Žumberačke priče

Uskočko stopalo

pećno1-1024x642Pećanska visoravan oko 1970.god.

Mučnim i nakaradnim putem, od Svete Marije iz Pećna, preko Gračaca, Rude i Dola, odlaze Žumberčani do svojih vinograda u Miranjcu. Na području te relacije žive Hrvati grkokatolici i rimokatolici, te se danas itekako ponose svojom slobodnom Hrvatskom. Jednog dana iz sela Stića krenuše u Miranjac, konjima i kolima, otac Ice i sinovi. Ovi korpuletni gorštaci dobor su poznati u Žumberku još iz vremena srpskih žandara kojima su ulijevali strah u kosti, suprostavljajući im se uskočkom hrabrošću. Grmjelo bi i sijevalo kada bi Stići krenuli prema Dolu. Sve živo sklanjalo se s puta.

srRude oko 1935.god.

Sjećam se kao dječačić kad su prolazili kroj moje selo Rude, kako je bilo jako napeto doživljavati njihovu silovitu pojavu. Svi su znali da u njima ima divlje uskočke – hrvatske krvi. Ipak, da idemo do kraja ove duhovite priče. Kada su prošli kroz moje selo, sručili su se kao bučno nevrijeme niza strmoviti oderani klanac, koji se isprsio i imao izgled razorene kamenite tvrđave.

sziKada su se približavali Dolu spremalo im se malo iznenađenje ! Dojadio je taj pretjerani gorjanski optimizam pa su odlučili da ih dočekaju na ulazu u Dola, ispod Marijine crkve. Dolčanski dečki se dogovoriše da se obračunaju sa Stićima, a bio je topao srpanjski dan i rominjala je kiša. Svatko je imao svoj zadatak, svoju letvu i svoj prut. Tako napregnuti imalo su zaboravili, kad odjenom grom i pakao! Crne konjske glave i martkantno – surova lica, promolivši se iz jarka uz urnebesnu zveku i viku! Korbač u Icinoj ruci, zviždao je i sve ličilo na bojni poklič!  Negdje  mucao je premrli glas: dečki bižimo! Nastade grobna tišina. Prestalo je padati i proviri sunce, a od nikog ni traga ni glasa.

dbCrkva u Dol

Najgore je prošlo, a dečki dolčanski niču ispod zemlje. Onaj tamo na kolotečini zove: dojte sim. Stopalo u pijesku! Div! Joj da nismo pobjegli…dugo su zureli i zureli. Na kraju jedan od prisutnih reče: kak zgledi, to su vam bormeš pravi potomci uskočkih Rvatov.

Napisao: Stanko Zubović ( Akademski slikar i pjesnik)

________________________________________________________

Krvavi kamen na Gorjancima

 rt

Uskočki kapetan Petar Hranilović nakon pobjede nad Turcima dao je uklesati u kamen 1687.godinu

Na livadi između planinarskog doma na Gospodičini i Miklavža ( nekoć plalinarsko sklonište na gostionici Hudoklina i crkvice iz 16. stoljeća), a 45 minuta od vrha Svete Gere, preko zaštićene šume Pragost, stoji usamljena stijena – oveći kamen piramidalnog oblika,visok oko 1 metar. Taj predio Gorjanaca na nadorskoj visini od 927 m, okružen šumom, raskrižjem puteva i planinarskih staza, već desetljećima se naziva Krvavi kamen.

IMG-20181111-WA0028

Hrvatski povjesničar Ivan Kukuljević Sakcinski spominje legendu Krvavi kamen u spisu iz 1863. Godine, a zabilježena je i 1860. u Arhivu za povijest južnih Slavena ( svezak VIII., stranica 18.). U Gajevoj „ Danici Ilirskoj“ , 1838., br. 27 i 28, navodi se Krvavi kamen kao narodna pripovijest i 1650. Godine. Jovan Hranilović također je u svojim „Žumberačkim elegijama“ opisao Krvavi kamen, i to u stihovima. U slovenskoj literaturi opisane su legende o Krvavom kamenu u pričama Janeza Trdine („Bajke in povesti o Gorjancih“ , „Doljenski zbornik“ ( Novo mesto, 1977.). Tako su nastale četiri različite varijante legende o Krvavom kamenu, a legenda glasi ovako:

Prva varijanta priča: da se skupina od 500 Turaka, nakon izgubljene bitke kod Beča 1687. Godine, povlačila se preko Gorjanaca. Pod vodstvom žumberačkog kapetana Petra Hranilovića uskoci dočekaše Turke na jednom šumskom proplanku i u ljutom boju sve ih pobiše. U znak pobjede uskoci uklesaše u jedan kamen godinu 1687. koja se još i danas vidi.

Druga varijanta priča: kako su Turci na svom ratnom pohodu prema Beču, godine 1687., na kamenu podno vrha Svete Gere sjekli glave svojim izdajnicima koji su pobjegli uskocima. Zbog toga se još i danas vide crvene mrlje na kamenu.

Treća varijanta kaže: kako bi prestale dugotrajne svađe seljana za graničnu crtu između sjeverne (gorjanske) i južne (žumberačke) strane gorja, seljaci odluče u ranu zoru, kad prvi pijetao zakukuriče, krenu dva momka, svaki sa svoje strane, jedan prema drugome. Tamo gdje se sastanu bit će granica. Momak koji je bio malo brži ponudi svom takmacu da će mu prepustiti onoliko puta koliko će ga ovaj moći nositi na leđima. Kod ovećeg kamena momak koji je nosio takmaca iznenada se sruši mrtav. Nastane opet svađa među seljanima. Nakon nekog vremena ipak sklope mir. U spomen ponovnog prijateljstva kod jednog kamena na Gorjancima žive zakopaše jednog momka iz južne i jednu djevojku sa sjeverne strane. Otada se taj kamen naziva Krvavi kamen.

kaštanicaKaštanica-košanica ispod Gere

Četvrta verzija pak veli: Nakon ljutih i krvavih obračuna između žumberačkih uskoka i Kranjaca radi ispaše košanica podno Svete Gere, dogovore se da će granica biti ondje gdje se susretnu dva mladića koji će na blagdan sv. Marka krenuti u zoru jedan prema drugome. Uskok rano urani i krene prije zore. Kad se već počeo spuštati nizbrdice, na gorjanskoj strani zatekne Kranjca kako se tek počeo uspinjati.  Opazivši prijevaru , gorjanski suci odluče  da će zakopati oba mladića kako nitko ne bi mogao saznati gdje su se susreli.  Za takvu odluku saznala je vjerenica od uskoka. Suci s gorjanske strane odvedu sve troje na uskočku stranu s namjerom da mladiće pokopaju što dalje od mjesta gdje  su se sreli i na taj način bi prisvojili više košanica.  Uskokova vjernica prilikom pokapanja njenog momka skoči iznenada u jamu. Tako su svi troje zajedno pokopani. Suci stave veliki kamen na njihov grob iz kojeg se pojave tri krvave kapi koje se još danas vide.

