U selu kraj potoka Sušice, koji u jesen i spomlad, što da vam o tome govorim, buči i pjeni, valja drvlje i kamenje, pa i rustine, ruši malinove, čupa i odnosi bukve, premješta brvna.  U tom selu i u to vrijeme bila je prava pravcata rijetkost da neka obitelj nema bar osmero djece. Spavalo ih je na jednoj postelji i po četvero. Rijetko je u kojoj kući i bilo više od jedne postelje. Oni što nisu imali sreću da spavaju na postelji, bolje na blazini od grubog domaćeg platna napunjenoj zobenom slamom ili perušinama, čeličili su se zimi bilo na peći, bilo na podu kraj peći, a ljeti na sijenu ili slami na štali, u podu ili plijemnici. Budila ih je zora i pijevci. Te prilike i neprilike nisu mučile Janka i Juliku. Oni su bili bez djece. Svi su ih zbog toga sažalijevali. A što im je to hasnilo. Volili su društvo. U njihovoj kući našlo se uvijek placa koliko oš. Sjedilo se oko mize, na postelji, na klupama oko peći, u zapećkima, na peći, na njezinoj ravnoj, toploj i uglađenoj ploči. Mnogo se priča prepričalo u toj kući. Priča od koji se vlasi dižu, koža ježi. Pričalo se o vraćanju mrtvih, o vještinama jašenja na metli sve tamo do Kleka, o vilama i vilovnjacima. A te su priče ulile ljudima toliko straha u kosti da se nekoji nisu usudili sami po danu otići na groblje, a po noći izaći iz kuće u dvorište. Janko i Julika slušali su takove priče od svog ranog djetinjstva. One su od Janka napravile takovu kukavicu, da je samo jednom u svom životu, iziša silom prilika sam van iz kuće u duboku noć. Prije i poslije toga vajk ga je noću pratila njegova dobra Julika. A što se može. Slab na mjehur pa ti noćni izleti nisu bili rijetki. Te noći o kojoj pričam njih dvoje su ubrzo zaspali. Njegov san bio je kratak i počeo se tobož namjerno vrpoljiti, pokašljavati, česati i grepsti a sve u namjeri da na neki „finiji“ način, ne namjerno, probudi Juliku. Ona je spavala ko ispremlaćena. Kad više nije mogao izdržati, poče ju najprije drmati nježno i lagano. A kad je vrag uzo šalu onda pređe u oštar napad. „Julika, Julika, diži se! Vodi me! Moram van. Sila mi je. Ajde!“ Teškom mukom je probudio, ali odgovor je ovog puta bio po njega zaprepaščujući. „Vražji pomamljenac, nikad mi ne daš spavati. To tvoje trčanje u grob će me spraviti. Idi kako znaš i kud znaš.

Neću te više pratiti makar crka od stra i makar se pod sebe napravijo. Cijeli ti se svijet smije. Neće te ništa požderati. Pasi su svezani a mačke vide „Junake“ noći i uklanjaju se. Bar da te oće nešto zgrabiti i odnijeti, bar bi ubuduće mirno spala.“ Janko je i dalje moljako. Ovaj put bilo je zaista uzalud. Ostala je neumoljiva. I kad vidi da je vrag uzo šalu, pođe sam. Misli su mu se nadlo rojile: vrag, lanci, zveket lanaca, dugački dlakavi rep, tanke nožice, jako nezgrapno i čupavo dlakavo tijelo. I tek što je škljocnuo s kljukom i povuka vežna vrata, nešto je ispred njega toplo punilo, u lice ga udari čudna para. On se snebi uz strašno zapomaganje: „Ljudi, Julika, pomozite! I jo mene! Tecite! Žurite! I jo, gotov sam. Vrag…Vrag…Držim ga za rogove. Pomozite!“ Koji je sad vrag, Bože prosti, pomisli si Julika. Nešto je! Skoči iz kreveta. Nažge lampu i pođe i sama malo preplašena u susret mužu.

