Žumberačka Bogorodica
Uz seobu uskoka u Žumberak vezana je i Žumberačka Bogorodica. Uskoci su na Žumberak sa sobom u 16. stoljeću donijeli sliku Blažene Djevice Marije koja drži svog mrtvog Sina. Od tada se vjernici mole pred slikom Žumberačke Bogorodice, njenu sliku nose u procesijama. Svaka žumberačka kuća stavlja lik žumberačke Bogorodice na najljepše mjesto. Žumberački vjernici vrlo su privrženi Presvetoj Bogorodici, kojoj se iskreno mole i zazivaju je u svojim potrebama.
_______________________________________________________
Božićni običaj u Kaštu
Božić se kao kršćanski blagdan u svakom narodu obilježava na poseban način čineći dio njegove etnografske baštine. Svaki narod ima svoje običaje koje njeguje generacijama i koji čine njegovo bogatstvo. Opisat ću običaje slavljenja običaja u Kaštu, o kojima mi je govorila gospođa Marija Obradović.Pripreme za Božić počinjale su čišćenjem kuće, sječom i spremanjem drva za vatru,pripremom hrane. Pripreme za što svečaniji i ljepši Božić počinjale su na Badnjak, kada se strogo postilo, a u krušnoj peći se peklo meso, kruh i kolači. Na taj dan kitio se i dom. Pekao se kruh koji se zove Božićnjak ili ljetnica. Božićnjak je poseban kruh koji se radi od bijeloga pšeničnog brašna, a na njega se stavljaju ukrasi od tijesta: ptice, kvočke s pilićima… Oko kruha se isplete pletenica. Tijesto za Božićnjak se počinje mijesiti u dva ili tri sata ujutro na Badnjak, jer kruh mora biti pečen prije zore. Dok se tijesto dizalo, majka je budila djecu da joj pomognu oko izrade figuurica za božićnjak. Starija djeca bi od tijesta izrađivala figurice životinja. Prije nego što stavi kruh u peć, domaćica blagoslovi vatru bacajući u peć malo soli. Ako se kruh malo raspucao, reklo se da se „nasmijao“, a to je značilo da će biti rodna godina.
Božićnjak se na blagdan Bogojavljenja rezao i komadić davao svakom članu obitelji, a dio je pojela stoka. Pošto je do zore kruh bio pečen, majka se prihvaćala posla oko povitica: pekla ih je nekoliko vrsta, ponajprije od oraha.Na Badnjak se obavezno drži post. Ujutro se pije crna kava, a u podne se jede „soparno jelo“ – grah i kisela repa. Kad padne mrak, kiti se jelka. Nekoć su se kao nakit upotrebljavale crvene jabučice, orasi umotani u staniol – papir i cvijeće od krep papira. Nakon završetka kićenja na red dolazi unošenje slame, odnosno, „unošenje Božića“, što je dužnost i čast domaćina koji će u pleteni koš na dno staviti slame, a gore sijena, pa u čistoj odjeći pokucati na vrata s košem u rukama. Unošenje Božića pripremalo se u kuhinji. Domaćin ulazi s košićem slame u kuću izgovarajući božićnu čestitku: „Hvaljen Isus i Marija! Čestit Vam Božić! Kako na Božić, tako i po Božiću! Rodila vam žitna polja, vinske gore, imali pune štale blaga, pune kokošinjce, a u kući najviše mira i Božjega blagoslova i da bi nas k ljetu više bilo!Domaćin je stavljao sijeno na stol i klupe gdje se sjedilo, dok se na stol stavljala slama.
Na mjesto gdje će stajati Božićnjak (obično na kraju stola) složile su se ukriž dvije slamke pa se stol pokrio stolnjakom. Božićnjak donosi domaćica na situ ili na maloj slamnatoj košarici. U situ, odnosno košarici, pod kruhom se nalaze sve vrste žita koje se siju u kućanstvu, ključ od podruma gdje se čuva vino, novčanik s novcem i ubrus. Kada domaćin izgovara čestitku, domaćica ga posipa zrnjem iz košarice. To se radi kako bi sve u kući napredovalo. Slijedi posna večera – krumpiri pečeni u ljusci, zelje ili repa pomiješana s grahom, zatim je tu još i orašnica. Sva ova hrana peče se na pepelu u krušnoj peći. Poslije večere se pije i nazdravlja. Obitelj se nakon večere sprema na polnoćku uz pjevanje božićnih pjesma. Nekad mala djeca nisu išla na polnoćku, pogotovo ako je crkva bila daleko od kuće.
Ona su, iako nerado, ostajala kod kuće sa starijim ukućanima, ali zato su imala privilegiju da te noći spavaju na slami ispod stola. U kući ostaje otac ili majka da pripremi jelo koje će se jesti nakon polnoćke. Obično se peku krvavice ili koji komad svinjskog mesa. Nakon polnoćke na stol dolaze i razne povitice što ih je domaćica pripremila za Božić. Djeca te noći spavaju na slami ispod stola.Na Božić ujutro bi dolazio gost čestitar u kuću. Njega se ponudilo da sjedne, dobio je jela i pića, a morao je bar nešto pojesti jer inače domaćinovi volovi ne bi htjeli jesti. Prvo gost nije nikako smjela biti žena, jer je to kući donosilo nesreću. Članovi obitelji prije podne su odlazili k maši (na liturgiju), a kod kuće bi obično ostajala domaćica pripremajući svečani objed. Bliži i dalji susjedi čestitali su si Božić i izmjenivali darove. To su u pravilu bile crvene jabuke božićnice. Na povratku s maše majka je sve članove obitelji posipala zrnjem iz sita ispod božićnjaka, a zatim je slijedio objed.
Prvi dan Božića svi članovi obitelji provode kod kuće. Rodbini i susjedima u goste se išlo tek na drugi dan Božića. Drugog i trećeg dana Božića postojao je običaj da se ide u druga sela čestitati. Svaka kuća rado je primala čestitare, pogostila ih i ponudila komadiće kruha, kolača i mesa da ponesu sa sobom (katkad su dobili pune košare kruha da imaju što jesti nekoliko dana). U čestitare su uglavnom išla siromašnija djeca.Ako kojoj kući nisu došli, ukućani su se osjećali poniženima, jer je bila čast ugostiti božićne čestitare. Djeca su pritom pjevala božićne pjesme. Siromah nije trebao ništa govoriti ni pjevati; njega se iščekivalo s radošću i nitko mu njegovu bijedu nije spominjao nego su ga pozivali u kuću kao najdražeg gosta. Ako isti čovjek došao sutradan, nije mu se zamjerilo. Primilo ga se s jednakom pažnjom. Božićni čestitari dolazili su pred kuću s pjesmom. Mnoge majke svoju djecu nisu htjele pustiti u čestitare kako ljudi u selu ne bi mislili da oni u svojoj kući nemaju što jesti. Treći dan Božića je pravilo da se iznosi slama iz kuće, koja se ta tri dana nije ni mela ni čistila. Reklo se da se na Božić metlom tjeraju sreća i prijatelji van. Sijeno se davalo životinjama, a slama se stavljala na voćke.