Vladimir Jagarić

_____________________________________________________

O majko Metljiko!
mag-290x300
Dogodilo se to na putu iz Metljike(Metlike) u jedno žumberačko selo u zap. dijelu Žumberka i to prije 60 godina. Jedna se žena sa magarcem uputila na sajam u Metljiku. Mislila je kupiti malo prase i staviti ga u košaru te ga ponesti na magarcu. Prasci su bili preskupi, a ljutita što nije mogla ništa kupiti ode u birtiju da malo popije. Popila je ona tako malo više i jedva našla svoga magarca,a kako je bila pijana i nije mogla pješačiti uzjaši magarca. Svijet se smijao, a ona nije primjetila da je glavu, prsa i trbuh okrenula prema magarčevu repu koji ju je sa repom, od vremena do vremena tukao po koljenima. Magarac je znao put i sitnim, ali brzim koracima odmicao sve dalje i dalje od Metlike.Ženi se čudno vidjelo kako tako dugo gleda Metljiku,pa reče: “Majko, Metljiko, ne idi za mnom, a što sam pojela i popila sve sam pošteno platila”.

_____________________________________________________________

Kapetanska šala

karta1U Žumberku su bile  11. i 12. kumpanija (kapetanija) slunjske graničarske pukovnije. Naši vojskovođe (kapetani): Herak, Hrnjak, Kovačević, Hranilović, Šintić, Bastašić… jedne se nedjelje odmaraju i zabavljaju u sjedištu kumpanije Kalju. U jednom u trenutku kod vojskovođa dođe vojnik  i raportira da je u selo došao nepoznat čovjek te da  viče: “Kupite ih jeftino i dam samo da prodam”! Starješine mu naredu da ga dovedu. Kad su ga priveli pitaju ga: “Tko si ti i zašto vičeš”? On im objasni da je Slovenac i da prodaje zemljane zdjele i lonce.

Jedan naš vojskovođa naredi lončaru da skine vreću sa leđa,a nakon toga mu naredi da polupa sve lonce. Lončar se smijao misleći da se ovaj šali, ali se kapetana naljuti i izvuče sablju. Vidi jadan lončar da tu nema šale, dohvati svoj štap i i počne udarati po vreći i polupa sve lonce. Promatra ga kapetan onako snuždenog  i dalje mu naredi: ”Sad pjevaj”! Misli on siromah o razbijenim loncima, a sad još mora pjevati i počne tužno kroz suze pjevati: “Žalosna su djeca, žena i s lijepa jutra dođe grdi dan”!

Koliko si imao lonaca i koliku su vrijedili?-upita ga kapetan. Lončar mu kroz suze izračuna,a kapetan izvadi novce i  plati sve lonce. Lončar skoči od veselja i zapjeva:”Vesela su žena i djeca i s grda jutra dođe lijepi dan”! Kad je stigao kući preko Planine  pohvalio se ženi da još nikad tako brzo i dobro nije prodao lonce.

Ova priča je nastala sredinom 19. stoljeća.

_______________________________________________________

Janko i Julika

radići

U selu kraj potoka Sušice, koji u jesen i spomlad, što da vam o tome govorim, buči i pjeni, valja drvlje i kamenje, pa i rustine, ruši malinove, čupa i odnosi bukve, premješta brvna.  U tom selu i u to vrijeme bila je prava pravcata rijetkost da neka obitelj nema bar osmero djece. Spavalo ih je na jednoj postelji i po četvero. Rijetko je u kojoj kući i bilo više od jedne postelje. Oni što nisu imali sreću da spavaju na postelji, bolje na blazini od grubog domaćeg platna napunjenoj zobenom slamom ili perušinama, čeličili su se zimi bilo na peći, bilo na podu kraj peći, a ljeti na sijenu ili slami na štali, u podu ili plijemnici. Budila ih je zora i pijevci. Te prilike i neprilike nisu mučile Janka i Juliku. Oni su bili bez djece. Svi su ih zbog toga sažalijevali. A što im je to hasnilo. Volili su društvo. U njihovoj kući našlo se uvijek placa koliko oš. Sjedilo se oko mize, na postelji, na klupama oko peći, u zapećkima, na peći, na njezinoj ravnoj, toploj i uglađenoj ploči. Mnogo se priča prepričalo u toj kući. Priča od koji se vlasi dižu, koža ježi. Pričalo se o vraćanju mrtvih, o vještinama jašenja na metli sve tamo do Kleka, o vilama i vilovnjacima. A te su priče ulile ljudima toliko straha u kosti da se nekoji nisu usudili sami po danu otići na groblje, a po noći izaći iz kuće u dvorište. Janko i Julika slušali su takove priče od svog ranog djetinjstva. One su od Janka napravile takovu kukavicu, da je samo jednom u svom životu, iziša silom prilika sam van iz kuće u duboku noć. Prije i poslije toga vajk ga je noću pratila njegova dobra Julika. A što se može. Slab na mjehur pa ti noćni izleti nisu bili rijetki. Te noći o kojoj pričam njih dvoje su ubrzo zaspali. Njegov san bio je kratak i počeo se tobož namjerno vrpoljiti, pokašljavati, česati i grepsti a sve u namjeri da na neki „finiji“ način, ne namjerno, probudi Juliku. Ona je spavala ko ispremlaćena. Kad više nije mogao izdržati, poče ju najprije drmati nježno i lagano. A kad je vrag uzo šalu onda pređe u oštar napad. „Julika, Julika, diži se! Vodi me! Moram van. Sila mi je. Ajde!“ Teškom mukom je probudio, ali odgovor je ovog puta bio po njega zaprepaščujući. „Vražji pomamljenac, nikad mi ne daš spavati. To tvoje trčanje u grob će me spraviti. Idi kako znaš i kud znaš.

boići

Neću te više pratiti makar crka od stra i makar se pod sebe napravijo. Cijeli ti se svijet smije. Neće te ništa požderati. Pasi su svezani a mačke vide „Junake“ noći i uklanjaju se. Bar da te oće nešto zgrabiti i odnijeti, bar bi ubuduće mirno spala.“ Janko je i dalje moljako. Ovaj put bilo je zaista uzalud. Ostala je neumoljiva. I kad vidi da je vrag uzo šalu, pođe sam. Misli su mu se nadlo rojile: vrag, lanci, zveket lanaca, dugački dlakavi rep, tanke nožice, jako nezgrapno i čupavo dlakavo tijelo. I tek što je škljocnuo s kljukom i povuka vežna vrata, nešto je ispred njega toplo punilo, u lice ga udari čudna para. On se snebi uz strašno zapomaganje: „Ljudi, Julika, pomozite! I jo mene! Tecite! Žurite! I jo, gotov sam. Vrag…Vrag…Držim ga za rogove. Pomozite!“ Koji je sad vrag, Bože prosti, pomisli si Julika. Nešto je! Skoči iz kreveta. Nažge lampu i pođe i sama malo preplašena u susret mužu.

