Žumberačke crtice su tekstovi koje vlč. Mile Vranešić objavljuje u Glasniku Samobora i to već više godina
________________________________________________________
Cirkus se nastavlja i u blagdansko vrijeme
Mjesec prosinac u znaku je radosnih božićnih blagdana, koji su, dok nije došlo ovo globalno zatopljenje, bili u znaku snježne idile. Oni koji su uspjeli, svim teškoćama usprkos, živi i koliko toliko zdravi dočekati kraj još jedne tekuće godine, zbrajaju (ne)uspjehe. U Hrvatskoj krajem mjeseca prosinca svakih pet godina imamo i dodatne “radosti”. Moramo izabrati čelnog čovjeka države ili ti predsjednika. Tako da u cijelom prosinačkom košmaru predizborni putujući cirkus i vašar taština dobiva na posebnoj draži. Ali, posebna radost je da nakon zimskog solsticija dani postaju sve duži, a noći sve kraće.
Od četvrtog stoljeća poslije Krista, kada je kršćanstvo počelo potiskivati dotadašnje poganske rimske običaje Saturnalije (rađanje sunca), sve naglašenije se počelo slaviti rođenje utjelovljene Druge božanske osobe, Isusa Krista, u gradu Betlehemu. U prva tri stoljeća kršćanstva prakticiralo se više slaviti prema judaističkoj teologiji o početku ljudskog života u trenutku začeća, odnosno utjelovljenja, a prema helenističko – rimskoj antropologiji i filozofiji naglasak je prebačen na sam čin čovjekova rođenja. Tako da danas velika većina kršćana koja prakticira svoju vjeru ili je barem tradicionalno vezana uz ostatke ostataka djedovske tradicije, vrlo bučno slavi spomendan na jedinstveni događaj – kada Svevladar cijeloga kozmosa iz ljubavi prema svakom čovjeku ulazi u ovaj svijet kao malo dijete u nekoj mračnoj, hladnoj i zabačenoj čobanskoj pustinjskoj špilji.
Od samog početka ovog jedinstvenog i neponovljivog događaja i svega onoga što se događalo s Isusom Nazarećaninom, uvjetno rečeno, “normalnim ljudima” nije bilo baš sve jasno. Zato apostol Pavao u svojim spisima, kada razmišlja o svim tim događajima i pokušava poučavati sljedbenike kako je “Božju ludost” teško ljudski racionalno protumačiti i objasniti. Svi ti događaji vjerniku – kršćaninu su ponuđeni za istinsko vjerovanje, a kasnije mu milosni Bog daje brojne dokaze da može egzaktno svjedočiti o Božjoj ljubavi prema svojim ljubimcima – svakom čovjeku.
Vjekovno slavljenje božićnih blagdana u svakom narodu i naraštaju poticali su bezgraničnu pučku inspirativnost kroz različite oblike; od pučkih pjesama, jaslica, borova i badnjaka, pa do kulinarskih delicija. U posljednje stoljeće božićnim blagdanima, a i susjednim novogodišnjim praznicima, sigurno se najviše vesele idolopoklonici kapitala, jer to je vrijeme sveopćeg potrošačkog ludila. Troši se i kupuje sve što treba i ne treba, ali je važno da se troši. Putujući cirkus predizbornih predsjedničkih kampanja postaje jako zabavan, ali i sve tjeskobniji. Jedan putuje s krugom, što bi moralo značiti da ćemo se i dalje vrtjeti u vrzinom krugu i kolu bez izlaza. Jedna govori kako će udarati šakom po stolu (makar samo figurativno), pa sam se zabrinuo da naši stolari neće moći napraviti toliko novih stolova koliko će ih biti razbijeno, a u brizi su i liječnici i gipsari na traumatologiji.
Opet, jedan prijeti da će sve po Hrvatskoj pomesti, pa se pitam tko će napraviti toliko metli ili će i njih morati uvoziti iz Kine. Možda je mladi dečec najozbiljniji, jer računa na svoju generaciju birača kojima se ova neinventivna starudija, sa svojim virtualnim laprdanjem popela na vrh glave, ukoliko se, pred same izbore, ne ustanovi da je i on podmetnuto jaje političko – obavještajnog podzemlja. Na kraju još jedne kalendarske godine, koju smo nekako uspjeli izgurati do kraja, budimo zahvalni na svemu što smo ostvarili. Smognimo hrabrosti oprostiti jedni drugima nanesene uvrede i nepravde kako bi nam nadolazeći božićni blagdani donijeli betlehemske radosti, kada nebo i zemlja slave ljubav Jedinorođenoga, a ljudi dobre volje žive u miru, slozi i radosti. Kada smognemo svladati svoje egocentrizme i sitne interese, onda i nalolazeća 2015. godina može biti blagoslovljena i svrhovita, što vam svima od srca želim, a od Oca nebeskog zazivam. ( o. Mile Vranešić)
Glasnik Samobora
____________________________________________
Asfalt i voda su potreba, a ne moda
Napokon, koncem siječnja, dočekasmo snijeg i pravi zimski ugođaj. Krajem siječnja obilježili smo u ovom dijelu Lijepe naše nekoliko događanja koja su uzburkala pomalo zamrli duh ljudi.
