Vid pl. Gvozdanović
Fedmaršal Vid pl. Gvozdanović rodio se 12.lipnja 1738. god. u Brezovcu (Pavlanci), župa Grabar u Žumberku. Vidovi roditelji su bili poručnik Petar i majka Magdalena rođ. Milaković. Vid je imao tri brata: Pavla, Mihajla i Danijela. Svoje djetinjstvo je proveo u zaseoku Pavlanci i uvijek je rado kasnije navraćao u svoj rodni zaseok do majke, braće i rodbine razasute po župama Grabar i Mrzlo polje. Od rane je mladosti Vid volio jašiti na konji i igrati se sa sabljom i rado slušao priče iz slavne prošlosti svojih pređa iz roda Gvozdanović. Kad mu je bilo 14 godina otišao je kao vojnik dobrovoljac u Varaždinski konjački kor. Tu je proveo pune 4 godine. Kao 18- godišnji mladić, vojnik-dobrovoljac odlazi s varaždinskim husarima u rat(1756-1763.), a koji se najviše vodio u Češkoj, Saskoj, Šleskoj. Bavarskoj i Prusiji. Sedmogodišnji rat je očeličio Vida i koji se proslavio u više bitaka sa hrabrošću i ratničkim lukastvom. Iz rata se vrato sa činom natporučnika i oženio se sa 1764. god. za Ivanu Majerhofer pl. Grunbihel. U braku su imali troje djece : Antun, Ivana i Vid.
Major Vid pl. Gvozdanović, major husarske pukovnije u Karlovcu i njegovi rođaci su 1770.god. zamolili caricu Mariju Tereziju da im potvrdi njihove postojeće posjede u Grabru na Žumberku.Carica je to učinila 31.12. 1770.god. i iz nje se vidi kako je austrijski car Ferdinand I izdao 1535.god. darovnu pismu Resanu Šišmanović za posjed u Grabru. Šišmanovići su kasnije se prozvali Gvozdanović. Major Vid Gvozdanovićje 1773. god. unaprijeđen u čin potpukovnika. Na bečkom dvoru dobro su znali za junačka djela što ih je Vid Gvozdanović učinio i zbog toga ga promaknuli u čin pukovnika Slavonske konjaničke pukovnije. Carica je Gvozdanovića ukrasila i viteškim križem Reda Marije Terezije(19.5.1779-god.),a kasnije i barunsko dostojanstvo kraljevine Ugarske i njoj pridruženih zemalja.carica je odredila da barunska čast prelazi po redu prvorodstva, tj. od baruna Vida na njegovog prvog sina (Antuna). Vid Gvozdanović je postao omiljeni zapovjednik i vrli rodoljub i njemu u čast su spjevane i pjesme. Pukovnik Gvozdanović je 02. 09. 1788.god. napao turski logor kod Bosanske Gradiške i zauzeo ga nakon sedam dana.Kao nagradu dobio je novi čin general-majora i zapovjednika tvrđave i područja oko Stare Gradiške.
U prvom koalicijskom ratu protiv Francuske zapovijedao je na početku brigadom, a kako je 20. prosinca 1793. unaprijeđen u čin podmaršala, dobio je ubrzo zapovjedništvo divizije. Iako se mnogo puta istaknuo tijekom ratovanja od 1792. do 1795., proslavio se u okršaju kod Handschuhsheima, sjeverno od Heidelberga, 24. rujna 1795. Za veliki pothvat kod Handschuhsheima odlikovan je Gvozdanović Komanderskim križem Reda Marije Terezije koji mu je dodijeljen na 35. promociji 2. listopada 1795. Podmaršal Gvozdanović umirovlje je 1797. godine i vrijeme nakon umirovljena provodi u Žumberku. Umro je 13. kolovoza 1802. god. u svom dvoru u Čeićima (Grabar), a pokopan je u grkokatoličkoj crkvi sv. Ivanu u Grabru.
God.2006. otkriven je spomenik slavnim sinovima koji potječu iz župe Grabar. Uskočki sinovi: Vid Gvozdanović, biskupi Silvestar Bubanović i Biskup Janko Šimrak dobili su spomenik koji su zaslužili,a mlađe generacije trebaju čuvati njihova djela. Obitelj Gvozdanović dale je niz istaknutih ličnosti, a o kojima će biti još pisano.