IMG_7393

Za svaku sigurnost prolazeći kraj pripećka dohvati rogulje i pođe prema vežnim vratima. Pred njim je stajala crna masa mirno i spokojno s dugačkim povinutim rogovima. Janko ih je čvrsto držao privučen na nji ko strijela na magnet. Drhtao je kao želadije. I gle pred njim je mirno stajala njihova krava Čadava ne sluteći jadna što se s njenim gospodarom događa. U Juliki se miješao smijeh i njegovi uzdisaji i vapaji: tecite, žurite, pomozite, držim vraga za rogove. A onda ga zgrabi i prodrma. „O Bog budi s nama i s tobom“-oglasi se Julika. Kakvi vrag! Zar ne vidiš da je to naša Čadava. Na, viš ju. Opipaj ju. Pogledaj malo bolje. Viš kako se oblizuje i čeka da joj doneseš uvaču s napojem. „Dobro“ si ju sinoć sveza. Tako ti i treba da te je došla strašiti. Janko je teškom mukom došao k sebi. Dugo mu je trebalo dok je svatio da se Julika grohotom smije od prvog trena kako je ugledala taj prizor. „Vrag te se smija, te te smija! Meni nije do smija. Ne znam da li sam živ ili ne. A ti se ceriš tuđem zlu. Plati će ona meni svoju štirvu. Otići će ona od mene za vajk i to na prvom sajmu. To si sve ti kriva. I tebi ću namjestiti kosti samo da dođem k sebi. Zar ju baš moraš napajati pred vežnim vratima. Teško ti je uvaču sa sperinama odnesti u štalu.“ „Pa da, i tko će sad drugi biti kriv nego ja. Ja sam kriva što si se ti strašljiv rodio, što se usred dana bojiš sam proći kraj groblja. I vraga bi se ja bila udala za tebe da nisi nako lijepo pjeva. Da ti glas nije tresao Sušicu jačinom, a suze nama djevojkama tjerao ljepotom. Sad što je je. Više te na moju dušu krvavu i kršćenu neću nikad samog pustiti. Vidim da si obamro. A eto mogao si lako i umrijeti. Bolje da ja opće ne spavam, nego da ostanem još i bez tebe. Evo ovo je za gvišno posljednji put da se smijem tvojem zlu. I što da ti velim i što da ti obećam nego da više nećeš po noći preći vežni prag bez mene. Oprosti mi!! Ljudi pričaju da je Janko još dobrano živio. Da je umro lijepom smrću. Pred samu smrt malo kao da mu je pozlilo. Legao je na postelju. Dozvao Juliku i držeći je za ruku očima je posljendji put preletio preko svih slika na zidu, a zadnje su mu riječi bile: Čadava ruči, da nije gladna. Kasno je.

IMG_7395

Moram završiti priču o njima. Janka više nema. Nema više ni Julike. Nema više ni one drvene kuće što je visila kao babin zub klimava, pokrivena škupom. Ostale su samo kamenen razvaline od zidanice nad kojom je stoljećima čučala kao kvočka. Stari Jankov oraj, star kao naši pređi , razgranao debele žile na sve strane među kamenje. Još i danas prkosi olujama i strijelama. Bradata prošlost, dijeli nas od njih. Ali u priči oni žive u hladu njihovog oraja, na drvalu što ga Jankula složi ispod njega. Oni žive u žiškanju lampi u kasne zimske ure pod svim krovovima sela uz Sušicu. Žive i svijetle svojom dobrotom. Dane Gurović (Iz neobjavljene zbirke pripovijesti „Ljudi uz Sušicu“)

______________________________________________________

Mare prvi put u Zagrebu

žužPoželjela Mara da i ona vidi taj bijeli, kako ga svi zovu Zagreb. Puno je o njemu čula od ljudi iz sela,a mene je često pitala o Zagrebu i njegovim običajima. Često me pitala da je jedanput povedem sa sobom,a pa sam to i obećala. Jedne godine preko školskih praznika otputim se u Žumberak.  Mara je bila vesela što sam došla, jer je  bila čvrsto uvjerena da ću ja ovaj put svoje obećanje ispuniti. Kroz par dana Mara i ja krenule smo za Zagreb,a ona je obukla novu narodnu nošnju. Krenule smo prema Jaski,a do tamo je trebalo par sati dobrog hoda. Došli smo do jaskanskog kolodvora,  cug je već bio spreman i krenule smo Mara i ja za Zagreb. Kad smo stigle veće je pao sumrak,a Mara je vidjela osvjetljen grad i ostala očarana svjetlošću. Došle smo do mog stana i večerala, ona je ostala iznenađena jer je prvi put vidjela da ide voda iz pipe i da netreba ići do šternje. Mara je kazala ” I lako je ovoj gospodi što šeću po glatkom cimentua mi se u Žumberku moramo mučiti po našim prašnjavim putevima.”

Idućeg jutra povela sam Maru do naše crkve sv. Ćirila i Metoda na Gornjem gradu,a nakon maše vodila sam je Jelačićeva trga da vidi Zagreb. Vozile smo se tramvajom,a Mara je bila iznenađena kako tramvaj ide i to bez konja i kotača. Obišle smo zološki vrt Maksimir i Mara je rekla” I jo majko mila,kulko je tu zvjeradi i samo krava nema”.  Trećeg dana sa cugom smo došle do Jaske i dalje kući pješice. Kod kuće dočekala je Maru njezina najbolja prijaTeljica,a pa je stane ispitivati : Kako ti je Mare bilo, el ti se dopalo? Što si lijepog vidla i čula?” Mare odgovori; “Ane u Zagrebu ti ljudi idu ko mutavi jedni mimo drugih,ko da se nigda nisu vidli. Niko nikom da zaželi ; Bog daj sreću ili dobar dan! Ljepo je tamo, ali svegli je meni ljepše ovdje i dalje pričala je tramvaju,ogromnim zgradama….” Navečer kad je legla spavati Mare reče u sebi” Domovina kakva bila, rođenom je sinu mila,a naš dični i kršni Žumberak je nama mio”.

Iz ostavštine vlč. Jure Hrnjaka

_____________________________________________

ŽUMBERAČKA PRIČA O PRIRODI I ŽIVOTINJAMA

voloviNekad se točno znalo čija je trešnja, čak su sva djeca znala da ju je posadio djed Janko, a na njenim granama bilo je mjesta za svu djecu iz sela. Isto je bilo sa jabukama, kruškama, šljivama…Djed Janko je bio sretan kad je svoje voćke vidio okićene zadovoljnim dječjim licima! Livade na Žumberku nudile su slasne doživljaje, a šume su bile poseban izazov i u njima su se nalazile jagode, vrganji… Nekada su brojna djeca na Žumberku radila, obavljali su primjerene poslove. Djeca su pomagala u spremanju sjena, kopanju na njivama, čuvanju blaga na paši…

Najveći ljubimac djece je bila krava, a ona je bila “hraniteljica”. Davala je pravo mlijeko, koje se moglo kuhati ili kiseliti, a na kojem se nalazilo debelo masno vrhnje i bilo je i dosta sira. Danas mnoga djeca nemaju pojma kako izgleda krava, a to je najbolje ilustrirao razočarenje jednog dječaka kad je vidio da krava njegove bake nije ljubičasta. O stajskom gnojivu da i ne pričamo. Zemlja se sve manje obrađuje, a gnojivo se, kao i mlijeko kupuje. Potrebno je da prođe život da se sjetimo da bi mogli živjeti i zdravije. Priroda se ne sveti – samo podnosi račune! Ona nudi hranu, zdravlje, zabavu… Nemojmo se poigravati sa djecom i omogućimo im igru u prirodi i s prirodom i time im ne umanjujemo šansu da se razvijaju i kao društvena bića. Pružite im svu ljubav – bez konzervansa i tetrapaka!