Za svaku sigurnost prolazeći kraj pripećka dohvati rogulje i pođe prema vežnim vratima. Pred njim je stajala crna masa mirno i spokojno s dugačkim povinutim rogovima. Janko ih je čvrsto držao privučen na nji ko strijela na magnet. Drhtao je kao želadije. I gle pred njim je mirno stajala njihova krava Čadava ne sluteći jadna što se s njenim gospodarom događa. U Juliki se miješao smijeh i njegovi uzdisaji i vapaji: tecite, žurite, pomozite, držim vraga za rogove. A onda ga zgrabi i prodrma. „O Bog budi s nama i s tobom“-oglasi se Julika. Kakvi vrag! Zar ne vidiš da je to naša Čadava. Na, viš ju. Opipaj ju. Pogledaj malo bolje. Viš kako se oblizuje i čeka da joj doneseš uvaču s napojem. „Dobro“ si ju sinoć sveza. Tako ti i treba da te je došla strašiti. Janko je teškom mukom došao k sebi. Dugo mu je trebalo dok je svatio da se Julika grohotom smije od prvog trena kako je ugledala taj prizor. „Vrag te se smija, te te smija! Meni nije do smija. Ne znam da li sam živ ili ne. A ti se ceriš tuđem zlu. Plati će ona meni svoju štirvu. Otići će ona od mene za vajk i to na prvom sajmu. To si sve ti kriva. I tebi ću namjestiti kosti samo da dođem k sebi. Zar ju baš moraš napajati pred vežnim vratima. Teško ti je uvaču sa sperinama odnesti u štalu.“ „Pa da, i tko će sad drugi biti kriv nego ja. Ja sam kriva što si se ti strašljiv rodio, što se usred dana bojiš sam proći kraj groblja. I vraga bi se ja bila udala za tebe da nisi nako lijepo pjeva. Da ti glas nije tresao Sušicu jačinom, a suze nama djevojkama tjerao ljepotom. Sad što je je. Više te na moju dušu krvavu i kršćenu neću nikad samog pustiti. Vidim da si obamro. A eto mogao si lako i umrijeti. Bolje da ja opće ne spavam, nego da ostanem još i bez tebe. Evo ovo je za gvišno posljednji put da se smijem tvojem zlu. I što da ti velim i što da ti obećam nego da više nećeš po noći preći vežni prag bez mene. Oprosti mi!! Ljudi pričaju da je Janko još dobrano živio. Da je umro lijepom smrću. Pred samu smrt malo kao da mu je pozlilo. Legao je na postelju. Dozvao Juliku i držeći je za ruku očima je posljendji put preletio preko svih slika na zidu, a zadnje su mu riječi bile: Čadava ruči, da nije gladna. Kasno je.

Moram završiti priču o njima. Janka više nema. Nema više ni Julike. Nema više ni one drvene kuće što je visila kao babin zub klimava, pokrivena škupom. Ostale su samo kamenen razvaline od zidanice nad kojom je stoljećima čučala kao kvočka. Stari Jankov oraj, star kao naši pređi , razgranao debele žile na sve strane među kamenje. Još i danas prkosi olujama i strijelama. Bradata prošlost, dijeli nas od njih. Ali u priči oni žive u hladu njihovog oraja, na drvalu što ga Jankula složi ispod njega. Oni žive u žiškanju lampi u kasne zimske ure pod svim krovovima sela uz Sušicu. Žive i svijetle svojom dobrotom. Dane Gurović (Iz neobjavljene zbirke pripovijesti „Ljudi uz Sušicu“)

Bilo je to na drvalu, jedne nedjelje, kada nam je Nika Perin ispričao ovu priču: Lijepa i mlada djevojka iz jednog našeg sela zapela za oko seoskim mladićima, kojih nije bilo baš puno,ala su bili vragoljasti. Svaki joj se nastojao približiti, osvojiti ju, postati odabranik njenog srca. Na svakom koraku nastojali su joj pomoći, samo ne bi li koga zapazila. Kad bi gonila goveda na pašu, momci su je pratili, kad bi išla po vodu, oni su opet bili tujkare. Roditelji su se stali jeziti i galamiti na sinove. Dečki nisu marili za to i samo su gledali ljepoticu i njenu vitku i privlačnu pojavu.

Momci su već bili jezni i na nju i na sebe. No jedan koji je bio najzagrijaniji odlučio se za šalu. Uspio je uhvatiti živog ježa i razmišljao je gdje da ga stavi. U tome mu je pomogao otvoren prozor sobe u kojoj je ljepotica spavala. Stavio ga je u krevet ispod popluna. Možete si zamisliti kako je ljepotica iza toga postala govorljiva i pristupačna kako bi saznala čije je to djelo.