Izvor podataka: Žumberački kalendar(1967. i 1968. god.) od M. Predović
_____________________________________________________________
Vitez Petar pl. Hranilović – Cvjetašin, podmaršal
Petar je bio sin kapetana Petra pl. Hranilović i Magdalene rođene pl. David. Rodio se 1833.godine, a stupio je 27.09.1845. u Terezijansku vojnu akademiju u Bečkom Novom Mjestu. Završiviši akademiju stupio je kao poručnik nižeg stupnja u Pješačku pukovniju nadvojvode Franje Ferdinanda. Promaknut je u čin poručnika 1854.god.,a u kapetana I razreda 1863.god. Za svoje vojne pohvate kod Magente i Turbiga dobio je 29. 06. 1859. god. vojni križa za zasluge. Hranilović je promaknut 24.10. 1869.god. u čin majora u zboru, a 1879. god. postao je zapovjednika pukovnije baruna Josipa Vebera. Car je Hraniloviću 1882. god. dodjelio priznanje zbog hrabrih i zaslužnih vojnih djela u južnoj Dalmaciji, Bosni i Hercegovini. God. 1884. promaknut je u čin general-majora, a 1889. god. imenovan je divizijskim generalom , feldmaršallajtmanom i podmaršalom. Petar Hranilović je dobio 29.3. 1891. god. viteški križ Leopolova reda.
Biskup Ilija i vitez Petar
Vitez Hranilović je umirovljeničke dane provodio u Zagrebu. Godine 1880. Petar pl. Hranilović oženio je u Zagrebu Mariju Albinu groficu Gorsej de Longion, a u njihovom braku rodiše se dvije kćeri. Hranilović je prijateljovao sa dr. Štrosmajerom, biskup Hranilovićem i nizom drugih poznatih osoba. Podmaršal Hranilović pozdravio je za vrijeme svečanog ručka Iliju pl. Hranilović, prvog biskupa iz roda Hranilovića-Cvjetašina. Junak na sablji i junak na duši zavjeriše se da će posvetiti sve svoje sile dobrobiti domovine. Sačuvala su se tri pisma što ih je vitez Hranilović uputio biskupu Štrosmajeru,a također i odgovori od biskupa. Petar pl. Hranilović istakao se kao odličan govornik,a proslavio se govorom Osvajanje Banja Luke ( 14.08. 1878.). Narod je znao za Hranilovića reći: Naš vrli uskočki general; Živio hrabri Hranilović, dični sin mile nam majke Hrvatske; Zbog njegovih lijepih svojstava i vrlina te plemenite mu hrvatske duše, mi se njime pomosimo. Ovaj zaslužni Žumberčan umro je 20.04. 1904. god. i pokopan je na Mirogoju. Grobnicu je podigao sa granitnim spomenikom i uredio 1942. god. Drago Hranilović-Vuna. Drago je umro 2009. god. i pokopan je do podmaršala Petra. Ova ponosna uskočka obitelj dala je niz velikana: fedmaršala, biskupa, pjesnika, načelnika, doktora, domoljuba, ing…. Ugarsko-hrvatsko plemstvo je 24.08.1603. godine. dobio je Juraj Hranilović.
_____________________________________________________
Josip Šintić
Josip Šintić rođen je u Gornjoj Vasi 08.rujna 1852 god., a njegovi roditelji su bili Janko i majka Mara rođ. Dragozet. Bio je odgojen u vojničkim školama i svršio je vojnu akademiju u Bečkom Novom Mjestu i kasnije Ratnu školu u Beču. Kao časnik služio je kod raznih pukovnija. Kao pukovnik bio je zapovjednik 25. domobranske pješačke pukovnije u Zagrebu. Godine 1912. dodjeljen mu je čin i naslov podmaršal. Pokojni Josip Šintić živio je i djelovalo u Hrvatskoj u vrijeme zloglasnog bana Khuen-Hedervarya. Bio je u stalnoj vezi sa domovinom, a osobito s rodnim Žumberkom. Pukovnik Šintić bio je skroman, dosljedan i uporan narodni borac . U najtežim prilikama sačuvao je narodnu svijest i vjeru u bolju budućnost države Hrvatske. Umro je u Zagrebu 13.02. 1921.god., a danas njegovi potomci žive u Žumberku, Samoboru i Zagrebu i rado se sjećaju svog velikana.Bilo bi dobro kad bi se otkrila spomen-ploča ovom velikanu Žumberka i to u njegovom rodnom mjestu.