__________________________________________________________-

Jež u krevetu- priča iz Radatovića

žužBilo je to na drvalu, jedne nedjelje, kada nam je Nika Perin ispričao ovu priču: Lijepa i mlada djevojka iz jednog našeg sela zapela za oko seoskim mladićima, kojih nije bilo baš puno,ala su bili vragoljasti. Svaki joj se nastojao približiti, osvojiti ju, postati odabranik njenog srca. Na svakom koraku nastojali su joj pomoći, samo ne bi li koga zapazila. Kad bi gonila goveda na pašu, momci su je pratili, kad bi išla po vodu, oni su opet bili tujkare. Roditelji su se stali jeziti i galamiti na sinove. Dečki nisu marili za to i samo su gledali ljepoticu i njenu vitku i privlačnu pojavu.

Momci su već bili jezni i na nju i na sebe. No jedan koji je bio najzagrijaniji odlučio se za šalu. Uspio je uhvatiti živog ježa i razmišljao je gdje da ga stavi. U tome mu je pomogao otvoren prozor sobe u kojoj je ljepotica spavala. Stavio ga je u krevet ispod popluna. Možete si zamisliti kako je ljepotica iza toga postala govorljiva i pristupačna kako bi saznala čije je to djelo.

_______________________________________________________

U GORI

graU jednom je žumberačkom selu bio crkvenjak Tade, koji je bio vajk jezan. Kad bi ga netko upitao: -Kud ideš Tade?- odgovorio bi : – Idem k vragu! Tako se je dogodilo da je morao nositi na prvi dan vazma novine u drugo selo kako bi se kod crkve pročitala. Jezni Tade ide kroz selo i nosi novine. Sretnu ga neki ljudi pa ga upitaju: – Kamo ćeš Tade?- E pusti me, idem k vragu. I pođe tako Tade u goru. Kad je došo usred gore, a ono ide vrag sa velikim rogovima. Kad Tade to spazi, ustrašija se tako jako da od straha digne kriljavu i pokorno izjavi: – Faljen Isus, gospon vrag. Kad je vrag čuo ime Isusovo pobježe u goru.

Pavica Golubić

______________________________________________________

Putnika pod putom

stbU jednom je našem žumberačkom selu živio neki Dako zvani Žuliški.Na Badnjak se malo opustio i donese iz zidanice više vina. Za vrijeme večer kao domaćin uzeo je kupicu u ruku i počeo napijati Slavu božju: ti ženo i djeca, pomagao nas Bog i lijepa Slava boža, putnika pod putom,tičicu u vodici i ribicu u gorici…Ne tako Dako i prekine ga žena. Ide ovako : putnika na putu,tičicu u gorici i ribicu u vodici…Tako je Mare i popij malo,a ja sam ti jako žedan. Dok su oni pili, udari se Dako po glavi: joj majko moja,zaboravio sam pipu zaprijeti na lajtu!

________________________________________________________

Žumberačka priča (Poj,miljani)

U stara vremena bio je u Sošicama zatvor i imao je dva stražara.Jedan se zavao Joso Rudman, a drugi Ile Radić(Iltan). Joso je bio strog i nagao ,a kad je sudac izrekao presudu,Joso bi osuđenika zgrabio i za čaš ga strpao u zatvor. Iltan Radić je bio blag. Jednom kad je sudac osudio nekog kradljivca ,a Iltan reče osuđeniku: Poj, miljani u zatvor! Osuđenik je znao da je Iltan dobričina,pa mu opsuje svu bližu i daljnju rodbinu,a on ga i dalje nagovara da ide u zatvor. Kad je vidio da neće ići, uzme ga na svoje jake ruke i odnese ga kao novorođenče iza brave. Zatvorenik je unutra gunđao,a Iltan je sve to slušao i dođe bliže do okanca i reče zatvoreniku: Muči,lijepi moj miljani,pa ćeš prije van izaći!

_______________________________________________

Žuljavi dlanovi ispod Svete Gere

tršeJedne svibanjske nedjelje, dok su još seljaci Ivičina zaselka sjedili poslije objeda pred Filipovom kućicom, došao je u zaselak gazda Jože. Jože je bio jedan od bogatih seljak čak iz trećeg sela. Uputio se k Filipu, pozdravljajući ga s „Faljen Isus !“ Filip mu ponizno odzdravi, skidajući šešir. Gazda Jože porazgovori ukratko sa susjedom Filipom i ode. – Došao je po težake za kopanje u trsju – objavi Filip susjedima poslije Jožina odlaska. Filip je bio kod njega u službi osam godina, pa ga je ovaj poznavao kao marljiva i radna čovjeka. A znao je i to da se od Filipa može načiniti slijepo oruđe, s kojim možeš zapovijedati po miloj volji. Osim toga, za čašu vina ili kutiju cigareta bio je Filip voljan satrti i svoja vlastita rebra. Zato je gazda Jože dolazio uvijek k njemu kad god je trebao težaka. A Filip je išao kamo je stigao. Kopanje mu nikada nije dodijalo kao drugima,a u kopanju je i umro. Za kratko vrijeme sakupi Filip desetak mladih kopača, što muških, što ženskih. Najmlađi među njima bio je Ivica. Majka mu je branila iako u kući nije bilo dinara.

štula-300x288Ti si slab za takav posao. Nećeš moći izdržati – govorila je sinu. Ali je Ivica nije slušao. Majka je znala da se kod Jože kopa od zore do mraka,po šesnaest pa i više sati. Ljudi su govorili i to da gazda Jože daje crkvenom zvonaru stotinu kilograma kukuruza svake godine zato da bi uveče po jedan sat kasnije zvonio. A kod gazde Jože kopalo se uvečer tako dugo dok se nije začulo crkveno zvono. Sve je to znala majka, ali nije znao Ivica. On je mislio o tome koliko će zaraditi za cijeli tjedan kod gazde Jože i što će si za tu zaradu moći kupiti,a nije znao kako će svaki dinar obliti znojem. Filip je do kuće gazde Jože išao pred težacima kao neki vojskovođa. Tako se činilo Ivici. U zubima je držao lulu i vukao iz je smrdljivi dim domaćeg duhana kroz dug orahov kamiš tako da se njegovo šmrckanje čulo na desetak metar. Bio je to čovjek visoka rasta, mršavih obraza i velikih crnih obrva, koje su se sastajale iznad nosa. Kad su došli do kuće gazda Jože, sunce je zašlo za goru, a prvi suton spuštao se na zemlju. Težaci se smjestiše na počinak. Muški se odvoje na jednu stranu sjenika, a ženske na drugu. U slami i sijenu načiniše ležaje. Jedni pospaše odmah, dok je drugima smetao smrdljiv miris goveda i gnoja koji je dopirao ispod strehe. I dok su Ivičini drugovi slatko spavali u svojim ležajima, Ivica je sjedio u slami kao da očekuje nešto, čega dakako nije bilo. Čas je slušao lavež pasa u selu, čas kreketanje žaba u bari pred kućom gazda Jože, a čas opet hrkanje svojih kolega. Zatim bi stisnuo oči, zadrijemao malo, pa se opet probudio i njegovom glavom su prolazile majčine riječi: Nećeš moći izdržati! Kad je u jutro začuo gazdin glas, oči su ga pekle. U vinograd su stigli o izlazu sunca. Kao obično rasporede se težaci i odredi od koje će se strane kopati prije i tko će kopati koji red vinograda.