Udruga Uskok iz Sošica već drugu godinu obilježava značajne obljetnice iz života akademika i povjesničara Tadije Smičiklasa i njegovog znanstvenog doprinosa hrvatskoj državotvornoj misli. Tradicionalno zimsko planinarsko hodočašće zadnje nedjelje u siječnju pokreće stotine i stotine zaljubljenika u žumberačku zimsku idilu na odlazak na Svetu Geru do svetišta svetog Ilije. Tako je bilo i ove godine.Prezentacija godišnjaka Žumberački krijes impresivan je skup Žumberčana i njihovih prijatelja. Na tim prezentacijama, uz službeni uradak, progovara se i o društvenim događanjima koja bi mogla pripomoći izgradnji jednog novog lica Žumberka.
Na prošlogodišnjoj prezentaciji, koja je održana u župi sv. Ivana Krstitelja u Grabru, pročitana je peticija za asfaltiranjem pojedinih dionica na području istočnog dijela Žumberka, koji, po lokalnoj samoupravi, spada pod Grad Samobor. Tu je peticiju potpisalo više od 200 stanovnika. Upućena je Gradu Samoboru, Zagrebačkoj županiji i na dva ministarstva. Stigao je odgovor od samo jednog ministarstva, prema kojem taj problem mora riješiti lokalna samouprava.
Čelnici lokalne samouprave odgovoriše kako su toškovi zimske službe premašili sva predviđanja i da novaca nema za nikakve dodatne investicije. Opravdano i razumljivo. Ali, drugi dio odgovora, kako na tom području ima premalo ljudi kao potencijalnih glasača i da treba posvetiti pozornost i ulaganja tamo gdje je veći izborni potencijal, nametnulo je pitanje o biti demokracije kao društvenog uređenja. Po logici broja stanovnika mali bi uvijek morali biti mali i zapostavljeni. Zato onda nije nikakvo iznenađenje kada “veliki svjetski igrači” pežorativno gledaju na “fildžan državicu” Hrvatsku i njezinih 4 500 000 stanovnika. Po tom mjerilu četvrtina Tokija je vrednija od cijele Hrvatske.
Sasvim opravdano se postavlja pitanje koja je prednost demokracije kada je broj ruku, tj. glasova, važniji od realne potrebe rješavanja konkretnih problema. Žalosno je promatrati i u najvišem zakonodavnom tijelu države, županije ili lokalne samouprave kako dobar i sasvim opravdani prijelog ne može biti prihvaćen samo zato što izabrana većina ima više glasova i svojom glasačkom mašinerijom odbija ono što bi poboljšalo stvari kod onih “manjih” ili “manje vrijednih”.
Pojednostavimo i konkretizirajmo: opravdani zahtjev ljudi Žumberka koji traže bolje ceste i vodovod u gradskoj upravi ne može biti prihvaćen zato što u Gradskom vijeću nema nikoga tko bi prezentirao opravdane zahtjeve ovdašnjih stanovnika, ali, isto tako, kada bi ih netko i predložio, pitanje je bi li dobio dovoljno zstupničkih glasova za njihovu provedbu. Po toj logici izvršna vlast uvijek će imati opravdanje za nečinjenje onog što je prijeko potrebno.
Zato sasvim konkretno pitanje: je li demokracija jedno od najsavršenijih društvenih uređenja? Iz navedenog primjera moglo bi se zaključiti da ponekad demokracija može biti gora i od najgore diktature! Usuđujem se vjerovati da će naši gradski čelnici i gradski vijećnici uvidjeti demokratski nedostatak i svojim glasom podržati peticiju stanovnika Žumberka (istočnog) za kojim kilometrom asfalta u ovoj godini, ali, isto tako, i za izgradnju magistralne vodovodne mreže.
vlč. Mile Vranešić (Glasnik Samobora)
____________________________________________________
U znanju je moć!