______________________________________________________
Janko Šajatović
Zahvaljujući predanom i mukotrpnom istraživanju vrsnog njemačkog geneologa Hans-Jürgen Schrötera, otkriva se polako sloj po sloj oko povijesne osobe koja je prerasla u legendarni lik kojem su s vremenom pridodana nadnaravna svojstva, a koji će postati zaštitnik regije Lausitz i po kojem će se pisati romani, koji su doživjeli i prikazivanje na velikom platnu. A sve je počelo god. Gospodnje 1624. u Žumberku rođenjem Janka Šajatovića, koji se je školovao kod Isusovaca u Zagrebu i – sukladno tradiciji kršnih žumberačkih Uskoka – krenuo u obranu Hrvatske i cijele kršćanske Europe protiv najezde Osmanlija. Prema tvrdnji g. Schrötera, Šajatović je već rođenjem bio pripadnik vojnog plemstva, pa je kao takav služio u karlovačkom generalatu. Služio je pod vodstvom grofa Petra Zrinskog, borcem i mučenikom za hrvatsku slobodu.
Već 1659/1660. godine prelazi kao pripadnik tjelesne garde hrvatskih konjanika (Leibgarde Kroatenzu Roß) u službu saskog izbornog kneza Johanna Georga II., nadmaršala Svetog rimskog carstva njemačke nacije. Njegovi pretpostavljeni zapovjednici su bili Georg Silly i Janko Šubić Bribirsko-Peranski. Na popisu novačenja iz 1661. godine zapisan je kao “Jankho Schajatowitsch von Süchelberg aus Croatien: Pferd: 2“, što je nepobitan dokaz da je došao iz Žumberka u Hrvatskoj i da je služio na saskom dvoru sa dva konja. Tokom svojih dugih godina službe konjanika garde, saska vojska je ratovala diljem Europe, pa je i sam izborni knez Johann Georg III. predvodio lijevo krilo kršćanske vojske u odlučujućoj bitki kod Kahlemberga 1683. godine, kad je razbijena osmanlijska opsada Beča. Nekoliko mjeseci prije svoje smrti, izborni knez Johann Georg III. poklonio je 31. ožujka 1691. godine Janku Šajatoviću “Vorwerk” Groß Särchen, to jest poljoprivredni pogon koji se obično nalazio izvan obrambenih zidina gradova ili utvrda, sa pripadajućem mlinom, krčmom i pivovarom. Ujedno je dodijelio svom vjernom vojniku, koji je stekao čin pukovnika konjaništva,plemstvo. Već u jesen Johann Georg III. umire od pošasti kao zapovjednik cjelokupne vojske carstva u borbama protiv Francuske. Pogrebnu povorku na čelu tjelesne garde predvodio je u Tübingenu Janko Šajatović za svog pokojnog protestantskog komandanta. Služio je nakon toga još vjerno i novom izbornom knezu Johannu Georgu IV. i Friedrichu Augustu I., koji je dobio nadimak der Starke” (jaki). Nakon prelaska na katoličku vjeru postao je potonji kao August II. poljski kralj veliki knez Litve.
Janko Šajatović je i dalje služio vladarskom dvoru u Dresdenu, dok nije 29.svibnja 1704. u tada visokoj starosti od 80 godina umro. Pokopan je 2. lipnja u katoličkoj crkvi u mjestu Wittichenau, kamo je svaki dan dolazio iz svog Groß Särchena, te je župnik održao prigodnu propovijed za tog zaslužnog plemenitog pukovnika na njemačkom jeziku. Kao vjerni katolik je Janko Šajatović, naime, htio svaki dan slaviti svetu liturgiju/misu, što mu u protestantskom mjestu nije bilo moguće. Već za života je uskočki ratnik Šajatović bio neobična pojava među njemačkim i sorbskim stanovništvom toga kraja. Izrazito visok i (za sjeverne krajeve) egzotičnog južnjačkog izgleda, prozvali su ga jednostavno “Krabat” na njemačkom, a “Chorwat” na sorbskom jeziku, to jest: Hrvatom. Kad se tome još pridoda njegova inteligencija i tehničko znanje, s kojem je blagodatno djelovao na poboljšanju uvjeta seljaka u tom kraju, kao na primjer isušivanje močvara,temelj za buduće legende je čvrsto položen. Tako su se među tim zapadnim Slavenima (čiji jezik,zavisno od varijante, nalikuje na češki, slovački ili poljski) stvorile priče o tome kako je Krabat čarobnjak sa nadnaravnim moćima, koji sa svojom kočijom po zraku putuje do Dresdena (i pritom katkada okrzne crkvene tornjeve i krovove) ili koji pak može stvoriti vojnike sa crnim zrncima zobi. Kroz razne generacije su se priče mijenjale, pa je u najpoznatijoj varijaciji Krabat postao siromašno sorbsko dijete, koje radi kod mlinara, prerušenog čarobnjaka.