Tako su ukratko opisani božićni običaji koji su se nekad njegovali u Kaštu, a većina ih se održala do danas. Iako se sve više gubi zajedništvo i sloga, ona je u Kaštu još uvijek prisutna, a posebice se osjeća u radosnim božićnim danima kada se vraćamo običajima i tradiciji koje su nekada njegovali naši preci.
Maja Jakić
____________________________________________________________
Žumberački narodni običaj-Badnjak
Na Badnjak rano izjutra domaćica umijesi tijesto za kruh.Od toga tijesta otrgne najprije za najveći hljeb koga nazivaju božitnjak ili božićnjak.Djeca u kući iz tijesta prave figurice(ovčice,volove, ptičice…) , a koje se stave na božićnjak.Na sredinu božićnjaka dolazi jabuka, a na jabuku ptičica.Tako okićen božićnjak domaćica sada premaže jajima i metne ga na loparicu i stavlja u peć da se peče.Ako se božićnjak raspuca, a to je znak da će biti sretna godina koja nastupa.Domaćica sprema nadalje poviticu(od roščića,sira,grožđica), orašnicu i kolače.Na Badnjak je strogi post i jedu se krumpijeri i grah zauljan, jabuke i kruh.Mlađarija ukrasi sobu u kojoj se slavi Božić i tu je zimzelena i bršljanja. Djeca na jelku objese lješnjak ili oraje, a koje zavežu na konac i stavi se još koja jabuka.U predvečerje domaćin nahrani i napoji stoku(blago) i donese koš slame i stavi ga u kuću.Tko može izdržati, ne jede ništa od ranog jutra do navečer, dok ne iziđe prva zvijezda.Djeca su često bila na ganjku i čekala nestrpljivo da se pojavi zvijezda.Kad se pojavi i domaćica(majka) se uvjeri u to i od toga časa popusti posna disciplina. Noć je raširila svoja krila i domaćica prostre stol i donese božićnjak.
Uvijek je u posudi ispod božićnjaka bilo raznog žita, te mrvice kruha, novčanik , ključ od vina…Domaćica donese večeru i sva se družina okupi oko stola,a domaćin iziđe i uzme pripravljeni koš slame, otvara vrata i govori: “Dobro večer Bog da!Evo dođe čestiti Božić i to mlado ljet!Rodilo vam žitno polje, vinska gora i svaka dobra sreća!Puni ambari žita, pune štale blaga,pune krugle masla, puni sudi vina, puni koci svinja, svega dosta, a najviše mira Božega i blagoslova!Svi zdravi i veseli, tusti i debeli. Do ljeta nas više bilo!”
Dok domaćin izgovara ove riječi domaćica se primiče božićnjaku i uzme šaku žita i posipa domaćina.On izvadi dvije slamke i stavi ih na stol u obliku križa, a ostatak slame stavi pod stol. Stol se pokrije stolnjakom i tim je činom Božić unešen.Večera se sastoji o samih posnih jela koja se ipak slasno blaguju. Domaćin ode do štale i natrpa jasle stoki da se najedu i da oni znaju da se božićuje. Dok družina sjedi, pjeva božićne pjesme ili se krijepi vinom, djeca se igraju na slami dok ih san ne savlada.
Milko Predović(Žumberački kalendar 1965. god.)
____________________________________________________________
Žumberački narodni običaj(Preperuše)
Mrzlo Polje 1940.
Opisujući žumberačke narodne običaje,Dane Kovačević(1856.-1935.),dobar poznavalac folklornih tradicija svog zavičaja,opisao je običaj preperuše.Kad zavlada suša i narod gleda kako mu propada sva njegova muka,bio je od starine običaj da se izmoli kiša. Odaberu se četiri djevojke,zvane preperuše,koje za vrijeme obhoda nose svečano odijelo. Glavu im krije veliki rubac ili marama,što inače nikad ne nose.One prolaze po selima i pjevaju pred svakom kućom pjesmu, da nam Bog da kiše.Te djevojke predvodi momak,koji je od glave do pete smotan lišćem, pa ga pred svakom kućom,kamo dođu poliju obilato vodom.Momak nosi košaru,a u koju se spremaju darovi.Kad se povrate kući,podijele darove,a najviše dobije predvodnik.
Tekst pjesme je glasio:
Preperuša odila
za nas Boga molila,
daj nam, Bože kišice,
Za ovu našu ljetinu,
Da pokvasi mladinu…
Običaj preperuše je bio najviše zastupljen u istočnom dijelu Žumberka(Maslarima).Oblik preperuše javlja se i u rimokatoličkim selima(Stupe,Kupčina i Tihočaj),a prepelice u grkokatoličkim selima Sopote,Sošice i Kekići.U Kaštu se ovaj običaj dozivanja kiše zvao-ladekarice.Poželjna životna dob sudionika ovo običaja u Žumberku bila je oko 15 godina.
Ovaj lijepi narodni običaj je nestao nakon završetka drugog svjetskog rata. Zadnji običaj dozivanja kiše zabilježeni su:Žumberačka Kupčina(1956.god.),Višoševići(1956.god.) i u Grubačima(1968.god.).
___________________________________________________________
Upoznajte ljepote i običaje našeg kraja (Žumberačka svadba)
Stojdraga, 1950.god.
Svatovi se okupljaju kod mladoženje odakle u pratnji svirača idu u susret djevojci koju vode djever i tada se ide na vjenčanje. Nakon toga ide se do djevojčine kuće. U kuću ih ne puste odmah,a prvo ih pitaju odakle su,što traže i sl. S obzirom da je to velika grupa ljudi potreban je netko tko će rukovoditi sa njima. Prvo se javlja stari svat koji ima najvažniju ulogu, zatim kum…. Da ne bi bilo jednostavno prvo umjesto mlade dovedu nekog tko je maskiran i pitaju dali je to mlada,a kada ovi odgovore da nije onda dovedu pravu mladu. Tada započinje veselje i koje traje dosta dugo.
Žumberački svirači iz Kravljaka, 1935.god.
U toku veselja nađe se vremena i za rezanje „Prijateljskog hljeba“. Tako na trenutak ožive stari običaji,a majstor za to je bio jedan Pećanac. Gdje se on nađe na svadbi oživi ovaj običaj. On nosi na ramenu hljeb kruha i u ruci litru vina i govori: Dobar večer Bog, da! Evo nam dođe naš novi prijatelj – u ovaj dom, pod ovaj krov. Donio nam je kruha, sude vina, škopce mesa- da mu Bog svake sreće i mira, muškog roda,žitnog ploda, širokim putem dolazio, još širim odlazio, na konjima donosio; koliko na njem žari toliko mu Bog dao snaji,koliko na njem pismi toliko mu Bog dao sini; on se sa njima ponosio kao soko visinom, riba dubinom,vidra mudrinom, zec brzinom,junak u ravnom polju na vranom konju. Dao mu Bog da šenica rodi- u dnu busnata,u srijedu pernata,u vrhu krasnata,svi klasi ke đaci,a snopovi ko popovi. Oslobodite Bože: ponajveće senjske drage, žute lokve, vratničke bure, nemile cure, tijesna sokaka,vrbova mosta,rđava gosta,šuplje tave i starih djevojaka. Ovaj hljeb kojeg smo dobili od našeg prijatelja je blažen,a mjesto gdje se mijesio neka Bog podari sa mirom i blagoslovom. Oj junače, uskočki sine! Oćemo braćo ovaj hljeb rezati u dvije pole i četiri četvrti i osam komada i u sto dobrih čaša. Sada ko zna više rodile mu višnje, ko zna ljepše rodile mu trešnje, ko zna bolje-rodilo mu polje.