Ljetne sparine su popustile, godišnji odmori su za većinu radnog naroda zaršili, a naši vrijedni školarci krenuše u svoje klupe skupljati nova znanja. Svjesni su oni da je istinita ona poslovica: “U znanju je moć!”. U stvari, školovanje kod pametnog čovjeka nikada ne bi smjelo prestajati. Nažalost, mnogi misle da kad napuste formalno školovanje i školske klupe (čak i one na faklutetima) da više ne treba učiti, zaboravljajući činjenicu da su promjene u svagdanjem životu toliko brze i velike da svaki dan zakašnjenja donosi zaostatak s nesagledivim posljedicama. Svjedoci smo činjenice da mnogi ljudi zbog svoje inetelektualne lijenosti postaju smetnja napredovanju cjelokupnom društvu. Zahvaljujući stečenim stručnim znanjima i formalno završenom školovanju zauzeli su odgovorne položaje u društvu, a svojom stručnošću, jer nisu radili na daljnjem stručnom usavršavanju, ostali su u nekim davno prohujalim vremenima.
Uz početak nove školske godine prisjećam se davnih vremena kada su seoske škole bile pune učenika, a naša su sela vrvjela dječjim žamorom. I onda su došla neka čudna vremena, s nekim još čudnijim ljudima koji su kabinetski promišljali socijalističku stvarnost. Male seoske škole treba dokinuti, a djecu prebaciti u novosagrađene škole po većim mjestima. Janjičarski mentalitet očitovao se davanjem školske djece na udomljavanje, a roditelji su gubili svakodnevni kontakt s djecom u najkritičnijim godinama. A oni koji su ostajali doma autobusima su prevoženi u desecima kilometara udaljene škole. Da apsurd bude veći, neki čak preko Slovenije, iz Radatovića i Kašta u Žakanje. Posljedica svega bila je da su djeca od najranije i najkritičnije dobi stjecala averziju prema svom zavičaju i razmišljala samo kako što prije i dalje pobjeći iz svojih sredina. Odlazak ljudskog i intelektualnog potencijala danas se osjeća po cijeloj Hrvatskoj.
Daljnje posljedice takvog odnosa prema malim seoskim školama imamo priliku svakog dana vidjeti ispred veleposlanstava Kanade, SAD-a, Australije. Koliko mladog i školovanog naroda nepovratno odlazi iz Hrvatske! Egzaktna financijska činjenica je da hrvatska država (znači svi mi porezni obveznici) u školovanje jednog učenika potroši od 50.000 do 100.000 eura i onda ga badava prepušta drugoj državi, koja u tu osobu nije uložila ni centa. Naši “umni” političari pokušavaju nas uvjeriti kako je hrvatski izvoz u opadanju. Usuđujem se tvrditi da je hrvatski izvoz u punoj ekspanziji, i to najkvalitetnijeg materijala koji nema cijene: krvi i pameti.
Svega toga prisjećam se ovih dana kada se sjetim kako sam tužan, rezigniran, ali i bijesan, pred godinu dana u dalekoj Kanadi i SAD-u gledao mnoštvo naših mladih i kreativnih ljudi i njihovo potomstvo kako ni ne pomišljaju na povratak u domovinu. Vođeni nepobitnom sintagmom kako je u znanju moć možemo samo pretpostaviti koliko je naše moći nepovratno izgubljeno. Pitat ćemo se svi: “Zašto se to dogodilo”? Usuđujem se tvrditi zato što u glavama onih koji odlučuju o životu i smrti ove države i društva vlada dinosaurska pamet. Oni gledaju, ali ne vide što se događa, ne žele se mijenjati, ne žele učiti… Kao dinosauri, vidjeli su da dolaze nova vremena, ali oni su ostajali isti i zato su izumrli. Oni još uvijek misle da je moć u političkoj i stranačkoj nomenklaturi i da je važno održati političke pozicije, a ne da je moć u stručnosti i znanju. Kao da su kodirani na borbu od mandata do mandata, čista politička pragmatika preživljavanja, bez imalo dugoročnih vizija koje karakteriziraju ozbiljne i odgovorne političare.
Dolaskom pape Franje na tron rimskog biskupa stječe se utisak da će i uglednoj, ali umornoj i inertnoj crkvenoj hijerarhiji doći kraj i da će morati početi mijenjati dosadašnje navike. Papin prvi poziv da Crkva izađe iz stoljetne referencijalne situacije u novu stvarnost, europskoj uljuljanoj strukturi od samog početka zadaje prilično glavobolje. S jesenskim smjenama u vatikanskoj kuriji i odlaskom nositelja krutog i nedjelotvornog establišmenta, a dolskom novih ljudi, i to iz krajeva gdje je apostolski crkveni žar u punom zamahu, budi se nada da će u ovoj jubilarnoj godini Milanskog edikta početi jedan sasvim novi zanos, baziran na apostolskim srcima, koji će dolaziti iz dubljeg molitvenog i studijskog života predvodnika crkvenih zajednica.