Nakon raznih poteškoća Krabat pobjeđuje preko ljubavi svoje majke zlog čarobnjaka i djeluje na dobrobit seljaka, te isušujemočvare ili pak spašava Augusta Jakog u turskim ratovima od trovanja. Nakon svoje smrti se Krabat pretvorio u bijelog labuda, te se smatra i dan-danas nebeskim zaštitnikom seoskog stanovništva područja Lausitz odnosno Łužica. Po ovoj legendi ispisani su mnoge knjige sorbskih i njemačkih autora, pa je u DDR-u i Čehoslovačkoj i ekraniziran. A roman za djecu i mlade Otfrieda Preußlera je u obrađenom obliku prikazivan kao kazališni komad i na kraju kao film na velikom platnu u 2008. godini. Po tom legendarnom liku su uz to nazvane i razne manifestacije, kao i jedna njemačka rock-grupa ili pak jedna igrica za računalo.
Pred crkvom u kojoj je stvarni Janko Šajatović pokopan stoji kip koji prikazuje motive legende o Krabatu, a mjesna osnovna škola nosi ime “Krabat Grundschule/zakładna škola Wittichenau”. AHans-Jürgen Schröter misli kompletirati svoja istraživanja i izdati jednu kompletnu knjigu o povijesnoj pozadini i ličnosti Janka pl. Šajatovića, koji se na francuskom dvorskom jeziku potpisivao kao “Jean de Sajatowitz”. U tom smislu on i organizira priredbe sa glumcima, da prikaže realnu pozadinu mitskog lika. Na taj način želi širokoj publici otvoriti nove vidike o poznatoj priči o Hrvatu iz dalekog Žumberka, ali i pomoći vlastitoj regiji kroz razvijanje turističke ponude. Mislim da bi se i u voljenom zavičaju moglo još poraditi na tome, da se i u turizmu promovira svijest o velikanima koji potječu sa Žumberka.Za nadati se je, da će gospodin Schröter imati još puno uspjeha u svom znanstvenom radu, da se otkriju još mnogi detalji tog znamenitog Žumberčana, koji je prerastao u legendu. Također bi bilo poželjno, da se hrvatska javnost upozna sa tim važnim otkrićem i da se preprave članci, koji govore o “zagrebačkom konjaniku Šadoviću” (Schadowitz je germanizirana verzija izvornog prezimena Šajatović) koji je služio nakon turskih ratova u Saskoj. A pogotovo bi bilo lijepo, kad bi se na samom grobu u Saskoj sastali putnici-namjernici sa Žumberka, da se u molitvi sjete daleko od Domovine tog, u svakom pogledu, plemenitog vojnika, koji je – kako reče g. Schröter prilikom jednog intervjua – djelovao sukladno značenju svoga krsnog imena i pokazao Božju milost među njemu povjerenim ljudima. Janko Schandor; Žumberački krijes,2014.god.
admin: priču o uskočkom junaku Janku Šajatoviću – Krabatu dobro je dalje razvila Monika Bračika rođ. Šajatović iz Metlike, te upoznala širu javnost sa ovim Žumberčanom,a kojeg jako cijene u Njemačkoj
____________________________________________________________
FRANJO-KRSTO DELIŠIMUNOVIĆ
Franjo Delišimunović-Koren prvi sa lijeva; čuvar povelje obitelji Delišimunović, Petričko selo 1986.god.