U Mrzlom Polju 1999. god. žumberačka legenda Pero Latković mladencima (Sonji i Dušku) razrezao “Prijateljski hljeb” i tako na trenutak obnovio prelijepi običaj
Nakon ovih riječi reže kruh i svakom svatu daje po komadić uz posebnu napojnicu: „Sada kada smo se napili i nazdravili s kruhom hoćemo vinom. Ako je ovo vino kvas bio ono dobar gas, ako je rakija žežernica rodila vam proja i šenica- u kući muška dječica,u brdu vinova lozica, u kući vam zdravlje i veselje., bijele vam se ovce, svaka ovca dvoje jaganjaca, a krave nadvisile. Dobri konji pogubili ploče vozeći vino i rakiju, ženeći momke, udavajuć djevojke. Zdravo kume i stari svate i prikumče i živjeli u zdravlju svi zajedno i rujno vino pili“.
Svadba Jele Smičiklas i Nikice Radić, Sopote 1930.god.
Neposredno prije odlaska svatovi darivaju mladence,a nakon toga mlada i mladoženja stoje nasred sobe: kum im na ramenima drži svijeće,a muškarac i ženska stoje za stolom i napijaju:“ Od kuda vam prijatelji, otuda vam slatke staze,otkuda vam neprijatelji, otuda vam drvlje i kamenje. Daj vam Bog šest sinova i sedmu kćer… „ Svatovi odlaze mladoženji i tamo se nastavlja veselje.
_______________________________________________________________
Neka staro ostane uspomena slatka (Žumberački ganjak)
U Sošicama (kuća u zaselku Boići)
Dobro se sjećam iz djetinjstva svoga da dvije vrste u Žumberku ganjaka ima. Jedan je poluotvoren,a drugi zatvoren; prvi je stariji, a drugi korisniji. Neke su kuće imale samo s jedne strane poduljini il`po širini drveni ganjak,a neke pak i po duljini i po širini. Pošto se ganjak pod krovom nalazi, služi ne samo da se po njemu hoda, il`već služi i za mnogo korisnije stvari. Domaćica s ganjka družinče iz sela dozove, pripazi da tuđe i vlastito blago u salatu, zeljena vrtu ne zađe ili kakvog drugog kvara bilo gdje u bilo koju dobu dana ne napravi. Jer sa ganjka se mnogo bolje vidi nego iz kuće, pa bili prozori na njoj neznam kako veliki, široki, a u stvari su bili jako uski i mali.
Na ganjku se znalo i sjediti,a ljeti bome, zbog silne sparine, i jesti! Odatle se ponekad i popričalo sa susjedom, a još više s putnikom,namjernikom i gostom. A tu su se i djeca rado igrala naročito ako je vani kiša kao iz kabla slučajno lijevala. Tu se gosta dočekivalo, ispraćivalo,a djevojke često nešto šaputale; one uvijek jedna drugoj imaju nešto kazati. A tu njihovu tajnu i tako svi znaju, jer u tako malom selu nijedna stvar oku majke i susjede ne može izbjeći. Na ganjku se često domaćica s kumom opraštala dugo, iako su u vežito isto već tri puta barem rekle jedna drugoj… Na ganjku se i svatove dočekivalo prije nego ih se u kuću pustilo, a tu so oni i ispraćivani bili uz još jednu, zadnju kupicu crljenog vina za sretan put i dobro zdravlje mladima i starima.
Na ganjku domaćica vrijedna posteljinu prozrači svakog jutra, a nakon pranja na dalekom pralu tu razastre i suši rublje-košulje i to naročito u zimsko doba,a inače samo još onda ako je vani kiša i sunca nema. Jer po lijepom sunčanom danu obično se suše košulje-rublje na plotu od proštica i pruća ili na ogradi živoj: živici, trnu ako nije predaleko od kuča. U ljetno doba vidjeti možeš uvijek kako na ganjku o čavlu vise: ubrani kimljen i gomilice svezane u veće il` manje butorice. A tu se i drugo još korisno nađe gorsko bilje i mirisni cvijet što poslužiti može sirotnom svijetu ne samo kao izvrstan čaj već kao i koristan domaći lijek. Ako je godina bila iole rodna, premda zna se, nije nikakva tajna da u Žumberku nije nimalo plodna kamenita zemlja, i sporedna je stvar dali je kiša često i mnogo kao iz kabl lijevala ili je sunce žarilo i bila suša (iako se češćoj i blagoj kiši i više veseli tamošnji seljak!) Rijetko je koja jesen urodom plodna. No kako bilo da bilo za Božju volju ipak se ponešto u svoje vrijeme sirotinje nađe u voćnjaku, vinogradu, vrtu i na polju.
A ponešto od toga i na ganjku vidiš: kukuruza, česan, luk i čebul a u posebne vijence spleteni vise na drvenom klunu ili zabijenom velikom čavlu i tako se zrače i suše na blagom jesenskom suncu… Ako je ganjak posve zatvoren, onda on prozore ima nasuprot prozora sobe, i kao takav posve je prikladan da služi mnogo više i bolje. U takvom je ganjku prikladno uvijek spremiti mnogu različitu robu. Prije svega tu je klupa bukova, jaka ,a na njoj su uvače, kablovi, pute i brenda sve puno vode donešene iz daleka vrela na glavi djevojka mladih, snaša i žena odnosno na junačkim leđima vrlih mladića i muškaraca vrijednih, ima vrlih mladića i muškaraca vrijednih,a ponekad bome u putici i u krugli dječaka malih i djevojčica slabih.(Sretna kuća koja magarca ima!).
Svaka brenda ima pedesetak litri, svaka čuta do dvadeset i više, dok uvača il´ušačka ima dvajset litri, a svaki kabao baš točno petnajst litri, četiri kabla tvore jedan samo vagan, a svaki vagan točno šezdest litri, dok zemljanih krugli ima svakakvije: od jedne litre sve do deset litri. Ako se voda ili štogod drugo nosi na glavi, onda se svitak ispod na glavu obično stavi. Vjeruj mi, brate,slatka je ta voda i odviše skupa da se utoma troši, jer voda je od vajkada u Žumberku bila kako u ljetu tako i zimi teška i velika muka… Tu na ganjku spraviti su još: veliki lanac, lančanica više, ona za zavor ili za žlajf pa onda sponka ili žlajdra na kolima za povezat i šeper ili požrditi vozove sijena. Tu je takodjer štrik, uže i štranjge, najrazličitijih starih potkova koš za volove i konje, magarećih nema, jer magarce nitko ne žali nit` potkiva još. Svakom domaćinu volovi su ponos iako domaćica brižna skoro uvijek više voli da dobru kravu u štalici ima, jer u tom kraju na mlijeku dobra krava znači više nego i najveća posuda vina.