_______________________________________________________

Jedne svibanjske nedjelje, dok su još seljaci Ivičina zaselka sjedili poslije objeda pred Filipovom kućicom, došao je u zaselak gazda Jože. Jože je bio jedan od bogatih seljak čak iz trećeg sela. Uputio se k Filipu, pozdravljajući ga s „Faljen Isus !“ Filip mu ponizno odzdravi, skidajući šešir. Gazda Jože porazgovori ukratko sa susjedom Filipom i ode. – Došao je po težake za kopanje u trsju – objavi Filip susjedima poslije Jožina odlaska. Filip je bio kod njega u službi osam godina, pa ga je ovaj poznavao kao marljiva i radna čovjeka. A znao je i to da se od Filipa može načiniti slijepo oruđe, s kojim možeš zapovijedati po miloj volji. Osim toga, za čašu vina ili kutiju cigareta bio je Filip voljan satrti i svoja vlastita rebra. Zato je gazda Jože dolazio uvijek k njemu kad god je trebao težaka. A Filip je išao kamo je stigao. Kopanje mu nikada nije dodijalo kao drugima,a u kopanju je i umro. Za kratko vrijeme sakupi Filip desetak mladih kopača, što muških, što ženskih. Najmlađi među njima bio je Ivica. Majka mu je branila iako u kući nije bilo dinara.

Ti si slab za takav posao. Nećeš moći izdržati – govorila je sinu. Ali je Ivica nije slušao. Majka je znala da se kod Jože kopa od zore do mraka,po šesnaest pa i više sati. Ljudi su govorili i to da gazda Jože daje crkvenom zvonaru stotinu kilograma kukuruza svake godine zato da bi uveče po jedan sat kasnije zvonio. A kod gazde Jože kopalo se uvečer tako dugo dok se nije začulo crkveno zvono. Sve je to znala majka, ali nije znao Ivica. On je mislio o tome koliko će zaraditi za cijeli tjedan kod gazde Jože i što će si za tu zaradu moći kupiti,a nije znao kako će svaki dinar obliti znojem. Filip je do kuće gazde Jože išao pred težacima kao neki vojskovođa. Tako se činilo Ivici. U zubima je držao lulu i vukao iz je smrdljivi dim domaćeg duhana kroz dug orahov kamiš tako da se njegovo šmrckanje čulo na desetak metar. Bio je to čovjek visoka rasta, mršavih obraza i velikih crnih obrva, koje su se sastajale iznad nosa. Kad su došli do kuće gazda Jože, sunce je zašlo za goru, a prvi suton spuštao se na zemlju. Težaci se smjestiše na počinak. Muški se odvoje na jednu stranu sjenika, a ženske na drugu. U slami i sijenu načiniše ležaje. Jedni pospaše odmah, dok je drugima smetao smrdljiv miris goveda i gnoja koji je dopirao ispod strehe. I dok su Ivičini drugovi slatko spavali u svojim ležajima, Ivica je sjedio u slami kao da očekuje nešto, čega dakako nije bilo. Čas je slušao lavež pasa u selu, čas kreketanje žaba u bari pred kućom gazda Jože, a čas opet hrkanje svojih kolega. Zatim bi stisnuo oči, zadrijemao malo, pa se opet probudio i njegovom glavom su prolazile majčine riječi: Nećeš moći izdržati! Kad je u jutro začuo gazdin glas, oči su ga pekle. U vinograd su stigli o izlazu sunca. Kao obično rasporede se težaci i odredi od koje će se strane kopati prije i tko će kopati koji red vinograda.