Svim našim dragim školarcima, čije glavice željno čekaju nova znanja, želim puno uspjeha, a njihovim vrijednim i požrtvovnim učiteljima i profesorima zadovoljstvo u gledanju napredovanja njihovih učenika. Našim dragim prosvjetarima želim da im i novčane nagrade za njihov naporan rad budu veće! Isto tako, svima onima koji u svojim zrelim godinama (usprkos nadolazećoj sklerotičnosti) žele popunjavati dosadašnje spoznaje, želim puno intelektualne znatiželje, jer znanja nikad dosta.
Vlč. Mile Vranešić,rujan 2013.god.
_________________________________________________
Jubilarna godina Milanskog edikta
Hvala ti dobri Bože na tolikoj količini snijega. Preko svoje vjerne pomoćnice, majke prirode, nisi nas štedio. Hvala i djelatnicima zimske službe koja djeluje u sklopu gradskog Komunalca na uloženom trudu, neprospavanim noćima i prekovremenim satima.
U Novu godinu ušli smo s različitim raspoloženjima. Iskreno se nadam da smo svi jedni drugima poželjeli sve najbolje, a negdje u podsvijesti zadržali da će biti dosta guravo. Svjesni smo činjenice da ono što nas ne skrši – to nas ojača. Zato je taj narod postao tako otporan. Koliko puta i na koliko načina su nas kršili, a ipak se uspjelo opstati. Zato sve sadašnje poteškoće doživljavamo kao elementarnu nepogodu sličnu ovom snijegu. Zameteni smo, ali znamo i da nakon par dana jakog juga ode snješko.
Kršćanski svijet ušao je u jubilarnu godinu Milanskog edikta. Pred 1700 godina moćni (pomalo krvoločni) rimski car Konstantin, nakon puna tri stoljeća progona, u Milanu je izdao dekret kojim su kršćani stekli slobodu ispovijedanja svoje vjere. Kroz tri stoljeća proliveno je more ljudske krvi, a zbog prizivanja slobode savijesti. Tadašnji društveni sustav, carski, poganski i robovlasnički, nije imao baš previše razumijevanja za ljude koji nisu pripadali tadašnjoj carsko-državnoj religiji Rimskoga carstva. Pogotovo ako je ta religija dolazila iz uvijek turbulentnog i revolucionarnog područja Bliskog istoka, tadašnje provincije Palestine. Taj juridičko-legionarsko-carski rimski sistem od samog početka kršćanstva nije pokazivao blagonaklonost ni prema samom utjelovljenom Bogu u osobi Isusa iz Nazareta. Evanđeoski izvještaj o sudskom postupku rimske okupacione vlasti, po njima jednog od tada mnogobrojnih židovskih bundžija, bio je vrlo kratak i drastičan. U nekoliko sati sve je bilo gotovo, i to na križu, Rimljanima tako dragom sredstvu likvidacije. Nakon puna tri stoljeća upravo to strašno sredstvo likvidacije, rimskoj vlasti nepoćudnih elemenata, postat će znak poganinu, rimskom caru Konstantinu (tek usput rečeno, rođenom na području današnjeg grada Niša), pod kojim će pobijediti svog suparnika. Pobožna legenda kaže da je noć prije odlučujuće bitke car Konstantin usnuo san u kojem mu je rečeno da na štitove svojih vojnika umjesto rimskog orla stavi križ, jer da će u tom znaku pobijediti. I bi tako. Nakon pobjede i uspostave svoje vlasti nad cijelim tadašnjim Rimskim carstvom, u znak zahvalnosti 17. siječnja 333. godine u gradu Milanu izdao je poseban carski ukaz kojim se kršćanima dozvoljava sloboda ispovijedanja svoje vjere. Sve što se kasnije događalo sa slobodnim kršćanima, a još više s kršćanstvom, ulazi u sferu kristijanizacije cijelog mediteranskog bazena, Bliskog istoka, kasnije Europe i cijelog čovječanstva. Bijaše tu uspona i padova. S dobivanjem slobode kršćanstvo postaje sve popularnije, ali i unosnije u cijelom rimskom imperiju, pogotovo kada je nakon nepunih 80 godina postalo i službena vjera cijele države. Ali, ni staro rimsko poganstvo nije ustuknulo. Svjesni činjenice da gube svoje dotadašnje dominantne pozicije, poganske strukture, poglavito intelektualne, ulaze u jedan novi način kripto djelovanja kako bi preživjele u novim okolnostima. Taj intelektualni permanentni sukob traje sve do današnjih dana, u različitim vidovima.