10460617_888483481180843_5940570991227339969_oJači su se nalazili na krajevima lijevo i desno,a slabiji, među koje je spadao i Ivica, u sredini. I dok je jutarnje sunce odskočilo iznad brijega i ispijalo bistru rosu s mladica vinove loze, težaci gazde Jože nalazili su se na pola vinograda s prvim redovima. Motike i krampice zasijecale su u tvrdu ispucanu ilovaču, koja je iznutra bila nešto vlažna i lijepila se za motiku kao smola,a velika gusta trava omatala se oko držalica kao zmija. Težaci su zastajali, jedan po jedan, da predahnu, a zatim nastavljali. Filip je svojim radom bio bio ispred sviju. Ivica jedva izdrža dva dana. Već je prvi dan češće zastajkivao, pljuckao u šake, ogledavao se na sunce, kao da želi odmjeriti kako je visoko odskočilo, a onda bi se opet ogledao lijevo i desno, kao da traži pomoć. Uveče su ga boljeli mišići na rukama,a drugi dan pojaviše se dlanovima žuljevi, koji su prokrvarili. Dok su njegove radne kolege spavali, Ivica je plakao kao dijete. Treći dan jedva je držao držalicu motike. Možda bi izdržao još koji dan, da Filip nije bio tako nemilosrdan. Filip je dobio kutiju cigareta i i čašu vinu,a gazda ga je svaki dan poslije objeda zvao u bis koji se nalazio povrh vin ograda. Filip je kopao kao pomamljen i svi su ga psovali i grdili,ali on se ponašao kao da ništa ne čuje. Kad se Anton primaknuo Ivici da mu pomogne, Filip se suprostavi. Neka kopa sam- reče Filip. Ne može i on je slab- odvrati Anton. Nitko ga nije zvao – reče Filip. I tako između Filipa i Antona, koji se ionako nisu lijepo gledali, nastane svađa. Dok su se oni prepirali, ostali težaci stajali su, a Ivica je zbunjen drhtao prestrašen, očekujući što će se dogoditi. Kad je ponovno zamahnuo motikom , udari nehotice po trsu i odbije nekoliko mladica, na kojima se dobro poznavao novogodišnji urod.

To ne umakne Filipovu oku. Pokupi mladice i odnesi ih u bis gdje se nalazio gazda Jože. Težaci sa strepnjom očekivaše gazdin dolazak. Svi još jače prionuše kopanju, krišom su pratili dolazak gazde. Ivica je buljio u zemlju kao da ga ne vidi. Kad upita za krivca, javi se Antun. Nisi, lažeš- vikne Filip i pokaže rukom na Ivicu. Ivici se skameni srce. Gazda Jože namršti obrve i primakne se k Ivici. U taj se mah između njih dvojice prepriječi Antun.

Štooo! – vikne Jože na Antuna i poleti bijesan prema njemu. Anton zamahne snažno držalicom krampice i pogodi ga svom snagom u želudac. Nećeš, lopove!- viknu. Gazda Jože prevrne se nekoliko puta niz strminu vinograda i zatim se stade obadvjema rukama grčevito stiskati za želudac i jaukati. Sve su oči bile uprte u njega i kad je umuknuo, mislili su daje mrtav. Antona su odveli žandari. Ivica je ptišao kući, ali bez zarade. Gazda ju je zadržao za učinjenu štetu. Majci je ispričao cijeli slučaj i pokazao joj svoje žuljave dlanove.

Napisao: Marko Radelja (Donji Oštrc 1923.-Rijeka 2006.)

____________________________________________________

Sva sam kao na živoj vatri

nn1928Prije drugog svjetskog rata, kada u Žumberku još nije bilo el. struje, radia i televizije, ljudi su se mnogo više posjećivali nego danas. Pogotovo su susjedi mnogo odlazili jedni drugima po ovu ili onu stvar ili samo malo porazgovarati, kada se je za to našlo malo vremena.Tako je jedna ženska, po imenu Mara, što je bilo jedno od najčešćih ženskih imena u Žumberku, često odlazila k svojim susjedima na kratak razgovor. Ali budući da je imala mnogo male djece, te puno poslova u kući i oko kuće, otišla bi samo za kratak trenutak s namjerom da se što prije vrati i da uređuje svoje nužne poslove.

Kada je stvar po koju je išla uredila,progovorila bi po još kakvu riječ sa susjedom. Na razgovoru se je mnogo puta našla po još koja susjeda. I tako riječ po riječ, ženske su se razgovarele o svemu i svačemu, o svim novostima u selu i u susjednim selima, o poslovima, o rodbini, o vlastitoj porodici , o drugim susjedima i o svemu što ih je tištalo. Mara, kojoj se je uvijek žurilo kući nije imala mnogo vremena za rasprave. Zato je ubrzo prihvatila kljuku od kućnih vrata s namjerom da odlazi. Ali imala je još što za progovoriti ili čuti od drugih žena. Zato je mnogo puta rekla, žureći se kući i držeći se za kljuku od napola otvorenih vrata: » tako mi se žuri, da sam sva kao na živoj vatri«.

Nakon te izjave još bi malo popričala i tek onda, kada je sve rekla što joj je bilo na duši ili pak čula od drugih susjeda što ju je zanimalo, otišla bi zadovoljna svojoj kući. Svi poslovi su bili uvijek urađeni na vrijeme, ali sa puno većom voljom, nego ako se ne bi ispričala, te čula sve novosti od drugih.

___________________________________________________

Zapis iz planinarske bilježnice

UUS1Slikovito selo Stojdraga smješteno je u sjevernoistočnom dijelu Uskočkog gorja.Selo je poznato po planinarskoj prošlosti, proštenju sv. Jurja,po muzeju starina i dalo je niz poznatih osoba.Stojdraga je poznato po legendama i jedna se događa kad se morala odrediti granična crta između hrvatskog i slovenskog sela.

1.Obje strane,nakon neuspjelog sporazuma,dogovore sa da u ranu zoru istovremeno krenu;iz slovenskog sela djevojka,a iz hrvatskog momak. Na putu ne smiju razgovarati ni stati. I oni krenu. Na pola puta momku se odvezalo remenje i morao je zastati. vidjevši da je djevojka dobila na vremenu dok je on vezao čizmu, zaprepašteno poviče; Stoj draga!Djevojka zastane i na tom mjestu se danas nalazi selo Stojdraga.