Jači su se nalazili na krajevima lijevo i desno,a slabiji, među koje je spadao i Ivica, u sredini. I dok je jutarnje sunce odskočilo iznad brijega i ispijalo bistru rosu s mladica vinove loze, težaci gazde Jože nalazili su se na pola vinograda s prvim redovima. Motike i krampice zasijecale su u tvrdu ispucanu ilovaču, koja je iznutra bila nešto vlažna i lijepila se za motiku kao smola,a velika gusta trava omatala se oko držalica kao zmija. Težaci su zastajali, jedan po jedan, da predahnu, a zatim nastavljali. Filip je svojim radom bio bio ispred sviju. Ivica jedva izdrža dva dana. Već je prvi dan češće zastajkivao, pljuckao u šake, ogledavao se na sunce, kao da želi odmjeriti kako je visoko odskočilo, a onda bi se opet ogledao lijevo i desno, kao da traži pomoć. Uveče su ga boljeli mišići na rukama,a drugi dan pojaviše se dlanovima žuljevi, koji su prokrvarili. Dok su njegove radne kolege spavali, Ivica je plakao kao dijete. Treći dan jedva je držao držalicu motike. Možda bi izdržao još koji dan, da Filip nije bio tako nemilosrdan. Filip je dobio kutiju cigareta i i čašu vinu,a gazda ga je svaki dan poslije objeda zvao u bis koji se nalazio povrh vin ograda. Filip je kopao kao pomamljen i svi su ga psovali i grdili,ali on se ponašao kao da ništa ne čuje. Kad se Anton primaknuo Ivici da mu pomogne, Filip se suprostavi. Neka kopa sam- reče Filip. Ne može i on je slab- odvrati Anton. Nitko ga nije zvao – reče Filip. I tako između Filipa i Antona, koji se ionako nisu lijepo gledali, nastane svađa. Dok su se oni prepirali, ostali težaci stajali su, a Ivica je zbunjen drhtao prestrašen, očekujući što će se dogoditi. Kad je ponovno zamahnuo motikom , udari nehotice po trsu i odbije nekoliko mladica, na kojima se dobro poznavao novogodišnji urod.

To ne umakne Filipovu oku. Pokupi mladice i odnesi ih u bis gdje se nalazio gazda Jože. Težaci sa strepnjom očekivaše gazdin dolazak. Svi još jače prionuše kopanju, krišom su pratili dolazak gazde. Ivica je buljio u zemlju kao da ga ne vidi. Kad upita za krivca, javi se Antun. Nisi, lažeš- vikne Filip i pokaže rukom na Ivicu. Ivici se skameni srce. Gazda Jože namršti obrve i primakne se k Ivici. U taj se mah između njih dvojice prepriječi Antun.

Štooo! – vikne Jože na Antuna i poleti bijesan prema njemu. Anton zamahne snažno držalicom krampice i pogodi ga svom snagom u želudac. Nećeš, lopove!- viknu. Gazda Jože prevrne se nekoliko puta niz strminu vinograda i zatim se stade obadvjema rukama grčevito stiskati za želudac i jaukati. Sve su oči bile uprte u njega i kad je umuknuo, mislili su daje mrtav. Antona su odveli žandari. Ivica je ptišao kući, ali bez zarade. Gazda ju je zadržao za učinjenu štetu. Majci je ispričao cijeli slučaj i pokazao joj svoje žuljave dlanove.

Napisao: Marko Radelja (Donji Oštrc 1923.-Rijeka 2006.)

Prije drugog svjetskog rata, kada u Žumberku još nije bilo el. struje, radia i televizije, ljudi su se mnogo više posjećivali nego danas. Pogotovo su susjedi mnogo odlazili jedni drugima po ovu ili onu stvar ili samo malo porazgovarati, kada se je za to našlo malo vremena.Tako je jedna ženska, po imenu Mara, što je bilo jedno od najčešćih ženskih imena u Žumberku, često odlazila k svojim susjedima na kratak razgovor. Ali budući da je imala mnogo male djece, te puno poslova u kući i oko kuće, otišla bi samo za kratak trenutak s namjerom da se što prije vrati i da uređuje svoje nužne poslove.

Kada je stvar po koju je išla uredila,progovorila bi po još kakvu riječ sa susjedom. Na razgovoru se je mnogo puta našla po još koja susjeda. I tako riječ po riječ, ženske su se razgovarele o svemu i svačemu, o svim novostima u selu i u susjednim selima, o poslovima, o rodbini, o vlastitoj porodici , o drugim susjedima i o svemu što ih je tištalo. Mara, kojoj se je uvijek žurilo kući nije imala mnogo vremena za rasprave. Zato je ubrzo prihvatila kljuku od kućnih vrata s namjerom da odlazi. Ali imala je još što za progovoriti ili čuti od drugih žena. Zato je mnogo puta rekla, žureći se kući i držeći se za kljuku od napola otvorenih vrata: » tako mi se žuri, da sam sva kao na živoj vatri«.

Nakon te izjave još bi malo popričala i tek onda, kada je sve rekla što joj je bilo na duši ili pak čula od drugih susjeda što ju je zanimalo, otišla bi zadovoljna svojoj kući. Svi poslovi su bili uvijek urađeni na vrijeme, ali sa puno većom voljom, nego ako se ne bi ispričala, te čula sve novosti od drugih.