Nadam se da će se tijekom 2013. godine o svim ovim previranjima moći napisati još koja kolumna. Naime, sveopća Crkva nalazi se u Godini vjere. Sučeljavanje jednog fosiliziranog oblika današnjeg kršćanstva i sve aktivnije i sofisticiranije neopoganštine Crkvu kao organizacijski mastodont stavljaju pred nove evangelizacijske izazove. Vrlo je interesantno danas gledati, a još uzbudljivije očekivati, kako će se u skoroj budućnosti razvijati ovo sučeljavanje.
o.Mile Vranešić,siječanj 2013.god.
Žumberak na prvoj crti
Ono što je izgledalo daleko i nedostižno stiglo je pred samu realizaciju. Hrvatska, nakon mnoštva raznih peripetija, uskoro ulazi u Europsku Uniju. Očekivanja su u hrvatskoj javnosti različita, od krajnje skeptičnih do nevjerojatno euforičnih. Referendum koji je održan pred saborsku odluku za ulazak Hrvatske u EU, ali i izbori za naše zastupnike u EU parlamentu, pokazuju da vlada određena apatičnost. Ali, kako bilo da bilo, činjenica je da od 1. srpnja počinje neka druga igra. Kada je pred gotovo jedno stoljeće Hrvatska ulazila u južnoslavensku asocijaciju tadašnji istaknuti hrvatski političar izrekao je antologijsku sintagmu: “Ulazite kao guske u maglu”. Možda će netko u doglednoj budućnosti za ulazak Hrvatske u Europsku Uniju reći da su Hrvati ušli u nju “kao zblenuti zec pod svjetla auta”.
Prije samog čina ulaska Hrvatske u EU održat će se kod nas lokalni izbori. Ovi izbori su itekako važni, jer će upravo lokalna vlast u pograničnim mjestima imati u skoroj budućnosti itekako važnu ulogu u novonastalim prilikama. Dosadašnja razvojna filozofija koncentracije svega i svačega u urbanim sredinama morat će se mijenjati, što će reći da sva pogranična područja uz samu granicu moraju slijediti europske standarde razvijene infrastrukture, radnih mjesta, tradicionalnih obrta, suvremene ekološke poljoprivrede.
Što to znači za Žumberak? To znači da ovo područje konačno izlazi iz svojevrsne geografske i mentalne getoizacije. U vjekovnim državnim oblicima područje Žumberka bilo je u svojevrsnom getu, uvjek negdje “Bogu iza nogu”. S ulaskom Hrvatske u Europsku Uniju Žumberak postaje “prva linija”.
Pogled sa Jezernica
Svakako da će to značiti jedan sasvim novi odnos prema tom području. Postavlja se pitanje hoće li nove upravljačke strukture, koje će biti izabrane na lokalnim izborima, to prepoznati i usmjeriti cijelokupan budući razvoj prema tom području. Svakkako bi bilo puno jednostavnije da cijelo povijesno-geografsko područje Žumberaka ima jedinstvenu lokalnu samoupravu, a da nije ovako rascjepkan na gradove, općine i dvije županije, a u stvari nije “ni pod kime”.
Ali, isto tako, veliki su problem i sami ljudi koji su vezani uz žumberačko područje. Vjekovna izoliranost i geografska getoizacija stvorila je i mentalnu getoizaciju, koja je stvarala poguban defetistički mentalni sklop. Kada se ljude iz generacije u generaciju uvjeravalo da jedna regija nema perspektive, onda se u ljudima potpuno uvriježi takva pejorativna svijest i podsvijest za svoj zavičaj. Zato će s ulaskom Hrvatske u novu europsku asocijaciju na području Žumberka trebati ozbiljno poraditi na promjeni pogubnog getoizirajućeg mentaliteta. Promjena će biti mukotrpnija i teža, ako se u svijesti upravljačkih struktura ne promijeni malograđanski i sitnoburžoaski mentalitet i usadi spoznaja da je prošlo vrijeme urbanog rasizma.