Franjo Krsto Delišimunović od Kostanjevca i Radojčića sin je uglednog plemića Janka Jelačića i posinaka (1676) Krste baruna Delišimunovića. Po smrti svog oćuha baštinio je imanje Turan. Franjo Krsto posvetio se vojničkom životu. Postao je 1695. kapetan u Sredičkom,zatim zapovjednik kupske i prekogorske Krajine i potkapetan kraljevstva hrvatskog, a 1702. Zapovjednik Gornjeg polja, Glinske i Planinske Krajine. Franjo Krsto postao je 1705. pukovnik i zapovjednik Kostajnice. Odigrao je značajnu ulogu u ovom dijelu Krajine gdje je budno pazio na kretanje Turaka. Grofovsku je čast postigao 17.04. 1708. Kada je 11.03. 1712. HRVATSKI SABOR u Zagrebu zaključio hrvatsku pragmatičnu sankciju o ženskom nasljedstvu kuće Hasburg, bio je Franjo Krsto izabran u poslanstvo koje je trebalo poći u Beč i predati zaključak na potvrdu caru, ali je Franjo Krsto umro 02.05.1712. Franjo Krsto Delišimunović bio je oženjen udovicom Barbarom Sidonijom Peranskom, vlasnicom imanja paraduša, drežnika, trešćena i Brrloga. Barbara je po smrti muža Franje Krste baštinila turan. Barbara je umrla bez potomaka. Sva svoja imanja ostavila je zagrebačkom kaptolu utemeljevši zadužbinu za sebe i svog muža.
Literatura: Dr Ivan pl. Bojničić; Der Adel von Kroatien und Slavonien, Nurberg 1899.
_____________________________________________________
Marko Rajaković
Marko je rođen 1759. u Žumberku. Školu je učio u žumberačkom gkt. sjemništu u Zagrebu. Marko se javio 1.8. 1778. dobrovoljno i na vlasti trošak za konja i opremu “Karlovačkoj graničarskoj husarskoj pukovniji” i pođe u ratni pohod protiv Prusa. Marko se iskazao u ratu ,a kao zapovjednik straže prilikom izviđanje zarobio je više vojnika,te bogat ratni plijen od 60 natovarenih kola i 97 konja. Poslije raspuštanja graničarskih husara pređe Marko u Ogulinsku pukovniju i kao poručnik sudjeluje u ratnom pohodu protiv Turaka. Marko je oženio Tereziju Hodanovac i dobio su sina Leopolda. God. 1790. Leopold je primljenu Vojnu akademiju u bečkom Novom Mestu. Marko Rajaković je u siječnju 1801. dobio čin majora Plemićke husarske divizije. Na temelju velikih zasluga u borbama oko Rajne Marku je dodjeljeno ugarsko plemstvo.
U Latinskoj izvornoj diplomi zapisano je obiteljsko ime “Rajakovics”. Marko je umirovljen 1805. i povuče se u Karlovac. Supruga Terezija umire mu 1817. a on se preselio u Varaždin i tamo umire 1824.godine.
________________________________________________________
Vitez Oskar pl. Hranilović
Oskar pl. Hranilović (22. studenoga 1867. Zagreb- 21. prosinca 1933. Beč), austrougarski generalbojnik. Od 1877. do 1879 pohađao je dva razreda klasične gimnazije u Zagrebu te Višu vojnu školu u Weisskirchenu (Hranice) u Moravskoj, odakle 1886. Prelazi na Vojnu akademiju u Bečkom Novom Mestu. Nakon završetka Vojne akademije 1889. Raspoređen je kao poručnik u 53. Pješačku pukovniju te preuzima dužnost pobočnika jedne od pukovnijskih bojna. Krajem devedesetih godina 19. stoljeća glavnostožerni je natporučnik u zapovjedništvu 66. pješačke brigade i glavnostožernim satnikom 2. Pješačkoj pukovniji, nakon čega početkom 20. stoljeća slijedi služba u Obavještajnom uredu Glavnog stožera 34. pješačke divizije. Dana 1. studenog 1907. imenovan je vojnim izaslanikom u Sofiji (čin bojnika dobiva 1906.), a 24. rujna 1911. izaslanikom u Bukureštu. Potpukovnikom postaje 1910., a 1913. pukovnikom. Godine 1914. preuzima dužnost načelnika vojne obavještajne službe austrougarskog Vrhovnog vojnog zapovjedništva. Dvije godine poslije (1916.), zapovjednik je 10. gorske brigade, a 1917./1918. 145. pješačke brigade. Čin generalbojnika dobiva 1917. Godine 1918. bio je predviđen za dužnost vojnog izaslanika u Moskvi što zbog događanja vezanima uz Prvi svjetski rat nije ostvareno. Umirovljen je 1. siječnja 1919. Oskar je dobio križ za vojne zasluge s ratnim ukrasom i mačevima i postao je vitez željezne krune. Sahranjen je 1933. godine u centralno bečko groblje. Oskarov brat Hinko bio je osnivač hrvatskog zemljopisnog društva i pisac prvog hrvatskog zemljopisa. Ova obitelj po starini potječe iz mjesta Sošice u Žumberku. (Izvor: Vojna povijest)
___________________________________________________
Pukovnik Tomo Ljubanović
Kao pukovnik živi 1911. u Beču, VIII Floriangasse 57, dok se 1913. navodi adresa Wien, XIII Onno Kloppgasse 9, a 1914. godine opet nova adresa, Schönborngasse 15 (iste ulice postoje i danas). Iz obavijesti o grobu iz 1917. upućenoj udovici Amaliji od Vojne komande vidljivo je da im je zadnje prebivalište bilo u Beču Langegasse 27, 8. Bezirk. Ne znam razlog zbog čega su se tako često selili.