___________________________________________________

Krvavi kamen

Prošlo je već dosta godina kako se žumberački uskoci svađaju sa susjedima Kranjcima oko granice na vrhu Žumberka. Ima već godina kako uskoci zemlju na Žumberku drže svojom iako stigoše iz porječja Une,Zrmanje;Cetine i onomad iz hercegovačkih krajeva pa je već bio krajnji rok da se jasno utvrdi granica. Bijaše to u kasno proljeće.

Da stanu svađama na kraj, dogovoriše se da će granica biti zapisana i utvrđena tamo gdje ujutro na blagdan Svetog Marka sunce zatekne dvojicu mladića-jednog uskoka i jednog Kranjca. Uskoci,kako svjedoči legenda izvrtana stotinama puta,inače ranoranioci ,na put,složi se pošalju mladića nakon poduga izbora među svojim redovima. Isto tako napraviše i Kranjci. No baš nitko ne primijeti da je uskočki mladić-žena! Duge si je kovrčave i crne kose neravno odrezala u mušku frizuru,blage joj ženske ruke odavno ojačane vještim pokretima oštrog uskočkog noža koji je često okretala u ruci tepajući mu da je krvopija turaka,iako su Turci odavno iz tog kraja pobjegli. Pogled joj opasan-pravi je muškić.Ne bi tako ni bilo, bila bi ona pravo djevojče,za njom bi vikali „Oj, Grubačuša, vrag u te zaša“ baš kao što su vikali za svakom koja se udala iz Grubača,da joj nisu branili ljubav. S Kranjcem. Sastajalo se dvoje mladih na tajnim putevima baš tamo u blizini granice što postadoše razlog svađe uskoka i Kranjaca. Njihova imena u ovoj će legendi ostati obična- bit će On i Ona!

On ju je volio iako je naoko izgledala kao muškić. Znao je, napravila je tako da se bez ikakvih problema iskrade iz mjesta i sastane s dragim. Samo pred njim bila je pravo djevojče-crvenjela bi se u licu kad bi joj pričao o ljubavi,srce joj je lupalo ,a ruke se znojile kada bi joj stajao preblizu, a onaj nož kojim je ruke ojačala pred njim nije mogla ni primiti. On u njezinoj kući nije dobrodošao.

Njezin bi stari uskok govorio kako s onima s kojim se ne možeš dogovoriti nema sreće. Samo nesreća. Pa mladi napraviše plan. Učiniše i ovladavše vještinama da budu izabrani među najboljima Kranjcima i najboljim uskocima koji će prekinuti svađu susjeda. Krenut će u isti sat, koračati onako kako su unaprijed izračunali da je dovoljno da se stigne do vrha, a da svakome i od uskoka i od Kranjaca pripadne isti dio zemlje. Nakon podijele ženit će se!

No sa jutrom kad su krenuli na put i kad se svađa trebala okončati,kranjski suci već su bili na vrhu. Vidjevši uskoka kako korača oštrijim korakom i Kranjca s druge strane kako mu korak spor,pa se uplašili da će uskocima pripasti više zemlje. Digla se buna i kod uskoka,okrivili Kranjce da su svog momka poslali na put znatno ranije negoli je bilo dogovoreno jer se i on baš u isti čas približavao granici kad i njihov momčić-djevojka. Kad se opet počeli svađati, reče jedan uskok: „Ako se od prevare čisti, vi svojim životima potvrdite granicu. Siđite živi u grob i neka vaš nadgrobni kamen bude granica.“

Stajaše i Kranjac i uskok,On i ona, jedno nasuprot drugome,gledaše u iskopanu jamu. Kranjac je uhvati za ruke,ona se zacrveni,a niz lice joj krenu suze. I prije negoli je to itko primijetio kako uskočki momčić, koji to uopće nije,plače,uskoči prvi u raku. Uskoci se ponosno promeškoljiše,znaju oni,u njih nema straha ni izdaje, pa kada je uskočila,za njom i Kranjac. Zagrliše se dvoje mladih i kad ih žive počeše zakapati,otkriše im mladi tajnu. Njihov grob i danas čuva kamen kao znak granice. Prozvaše taj simbolički kamen krvavim kamenom. Mlado uskočko djevojče kojem je moglo biti tek 15 godina svojim primjerom i ljubavlju ipak olabavilo teška uskočka pravila. Mladi Kranjac je svojim primjerom i ljubavlju oslabio svaku želju za svađom. Rukovaše se susjedo i zaklevši se iznad krvavog kamena-baš nikada više svađe među susjedima. U ime ljubavi-mlade ljubavi. Kamena granica što čuva dva zaljubljena srca,jedno uskočko i jedno kranjsko, još i danas stoji na istom mjestu.

