Žumberačka obitelj Bartaković

Screenshot (20)Slučajno su mi pred desetak godina došle na restauriranje knjige Monumente Habsburgice i Povijesnih zapisa plemenite općine Turopolje, našeg povjesničara Emilia Laszovskog. Zapazio sam moje prezime u otisnutim regestima starih hrvatskih listina, i to me potaklo da krenem istraživati. Nastavio sam povezanom građom o Mogorovićima i Utišenićima (Utješinovićima). Daljnje istraživanje me je odvelo u arhive do izvornika starih hrvatskih listina i crkvenih matičnih knjiga. Našao sam da postoje i popisi kraljevskog poreza iz 15. i 16-tog stoljeća. Ta me građa odvela do još nekoliko knjiga povijesne tematike, te na danas nezaobilazni internet, koji mi je otvorio još podataka i zanimljivih više stoljeća starih vojnih karata relevantnog područja. Internet mi je olakšao uvid u našu slovačku odnosno ugarsku granu, i u neke recentne i povijesne podatke na drugim kontinentima. Razgledao sam locirana povijesna mjesta provjeravati podatke i utrošio prilično vremena i energije na sve navedeno. Uvidjeh da sam postao pasionirani istraživač-amater. Prikupio sam neočekivanu količinu informacija i shvatio da bi bilo korisno mogućim drugim istraživačima, kompilirati tu građu na jednom mjestu, odnosno na papiru i još dostupnijem internetu. Nadam se da će to nekom radoznalom biti dobro polazište za njegova istraživanja. Rado ću od svakoga prihvatiti dodatne pojedinosti i moguće ispravke. Moja e-mail adresa je: bartakovic.zg@gmail.com (Krešimir Bartaković)

Screenshot (19)

 

Bartakovići su izvorno ikavci štokavci, (Bunjevci). Zadnji stanovnici Bartakovića kao izdvojenog dijela Markušića na Žumberku (kod Kostanjevca) koristili su ikavicu još u 21. stoljeću, što nije neobično, jer su porijeklom iz sjeverne Dalmacije. Posljednji stanovnik bio je Ive Bartaković. Umro je krajem 2013. i s time je žumberačko selo Markušići izumrlo. U Bartakovićima je na dan 14.12. 2015. jedna kuća za odmor, Ivina kuća i staja, te ostatci tipičnih žumberačkih kuća, neke sa slamnatim krovom. Bartakovići spadaju u selo Markušiće, odakle su stoljećima sa starih kućnih brojeva Markušići 1 i 2, koliko se vidi iz crkvenih matičnih knjiga. U Markušićima su kuće još donekle održavane, ali u njima nema stalnih stanovnika. Svi su pomrli ili su se raselili, od toga dobar dio u inozemstvo.

Screenshot (18)Svi hrvatski Bartakovići su prema telefonskoj anketi nastali iz žumberačke grupe raseljavanjem sa Žumberka. Po uvidu u povijesne dokumente, nedvojbeno su potomci baruna Gašpara Bartakovića od Kuklića. U Hrvatskoj ima po popisu stanovništva oko 115 osoba s prezimenom Bartaković.

U mjestu Sonti (Vojvodina) jedna osoba doselila iz Hrvatske, te ima brata u Australiji. U Australiji su navodno dvije obitelji Bartakovića. Jedan ”Australac” oženio je Talijanku i u kući govore talijanski. U Mišinom Hanu kod Banjaluke također je živjelo do nedavno nekoliko Bartakovića, koji još tamo imaju kuću, ali sada žive uglavnom u Karlovcu. U Sloveniji u Metliki živi jedna obitelj žumberačkih Bartakovića, (Metlika, odnosno Bela krajina je nekada bila hrvatska) i Jelka Bartakovič u Ljubljani, Fabijanijeva 47. Ima još Bartakovića u Slatini (Slavonija), Moslavini, kod Zeline, u Križevcima i Poreču. Također u Krašiću, Jastrebarskom i okolnim selima i najviše (oko 26) u Zagrebu. Svi su sudeći po izjavama porijeklom sa Žumberka, gdje ima još poneki u Medven Dragi, Kostanjevcu, Kalju, Velikom Vrhu i sl. Radica Bartaković iz Poreča je doselio iz Slavonije s područja Slatina-Miljevci- Nova Bukovica (zanimljivo, nazivi kao u starom dalmatinskom kraju), a u Slatinu su došli sa Žumberka. Bartakovići u Dulepskoj kod Vrbovca i Zeline također su porijeklom sa Žumberka. ( www.hr.wikipedia.org/wiki/Dulepska )