Iz knjige: Neka staro ostane uspomena slatka…. napisao: Ivica Pavković, Zagreb, 1975.god.
foto: arhiva Milan Radić-Ilas
_______________________________________________
Jožićeva vršilica iz Doljana
Mladba – vršidba
Njive pšenice plijenile su poglede dok su klasale, dok su se žele, dok su se snopovi slagali u kupiće, zdijevali u stožine. Žetelice nisu bile samo lijepa slika nego i zvuk srpa, veselje i zvonki glasovi, smijeh, a ponekad i pjesma. Bila sam jako ponosna kad me mati naučila napraviti užu, malo me pikalo klasje, ali ne dugo, naučila me i čvrsto zavezati snop. Lijepo su izgledali stavljići, stožine, vozovi pšenice koji su se dali lijepo naložiti onako četvrtasti, po sredini požrdani. Na sreću nije bilo kišnih ljeta, se najčešće suha dovezla doma-ispred poda pod krov. Vršidba ili mladba bila je poseban događaj: u mirni seoski život došli su neki veliki i bučni strojevi. Doduše, još ne samohodni, od sela do sela vukli su ih volovi ili konji. Za selo i gospodara to je bila u neku ruku i svečanost, ipak se radilo o kruhu našem svagdašnjem.
U vrlo kratkom vremenu svi u selu našli su se na pravom mjestu: oprezan susjed koji snopovima »hrani« mašinu, mlad i jači za nošenje punih vreća u fršlog, njega je u zidanici uvijek čekala puna kupica. Stariji je uvijek bio uz odmicanje slame i pazio na nas djecu koja smo po toj svilenoj slami izvodili kojekakve ludorije, a najmanje pomagali. I tako se jedan veliki sezonski posao pretvorio u seosku svečanost: domaća šljivovica za isprati grlo, župa od govedine, pijevca ili kokoši, domaći rezanci, rekla bi moja mati »žuti ko sunce«. Bilo je i kuhane šunke, restanih ili tenfanih krumpjera, salate od cikle i naravno orašnica i povitica od roščića (rogača) ili sira sa grožđicama. Vino je bilo toliko dragocjeno da se nije mješalo s vodom, voda se pila posebno za žeđ a u vinu se uživalo. Puna žumberačka sela, obrađene njive, pšenica, ržulja, zob, ječam, sve je to nažalost prošlost.
Naš otac Jožić iz Doljana Žumberačkih svoju vršalicu i motor »Aran« sačuvao je i nakon prestanka vršidbe 1957. – 1987. godine od Bele Krajine do Gaja, a mi smo ih kako se to kaže »konzervirali« i služe kao muzejski eksponati. Za vršalicu kažemo da je nakon 30 godina rada i 30 godina mirovanja sretno udomljena. Žumberačke brdovite pute zamijenila je za Muzej poljoprivrednih strojeva u Poreču, selo Jehnići. Vjerujem da bi naš otac bio zadovoljan, kolekcionar starih poljoprivrednih strojeva njegov je imenjak, a njegov otac također bačvar i stolar kao i naš djed Jože (stari).
Taj veliki bučni stroj iz nekih prošlih vremena odpremljen je na auto prikolici terenskim autom do Poreča kroz Pilatovce, Radatoviće, Ostriž, Radovicu, Metliku, Jurovski Brod, Novigrad. Motor »Aran« na kotačima još uvijek kod nas posjetitelje i slučajne prolaznike podsjeća na prošla, ali lijepa vremena. (Žumberčan br. 34)
Napisala: Zdenka Kranjčec – Jožićeva
__________________________________________________________
Običaj perušanja u Žumberku
I tako nadođe prvi mrak. Noć se spušta. Lavež pasa jača. Pridolaze perušači. Lampe su sve nažgane. I ona na tramu iznad hrpe, i ona u veži što osvjetljava lojtru gore prema podu, i ona na podu. Već iz veže dovikuju pridošli: dobra večer…dobra večer i opet dobra večer. I kao tice grabežljivice sjedaju na hrpu jedno do drugog, odrasli i stariji pri dnu,mlađi i djeca, osvajaju više strane i vrh hrpe. Perušanje je počelo. Ponegdje ono će trajati do zore, pa i do dana. Ponegdje par noći za redom kod istog gospodara. Perušine frcaju kroz okna s kojih su poskidana prozorskakrila sa šajbama. Pod ovima rastu hrpe perušina, a zlatnožuti ogoljeni klipovi točnim ciljanjem vještih ruku perušača završavaju u canjama. Napunjene canje odnose dečki kroz vežu po lojtrama na pod i tu ih istresaju među tramove u hrpe na previsoke najviše do razine s gornjim bridovima tramova. Neka se tu na promaji dosušuju za kominjanje koje će, kad se vanjski poslovi posvršavaju, uslijediti.
Nezrele klipove, mliječno-bijele pečenjake, kao i one poluprazne, krezube i neoplođene odbacuju perušaći spretno pod postelje. Njih će tek po završetku ovog posla ukućani razdijeliti, one bolje za pečenje, ostale za blago. Ovi prvi pravo su veselje za djecu i pastire. Sve do posljednjeg,danima cvrče na spretu u pećima ili kraj pastirske vatre. Niš ne smije i neće propasti. Perušanje je jedan od onih poslova, što po sadržaju i načinu zabavljanja prisutnih, naliči čihanju perja. I tu se usputno zbivaju raznorazne šale, prepričavaju zanimljive dogodivštine, pljušte pitalice i odgovori na ove, pretresu novotarije vlastitog i susjednog sela, sve, i ono veselo in ono žalosno što se zbilo od posljednjeg skupa sličnog ovome. Dakako, ne izostanu ni sočna ogovaranja onih što nisu prisutni. A pjesmi nikad kraja. Sad povuku djevojke, sad dečki, a pjesmu kroz otvorena okna preuzima noć i odnosi daleko daleko niz strane do drugih sela. Neka se zna gdje se peruša. Kupica s vinom ili barječace s cijevčicom putuje od ruke do ruke, od usta do usta kao i komadi žute i tople pogače. „Bože što je samo dobra, a meka kao pajmuk, pa kad se još zalije s ovako dobrim vinom.“ I tako se uz delo prigriza i zalijeva po volji. Toje i jedina plaća onima što su pritekli u pomoć ukućanima: za rad, za trud, za dobru volju. I svi su zadovoljni – i oni pridošli i ovi domaći, ukućani. A sve se to vraća. Možda već sutra. Maruša Jeluši, Maka Juri…
Perušanje se i po završetku nastavlja u priči: „Bila je berba tako, tako… po navadi… slaba… iznad očekivanja.“I tako su poslovi oko perušanja završeni, ali ne i svi ostali poslovi oko kukuruza. Treba što prije počistiti i namjestiti kuću, pa onda u vrt odnesti perušine i tu ih što tanje širom rasprostriti da se što bolje osuše na jesenskom suncu i vjetru.Poslužit će one više nego dobro: za hranjenje stoke, a onenajmekše i raščihane za punjenje blazina. „Kako je samo ugodno spavati na tom sirotinjskom perju!“
__________________________________________________________
Sjećanje na žetvu
Žetalice iz Ruda, 1972.god. ( od lijeve strane: Zlata Bacan, Anka Zubović, Danica Reškovac(Ilijaševa), Ana Dupin, Mara Bacan i Ana Zubović
Nekada su njive u Žumberku bile prepune žita: pšenice, ječma, zobi i raži. Sa vremenom kako su ljudi iseljavali sve manje se sijalo žita,a i divlje životinje počele su ugrožavati usjeve. Sredinim srpnja počela je žetva i tad su žetalice žele sa srpovima,a muški su većinom vezali žito u snopove i stavljali ih u babice. Tokom žetve žetalice su znale pjevati,a tako je vrijeme brže i ljepše prošlo. Kasnije se to žito vozilo na vršaljke,a tamo se znalo čekati po par sati da se dođe na red. Vršaljke u Žumberku imali su ove obitelji: obitelj Zadro u Oštrcu, obitelj Šintić u Gorinji, Ilija Radić-Iko u Sošicama, obitelj Crljenica u Visočama,obitelj Markušić u Kostanjevcu…
Žetva zobi u Griču, 18.08. 1999.god.