2.Druga je priča iz doba Vojne krajine. Skupina uskoka vraćala se iz bitke s Turcima. Došavši već blizu svojeg sela, od iznemoglosti, gladi i žeđi polijegaše po travi. Pokraj njih ubrzo slučajno prolazila djevojka vraćajući se s zdenca,a koja je nosila vodu i kupine u košarici. Vidjevši ljude po travi uplašila se i počela bježati,a jedan od uskoka povikaše; Stoj draga!Djevojka je došla do njih i dala ime vode i kupine. Nakon toga osvježenja uskoci odoše svojim kućama,a mjesto se otada zove Stojdraga.

Poklečki baruni

Od Milenijskog križa u Stojdragi do sela Poklek ima cestom prema zapadu oko 4 km. Kroz selo prolazi planinarska obilaznica,a poznato je po vikendaškom naselju i po legendi o Poklečkim barunima. U vrijeme kad su Turci pripremali ratni pohod na austriju carica Marija Terezija objavila po cijeloj svojoj kraljevini proglas”Onaj tko donese u carski dvor u Beč sultanovu glavu,dobit će tovar zlata”. To su dočula tri žumberačka junak,tri uskoka: Poklečki, Gvozdanović i Delišimunović. Oni su odlučili pokušati sreću i obukli se u tursku odjeću, a kako su u ratu naučili turski jezik nije im se bilo teško pomijšati s turskom vojskom. Dok su dva junaka stražarila Poklečki se ušulja u sultanov šator i zamahom mača odsječe sultanovu glavu. Junaci su odnijeli glavu carici Marija, ali ima ona nije vjerovala da je to sultanova glava. Tužni uskoci su otišli kući,a ubrzo se kraljvinom pročulo da je sultan iznenada umro, a njegova vojska se razbježala i tako je Beč spašen. Carica pozove uskočke junake i kaže ima što želite za nagradu:tovar zlata ili zemlju?Oni jednoglasno kažu:“Hoćemo zemlju”! Carica im reče: e kad ste tako pošteni dajem vam zemlju i titulu baruna.Tako su Poklečki i njegovi prijatelji postali baruni i vlasnici zemlje.Vrativši se Poklečki u svoje selo, otada zvano Poklek, sagradi on dvor u kojem je sretno živio s dvije kćeri.

Bez obzira na legendu povijesni dokumenti svjedoče da su uskoci: Poklečki,Gvozdanović i Poklečki uistinu stekli plemstvo zbog hrabrosti u borbama s Turcima. U Petričkom selu se čuva povelja na latinskom i njemačkom jeziku da je car Leopold I. podario husarskom kapetanu Kristoforu Delišimunović plemstvo za junaštvo u ratovima s Turcima. Barunstvo sa grbom dodjeljeno je 1779.god. Vidu Gvozdanović. Priču o Poklečkim barunima opisao je zagrebački novinar Franjo Fujs u listu Novosti (1940. god).

Vladimir Jagarić,2002. god.

_________________________________________________________

Krvavi kamen( Legenda o Uskoku i Kranjcu)

rtKrvavi kamen

Prošlo je već dosta godina kako se žumberački uskoci svađaju sa susjedima Kranjcima oko granice na vrhu Žumberka. Ima već godina kako uskoci zemlju na Žumberku drže svojom iako stigoše iz porječja Une,Zrmanje;Cetine i onomad iz hercegovačkih krajeva pa je već bio krajnji rok da se jasno utvrdi granica. Bijaše to u kasno proljeće.

Da stanu svađama na kraj, dogovoriše se da će granica biti zapisana i utvrđena tamo gdje ujutro na blagdan Svetog Marka sunce zatekne dvojicu mladića-jednog uskoka i jednog Kranjca. Uskoci,kako svjedoči legenda izvrtana stotinama puta,inače ranoranioci ,na put,složi se pošalju mladića nakon poduga izbora među svojim redovima. Isto tako napraviše i Kranjci. No baš nitko ne primijeti da je uskočki mladić-žena! Duge si je kovrčave i crne kose neravno odrezala u mušku frizuru,blage joj ženske ruke odavno ojačane vještim pokretima oštrog uskočkog noža koji je često okretala u ruci tepajući mu da je krvopija turaka,iako su Turci odavno iz tog kraja pobjegli. Pogled joj opasan-pravi je muškić.Ne bi tako ni bilo, bila bi ona pravo djevojče,za njom bi vikali „Oj, Grubačuša, vrag u te zaša“ baš kao što su vikali za svakom koja se udala iz Grubača,da joj nisu branili ljubav. S Kranjcem. Sastajalo se dvoje mladih na tajnim putevima baš tamo u blizini granice što postadoše razlog svađe uskoka i Kranjaca. Njihova imena u ovoj će legendi ostati obična- bit će On i Ona!

On ju je volio iako je naoko izgledala kao muškić. Znao je, napravila je tako da se bez ikakvih problema iskrade iz mjesta i sastane s dragim. Samo pred njim bila je pravo djevojče-crvenjela bi se u licu kad bi joj pričao o ljubavi,srce joj je lupalo ,a ruke se znojile kada bi joj stajao preblizu, a onaj nož kojim je ruke ojačala pred njim nije mogla ni primiti. On u njezinoj kući nije dobrodošao.

uskok-1Njezin bi stari uskok govorio kako s onima s kojim se ne možeš dogovoriti nema sreće. Samo nesreća. Pa mladi napraviše plan. Učiniše i ovladavše vještinama da budu izabrani među najboljima Kranjcima i najboljim uskocima koji će prekinuti svađu susjeda. Krenut će u isti sat, koračati onako kako su unaprijed izračunali da je dovoljno da se stigne do vrha, a da svakome i od uskoka i od Kranjaca pripadne isti dio zemlje. Nakon podijele ženit će se!

No sa jutrom kad su krenuli na put i kad se svađa trebala okončati,kranjski suci već su bili na vrhu. Vidjevši uskoka kako korača oštrijim korakom i Kranjca s druge strane kako mu korak spor,pa se uplašili da će uskocima pripasti više zemlje. Digla se buna i kod uskoka,okrivili Kranjce da su svog momka poslali na put znatno ranije negoli je bilo dogovoreno jer se i on baš u isti čas približavao granici kad i njihov momčić-djevojka. Kad se opet počeli svađati, reče jedan uskok: „Ako se od prevare čisti, vi svojim životima potvrdite granicu. Siđite živi u grob i neka vaš nadgrobni kamen bude granica.“

Stajaše i Kranjac i uskok,On i ona, jedno nasuprot drugome,gledaše u iskopanu jamu. Kranjac je uhvati za ruke,ona se zacrveni,a niz lice joj krenu suze. I prije negoli je to itko primijetio kako uskočki momčić, koji to uopće nije,plače,uskoči prvi u raku. Uskoci se ponosno promeškoljiše,znaju oni,u njih nema straha ni izdaje, pa kada je uskočila,za njom i Kranjac. Zagrliše se dvoje mladih i kad ih žive počeše zakapati,otkriše im mladi tajnu. Njihov grob i danas čuva kamen kao znak granice. Prozvaše taj simbolički kamen krvavim kamenom. Mlado uskočko djevojče kojem je moglo biti tek 15 godina svojim primjerom i ljubavlju ipak olabavilo teška uskočka pravila. Mladi Kranjac je svojim primjerom i ljubavlju oslabio svaku želju za svađom. Rukovaše se susjedo i zaklevši se iznad krvavog kamena-baš nikada više svađe među susjedima. U ime ljubavi-mlade ljubavi. Kamena granica što čuva dva zaljubljena srca,jedno uskočko i jedno kranjsko, još i danas stoji na istom mjestu.