U Mađarskoj, Slovačkoj i Češkoj je druga grupacija Bartakovića, najviše u današnjoj Slovačkoj (nekadašnja sjeverna Ugarska). Potomci su Gašparovog brata, baruna Ivana Bartakovića od Kis Apponyja. Pišu se Bartakovič u Slovačkoj i Češkoj, u Mađarskoj Bartakovicz, u Americi Bartakovich, Bartakovits, Bartakovic. U starim latinskim i staronjemačkim dokumentima Barthakowych, Bartakowyc i Warthakowych. Procjena je na osnovu telefonskih imenika da oko 100 potomaka živi u SAD-u i Kanadi, uglavnom potomci Žumberčana, a dio su potomci slovačke grane Bartakovića.

Jedan Bartakovič je 2014. g. u Finskoj. Oko 5 u Njemačkoj i Austriji. Dakle, na svijetu ima ukupno oko 350 Bartakovića. Od toga su barem pola žene udane za Bartakoviće, a približno toliko ih je vjerojatno i izgubilo prezime udajom. Danas Bartakovića (Bartakovic, Bartakovich, Bartakovits) ima u sjevernoj Americi, u Hrvatskoj (potomci Gašparovih Žumberčana), te Ivanova grupacija u Slovačkoj možda podjednako. (Tu pripadaju i mađarski Bartakoviczi, jer je to sve nekada bila Ugarska.)

Nažalost, neke su matične knjige župe Pribić, odnosno žumberačke župe Sv. Nikole, usred raznih okolnosti nestale. Vode se od približno polovine 16. stoljeća od kada su po odluci Tridentskog koncila uvedene. Zbog potreba crkvene evidencije, tj. lakšeg razlikovanja ljudi intenziviralo se tada davanje novih prezimena po zanimanjima, osobinama i imenima očeva, jer su mnogi rodovi i hiže postali preglomazni za takvu vrstu evidencije.

Hrvatski Bartakovići se u prošlosti bilježe u starim matičnim knjigama župe Žumberak koja se nazivala i župa Sv. Nikole biskupa. Kako su se intenzivnije raseljavali krajem 19 st. iz Žumberka, pojavljuju se sporadično u drugim župama. Hrvatski državni arhiv je stare matične knjige koje su u boljem stanju vratio nadbiskupskom arhivu u Zagrebu, a lošije knjige (mlađe) su mikrofilmirane i digitalizirane, te su dostupne u oba arhiva. Postoje podatci o Bartakovićima i u kraljevskim poreznim knjigama i u starim hrvatskim listinama u arhivu HAZU-a, u Arhivu Republike Slovenije, Peštanskom arhivu i, očekivano, u arhivima u Gracu i Beču.

Rezime povijesnog pregleda i današnje stanje:

Po pisanim podatcima iz samostana na otoku Visovcu na rijeci Krki (Dalmacija), Bartakovići su nastali od Bartaka Utišenovića (Utješinovića) krajem 15. stoljeća (njegovi potomci se nadalje nazivaju Bartakovići). Bile su po pronađenim podatcima tri obitelji Bartakovića Bartakovih potomaka, koje su se zbog turskih provala na Miljevački plato (između rijeke Krke i Čikole/Poljičice) i 1522.-1526. u Liku, raselili na sjeverozapad Hrvatske (Juraj i Gašpar) i u sjevernu Ugarsku, danas Slovačku (Ivan Bartaković) na granična područja s Turcima.