Zadnja se žela zob i to obično oko sredine kolovoza. Danas vrlo malo njiva ima na Žumberku posijano žitom,a ono što ima ovrši se kombajnom.
Sošičani u vrijeme žetve, 1950.god.
Ječam žela lijepa đevojka,
Ječam žela, ječmu govorila:
„Ječam žito,sjeme plemenito,
Ja te žela, a ja te ne jela,
Svatovski te konji pozobali,
Ili moji ili braca moga,
Bolje moji, nego braca moga!“
__________________________________________________________
Običaj košnje trave u Žumberku
Žumberčanima su ostali u najljepšem sjećanju sjenokosi,a koji su se prostirali podno Svete Gere. Košnja je bila teška i naporna,a ali i najljepši posao u godini. Kosci su ranu jutro išli kositi,a žene su im užinu(ručak) donosile u procanjama. U procanjama se obično nalazila: juha,pečeno pile i domaći hljebac kruha. Nakon ručka kosci su isklepali kose i popili čašu vina te nastavili kositi. Za vrijeme košnje znalo se i zapjevati,a košnja u gorskom dijelu Žumberku trajala je tokom srpnja i kolovoza. U selima znalo se rano ujutro ili navecer čuti kako vrijedni Žumberčani kleplju kosu za košnju.
Najveći užitak je bilo pospremati fino osušeno sijeno u lijepom vremenu. Sjeno se vozovima vozilo doma,a kao prijevozno sredstvo znali su se koristiti volovi ili konji.
Dio sijena znao se ostavljati i u plastima, a kasnije voziti do Radatovića, Sošica,Badovinaca,Jezernica…Kosci i grabljači naužili su se posla,a i gorskog zraka te napili izvorske vode. Prošlo je preko 30 godina otkako se ovi sjenokosi ne kose. Danas su lijepi sjenokosi zarasli u grmlje i nestalo je kosaca i njihove pjesme. Nažalost ovaj trend se nastavlja i danas,a na Žumberku sve više njiva pretvara se u šikaru.
Pećanska visorovan je danas velikom većinom zarasla u grmlje,a nekada su tu rasli na njivama: krumpiri, kukuruz, ječam, pšenica… Žumberačke krave pasle su cvijeće po našim livadama i davale kvalitetno mlijeko.
_________________________________________________________
Žumberačka soba
Možda će netko sa strane reći: Da je to ipak preveć rečeno i da je nemoguće, zar ne? Ali je tako ipak bilo, i ponegdje tako ostalo, jer odviše sporo i teško, vrti se u zabitnom kraju života sirotno vreteno. Što bijaše u toj sobi, kad je svemu služila? Nađi vremena malo, pođi za mnom, motri i razgledaj desno i lijevo, gore i dolje i smesti se pri tom nikom ne daj! Kad si ušao u prostoriju tu, sveopću sobu ili kuću, s desne ili slijeve strane je uvijek tu u kutu velika-čudna zidana peć sa jednim ili dva zapećka. Te ispupčenim banjkom sprijeda ta čudna velika peć, mjesto vrata i ložišta iz sobe imala je veliki zaobljeni trbuh, a trbuh joj bijaše ukrašen sa nekoliko dugačkih redova čvrsto ugrađenih petnjaka. Kad je peć naložena bila, a u sobi stara petrolejka još ni žmirkala nije i tako u sobi dobrano kmica bila dok petnjaci užareni od vatre davahu slabašno svjetlo, pa si sve nekako mislio da te dvanajst i više pari mačjih krvavih očiju promatra i stravično gleda…
Oko peći obično su bile sa jedne i s druge strane zidane ili pak drvene stolice, cerove odnosno bukove klupe. Na njima se u zimsko doba rado sjedilo i dugo pričalo, a djeca na njima stajala i tako se grijala. Treba reći i zapamtiti dobro da »za pećom« skoro nikad viđeniji gost sjedio nije, nit bi mu to mjesto ponudili ikad…Gore na peći sušio se luč obično brezov a ponekad ljeskov, a na njemu se čarape sušile i stari dobri mačak grijalo svoje prozeble kosti. Tamo negdje na peći, a i gdje će? Stajala je redovito peglja, a tu se i kiselo mljeko sirilo i u košari gore iznad peći obješenoj na čavlu o gredi sušili se u zimsko doba sirotinjski maleni sirevi. Ljeti se na peći i hrana ostavljala u loncu ili zdjeli, za malog vrlog pastira i odsutno kućno družinče. Na pometenoj i počišćenoj peći sušila se strn, kukuruza i zob. Prije neg će u mlin daleki poći, a to naročito onda ako je sila za brašno bila, a zrno još fajtno ili je negdje na podu otpustilo bilo pa za mlin nije prikladno ni dobro.
________________________________________________________
Stari obrti na Žumberku
Kovač-Vlado Zoretić
U Žumberku je nekada svako selo imalo cimermana,pećara,kovača, kolara, na potocima su bile vodenice,a zbog bogate šume i pilane. Do šesdesetih godina prošlog stoljeća na području Žumberka je bilo puno ljudi koji su se bavili obrtima,a blizina Slovenije utjecala je na to da su neki Slovenci došli živjeti u Žumberak. Tako je u Sošice došao stolar Ovniček, šuster Stanko, mlinar Butaajla i urar Gorenc. U Žumberku je bilo najviše kovača jer je bilo dosta stoke i većina tih potkivača (kovača) nisu bili izučeni već priučeni i bavili su se jednostavnijim predmetima te potkivanjem volova i konja. Mjesto Oštrc i okolica sredinom prošlog stoljeća imalo je par kovača,a najbolji je bio Vlado Zoretić. U Žumberku je bio nekada i koji bačvar, postolar i tkalac, a postojali su krovci. Krovci su bili majstori koji su škopom prekrivali krovove,a bili ih je najviše u Pećnom, Hartju i Gornjoj Vasi. Raž i pšenica mlatili su se cijepovima i dobivao se šop-škop. Takve su se škopnate ploče slagale kao današnji crijepovi, ali su se morale čvrsto pritisnuti prutevima od bekovine. U Stojdragi je bio stolar Rebić i radio je do 1990. godine, a u Doljanima je bio poznati stolar Jožić, a koji je došao iz susjedne Slovenije i prezime mu je bilo Jakić. Obitelji Šintić imala je mlin i pilanu u Gornjoj Vasi.