Lana Kovačević

_______________________________________________________

Žumberačka priča (Momački odgovor)
Jednog su momka od 22 godina iz 12 fare nagovarali da uzme bogatu udovicu,a koja je bila stara 34 ljeta.Momak se nećkao, ali su ga ukućani sve više spopadali.Dečko se otipao i na koncu zašutio. Što šutiš sad kad bi trebao najviše govoriti,govori!-zapovjedi mu đedo.

Momak reče – dobro kad već mora imati 34 ljeta,onda ću rajši uzeti dvije djevojke po 17 godina,pa će biti ravno 34 ljeta.Ti, šmrkljivac i zamahne đedo batinom, ali momak strugnuo iza leđa svoje dobre bake i ode iz kuće.

______________________________________________________

Priča iz Oštrca (Vražja kola)

čilvićIdući cestom od Kostanjevca prema Sošicama dolazi se u mjesto Oštrc. A davne 1918. godine kada je jenjavao I svjetski rat, ovdje se desila ova zgoda koja se još mnogo godina kasnije pričala. U Oštrcu-Tupčini tridesetak metara od ceste na desnoj strani između današnjeg društvenog doma i crkve Sv. Marije Magdalene nalazila se kuća Petra Mayerlea. On je u toj kući imao gostionicu i manju trgovinu mješovite robe. No glavni lik ove priče je baba po imenu Dora iz zaseoka Mahovlići u Donjem Oštrcu.

Imala je mnogo godina i nije bila sposobna za neki teži posao. Vrijeme je pretežno provodila u obavljanju kućnih poslova, a ponekad je otišla i u trgovinu po neku sitnicu. Jednog proljetnog jutra 1918. godine, kad pravo nije ni svanulo uputi se baba Dora po neke sitnice u tgovinu. Ptice su veselo cvrkutale na granama, veseleći se zasigurno prolasku zime i dolasku ljepših dana. A baba Dora vukla se po putu svojim slabašnim nogama oslanjajući se na staru drvenu batinu, razmišljajući o stvarima koje treba da kupi u trgovini. Približavala se ona tako svom cilju sve više posustajući od umora, svjesna svojih godina i svoje slabosti. Došavši u trgovinu sva umorna, za nju od dugog pješačenja, zatraži baba od Mayerlea one sitnice što je namjeravala kupiti. Davajući joj robu i vraćajući novac, napomene Mayerle babi da ima još novaca za litru vina. A babu Doru nije bilo teško nagovoriti da popije malo vina. Točilo se u ono vrijeme vina na politre i litre. I tako si baba Dora naruči politru vina da ne ode kući žedna. Brzo je ispraznila tu politru, jer što ti je pola litre vina za babu koja je od rane mladosti na vino naučila. Tako si ona naruči još jednu politru da bi više snage imala kada se vraća kući. Ali ode druga politra vina brže nego prva. Gledajući je, Maerle pomisli da se babi zasigurno žuri kući. Možda se Dori na početku i žurilo, ali kada je vino zamutilo njen um ona se predomisli. Pronađe od nekud još novaca pri sebi, valjda iz neke rezerve i naruči još vina. Vrijeme je brzo prolazilo,a baba Dora tako je zapila sav novac što je imala sa sobom. Popila je mnogo vina i u glavi joj se mutilo, no popila bi ona i više samo da je novaca imala. Krenula je tako Dora kući, ali u tom trenutku cestom prema Sošicama naiđe na automobil. Zaprepastila se jadnica nad čudom neviđenim, gledala je još par trenutaka svojim očima sve nevjerujući.

Idući putem prema Mahovlićima izbezumljena, a k tome i još pripita Dora je svojim slabašnim nogama ubrzavala korak. I tako u strahu, sa grčem na licu, izbezumljenim očima susrela je ljude koji su užinali uz njivu. Jadnica je bila sva u šoku, otvarala je usta, a nije mogla progovoriti ni riječ. Ljudi su je smirivali. Kad je došla do daha kaže: Ajme ljudi što sam vidjela! Pa dobro baba što si to vidjela? – zapitaše je ljudi znatiželjno. Ma vidjela sam vražja kola, kad vam kažem – odgovarala je Dora. Djeca su skakutala oko babe i zezali je. Izgleda baba da si ti ipak popila – tješili su je ljudi. Vjerujte mi kad vam kažem bila su to vražja kola, bez rude bila i bez konja i volova, kao sam vrag su jurila i još su se dimila- Dora će uporno. Mnogima sad ništa nije bilo jasno. Međutim netko od njih u vražjim kolima prepozna automobil prasnuvši u smijeh, ponosno pred drugima kaže: O baba, baba nisi ti vidjela vražja nikakva vražja kola nego automobil. Sirota Dora nije znala što je automobil, njeno je sad lice imalo čudan izraz isto kao maločas kad je ugledala vražja kola.

Ljudi su došli na svoje, smijali su se do besvijesti, a da ustvari mnogi od njih nisu znali o čemu se tu radi. A neshvaćena Dora uputila se pravo kući, zaokupljena mišlju o onome što joj je se taj dan dogodilo. Davne 1918. godine desila se ova zgoda i dugo su se još ljudi smijali babi Dori i njenim vražjim kolima. I smijao se moj djeda Ivan, koji mi je ovu zgodu često kazivao.

Boris Duralija

______________________________________________________________

Jankov prvi sladoled( priča od prije pola stoljeća)


Otišao Janko iz Žumberka kod tete u Zagreb na školovanje. Bio je mjesec rujan i jako vruće,a teta je izvela Janka u šetnju po centru Zagreba.Šetaju oni i ugledaju da netko gura kolica na kojima piše “sladoled”.Teta upita Janka: koliko ćeš kugli sladoleda?Kako Janko do sada još nije vidio sladoled,a niti ga okusio, on upita: što je to? Vidjet ćeš, kaže teta i kupi mu dvije kuglice sladoleda. Janko pokuša sladoled, te se slatko obliziva,pa ga teta upita:no, kako je? Mali Janko reče: jako je dobro i fino, samo bi ga trebalo malo podgrijati.

__________________________________________________

Žumberačka priča-Skromni barun Poklečki

Bilo je to u Zagrebu.Uputio se skroman čovjek u bijelim hlačama i bijeloj kabanici direktoru finacija barunu Škrlcu. Vratar ga zaustavi i pita-kud ideš stari? Presvijetlom baronu Škrlcu i molim Vas da me najavite . Dobro stari, koga da najavim-reče vratar. Baruna Poklečkog iz Žumberka-odgovori čovjek. Čuj stari što ti zezaš-reče ljutito vratar. Barun Poklečki zašuti,a vratar ode u kancelariju baruna Škrlca. Čim je Škrlec čuo tko ga je posjetio ,odmah siđe u prizemlje. Stari se prijatelji izljubiše,a Škrlec odmah naredi vrataru da ode po barunicu i odvede svoga gosta u bogate salune. Barunica zamoli baruna Poklečkog da bude njihov gost i Poklečki to prihvati. Kad su izlazili iz zgrade vratar se nakloni duboku barunu Poklečkom iz Žumberka. Pouka; ne sudi nikada čovjeka po vanjštini!

