Prisjeka nekad, danas i sutra

 Selo (ili zaseok!?) Prisjeka (župa Mrzlo Polje), nalazi se u istočnom dijelu Žumberačkog gorja desno od prometnice; Samobor-Stojdraga-Gornja Vas-Kostanjevac-Krašić, na pola puta između Novog Sela i Budinjaka, oko 200 metara od asfaltne prometnice na blago nagnutoj padini prema selu Cerovici s pogledom na veći dio Dolenjske u Sloveniji. Za lijepog vremena odlično se vide Alpe s vrhovima Triglava. U blizini su kapelice sv. Nikole na Osunji i sv. Petronije (Petke) na Budinjaku. Blizina glavne cestovne prometnice koja prolazi središnjim dijelom Žumberačkog gorja i Budinjaka kao središnjeg mjesta istočnog dijela Žumberka, učinila je ovo selo od 6. kućnih brojeva, relativno pristupačno i povoljno za život u odnosu na neka druga Žumberačka naselja (Grabar, Pećno i dr).

Odavna je dvojba jeli Prisjeka selo ili zaseok (prema nekim podacima puno starijeg) susjednog sela Osredak. Naime, sve do 1945.g., svim rođenim u Prisjeci pisalo je mjesto rođenja Osredak. Čak su i kućni brojevi do kraja 60-tih godina prošlog stoljeća počinjali u Osretku, a završavali u Prisjeci s rednim brojem 12. Međutim, podatak da su u selu svim kućnim brojevima prezimena počinjala s Gvozdanović, a u susjednom selu Osredak, Milaković, vjerojatno je bio razlog da se u nastavku govori o selu, a ne zaseoku Prisjeka. Bez dvojbe se može tvrditi da mještani sela Prisjeka vuku svoje porodičnu korjene iz Grabra (sela: Brezovac i Pavlanci). O kojim konkretno porodičnim korjenima se radi, teško je ustvrditi, budući su crkvene matične knjige u Grabru uništene, od onih kojima nije bilo ni do Žumberka niti žumberačke povijesti. I pisac ovih redaka Tomo Gvozdanović, rođen je 1948.g.,u Prisjeci na kućnom broju 12.

Bez namjere da se bez posebnog razloga vraćamo u bližu povijest 2. s. rata, ipak moramo spomenuti tragičan događaj iz rane jeseni 1942. godine, kada je selo bez ikakvog razloga od strane fašističkih hordi do temelja spaljeno, a veći dio mještana koji nisu uspjeli pobjeći zajedno sa 16 ranjenika Slovenskog Gorjanskog odreda zvjerski mučeni i pobijeni, o čemu svjedoči spomenik podignut na ulazu u selo. Bilo, i ne ponovilo se nikad više.

Kuće od obitelji Mire Gvozdanovića

Kao i mnoga druga Žumberačka sela i selo Prisjeka, doživjelo je demografsku depopulaciju, tako da danas u selu žive samo dvije porodice; na kućnom broju 1. Petar Gvozdanović, s 8 članova obitelji, i na kućnom broju 5. Vlado Gvozdanović,s tri člana obitelji. Što sreća, a što božja providnost htjeli su, da u kući (sin Petra), Miro Gvozdanović dobije četvoro djece. Četiri prekrasne djevojčice. Pa već danas pomalo u šali kruže anegdote o četiri Žumberačke svadbe koje će se u dogledno vrijeme u ovom selu svakako dogoditi. Samo da se ne zaboravi; iz sela je jedna ugledna porodica Gvozdanovića, čuvenim vlakom „BEZ VOZNOG REDA“, kao i mnoge druge žumberačke porodice u ranom poratnom vremenu II.s.r., odseljena u istočne krajeve Hrvatske (Berak, Ilok i dr.), a mnoge i u Vojvodinu okolica Subotice i Sombora. Ostali naraštaji mlađe generacije sukcesivno su po završetku osnovne škole u Novom selu, odlazili najčešće u Samobor i Zagreb nastavljajući školovanje na srednjim i visokim školama.

Ove dvije porodice koje su ostale živjeti u selu, očito su hrabrije od drugih, odlučivši da ne napušataju svoja ognjišta već da nastave živjetu u kraju svojih predaka. Kako je u selo stigao asfaltni put, pitka voda iz Slapnice, telefon, redovna autobusna linija do Samobora dvaput dnevno, i s nešto najnužnije poljoprivredne mehanizacije, očito je, da njihov izbor živjeti na selu zaista ima smisla i razloga. Osim što obrađuje svoju zemlju, Miro Gvozdanović svaki dan putuje na posao u poduzeće „Drvometalija“ u Grdanjcima. Posebno je vrijedno istaći da i pored otežanih uvjeta života na selu, zajedno sa svojim ocem i majkom uspjeva održavati malu farmu od 12 muznih krava. Nije lako, ali se ipak isplati. Kako je „Dukat“ prekinuo otkup sirovog mlijeka na području istočnog dijela Žumberka, porodica Mire Gvozdanovića pokrenula je  proizvodnju danas već poznatog sira škripavac, kojeg u cijelosti plasiraju na tržište u Zagrebu i Samobor. Samo da su u mogućnosti držati i više muznih krava sve količine sira i po korektnoj cijeni mogli bi svakodnevno plasirati na tržište. I to nije sve. Miro je po savjetu i potporu Grada Samobora podignuo komercijalni voćnjak od cca: 500 sadnica, na lokaciji „Solatov Brijeg“, s nasadima kasnih jabuka i tepkih krušaka. Već za koju godinu očekuju se prvi prinosi i nadamo se komercijalnoj isplativosti. U slobodno vrijeme ako ga uopće ima, Miro uz pomoć vrijednih ruku svojih roditelja uspjeva napraviti kojih 100 metara ogrijevnog drveta (šajti) i popraviti svoj kućni zimski budžet.

Tomo Gvozdanović, Samobor