Mlinar i kovač-Stjepan Delišimunović
U Žamarijam su nekada bila dva kovača:Stjepan Delišimunović i Makso Žamarija. Poznata su vjerovanja vezana uz kovački obrt i vjerovalo se da se na Veliki petak ne smije raditi jer su se tog dana kovali čavli za Isusa. Svaku se večer nakon posla moraju u pogašenoj vatri prekrižiti kliješta i žarač-šarajzlin, a čekić se nesmije ostaviti na nakovanju da ne dođe vrag i da ne kuje. Na dan sv. Florijana- zaštitnika kovača nije se radilo. Kostanjevac, Vukovo Brdo i Pribić imali su svoje bačvare. Slovenci su dolazili prodavati sitne stvari kao što su sita,rešeta, i ostali drveni predmeti. Lončari su dolazi u Žumberak iz Petrovine i Rastoka. Svoje kovače imali su Radatovići,Kašt,Liješće,Poklek i druga sela u Žumberku. U Drašćem Vrhu bio je poznat stolar Milan Bastašić koji je izrađivao stolove,ormare,krevete,prozore…
___________________________________________________________
Žumberačka lampa – petrolejka
Samo starije generacije Žumberčana sjećaju se lampe petrolejke, koja se je upotrebljavala za rasvjetu domaćinstava do elektrifikacije Žumberka, a to znači negdje do 1956. godine. Lampu petrolejku imalo je svako domaćinstvo, jer druge rasvjete u ono doba nije bilo. Postojale su dvije osnovne vrste petrolejke. Jedna se je upotrebljavala u kući za sobnu rasvjetu, a druga se je prenašala iz kuće u druge objekte u domaćinstvu, najviše u štalu. Naravno da se je mnogo više upotrebljavala petrolejka u kući. Ta petrolejka je obično visila na zidu na kakvom čavlu u uglu sobe, ili je bila postavljena na stolu, ili na krušnoj peći, dakle tamo gdje je svijetlo bilo najbolje potrebno. Morala se je jako pažljivo prenašati iz jedne prostorije u drugu. Pažljivo zbog toga jer bi se ubrzo razbio glažak, s kojim je vatra, koja je gorjela iz lampe bila pokrivena, da je ljepše gorjela. Iako je petrolejka za današnje shvaćanje davala vrlo slabu svjetlost, ipak su se svi poslovi koji su se obavljali na večer mogli obaviti pomoću svijetla, koje nam je davala lampa petrolejka.
Tako su domaćice uz petrolejku skuhale večeru, da bi sva obitelj povečerala, a zatim su obično prele pređu ili štrikale, dok bi djeca pisala domaće zadaće, a domaćini bi razgovarali sa susjedima ili sa drugima došljacima, koji bi navratili k njima u selo, da na ljepši način provedu duge zimske večeri. Sistem rasvjete bio je vrlo jednostavan. U donji dio petrolejke, u rezervoar, bi se nalio petroleum u kojeg je bio nakvašen trak iz tekstila, koji se je pomoću ručnog mehanizma mogao provući u gornji dio lampe, te zapaliti. Plamen je bio pokriven s staklenim glažkom da bi ljepše gorjelo i da se ne bi plamen ugasio kada su se otvarala vrata ili prozori.
Druga vrsta petrolejke, ručna petrolejka, je imala glažak puno bolje pričvršćen, nego sobna petrolejka, da bi se sigurnije mogla prenašati izvan kućnih prostorija. Imala je i ručku s kojom se je prenašala u druge gospodarske objekte, prvenstveno u štalu, kada je trebalo po noći, odnosno rano u jutro nahraniti volove ili svu drugu stoku, ako bi porodica rano odlazila na neki posao. Da bi pomuzla kravu rano u jutro domaćica je isto tako trebala rasvjetu sa ručnom lampom. Inače je sistem rasvjete kod obadviju lampi bio isti, samo je sobna lampa davala mnogo jače svijetlo. (Milan Dragišić Novo Mesto)
________________________________________
Žumberačko Ivanje
Mrzlopoljci nakon paljenja krijesa 2013.
Znak da je došlo Ivanje, nekoć je bilo kićenje kuća, krovova i ganjaka koviljem i ivančicama. a to su činile djevojke. Kovilje je grm s cvijetom sličnim onomu pit0mog kestena, s metlicom bjelkastih resa. Jedini znak Ivanja našli smo na terenu u kući Marka Tarača iz Sošica i bilo je obješeno na drvenu gredu ganjka. Djevojke su nekoć pravile vijenac od ivančica i kovilja pa ih bacale na krov kuće i ako bi se vijenac zadržao na krovu,to je bio znak da će se te godine udati. U nekim krajevima kao u Žamarijama, vjeruje se da broj bacanja vijenca na krov odgovara broju prosidbi koja će mlada imati (što se smatralo lošim znakom). Djevojke su znale zaticati ivančice u škof na krovu, crijep ili u prorezu između drvenih greda. Stavilo se onoliko ivančica koliko je bilo ukućana, namjenivši prvu najstarijem, pa zatim po redu ostalim članovima obitelji i čija je ivančica do jutra uvenula smatralo se da će ta osoba prva u obitelji umrijeti.
Na Ivanje su se palile vatre – krijesovi – posvudu po Žumberku. Palile su se u prvi mrak uoči Ivanja, a oko njih skupljali su se mladi i stari, pjevajući, preskakujući vatru i zabavljajući se dugo u noć. Mnogi su donijeli jela i pića, pa bi zajedno blagovali. Na krijes se dolazilo s bakljama, kao u Radatovićima, pa se s njima mahalo oko vatre. Oko vatre se vodilo kolo (tako je bilo u Liješću 1995.). U mnogim dijelovima Žumberka krijesovi su napušteni već 50-ih godina 20. stoljeća. U Sopotima je Dako Burić na Ivanje u svojem voćnjaku palio krijes i preskakivao ga i kako bi čitave godine bio “jak i da ga kače nebi piknule”. Po narodnom kazivanju govorilo se “o Ivanju će kiša padati, presađivat će se zelje”.
