Pjesma o uskocima
Poput rubina počiva glatko, sjajno more.
O crnoj obali otoka blisiče srebrna pjena,
kao galeb krile se morem bijela jedra,
i na jugu diže divovska ramena uskoka
pod kristalno, zvjezdano nebo
Velebit, oltar hrvatske slobode.
A maslinom šapuće vjetrić starinsku pjesmu,
šapuće: Čuvaj se senjske ruke!
U utrobi plamti tajanstveni plamen,
govori narod, a piri ga božja ruka,
tvrdi se kamen ražari, propne, zadrhće, zatrese, zagrmi,
a s vrha zaurla bjesomučna bura
i grabi more iz dna, da poprska zvijezde,
da tjera lađu tuđinku od rodnoga kraja.
Kroz gromove, jauk i urnebes čuješ starinsku pjesmu,
bura pjeva: Čuvaj se senjske ruke!
Sine hrvatski! I u tvome srcu gori božji plamen
i tvoje grudi su kruti kamen: sine hrvatski,
pamti do groba svetu starinsku pjesmu:
Čuvaj se senjske ruke!
Napisao: August Šenoa
____________________________________________________________
Starica majka
Samo u sjećanju gle još lampa gori…
Ne znaš, lampo moja koliko se rado
Sjećam tvojeg sjaja – i minulih dana
Pod slamnatim krovom one kuće male
Gdje si ti o čavlu pod tramom vrh mize
mirkajući naše pratila nam misli
I korak nam svaki u večeri mirne,
I korak nam svaki prije svake zore
Dijeleći sa nama veselja i boli…
Svijetlila si brižno i štedljivo, zna se,
Dok smo slatko jeli iz zemljane zdjele
Meke žgance žute s kiselim zeljem
Ili žgance tople prelite sa mlijekom…
Temfane krumpire, cvrće, želadije.
Ne znaš, lampo moja, koliko se rado
Sjećam čavla onog tamo iznad peći
Što ogaren samo pripada je tebi
Do kog smo te pomno prenosili, lampo,
Pomno da ne padneš, da se ne razbiješ.
Jer otkud i čime nabaviti novu?
Ta i sol je nama teško kupit bilo!
Tu si o tom crnom i savitom čavlu
Ovita toplinom što iz peći žari
Žiškala nam vjerno do u kasne ure
Gledajuć nas kako grickamo jabuke,
Ispolane kruške, smeđe jabučine…
Gledajuć nas kako pučimo oraje
Koštunjave, tvrde, dlanovima tvrdim,
Hrskamo lješnjake žute kao zlato
Sa zubima čvrstim bjeljima od česna.
Slušala si priče, tu, iz zapećaka,
I sa klupa glatkih oko tople peći…
Priče o mrtvima što vratima škripe…
O opasnom kolu vražjem na križanju…
O sjelu na Kleku cuprnica naših…
Dok je mačak preo uklupčan u kutu,
Miš štrgljao mirno iza kosna… negdje…
Ostadoše priče. Prošlost naglo mine!
Naglo kao sjena – i više je nema!
Nema više, lampo, savitoga čavla
U bukovom tramu iznad teške mize…
Niti onog čavla iznad tople peći,
A ni peći dobre što reume liječi…
Nema više, lampo, ni trama, ni stropa,
Nit miš sivi štrglja, niti mačak prede…
Samo u sjećanju tek još lampa gori…
Žiška, žmirka, plamsa, uspomena draga,
U čvrstom nosaču od debelog drata
Lijepa ko kraljica sred bogatog trona
Nad staklenkom malom od zelenog glaža
U kojoj se voda što plamenom gori
Iskri, ljeska, bljeska kapom zatrđena,
Kapom što takt i šrajf sa ponosom nosi…
Samo u sjećanju gle još lampa gori…
I kad me netko, lampo priupita
Kakvu želju u dnu duše krijem,
Odgovor bi ovaj zasigurno bio:
Dugo bi još rado u glažak ti huko…
Šrajfom takt na gore toliko izvuko
Da svom snagom plamsa,
draga moja lampa,
Kroz okanca mala u prostrane strane
I da pod njom slušam one tople priče,
Mile ko glas cvrčka štono noću zriče…
Dane Gurović
______________________________________________________________
Majci
Srebrna je tvoja kosa,
Lice ti je već uvelo,
Umorne su tvoje ruke,
Klonulo je tvoje čelo;
Ko sred groblja crkva mala
Kada na nju sniježak pade,
A oko nje sahranjeni
Ljuti boli, sjajne nade,
Kandioce u crkvici
Sipa svjetlo i toplinu,
Majko moja! Tako gori
Tvoje srce svome sinu.
Kroz oluju mog života,
Iz daljine, iz tuđine
Nose mene misli moje
Crkvi duše materine.