Tomo Ljubanović za vojne zasluge ima orden Red željezne krune 3. vrste, srebrnu i brončanu Signum Laudis medalje, ratna medalja, za 25 godina i dugogodišnju vjernost, Red željezne krune II. vrste („D2“), te odličje Takovski krst kneževine Srbije za vrijeme dinastije Obrenovića za vojne zasluge, medalje Vojnog jubileja 1898. i 1908. godine. Odlazi u mirovinu prije I. svjetskog rata, nigdje se ne nalazi da je aktiviran za I. svjetski rat, osim što Mag. phil. Thomas Reichl u svojoj doktorskoj dizertaciji „Das Kriegsgräberwesen Österreich- Ungarns im Weltkrieg und die Obsorge in der Republik Österreich“, Beč, 2007. godina navodi da je Odjel za Austro-ugarsko vojno zapovjedništvo u (Lemberg) Lavovu 25. rujna, 1916. objavilo da je novoimenovani „Kriegsgräber inspektor K. und K. pukovnik Tomo Ljubanović“. To je izgleda posljednje uvažavanje i priznavanje vrijednosti pukovnika Tome Ljubanovića. Moja pretpostavka da je umro najranije 1916. godine (tada je imao 60 godina) bila je točna. Bolovao je od reumatizma, a umro je 19.12.1916. od perforacije želuca. Ova činjenica i činjenica da mu je žena iz Cienszyna kao da potvrđuje izjavu Barbare Vlašić, pranećakinje (Željezno 17) da je „Tomo ostavio kosti u Galiciji“. Dok nisam dobio datum smrti pitao sam se nije li stradao u ratu ili umro kasnije?. Nisam ga našao u listama nestalih ili ubijenih u I. svjetskom ratu. Postoji jedan Tomo Ljubanović na Listi nestalih 472 od 3.10.1916.
Ime, šarza, vojno tijelo, pododio, zavičajna zemlja, kotar, mjesto, godina rođenja, vijest:
Ljubanović Tomo, Infst. K. u. LIR, Nr. 26, 1. ErsKomp., Kroatien, Jaska, Kalje, 1893; kriegsgef., Nowoussensk, Gouvernement Samara, Russland. Dakle, ovaj ratni zarobljenik svakako ne može biti „naš“ Tomo. Ponajprije zbog godine rođenja, i drugo, navodi se među izgubljenim ljudstvom, a ne među oficirima. Spomenuti zarobljenik je Tomo Ljubanović rođen 10.11.1893. u Kostanjevcu 19 od Grge Ljubanović i Marije Kelihar.
Konačno, pomogao mi je sin Franje Kajkavca (živi u Češkoj), a Franji je Tomo Ljubanović rod isto kao i meni. 24.11.2015. poslao mi e-mail.
Ljubanović – genealogija
Materijali za obitelj rodoslovlja Ljubanović:
Thomas Ljubanović, C. K. Major 54 pješačke pukovnije, r. 11 VIII.1856. Železno,Hrvatska, supruga Amalia iz kuće Peter, kći Leopolda Peter, vlasnik kuće u Cieszyn,sin Leopold rođen 3. studenog 1904. Cieszyn (PMMC, matica krštenih, Vol. 23, str. 81). PMMC znači Parafia Marii Magdaleny w Cieszynie (župa Marije Magdalena u Cieszynu)
Moje istraživanje ovdje ne staje. Zanimalo me da li postoje potomci Tome Ljubanovića. Tražio sam po telefonskim imenicima Češke i Poljske prezime Ljubanović, ali ga nisam našao. Pokušao sam tražiti u Austriji i gle čuda – uspio! U Tirolu, gradiću Zamsu, pronašao sam dr. Theodora Ljubanovic, unuka Tome Ljubanović. Od njega saznajem slijedeće: Tomo Ljubanović i Amalija r. Peter imali su osim Leopolda (Poldi) još jednog sina i to Theodora (Tošo) Ljubanović, koji je 1927. godine otišao u Tirol i tu se 1938. oženio. Imao je troje djece: najstarija kćer Christine, sin Theodor i kćer Senta. Od Tomine unuke Christine saznao sam da su se Tomo i Amalija vjenčali u Tešinu (tada Šleska) 1904. i iste se godine rodio sin Leopold. U Otočcu se rodio 18.11.1906. godine drugi sin koji je kršten kao Theodor Tomo. Da je imao dva imena saznao sam u našem matičnom uredu.