U landekovanje su išle djevojčice pjevajući pjesme (tako je bilo u Sošicama i Reštovu) 5-6 djevojčica obilazile su kuće i pjevale pjesme, ako je bila suša. U Sošicama (Taračima) pamte dio pjesme koja se pjevala: “Prepelice odile, za nas Boga molile, da nam B0g da godine, na ovu našu ljetinu…”U Kaštu su za takve djevojčice govorili da su kresnice,a za način pjevanja landekovanje. Za mjesto Posinki u Pećnom bilježimo naziv preperuše za djevojčice koje su okićene zelenilom – zelenim vijencom na glavi – bijelim plaštom na leđima, išle na Ivanje ili na druge dane ako je bila sušna godina. Pjevale su i molile kišu,a bilo ih je 3 – 5 i imale su od 14 – 18 godina i skupljale su darove (jaja, voće i novac). Domaćica ih je škropila vodom iz čaše ili lončića. Pjevale su: “preperuše hodile., za nas Boga molile.Daj nam, Bože godine na te naše ljetine, da pokvasi mladine. Mi smo tomu veseli, kao Isus Mariji i Marija Isusu”. Isto bilježimo i u Sopotama,a u Žamarijama su na Ivanje selom išle koledarice. To su bile dvije djevojke uz pratnju momka sa košarom. One su imale crvene rupce spuštene duboko na leđa,a od pasa do koljena visjeli su im trakovi trobojnice. Dok su djevojke pjevale pred ulazom kuće, momak je u njihovoj pratnji svirao na frulicu. Momak je bio obučen u narodnu nošnju. (Iz knjige Žumberak: Baština i izazov budućnosti”,1996.)
_______________________________________________________________
Nekadašnje dječje igre u Žumberku
Nekadašnja slika iz Žumberka (djeca iz Griča)
Žumberačka djeca su se nekada igrala sa igračkama koje su najčešće izrađivali djedovi i bake. Djedovi su pravili razna kolica, sanjke – sanice, skije, zipkice, krpene lopte, vjeternjače i druge igračke od drveta. Bake su najčešće izrađivale krpene lutke za svoje unučice. Imućne su obitelji djeci na sajmovima kupovali gotove igračke koje su izrađivali obrtnici. S manjom su se djecom roditelji i odrasli igrali brojanja prstiju. Primali bi ih za prstiće, jedan po jedan i govorili: “Ovaj palac ide u lov, ovaj kažiprst ide za njim, ovaj (srednjak) čuva kuću, ovaj (prstenjak) ručak kuva, ovaj mali prst – veli cigu, migu mačku figu. Ta bi igrica završila često škakljanjem djeteta uz njegovu radosnu ciku. Djeca su se igrala i pišiva lonca i jači bi dječak ponio na leđima slabijeg, držeči ga rukama za noge, a onaj koji se nosio prihvatio bi se jačemu oko vrata. Tako bi dječak koji nosi hodao okolo i vikao “Kupite pišivog lonca”. Kupac bi nošenog dječaka lupio po turu. Igra šišmiša također se nekoć igrala i to isto kao danas- u sredini grupe dijete s povezom preko ičiju tražilo bi djecu oko sebe. Prijatelji bi ga dražili,a on bi trebao pogoditi tko je taj i taj bi postao drugi šišmiš. Dječaci su se igrali špekulama i loptama, te još raznim drugim igrama sa djevojčicama. Djeca su u igri često pjevala pjesmice. Zimi su se djeca grudala i radili snijegoviće i sanjkali. I danas poznatu igru skrivača – foršikanje, djeca su u prošlosti rado igrala brojeći razne brojalice i ovu igru si igrali kad su čuvali i stoku izvan sela. Siromaštvo nije smetalo djeci da se vrlo lijepo zabavljaju. (Iz knjige Žumberak: Baština i izazov budućnosti”,1996.)
____________________________________________________________
____________________________________________________________
Uskrs, Sošice 1927.god,žene nose hranu na blagoslov-Žumberački narodni običaj
___________________________
Pastirske igre
Nekoć su pastiri igrali svoje igre,a najčešće su bili mlađe životne dobi. Žumberački pastiri su imali mnogo slobodnog vremena i mogli su smišljati razne igre. Kad bi se skupili izrađivali bi fućkalice, svirale i štapove,a često bi se ih više skupilo i tada bi se nadmetali tko bolje rukuje pastirskim štapom. Dalje su se takmičili u penjanju po stablu, trčanju, hrvanju, bacanju sjekirice, pjevanju… Kao skupina pastiri su sudjelovali u pokladama sa svojim štapovima, sa zvoncima stvarali su veliku buku. Znali su igrati i nogomet,a mlađi pastiri igrali bi se i skrivača.
___________________________________________________
Stap i krugla
Stap i krugla, ovako izgledaju kao jedan dobar par, a zapravo to i jesu i zajedno su nas hranili. Krugla, ovako bucmasta i dobroćudna, čuvala je mlijeko i pripremala za ” mesti ” u stapu. U ljetu bi mati ” ukrala ” po koju šefarku ustanog mlijeka, stavila meni i sestri na plenati tanijerić i uz šnjitu kruha – prava poslastica. Ostalo mlijeko ulila bi u stap i onda je trebalo mesti da bi se dobio putar. Meni je to metenje bilo dosadno, ali voljela sam kiselo mlijeko! Jeli smo ga sa žgancima, a u ljetu onako hladno iz zidanice jednostavno popili.
E sad, hvala stapu i krugli za svu slast istopljenog putra u maslo, za cvarog kao talog od topljenja masla. U ove zimske dane i nije bilo važno jesu li žganci bijeli, eldovni ili kukuruzni, važno je bilo da su začinjeni tim cvarogom ili ako se u cvarog razbilo još koje jaje. Zbog svih ovih lijepih sjećanja, stap i krugla u našoj kući imaju danas počasno mjesto. (Zdenka Kranjčec)
________________________________________________
Prikaz svadbenih običaja i života žena u Žumberku 1950.-ih god.
Svadba u Radatovićima 1932.; Marije Rajaković rođ. Milčinović i Ilije Rajaković, kum Gabre Smiljanić-Gabriša
Tijekom povijesti položaja žena bio je obilježen nejednakostima i neravnopravnostima. Kada je riječ o ruralnom području, odnosno mom području interesa, Žumberku; podataka o životu, statusu i ulozi žena na žalost vrlo je malo ili ih uopće nema. Upravo ta činjenica me ponukala da napravim istraživanje kojim su obuhvaćene žene različite dobi na Žumberku, te da u razgovoru s njima saznam i zabilježim kao je izgledalo njihovo djetinjstvo, igra, obrazovanje, izlasci, bračni život. Kako je istraživanje bilo opsežno prikazat ću samo dio koji se odnosi na svadbene običaje i život žena u braku u peridu nakon 2. Svjetskog rata. Tijekom razgovora sa ženama iz raznih dijelova Žumberka, saznala sam da su se djevojke udavale u dobi od otprilike 20 godina. Bilo je djevojaka koje su se udavale i u mlađoj dobi, ali i onih koje su se udavale kasnije. Bilo je poželjno prvo da se udaju i ožene starije sestre i braća, a pazilo se da i djevojka ne prijeđe dob za udaju.
Djevojke su svoje muževe upoznali na zabavama i plesovima, proštenjima. Roditelji su birali muža, no bilo je slučajeva da su ga djevojke samostalno odabrale, ali su roditelji trebali odobriti brak. On je doša moje pitat, al ga nisam baš ja izabrala, jer ja tad nisam razmišljala o udaji. Nisam ni ja njega imala rada, ni on mene kad smo se tek upoznali. Djevojki se dolazilo u uprose. Budući mladoženja, njegovi roditelji i bliža rodbina došli su kod buduće mladenke. Mladenkina obitelj je pripremila hranu da se gosti dobro nahranu.