Utišinovići/Utišenići (Utješinovići) su rod starohrvatskog plemena Mogorovića po povjesničaru Vjekoslavu Klaiću (Ninskih Lapćana, po A. Milinu.). Klaićevo mišljenje potvrđuje i naknadno pronađeni grb s pečatnjaka Jurja Bartakovića. Mogorovići su među potpisnicima Pacte convente 1102. g. s ugarskim kraljem Kolomanom. Pleme je navedeno u grupaciji od 12 hrvatskih plemena koja su u sedmom stoljeću došla na Jadran. Mogorovići se spominju za kralja Petra Krešimira Velikog (IV.) 1069. godine, vezano za posjede kod stolnog Biograda (Biograd na Moru). Pojavljuju se kao stanovnici dalmatinskih srednjovjekovnih Miljevaca i Like, a u novom vijeku došli su u centralnu Hrvatsku, u okolicu Karlovca, Ozlja, Topuskog, Turopolja, Samobora, jugoistočno Zagorje uz Sutlu i Žumberak (uskočke seobe). Dio je preselio u Austriju (Gradišće) i sjevernu Ugarsku (danas Slovačka). Ljudi koji su zbog prodora Turaka preselili na još uvijek kršćansku stranu, u rjeđe naseljene ili pogranične krajeve i koji su trebali poslužiti u obrani kao ”predziđe kršćanstva” kako se onda pisalo, nazivani su uskocima. Bilo je među njima i mnogo starog hrvatskog plemstva koje se međusobno poznavalo i pomagalo.

Primjerice, barun Gašpar Bartaković (Gasparus Barthakowicz de Kwklych), postao je povjerenik dvaju banova, Ivana Karlovića iz roda Gusića te podbana pa bana Nikole Zrinskog (Sigetskog) iz roda Šubića. Od Nikole Zrinskog je izgledno dobio posjede u Gornjem Volavju. (U poreznim knjigama se vidi da je prethodni vlasnik podban). U ime kršćanske strane Gašpar je pregovarao s Turcima, išao je u delegaciji hrvatskog bana Nikole Zrinskog u Čakovec na doček vladara Austrije, Češke, Ugarske, Hrvatske, itd., kralja Ferdinanda I., koji je dolazio u hrvatske krajeve. Zastupao je i interese Hrvatskog sabora kod kralja i cara u Beču, što se vidi iz arhiviranih starih hrvatskih listina (HAZU).

Screenshot (21)U Lici, odakle je došao u centralnu Hrvatsku, živio je na svom plemićkom posjedu u mjestu Kuklić, kod kojeg su na obali rijeke Like, Utišinovići imali zajedničku utvrdu. Bratić je poznatog kardinala i kraljevskog namjesnika, Jurja Utišenića/Utišinovića (Utješinovića) (Brat Martinusius ili brat Georgi). Gašpar je naslijedio ličku plemenštinu po podjeli posjeda Utišenića i nosio je pridjevak Kuklički. On je praotac svih hrvatskih Bartakovića.

Juraj pl. Bartaković (Georgius Barthakowych de Kamychak). Očito brat Gašparov. Juraj je po odlasku sa svoga posjeda s područja Krke djelovao kao upravitelj (kaštelan) ogromnih posjeda bana i opata Petra Keglevića u Topuskom, a kasnije vlastelinstva Franje Tahyja u Donjoj Stubici. Od Tahyja je krajem Seljačke bune dobio i posjed u Brdovcu. Petar Bartaković, koji je po poreznim knjigama imao kuriju u zagorskoj Selini, izgledno je njegov sin. Toj grani se dalje trag gubi. Izgleda da se ugasila.

Treći brat Ivan Bartaković, (Joannis Barthakowych von Kis Apony), je s drugim Utišinovićima, te još nekim hrvatskim plemstvom otišao u gornju Ugarsku (danas Slovačka), gdje je od kralja Ivana Zapolje dobio u više navrata plemenštinu (posjede). Vjerojatno zaslugom utjecajnog bratića, kardinala i kraljevskog rizničara slavnog Jurja Utišinovića. Daljnji slovački Bartakovići su nedvojbeno njegovi potomci. Školovali su se na sveučilištima u Trnavi (danas Slovačka), Gracu i Beču. Neki su bili pavlini ili jezuiti, neki župnici, vikari, biskupi, nadbiskupi, te kapetani utvrđenih gradova. Ušli su u povijest Slovačke i Ugarske kao eminentne osobe.

Druga generacija današnjih hrvatskih Bartakovića su Gašparovi sinovi Nikola pl. Bartaković (Nicolaus Barthakowych) i Bariša pl. Bartaković, (Barissa Barthakowych). (Bariša je tipično staro bunjevačko ime. BK) Za Seljačke bune uništeni su im naslijeđeni veliki plemićki posjedi južno od Samobora, Volavje, Konščica pod Okićem, Domagović kod Jaske. Ta dva brata su zbog razaranja posjeda i godina neimaštine koje su nastupile zbog višegodišnjih kišnih ljeta i nerodice, što se vidi iz ondašnjih poreznih evidencija, očito otišla na obližnji Žumberak (Markušiće) i vjerojatno stupili u krajinsku vojnu službu (uskoci). Na Žumberku naime nije bilo kraljevskog poreza (dimnice) pa se lakše živjelo, a vjerojatno je bilo i drugih benefita vojničke službe.