Lana Kovačević

UČENICI PODRUČNE ŠKOLE VISOČE, PRIJ 50 .GOD.

Nadzornik bane u jednu žumberačku školu i nije našao učiteljicu u razredu. Obrati se djeci: Gdje vam je učiteljica? Javi se jedan dječak i reče: Sigurno je zaspala! A kako, što nema ure?-upita nadzornik. Ima je reče dječak i svima nam je pokazala i mala je ko čebulica. A jel vam je dala u ruke da je dobro vidite? Nije,a bojala se da do zadnje klupe ne nestane. U tom trenutku uđe učiteljica i ispriča se što je zakasnila. Počne nastava i učiteljica napiše matematički zadatak i htjede prozvati jednog učenika,ali je nadzornik spriječi i reče: Upre prst u mudrijaša sa kojim je razgovarao! Mališan sav zbunjen vikne: Gospodin nemojte mene pitati, nate Vam žemlju! I izvadi iz žepa žemlju koju mu je donesao iz Sošica njegov otac te je pokloni nadzorniku kao znak pažnje.

___________________________________________________________

Dogodilo se to davne ratne 1944.godine u selu Brašljevica. Metlika, kao i veći dio Žumberka, bili su tada već oslobođeni od  Talijana i Nijemaca, pa se moglo ići tko je kuda morao i htio. Jednoga dana se je tako i Anđa iz Bulića sa svojim magarcem otpravila u Metliku u malin. Da ne bi išla drugi dan opet po brašno, rajša je počekala neko vrijeme da se žito samelje, a u tom cajtu je bogme ogladnjela i ožednjela. Pošto je do doma bilo daleko sjetila se je rodbine u Brašljevici i tako krenila kod rodice Marte Goleševe. Marta je naravno, kao i većina Žumberčana, rodicu Anđu rado ponudila jelom i pićem i tako dok su one dvije divanile, vani se oko magarca  sabralo djece i ljudi.

Pošto u Brašljevici nikad nitko nije imao magarca rado su ga gledali i pipkali i svi su ga htjeli malo jašiti, ali se nisu ufali. Ja se toga dobro sjećam jer sam tada imao 12 godina. Poslije ogledanja i dogovaranja ‘ko će prvi jašiti, dođe i Nikola Lugarić – Nika, stariji čovjek oko 45 godina, strastveni pušač. Doma su bili dosta sirotni, a i malo ‘ko je tada imao novaca, kamoli on. Njegovu sirotinju su drugi dobro znali i obećali su mu škatulju cigareta – Drave za jašenje magarca, a što je rado prihvatio. Teren kuda je trebalo jašiti bila je velika nizbrdica, tako da nije trebalo dugo čekati kad će pasti. Poče Nika magarca jašiti, a ostali ga plašiti. Nasta zbrka i velika trka, viče Nika bog da Sivi crka. Sivi skače što god može jače te poleti još u veću trku i pod sebe baci  Niku. Pade Niko u zelenu travu,a još ga  magarac lupio u glavu. Da li je dobio cigarete ili nije to ne znam, ali u lijevu sljepoočnicu je dobio udarac, a ožiljak je nosio dok je bio živ.  (NikolaHerak, Brašljevica)

____________________________________________________

Na Garavskom su brdu jedne noći dečki rastavili kola ( koja su se inače koristila za vožnju gnoja, krumpira, sjena…) te ih odnijeli na oraj i tamo ih ponovno sastavili. Učinili su to svom susjedu zvanom Kobo. On  je imao ženu koju su zvali Lisica. Za nju su pričali da je coprnjica i da odlazi po noći na Klek. Ujutro se Kobo probudi i nema kola. Bijesan povikne: Gdje su kola? Na to se jave dečki koji su bili u dvorištu (tobože su tu bili slučajno), evo ih gore na oraju! Kad Kobo to vidi, zgrabi svoju ženu za kosu: Prokleta cuprnjica, ti si znači s njima noćas lećela na Klek.

__________________________________________________________

Sjećanje na bakine priče