U Stojdragi 1960.
Ako su se roditelji složili oko ženidbe, dogovorili su se oko dote, odnosno miraza. Za dotu su najčešće davali stoku i novac, a ubrzo nakon toga slijedila je svadba. O braku se nije pričalo, niti pripremalo djevojke. Tada je bilo sramota razgovarati o temama vezanim za brak. To je bilo sramota sa roditeljima, sa starijima pričati. Starije ženu su znale reći – Budeš vidla kad te prevrne, znat ćeš…
Relićki svirači
Svadbeni običaj bio je da su mladoženjini svatovi dolazilo po mladenku. Pred vratima mladenkina doma svadbena povorka se morala zaustaviti. Razvijao se šaljiv dijalog i pogađanje, dok konačno netko od ukućana nije popustio i izveo mladenku. Vjenčanice su se posuđivale od drugih žena. Nakon što je završilo pregovaranje ispred mladenkine kuće, išlo se u crkvu na vjenčanje. Svadbeno slavlje se održavalo u kući mladoženje.
Svadba Jele Radić rođ. Smičiklas i Nikice Radić u Sopotama 1930.
Bilo je obično oko tridesetak svatova. Promjene koje su nakon toga slijedile bile su velike i teške. Žena je morala slušati supruga, njegove roditelje, ubrzo su došla i djeca za koje se trebalo skrbiti. Žene bi ostajale trudne nekoliko mjeseci nakon vjenčanja, jer je rođenje i odgoj djeteta bila svrha bračnog života. Krstitke su se radile otprilike dva tjedna nakon rođenja. Veseli smo bili ženskom, a muškom pogotovo. To je bilo ko da se kralj rodio.
Gornji Oštrc (Mahovlići), 1938.
Na pitanje jesu li se žene razvodile, dobila sam odgovor kako je to bilo vrlo rijetko. Žene su odgajane da moraju trpjeti i šutjeti. Bila je sramota ako se žena vratila natrag kući svojim roditeljima. Kako je muškarac privređivao za obitelj, a žena odgajala djecu, žena je bila ekonomski ovisna o muškarcu i nije imala drugog izbora nego šutjeti i trpjeti.
Stojdraga 1948.
Nadam se da sam ovim kratkim prikazom dijela istraživanja uspjela dočarati živote žena i običaje u Žumberku 1950.-ih godina. Od odgajanja djece, stupanja u brak, svadbeni običaj i rađanje djece.
Napisala: Maja Jakić
Foto: arhiva Milan Radić
______________________________________________________
Mentrga
Mentrga, miza, kuhinjski stol
Koliko jednostavnosti u životu jedne žumberačke veže, dovoljni su bili mentrga i šporet, klupa i tronošci samo su se stvorili odnekud. Mentrga je bila materino carstvo, vjerujem da se svi sjećaju te slike. Na mentrgi se objedovalo, razvlačilo tijesto za povitice, peglala roba, pisala zadaća. Na obrnutoj strani poklopca mjesili su se trenci i rezanci, unutra se mjesio kruh i pogača.
U njoj se spremalo sito, sukaljica, vijača, pejarac, peruška. Mentrga je imala i mižnjak – ladicu za žlice, vilice, šefarku. Neke su imale i mali mižnjačić sa ključićem za nešto ” pospraviti “. Pamti mentrga svu skromnost prošlih vremena – hvala joj …
Napisala: Zdenka Kranjčec
___________________________________________________________
Naši običaji na Uskrs
Dragi moji Žumberčani sve bi dao kada bi ove dvije stvari danas mogle progovoriti …kad bi ovaj stari svitak ..donesen iz Đurašina sada već davne 1957.godine. mogao reći koliko ga je puta pokojna strina Tonka Đurašinova vrgla na glavu i put crkve stare prenesla..koliko je Pokojna Ane naša nasljedivsi ga od majke to isto učinila sa istom vjerom i pouzdanjem u Boga put Grabra prema našoj crkvi Ivana svetog odnesla…sa onim pravim Žumberačkim ponosom i prkosom…nikada necu saznati …😀 Korba….samo anđeli čuvari znaju koliko je puta pokojna prababa Kata Paukovac u ovu Korbu svu sirotinju sta je pri iži bila slozila i na Veliku subotu u
Svetog Duha crkvu u Noršić Selu odnesla…koliko povitice …šunke…vina….kruha….u njoj je zupnik na Kapelišću blagoslovio …koliko se samo djece razveselilo kada se prababa vratila od maše..koliki je puta teta i ujna na kraju svu svoju muku prenesla….jer Uskrs nije svaki dan ..to su dvije stvari koje jedna bez druge nisu isle….nisu ni mogle….sada su u zasluženoj mirovini daleko od svoga kraja. ..ali sa onim istim žumberačkim i Gorjanskim ponosom se čuvaju …vise nisu u uporabi….ali blagoslov je bio i danas…mozda sa drugačijom košarom…ali sa pravim žumberačkim vezom pokrito..nek se vidi…i nek se zna. SRETAN VAM USKRS! (Nikola Đurašin )
Lijepi su običaji naših predaka,a uskoro Vam proslijedim neke slike iz istočnog Žumberka.
Rezanje prijateljskog hljeba je za mene novost i lijepo je pročitati takve stvari o svom zavičaju.
Ovi tekstovi me vraćaju u sretno djetinjstvo i kad je bilo više radosti i zadovoljstva.
Isčezli stari običaji, raseli se ljudi,a nema niti više snijega.
Lijepa sjećanja na dane naših predaka.
Naši preci imali su bogatu povijest, lijepe običaje i nastojmo te običaje makar sačuvati u priči i sjećanju. Mnoge ove gore napisane stvari pričala mi pokojna baka-Mare.
Kako su odlazili ljudi nestajala sela nažalost su nestali ili zaboravljeni običaji. Jedan običaj je prekinut dok sam imao približno 7 godina. Ako netko od potomaka žumberčana zna više o običaju neka se javi. Ja ću ukratko koliko se sjećam. To se zvalo pobiranje LUKNJE Nekoliko starijih ljudi je išlo od kuće do kuće sa magarcom koji je nosio dvije pute (okrugle posude za vodu)Svaka kuća je dala nešto vina koje se ulijevalo u te pute. Pred kućom se pjevalo zvalo gospodara i čestitao božići nova godina. To vino koje se utočilo mislim da je u nekoj šali bilo kao porez gazdi kuće.Navečer isti ili drugi dan u jednoj od najvećih kuća se pilo družilo sviralo i plesalo Čuo sam da je sličnih običaja bilo na nekim našim otocima. Nigdje u literaturi nisam našao nešto zapisano o tom običaju. Mislim da se zvao POBIRANJE LUKNJE.
U nekim selima rimokatoličkim u okolici Samobora i dana danas se štuje običaj da se božićno drvce kiti na Badnjak,a tek se nakit skida nakon 4o dana tj, 2.2. na svijećnicu.Novinara koji na tv najavljuju crkvene blagdane toliko su slabo povijesno potkovani da neznaju što je gregorijanski,a što julijanskim kalendar …