Na lokalnim izborima koji su pred nama valjalo bi obratiti pozornost na stranačke programe i vidjeti nude li oni već istrošene modele ili nude nešto što je prikladno sadašnjem trenutku novonastalih okolnosti. Iz do sada viđenih izbornih materijala s kojima stranke izlaze na lokalne izbore, bojim se da smo još uvijek daleko od onoga što sada treba učiniti. Budući da je pred nama blagdan svetog Josipa radnika i Praznik rada 1. svibanj, iliti 1. maj, želim da svi nezaposleni što prije nađu posao za koji će biti i pristojno plaćeni.
o. Mile Vranešić
_____________________________________________________
Kažu naši Dalmatinci: “Baš zvizdan prži, pripeklo”! Ljeto je u punom zamahu. Traži se hladovina. Ali i brige pritisle. Otkazi na radnim mjestima su svakodnevni, egzistencija mnogih ugrožena. Zoki ne pokazuje neke naznake svjetla u tom mračnom hrvatskom tunelu. Slavek marljivo skuplja kunice da pokuša barem koliko toliko servisirati tekuće državne troškove i otplaćivati kamate pozamašno prezadužene države. Tomek slaže principijelnu i neprincipijelnu koaliciju. Crkvena hijerarhija vrti neki svoj čudan film kojeg ne razumije ni vatikanska administracija, ni državne strukture, a iskreno vjerničko mnoštvo, željno istinske evanđeoske poruke u današnjem teškom tenutku, prepušteno je tradicionalnim pučkim pobožnostima.
Naša mila, draga i lijepa ukomponirana je, skoro već mjesec dana, u neku još uvijek nedefiniranu instant-tvorevinu, Europsku Uniju. Ništa posebnoga nije se dogodilo, barem za nas većinu građana koji bol bolujemo u svojoj sumornoj i sivoj svakodnevici. Povremeno se tek vode birtaške rasprave o genezi sadašnje tvorevine zvane Europska Unija. Mali ostatak nekad moćnog kršćanstva u mediteranskom bazenu obilježava 1700. godišnjicu Milanskog edikta, kao preteče današnje ujedinjene Europe. U ona davna vremena pokušaj objedinjenja europskog, afričkog i azijskog kontineta odvijao se pod egidom “Pax romana”. Danas se ovaj europski dio objedinjuje pod egidom “Pax economia i Pax euro”, a azijski i afrički, s islamskim proljećem, pod egidom “Pax islam”. O rezultatima svih ovih mediteranskih turbulencija odgovor ne bi dale ni delfske proročice, svojim pitijskim odgovorima. Možda bi tek stari Fritz u Baladama Petrice Kerempuha odgovorio stihovima: “Nigdar ni bilo da nekak ni bilo”!
Papa Franjo polako, smireno, ali odlučno ulazi u vrlo bremenit posao čišćenja svega i svačega u vatikanskim uredima. Tijekom vremena u središnje crkvene institucije uvuklo se, po raznim kriterijima, svega i svačega. Tipovima sumnjivih kvaliteta, zaogrnutim svećeničkim ruhom, često je puta bilo važnije osobno isticanje u svim segmentima lagodnog života, nego istinsko svjedočenje Isusa Krista. Svojm egoističkim postupcima blokirali su mnoštvo pokušaja istinskog služenja Crkve današnjem čovjeku. Doista, ne bi bili pravi kršćani, kojima je stalo do Kraljevstva nebeskog, ako ne bi kritički progovorili o grijesima struktura unutar svoje institucije. Jer, u katoličkom moralu postoji i grijeh prešućivanja.
Žumberak je proslavio svog nebeskog zaštitnika – revnitelja Jahvina proroka Iliju, na najvišem vrhu na Svetoj Geri i na najvišoj razini, s mnoštom pobožnih hodočasnika, biskupom i svećenicima. Bijaše to još jedan znak katoličkog zajedništva i raznolikosti te dobrosusjednih vibracija. Ali, aktualizacija uloge sv. Ilije u današnje vrijeme imala je svoju težinu. Grad Samobor i njegovi stanovici pripremaju se za proslavu svoje zaštitnice, bogobojazne Isusove bake, svete Ane, a valja se prisjetiti i Isusova djeda svetog Joakima. Omiljeno svetište sv. Ane, u hladovini stoljetnih smreka, okupit će mnoštvo pobožnog naroda. Bake i djedovi molit će za svoje potomstvo, da u ovo napeto vrijeme ne izgubi svoj identitet. Bilo bi lijepo kada bi i unuci došli taj dan kapeli sv. Ane i pomolili se za svoje djedove i bake.