Cijela obitelj pukovnika Tome Ljubanovića 1914. u Beču (slijeva na desno: Leopold,Theodor, Tomo i Amalija) snimljeni u studiju kao planinari
Tomo Ljubanović (sjedi u sredini slike s najviše odlikovanja, treći s lijeva u prvom redu) Nije mi poznato gdje je slika snimljena i tko su ostali časnici na slici, a snimio ju je H. Jandaurek,K u K dvorski fotograf iz Teschena Pukovnik Ivan grof Salis-Seewis, bio je zapovjednik 79. Otočke pukovnije grof Jelačić od travnja 1908. do kolovoza 1911. godine, znamenita je osoba već samim time što je član grofovske obitelji Salis-Seewis čiji je najstariji poznati predak Dietegen Magnus von Salis (1473.-12.3.1531.). Ivan se nije ženio i svoj život je podredio sjajnoj vojničkoj karijeri. Članovi ove obitelji su vlasnici mnogih imanja uglavnom u Švicarskoj, pripadnici su takozvane švicarske garde koja je djelovala na francuskom dvoru i drugdje. Otac pukovnika Ivana Salis-Seewisa bio je kapetan K und K Johann Gaudenz Gubert von Salis, a majka Wilhelmina Vranyczany von Dobrinović. Imali su tri kćeri i četiri sina. Od sinova najstariji je spomenuti tada pukovnik punim imenom Johann Ulrich Gaudenz Dietegen von Salis (8.12.1862.-24.10.1940.), a najmlađi Franz Emil Dietegen von Salis (15.1.1872.-27.10.1967.) zapravo je dr. Franjo Salis-Seewis, pomoćni zagrebački biskup, koji je u vrijemezatočeništva blaženog kardinala Alojzija Stepinca, vodio Zagrebačku nadbiskupiju do 20.9.1954., to jest do imenovanja Franje Šepera Zagrebačkim nadbiskupom koadjutorom.
Dakle, u isto vrijeme u Otočcu su pukovnici grof Ivan Salis-Seewis i Tomo Ljubanović. Doduše, Salis-Seewis, iako šest godina mlađi, u Otočac dolazi kao pukovnik i tu zatiče potpukovnika Tomu Ljubanovića, koji 1909. dobiva čin pukovnika. Možda bi Tomo Ljubanović postao zapovjednik 79. Otočke pukovnije da nije istovremeno otišao sa Salis-Seewisom i to Tomo u mirovinu a Salis-Seewis u daljnje napredovanje – zapovjednika 71. pješačke brigade u Rijeku i čin general-majora. General Ivan vrlo je aktivan u I. svjetskom ratu. Uskoro postaje zapovjednik 42. hrvatske domobranske "Vražje" divizije 1915., vojni zapovjednik Beča 1915., vojni upravitelj Srbije 1916., zapovjednik 92. divizije 1917.-1918. i zapovjednik svih austrijskih postrojbi u Rumunjskoj te biva 11. studenog 1918. promaknut u čin Feldzeugmeister (podmaršal, to je drugi najviši čin Austro-ugarske vojske), a za nešto više od mjesec dana, to jest od 1. siječnja 1919. odlazi u mirovinu (16.000 kruna), a izabrao je živjeti u Hrvatskoj, u Zagrebu gdje je i umro te pokopan na Mirogoju. Vjerojatno je izabrao Zagreb jer su mu na Mirogoju sahranjeni roditelji, a u Zagrebu mu živi sestra Julija i najmlađi brat (pomoćni zagrebački biskup) Franjo.