Ogrijane, posvećene
Na tom dobrom srcu tvomu
Vraćaju se s blagoslovom
Sreću noseć mojem domu. –
Pa se zato molim Bogu,
Da poštedi sijede vlasi,
Da još dugo u crkvici
Kandioce ne ugasi.
Hranilović,( Vienac,1892.)
Od davnih junaka uskoka,
stara lipo, ponos Žumberka,
tristo devedeset godina
cvjetaš u Šobatovićima!
Seljani se svi odseliše,
ali tvoje cvijeće miriše,
rukom te miluje vojvoda!
Sa obujmom devet metara,
nosiš, lipo, krunu promjera,
sa visine pratiš zvjezdice,
sa peludom dvoriš pčelice,
Sunčeve te zrake miluju,
snijeg, vjetrovi, kiše šibaju,
ali tvoje grane opstaju,
Dive ti se planinari svi,
oni su te, lipo, otkrili,
divi ti se žumberački kraj,
opstaj, listaj, cvijetom procvjetaj!
Sloviš spomenikom junaka,
ti si svjedok davnih bitaka,
Lijepe naše, našeg Žumberka!
Ljetom kosci travu kosili,
ispod lipe hlada tražili,
odmarali, kose klepali,
žumberačke pjesme pjevali!
Gdje rosica poji travicu,
imala si lipo sestricu,
osušila pa se srušila
ti si sama cvjetat ostala.
Svoje bujne krošnje jačala,
rogove si u vis račvala
pčelice u duplju sklanjala
i niz deblo med pretakala!
Šobatović Milan, Ivanka,
ližu med iz saćnih članaka,
među djecom će se častiti,
jedinstvenu lipu hvaliti!
Žumberčani svijetom posvuda,
rašireni poput peluda,
sanjaju svoj stari rodni dom,
davnu klupu pod lipe krošnjom.
A na klupi nitko ne sjedi,
lipo, sama bol je u tebi,
ničeg više osim spomena,
na uskočka davna vremena.
12. svibnja 2020. godine
Po ideji Milana Delivuka
Skladatelj: Stjepan Sabljarić
_______________________________________________________
Vratit ću se
Vratit ću se jednog dana
grudo moja mila,
da mi šapćeš svoju bol,
jer sam te davno ostavila.
Priznajem ti grudo moja,
svakog dana ja se sjetim
tvojih trošnih kuća,
tvojih voćnjaka,
trava mirisnih
i šuma blistavih.
Ponekad mi jutro
budi uspomene
na moj Žumberak.
Na ljude koji
su me pogledima grlili
i o skromnosti me učili.
I danas u Žumberku sunce grije,
pjesma se ori, rakija se peče,
a meni suza niz lice poteče.
Tako je to grudo mila,
uspomena oko srca mi se svila.
Mnoge vrle ljude ti si iznjedrila.
Doći ću ja nekad,
ili makar kao drobni prah.
Da uznikne cvjetak
u proljeće na miloj grudi,
kao mali dar.
Biserka Car
——————————————————————————————–
Kućni prag
Bezbroj sam puta prešao taj prag,
milijun puta zatvorio ta vrata,
makar oronuli u srcu mi i danas drag,
a kućna mi vrata vrednija od suhog zlata.
Kroz njih odvela me cesta neizvjesna, duga,
davno, u svitanje, dok cvala je mladost,
na njih i na mene sad pala je tuga,
sumornost teška potisnula radost.
Zarastao mi kućni prag u travu i bršljan,
kućna vrata usnula i dubokoj boli,
miluje ih svilena paučina i poneki stršljan,
i kao da kroz jecaj mole da ih netko otvori.
Napisao: Stjepan Tomašević
Baš je ljep naš žumberački kraj.Ponosan sam na njega i na mnoge poznate i pametne ljude koji su iz njega nikli.
SIN SAM OCA STJEPANA IZ CERNIKA I ŽIVIM U SLOVENIJI,PA KAD GOD NAĐEM MALO VREMENA VRAČAM SE KORJENIMA U ŽUMBERAK GDJE NAĐEM USPOMENE O ŽIVOTU MOGA OCA I FAMILIJE.PRELJEPI ŽUMBERAK NAPUNI ME PRELJEPOM PRIRODOM I DOBROM ENERGIJOM KOJU NAĐEM U LJUDIMA I KRAJU.
POZDRAV SVIM ŽUMBERČANIMA MA GDJE GOD BILI .
VRAČAJMO SE U ŽUMBERAČKI ZAGRLJAJ I ČUJMO PRIČE IZ TIŠINE KOJE SU TAKO LJEPE U TOM FILMU IZ PROŠLOSTI… JOŽE KLEPAC