – zapitaše je ljudi znatiželjno. Ma vidjela sam vražja kola, kad vam kažem – odgovarala je Dora. Djeca su skakutala oko babe i zezali je. Izgleda baba da si ti ipak popila – tješili su je ljudi. Vjerujte mi kad vam kažem bila su to vražja kola, bez rude bila i bez konja i volova, kao sam vrag su jurila i još su se dimila- Dora će uporno. Mnogima sad ništa nije bilo jasno. Međutim netko od njih u vražjim kolima prepozna automobil prasnuvši u smijeh, ponosno pred drugima kaže: O baba, baba nisi ti vidjela vražja nikakva vražja kola nego automobil. Sirota Dora nije znala što je automobil, njeno je sad lice imalo čudan izraz isto kao maločas kad je ugledala vražja kola.

Ljudi su došli na svoje, smijali su se do besvijesti, a da ustvari mnogi od njih nisu znali o čemu se tu radi. A neshvaćena Dora uputila se pravo kući, zaokupljena mišlju o onome što joj je se taj dan dogodilo. Davne 1918. godine desila se ova zgoda i dugo su se još ljudi smijali babi Dori i njenim vražjim kolima. I smijao se moj djeda Ivan, koji mi je ovu zgodu često kazivao.

Boris Duralija

______________________________________________________________

Jankov prvi sladoled( priča od prije pola stoljeća)


Otišao Janko iz Žumberka kod tete u Zagreb na školovanje. Bio je mjesec rujan i jako vruće,a teta je izvela Janka u šetnju po centru Zagreba.Šetaju oni i ugledaju da netko gura kolica na kojima piše “sladoled”.Teta upita Janka: koliko ćeš kugli sladoleda?Kako Janko do sada još nije vidio sladoled,a niti ga okusio, on upita: što je to? Vidjet ćeš, kaže teta i kupi mu dvije kuglice sladoleda. Janko pokuša sladoled, te se slatko obliziva,pa ga teta upita:no, kako je? Mali Janko reče: jako je dobro i fino, samo bi ga trebalo malo podgrijati.

__________________________________________________

Žumberačka priča-Skromni barun Poklečki

Bilo je to u Zagrebu.Uputio se skroman čovjek u bijelim hlačama i bijeloj kabanici direktoru finacija barunu Škrlcu. Vratar ga zaustavi i pita-kud ideš stari? Presvijetlom baronu Škrlcu i molim Vas da me najavite . Dobro stari, koga da najavim-reče vratar. Baruna Poklečkog iz Žumberka-odgovori čovjek. Čuj stari što ti zezaš-reče ljutito vratar. Barun Poklečki zašuti,a vratar ode u kancelariju baruna Škrlca. Čim je Škrlec čuo tko ga je posjetio ,odmah siđe u prizemlje. Stari se prijatelji izljubiše,a Škrlec odmah naredi vrataru da ode po barunicu i odvede svoga gosta u bogate salune. Barunica zamoli baruna Poklečkog da bude njihov gost i Poklečki to prihvati. Kad su izlazili iz zgrade vratar se nakloni duboku barunu Poklečkom iz Žumberka. Pouka; ne sudi nikada čovjeka po vanjštini!

______________________________________________________

U RAZREDU

1655776_789737511055441_1052438776_oUČENICI PODRUČNE ŠKOLE VISOČE, PRIJ 50 .GOD.

Nadzornik bane u jednu žumberačku školu i nije našao učiteljicu u razredu. Obrati se djeci: Gdje vam je učiteljica? Javi se jedan dječak i reče: Sigurno je zaspala! A kako, što nema ure?-upita nadzornik. Ima je reče dječak i svima nam je pokazala i mala je ko čebulica. A jel vam je dala u ruke da je dobro vidite? Nije,a bojala se da do zadnje klupe ne nestane. U tom trenutku uđe učiteljica i ispriča se što je zakasnila. Počne nastava i učiteljica napiše matematički zadatak i htjede prozvati jednog učenika,ali je nadzornik spriječi i reče: Upre prst u mudrijaša sa kojim je razgovarao! Mališan sav zbunjen vikne: Gospodin nemojte mene pitati, nate Vam žemlju! I izvadi iz žepa žemlju koju mu je donesao iz Sošica njegov otac te je pokloni nadzorniku kao znak pažnje.

___________________________________________________________

Žumberačka priča o odšteti

Janko Rajaković (Lola) je bio poznat po logičnom razmišljanju, brzim, slikovitim odgovorima ispunjenim ironijom i humorom. Tako je on putovao 60-tih godina prošlog stoljeća iz Njemačke. Uvijek je po mogućnosti vozio veće automobile. Negdje u Austriji netko se je zabio u njegov automobil i napravio mu skoro totalnu štetu, koju je Janko teško prebolio. To se je naravno ubrzo pročulo po selima oko Radatovića, pa ga jedan njegov prijatelj upita: »Janko, da li si dobio puno odštete od osiguranja automobila«?, a Janko bez puno razmišljanja odgovori: »Znaš, kada ti krepane krava, koliko dobiješ za kožu«.

Janko je punih 25 godina imao gostionicu “Balin ” u Samoboru,a koje je nakon njegove smrti kasnije vodila supruga. Ovaj ponosni Žumberčan je umro 2000.god. i pokopan je na groblju u Samoboru.

5 Odgovora na Žumberačke priče

  1. gordana kaže:

    Vrlo zanimljive priče iz prošlosti Žumberka,a posebno mi se svidjela priča “O majko Metljika”. Pozdrav svima iz hladnog Karlovca i čuvajmo svoje običaje, priče i pjesme.

  2. tatjana kaže:

    Priče su jako dobre i naročito O majko Metljiko i otkud je izvuče uredniče. Ima jedna dobra priča o Stojdragi i pošaljem je za koji dan.

  3. boris kaže:

    Priče su duhovite,a meni se najviše sviđa “Momački odgovor”.

  4. ana kaže:

    Interesatne i zanimljive priče.

  5. janko kaže:

    Priče govore o nekad lijepom i interesantom životu u kraju naših očeva.

Odgovori na boris Otkaži odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

Možete koristiti ove HTML oznake i atribute: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>