Ljetni mjeseci su trenuci kada službena crkvena hijerarhija vrši određene kadrovske promjene. Starodrevna samoborska župa sv. Anastazije i Samoborsko-okićki dekanat iza aninovskog proštenja oprostit će se od dosadašnjeg dugogodišnjeg župnika i dekana, prečasnog Vlade Bogdana. Nakon što je proživio svoju ratnu dramu u okupiranoj župi u Glini, došao je u Samobor, vrlo zahtjevnu župu. Jer, tragovi njegovih velikih predhodnika nametali su mu visoke župničke standarde. Isto tako, svjestan je činjenice da je ta župa teritorijalno i brojčano smanjena osnivanjem novih župa, a problemi su ostali isti, ako ne i veći. Svećenička revnost i gorljivost omogućili su mu da se hrabro uhvati u koštac s novim izazovima. Manirom dobrog gospodara počeo je opsežne i nužne građevinske radove na mnogobrojnim župnim objektima. Intelektualna radoznalost, koja kod njega nije posustajala još iz studentskih dana, usprkos svim mnogobrojnim župničkim obavezama, davala je specifičnost pastoralnom radu. Kao kolega njemu i ostaloj dvojici svećenika koji odlaze s ovog područja želim obilje Božjeg bagoslova, a onima koj dolaze neka ih Gospodin blagoslovi svim milostima i darovima, kako bi što bolje slavili Gospodina i služili povjerenim im dušama.
vlč. Mile Vranešić,srpanj 2012.god.
___________________________________________________
Car je gol, bar do pasa!
Luzeri, dobro jutro. Probudite se! Terevenka je završena, treba se primiti posla. Tako tumačim sve ono što naš dragi ministar financija svakodnevno priopćuje hrvatskoj javnosti. Gleda državni proračun i vidi da je kesa prazna, prihoda sve manje, a obaveza sve više. Nema se više gdje zaduživati, jer je svaki novi dug još veći ponor. Izgleda da jedino drug Slavko ima hrabrosti javno progovoriti o problemima ove države. Mali pioniri oko njega preko svojih poslušnih medija naciju zabavljaju raznim igrama i igricama oko špijunskih agenata i njihovih međusobnih obračuna. Jeftina zabava za naivne.
Godinama se govori o žurnoj potrebi reformi i promjeni dosadašnjeg gospodarenja u državi. O smanjenju nereproduktivnog i administrativnog, a tako skupog i kompliciranog državnog birokratskog aparata. Ali, kako imati hrabrosti početi smanjivati taj glomazni aparat, a one koji ostanu potaknuti raditi, da budi efikasni i produktivni. Kako u tom traženju novih rješenja otvoreno i odlučno reći da ona ljestvica vrijednosti koja je vrijedila pred nekoliko desetljeća više ne vrijedi? Uhljebiti se u nekoj državnoj i činovničkoj firmi bio je san snova. Kako promijeniti svijest da je nekada bilo prestižno pobjeći iz sela u grad pod ovom ili onom izlikom da nisi zaostali seljak? Kako lokalnim čelnicima objasniti da na naplatu dolazi neprirodni rast gradova, a zapostavljanje sela i koncentracija proizvodnih kapaciteta u gradu. Dokidanje seoskih škola, a gradnja novih mega-školskih zgrada u gradovima koje, usput budi rečeno, treba održavati i grijati i na kraju sve to platiti, a novaca nema. I tako bi se moglo nabrajati unedogled o promašajima koji sada dolaze na naplatu.
Kako to promijeniti, pitanje je sad. Možda bi mogao poslužiti primjer Poljske, koja je u tranzicijskoj gužvi zaplovila uspješno. U toj državi BDP najbrže raste, izvoz hrane im je impresivan, broj stanovnika u gradovima se u 10 godina smanjio za trećinu, a na selima uvećao. Vanjski dug uredno sevisiraju bez novih zaduženja. Doista je čudno da naša rukovodeća bulumenta, bilo ona na poziciji ili opoziciji, ne uzme za primjer uspješene modele, nego glavinjaju kao muhe bez glave i muče ovaj jadan narod.
Da bi se provele neophodne reforme treba promijeniti navike, ali i ljude. A to ide teško i sporo. Nabolji primjer nam može biti sve omiljeniji papa Franjo. Otkad je došao na čelo Crkve, najavio je da će se dosadašnji način rada u središnjim institucijama Crkve morati mijenjati, a isto tako i kapilarnim sistemom do nižih razina. Budući da je sadašnji ustroj Crkve monarhistički, papa je počeo smireno, ali odlučno kadrovsko provjetravanje. Neki hijerarsi su umirovljeni, neki premješteni. Dovedene su nove, stručne snage, s poletnim idejama. To je dugoročan proces, ali, u konačnici, obećava kakve-takve pomake.
Na crkvenom planu za nama su dva značajna događaja. U rodnom gradu cara Konstantina Nišu proslavljena je 1700. godišnjica Milanskog edikta. Uz velike napore koje je uložila tamošnja katolička zajednica da bi se što dostojanstvenije proslavilo vrijeme u kojem je, u tadašnjem rimskom carstvu, prestao progon kršćana, izostala je podrška Crkve iz Hrvatske. Umjesto tako razvikanog, a često ispraznog busanja svojom vjerskom pripadnošću, kada je trebalo podnijeti neku žrtvu – zavukli su se u svoju malu puževu kućicu.