Daljnje generacije hrvatskih Bartakovića uglavnom su bile u državnoj službi prvenstveno vojnoj, a izgleda da je slično bilo i kod slovačkih (ugarskih) potomaka Ivana Bartakovića, kojih je osim većinom u crkvenoj hijerarhiji, bilo i u vojsci (proslavljeni kapetan grada Gašpar Bartakovič i kasnije Julius Bartakovics natporučnik). U hrvatskoj autorovoj liniji, bila su najmanje dva dozapovjednika ili zapovjednika konjičkog odjeljenja u hrvatskoj lakoj konjici (husari). U Slunjskoj regimenti, 12. kumpaniji sa sjedištem u Karlovcu i kapetanijom u žumberačkom Kostanjevcu. Živjelo se uglavnom od zemljišnih posjeda, a dopunski prihodi su bili od državne službe, što se kao tradicija održavalo koliko se moglo.

Krajem 19. i početkom 20. stoljeća su hrvatski i slovački (ugarski) Bartakovići počeli iseljavati uglavnom u Sjedinjene Države i Kanadu zbog teških životnih uvjeta. Kasnija ekonomska emigracija bila je i u obližnje europske zemlje, uglavnom Njemačku i nešto u Australiju. Išlo se vlakom do Hamburga, odnosno engleskih luka za New York, a kasnije iz Rijeke ili Trsta brodom.

Screenshot (22)Stanje naseljenosti Bartakovića i Markušića početkom 20. stoljeća vidljivo na karti: Početkom dvadesetog stoljeća brojnost je bila najveća. I Bartakovići i Markušići su imali po oko 15 kuća. U narednih stotinjak godina svi su se raselili po Hrvatskoj ili inozemstvu, jer se od zemlje sve teže preživljavalo. Austougarska vojna karta (1869-1887) pokazuje – Markušići 10 kuća, Bartakovići 8 kuća. Pojavljuje se jedna kuća na mjestu današnjeg broja 1 i 2. Ucrtano je groblje Stari dvor. Kaštel kod crkve sv. Nikole je ruina. Moguće je da današnji broj 1 nije istovjetan s prijašnjim.

Austougarska vojna karta (1806-1869) pokazuje – Markušići 4 kuće, Bartakovići 4 kuće. Nema kuća na mjestu današnjeg broja 1 i 2. Ucrtano je groblje Stari dvor, Kaštel kod crkve sv. Nikole je ruina. U Napoleonsko-austrijskim ratovima oko 1800. godine je nastradalo nemalo Hrvata u vojskama, i zavladali su velika glad, neimaština i pomor stanovništva. To je izgledno objašnjenje za manji broj kuća. Austougarska vojna karta (1763-1787) pokazuje – Markušići 3 kuće, Bartakovići 7 kuća. Nema kuća na mjestu današnjeg broja 1 i 2. Nema groblja Stari dvor. Kaštel kod crkve Sv. Nikole je na karti u tlocrtu. Groblje uz crkvu sv. Nikole očito je još u upotrebi.

 

Ovaj unos je objavljen u Uncategorized. Bookmarkirajte stalnu vezu.

2 Odgovora na Žumberačka obitelj Bartaković

  1. Josip kaže:

    Veoma me razveselio ovaj opsežni tekst o Bartakovićima! Bravo g. Krešimire. Nadam se da ćemo se uskoro upoznati. Niste naveli gdje se to bavite restauriranjem! Pretpostavljam u Hrvatskokom restauratorskom zavodu! Možda u Odjelu za papir, tekstil i kožu? Jeste li razgledavali izložbu Tihi svjedoci vjere, baštine i raskoši u Arheološkom muzeju, koji je priredila dr. sc. Ana Azinović Bebek. Javit ću Vam se na e-adresu. Zanima me koliko ste spremni raditi na istraživanjima doseljevanja na/u Žumberak? Srdačni pozdrav!

  2. tomo kaže:

    Čestitka autoru teksta na trudo i nizu vrijednih saznanja.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

Možete koristiti ove HTML oznake i atribute: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>