Pjesma o uskocima

Starica majka

Samo u sjećanju gle još lampa gori…

Ne znaš, lampo moja koliko se rado
Sjećam tvojeg sjaja – i minulih dana
Pod slamnatim krovom one kuće male
Gdje si ti o čavlu pod tramom vrh mize
mirkajući naše pratila nam misli
I korak nam svaki u večeri mirne,
I korak nam svaki prije svake zore
Dijeleći sa nama veselja i boli…

Svijetlila si brižno i štedljivo, zna se,
Dok smo slatko jeli iz zemljane zdjele
Meke žgance žute s kiselim zeljem
Ili žgance tople prelite sa mlijekom…
Temfane krumpire, cvrće, želadije.

Ne znaš, lampo moja, koliko se rado
Sjećam čavla onog tamo iznad peći
Što ogaren samo pripada je tebi
Do kog smo te pomno prenosili, lampo,
Pomno da ne padneš, da se ne razbiješ.
Jer otkud i čime nabaviti novu?
Ta i sol je nama teško kupit bilo!

Tu si o tom crnom i savitom čavlu
Ovita toplinom što iz peći žari
Žiškala nam vjerno do u kasne ure
Gledajuć nas kako grickamo jabuke,
Ispolane kruške, smeđe jabučine…

Gledajuć nas kako pučimo oraje
Koštunjave, tvrde, dlanovima tvrdim,
Hrskamo lješnjake žute kao zlato
Sa zubima čvrstim bjeljima od česna.
Slušala si priče, tu, iz zapećaka,
I sa klupa glatkih oko tople peći…
Priče o mrtvima što vratima škripe…
O opasnom kolu vražjem na križanju…
O sjelu na Kleku cuprnica naših…
Dok je mačak preo uklupčan u kutu,
Miš štrgljao mirno iza kosna… negdje…

Ostadoše priče. Prošlost naglo mine!
Naglo kao sjena – i više je nema!
Nema više, lampo, savitoga čavla
U bukovom tramu iznad teške mize…
Niti onog čavla iznad tople peći,
A ni peći dobre što reume liječi…
Nema više, lampo, ni trama, ni stropa,
Nit miš sivi štrglja, niti mačak prede…

Samo u sjećanju tek još lampa gori…
Žiška, žmirka, plamsa, uspomena draga,
U čvrstom nosaču od debelog drata
Lijepa ko kraljica sred bogatog trona
Nad staklenkom malom od zelenog glaža
U kojoj se voda što plamenom gori
Iskri, ljeska, bljeska kapom zatrđena,
Kapom što takt i šrajf sa ponosom nosi…

Samo u sjećanju gle još lampa gori…
I kad me netko, lampo priupita
Kakvu želju u dnu duše krijem,
Odgovor bi ovaj zasigurno bio:
Dugo bi još rado u glažak ti huko…
Šrajfom takt na gore toliko izvuko
Da svom snagom plamsa,
draga moja lampa,

Kroz okanca mala u prostrane strane
I da pod njom slušam one tople priče,
Mile ko glas cvrčka štono noću zriče…

                                                                     Dane Gurović

______________________________________________________________

 

                                 Majci

 

 

 

Lipa davnih uskoka

Od davnih junaka uskoka,

stara lipo, ponos Žumberka,

tristo devedeset godina

cvjetaš u Šobatovićima!

Seljani se svi odseliše,

ali tvoje cvijeće miriše,

u prirodi gljiva, jagoda,

rukom te miluje vojvoda!

Sa obujmom devet metara,

nosiš, lipo, krunu promjera,

sa visine pratiš zvjezdice,

sa peludom dvoriš pčelice,

Sunčeve te zrake miluju,

snijeg, vjetrovi, kiše šibaju,

ali tvoje grane opstaju,

listaju i hlada pružaju!

Dive ti se planinari svi,

oni su te, lipo, otkrili,

divi ti se žumberački kraj,

opstaj, listaj, cvijetom procvjetaj!

Sloviš spomenikom junaka,

ti si svjedok davnih bitaka,

cvjetaj u čast svojih uskoka,

Lijepe naše, našeg Žumberka!

Ljetom kosci travu kosili,

ispod lipe hlada tražili,

odmarali, kose klepali,

žumberačke pjesme pjevali!

Gdje rosica poji travicu,

imala si lipo sestricu,

osušila pa se srušila

ti si sama cvjetat ostala.

Svoje bujne krošnje jačala,

rogove si u vis račvala

pčelice u duplju sklanjala

i niz deblo med pretakala!

Šobatović Milan, Ivanka,

ližu med iz saćnih članaka,

među djecom će se častiti,

jedinstvenu lipu hvaliti!

Žumberčani svijetom posvuda,

rašireni poput peluda,

sanjaju svoj stari rodni dom,

davnu klupu pod lipe krošnjom.

A na klupi nitko ne sjedi,

lipo, sama bol je u tebi,

ničeg više osim spomena,

na uskočka davna vremena.

12. svibnja 2020. godine

Po ideji Milana Delivuka

Skladatelj: Stjepan Sabljarić