Očito su ova dva pukovnika, rekli bismo zemljaci, jer je grof Salis-Seewis rođen u Karlovcu, gdje je inače vojno školovanje završio Tomo Ljubanović, bili u dobrim odnosima što zaključujem jer je Tomo Ljubanović ubrzo nakon dolaska Ivana Salis-Seewisa u Otočac dobio viši čin (pukovnik) i jer su zajedno otišli iz Otočca. Ima jedan zanimljiv detalj koji sam danas (23.2.2016.) saznao: tada pukovnik Ivan Salis-Seewis bio je omiljen zapovjednik Otočke pukovnije te su mu se pripadnici pukovnije na rastanku zahvalili podarivši mu pješadijsku sablju (M 1861). Pretpostavljao sam da mu je istu predao najvjerojatnije najviši po činu, a to je bio Tomo Ljubanović, no ipak nije, jer je na koricama sablje utisnuto: „Na ugodnu uspomenu svomu bivšemu pukovnijskom zapovjedniku“, a s druge strane: „Dalje služeći podčastnici pukovnije grofa Jelačića broj 79. Rijeka 1./V.1912.“, dakle, naknadno je predana tada general majoru Ivanu Salis-Seewisu, u vrijeme kad je Tomo Ljubanović već bio u mirovini, odnosno u Beču. Kako saznah, 1945. sablja je iznesena van u inozemstvo, u Njemačkoj kupljena od nekoga našega porijekla, koji ju je odnio u Australiju, da bi je vratio 2005. godine u Hrvatsku, otkupio ju je i sada je vlasnik Zlatko Čondić iz Splita (Lički forum, Zavičajni klub "Stajnica").
Konačno, 6. svibnja 2016. godine sve ove fotografije Tome i njegove obitelji dostavila mi je Christine Ljubanovic, unuka pukovnika Tome Ljubanovića, na čemu joj iskreno zahvaljujem. Sada polako saznajem i pojedinosti iz života ove obitelji. Kada je Tomo umro starijem sinu Leopoldu bilo je svega 12, a Theodoru 10 godina. Po Leopoldovom kazivanju Tomo i Amalija su se iskreno voljeli i unatoč njegovom čestom izbivanju brak im je bio skladan. Sačuvane su neke razglednice koje je Tomo slao svojoj supruzi, a ima i jedna koju je Amalija pisali Tomi kad je službeno bio u Zaboku. Djeca su do odlaska u Beč govorila hrvatski, a kasnije samo njemački. Dana 24.5.2016. od Christine saznao sam da Leopold, stariji Tomin sin, ima kćer Amaliju koju zovu Malči i koja živi u Grazu, Austrija. Tomo piše svojoj supruzi prije nego li se rodio drugi sin Theodor Tomo Leopold i Theodor Ljubanović u Otočcu 1908. godine
Pojedinosti o pukovniku Tomi Ljubanović doznajem od njegove unuke Christine, koja je sačuvala svoju korespodenciju o svome djedu Tomi sa svojim stricem Leopoldom (starijim Tominim sinom) za vrijeme dok je živjela u New Yorku, a kasnije u Londonu u 70-tim godinama. Tomo je, osim hrvatskog, govorio i pisao jako lijepo njemački. Njegov blagi naglasak je uobičajen u K & K vojsci i policiji (takozvani „Armeedeutsch“) s posebnim „intermonarchie“ izgovorom. U „Volksschule“ imao je dvojezično obrazovanje: nahrvatskom i njemačkom jeziku. Njegov rukopis je bio u „corrent cursive“. Školovanje je nastavio u „Kadettenschule“ u Karlovcu gdje je stekao dobro opće obrazovanje iz povijesti i filozofije. Bio je blagog temperamenta, i muškarac sa strogim načelima, čak i prema sebi. Kao mladić bio je vrlo dobar vježbač i sportaš. Kad mu je služba dopuštala volio je otići sa sinovima hodati u prirodu. Imao je prilično knjiga o prirodnim znanostima. Volio je posebno bečku književnost i glazbu. Bio je teški pušač, frkao je svoje cigarete. Volio dobro vino, rijetko pivo. Imao je srebrnu tabakeru, koja mu je spasila život u dvoboju sabljom. To je bilo prije braka. Patio je od reume i bolova u trbuhu i nikad nije otišao liječniku. Vjerojatno je osjećao kraj monarhije. (IVan Vlašić, Jaska)
Mali, ali ponosni, dični žumberački kraj dao veliki obol u višestoljetnoj obrani kršćanstva.