Drugi događaj je beatifikacija mladog istarskog svećenika Miroslava Bulešića, kojega zaklaše razulareni jurišnici novog poretka 1947. godine u župskoj kući u Lanišću. Na izvjestan način, bijaše to na indirektan način beatifikacija svih onih nekoliko stotina svećenika koji položiše svoje živote u vrijeme revolucionarnog ludila, bilo crvenoga ili crnoga. Svakako bi ova veličanstvena beatifikacija bila još svečanija da se iz “kantuna” nisu nazirale sjene neraščišćenog spora oko Dajle.
Vlč. Mile Vranešić,listopad 2013.god.
______________________________________________________
Započnu veliki,a stradaju mali
Nacija je konačno odahnula. Hrvatska nogometna reprezentacija putuje iduće godine u Rusiju na Svjetsko nogometno prvenstvo. To je bilo pitanje svih pitanja. Gazda trči i džogira po Londonu. Na Zrinjevcu poznata krčma posluje kao nikada. “Kod lažnog svjedoka” fiškali obilno troše viski, viljamovku i ostala skupa pića. Što će im obična i jefina kavica, kad su im klijenti kapitalci, a usluge tih visokih honorara plaćaju brzo i bez puno gunđanja. Godina Gospodnja 2017. je na izmaku i skoro su nam neprimjetno izmaknule dvije važne godišnjice. Ni jedna od njih današnjem čovjeku gotovo ništa ne znači, ali valja ih barem spomenuti, jer na ovaj ili onaj način posljedice svi kusamo. Kršćanski svijet, posebno onaj protestantski, obilježio je petsto godina od kada je revnosni redovnik i dobar teolog Martin Luther, izazvan crkvenom hijerarhijskom nerazboritošću i krutošću, protestno iznio svojih 97 teza protiv onodobnih devijacija unutar crkvene i svjetovne vlasti.
Pred sto godina započela je u Rusiji Oktobarska revolucija, koju su predvodili uvezeni boljševički revolucionari. Mnogi povjesničari se pitaju kako je ova revolucija imala toliki uspjeh i zašto je bila tako krvava. Ni u ludilu si ne umišljam upustiti se u bilo kakvu analizu i, ne daj Bože, biti nečiji “advocatus diaboli”. Stoje tek činjenice – poveznice, makar je među njima povijesni razmak od punih 400 godina. Kod jednih i drugih uzrok su bile okoštale vladalačke strukure, bilo crkvene, bilo carske, koje nisu uviđale da u obespravljenom i gladnom narodu vrije te da su pod hitno potrebne i neke radikalne promjene. Tvrdoglavost vlastodržaca i bunt naroda bio je sasvim dovoljan za sve ono što se kasnije događalo. Ti događaji bijahu vrlo krvavi i rijeke su krvi prolivene, a milijuni ljudi izginuli. Reformacijom se uzdrmala cijela tadašnja Europa, a Oktobarskom revolucijom cijeli je svijet zahvaćen njenim plamenom. Kako obično biva u vremenima revolucionarnih promjena, glavni protagonisti su bili na sigurnom, a na prvim linijama, gdje se glava gubi, stajao je mali čovjek, ideološki i mentalno prepariran, snatreći o nekom virtualnom boljem životu. I, ono najvažnije – iza Luthera i Oktobarske revolucije nastali su duboki društveni tektonski pomaci. Jedni kažu – na bolje, a drugi – na gore. I jedni i drugi zaboravili su tek na činjenicu kako se promjene događaju evoluitivnim putem, na dugoročne staze, a ne brutalnom i brzom promjenom dotadašnjih struktura. Tek, cinik Perica Kerempuh bi rekao: “Ni med cvetjem ni pravice…” i nastavlja: “Nigdar ni bilo da nekak ni bilo…”. Kugla se zemaljska i dalje vrti, jedni se rađaju, drugi žene, treći odlaze k svetom Perici… Jedni vladaju, drugi su tek jeftine sluge. Revolucije, s kojim god bile predznakom, brutalno i krvoločno “papaju” svoju djecu. Pa i ova najnovija, o kojoj se još uvijek uporno šuti, ali joj nemoćno svjedočimo. (vlč. Mile Vranešić)
Glasnik Samobora,studeni 2017.
Niz neistina od lažnih profila o pjesniku Hraniloviću, povijesti Žumberka, prisutna ekipa mrzitelja Hrvatske, a sve uz blagoslov i iniciranje urednika fejs grupe mojzumberak.