______________________________________________________

U RAZREDU

1655776_789737511055441_1052438776_oUČENICI PODRUČNE ŠKOLE VISOČE, PRIJ 50 .GOD.

Nadzornik bane u jednu žumberačku školu i nije našao učiteljicu u razredu. Obrati se djeci: Gdje vam je učiteljica? Javi se jedan dječak i reče: Sigurno je zaspala! A kako, što nema ure?-upita nadzornik. Ima je reče dječak i svima nam je pokazala i mala je ko čebulica. A jel vam je dala u ruke da je dobro vidite? Nije,a bojala se da do zadnje klupe ne nestane. U tom trenutku uđe učiteljica i ispriča se što je zakasnila. Počne nastava i učiteljica napiše matematički zadatak i htjede prozvati jednog učenika,ali je nadzornik spriječi i reče: Upre prst u mudrijaša sa kojim je razgovarao! Mališan sav zbunjen vikne: Gospodin nemojte mene pitati, nate Vam žemlju! I izvadi iz žepa žemlju koju mu je donesao iz Sošica njegov otac te je pokloni nadzorniku kao znak pažnje.

___________________________________________________________

Žumberačka priča o odšteti

Janko Rajaković (Lola) je bio poznat po logičnom razmišljanju, brzim, slikovitim odgovorima ispunjenim ironijom i humorom. Tako je on putovao 60-tih godina prošlog stoljeća iz Njemačke. Uvijek je po mogućnosti vozio veće automobile. Negdje u Austriji netko se je zabio u njegov automobil i napravio mu skoro totalnu štetu, koju je Janko teško prebolio. To se je naravno ubrzo pročulo po selima oko Radatovića, pa ga jedan njegov prijatelj upita: »Janko, da li si dobio puno odštete od osiguranja automobila«?, a Janko bez puno razmišljanja odgovori: »Znaš, kada ti krepane krava, koliko dobiješ za kožu«.

Janko je punih 25 godina imao gostionicu “Balin ” u Samoboru,a koje je nakon njegove smrti kasnije vodila supruga. Ovaj ponosni Žumberčan je umro 2000.god. i pokopan je na groblju u Samoboru.

———————————————————————————

Žumberačka priča – Anđin magarac

magareDogodilo se to davne ratne 1944.godine u selu Brašljevica. Metlika, kao i veći dio Žumberka, bili su tada već oslobođeni od  Talijana i Nijemaca, pa se moglo ići tko je kuda morao i htio. Jednoga dana se je tako i Anđa iz Bulića sa svojim magarcem otpravila u Metliku u malin. Da ne bi išla drugi dan opet po brašno, rajša je počekala neko vrijeme da se žito samelje, a u tom cajtu je bogme ogladnjela i ožednjela. Pošto je do doma bilo daleko sjetila se je rodbine u Brašljevici i tako krenila kod rodice Marte Goleševe. Marta je naravno, kao i većina Žumberčana, rodicu Anđu rado ponudila jelom i pićem i tako dok su one dvije divanile, vani se oko magarca  sabralo djece i ljudi.

Pošto u Brašljevici nikad nitko nije imao magarca rado su ga gledali i pipkali i svi su ga htjeli malo jašiti, ali se nisu ufali. Ja se toga dobro sjećam jer sam tada imao 12 godina. Poslije ogledanja i dogovaranja ‘ko će prvi jašiti, dođe i Nikola Lugarić – Nika, stariji čovjek oko 45 godina, strastveni pušač. Doma su bili dosta sirotni, a i malo ‘ko je tada imao novaca, kamoli on. Njegovu sirotinju su drugi dobro znali i obećali su mu škatulju cigareta – Drave za jašenje magarca, a što je rado prihvatio. Teren kuda je trebalo jašiti bila je velika nizbrdica, tako da nije trebalo dugo čekati kad će pasti. Poče Nika magarca jašiti, a ostali ga plašiti. Nasta zbrka i velika trka, viče Nika bog da Sivi crka. Sivi skače što god može jače te poleti još u veću trku i pod sebe baci  Niku. Pade Niko u zelenu travu,a još ga  magarac lupio u glavu. Da li je dobio cigarete ili nije to ne znam, ali u lijevu sljepoočnicu je dobio udarac, a ožiljak je nosio dok je bio živ.  (NikolaHerak, Brašljevica)

____________________________________________________

Žumberačka priča (Ni kriva ni dužna)

knjapac (2)

Na Garavskom su brdu jedne noći dečki rastavili kola ( koja su se inače koristila za vožnju gnoja, krumpira, sjena…) te ih odnijeli na oraj i tamo ih ponovno sastavili. Učinili su to svom susjedu zvanom Kobo. On  je imao ženu koju su zvali Lisica. Za nju su pričali da je coprnjica i da odlazi po noći na Klek. Ujutro se Kobo probudi i nema kola. Bijesan povikne: Gdje su kola? Na to se jave dečki koji su bili u dvorištu (tobože su tu bili slučajno), evo ih gore na oraju! Kad Kobo to vidi, zgrabi svoju ženu za kosu: Prokleta cuprnjica, ti si znači s njima noćas lećela na Klek.

__________________________________________________________

Sjećanje na bakine priče

IMG_20180117_081147Kad pogledam ovu fotografiju mog djeda i bake, staru preko sto godina, kao da se nešto probudi u meni, što mi daje potencijal za razmišljanje. Vrtim svu svoju prošlost i pitam sama sebe: „“ Čemu živimo?U kakvo smo se vrijemee rodili? Moja baka Marta s nadimkom – Suminka rodila se 1900. godine, a djed Gabrijel zvani Gaboš 1902. godine. Vjenčali su se 1919. godine,a zajedno doživjeli 72 godine braka. To je pohvalno za ona teška vremena, koja su ostavili za sobom? Zatočeni ratom, siromaštvom, bijedom, uspjeli su savladati sve prepreke i utemeljiti pečat za bolju budućnost. Mukotrpnim radom na neplodnoj kamenitoj zemlji u jako lošimu vjetima živjeli su u žumberačkom selu – Dučići, gdje su i ostvarili svoj topli dom. Skromna mala kućica, postala je pretijesna za cijelu obitelj, pa su se  kasnije preselili u selo Pilatovce gdje su ostali do kraja svojih života. Baka, vrlo vrijedna domaćica, znala je puno toga napraviti sama,dok je djed radio u rudniku u Luksemburgu. Baka je odgajala djecu, radila teške seljačke poslove, pomagala susjedima u bijedi i nevolji. Bavila se ručnim radom, tkala, prela, šivala, štrikala i redovno odlazila u crkvu.

szi

Tamo je našla svoj mir i blagostanje. Znala je  i zapjevati u crkvi. Baka mi je  puno mi je pričala o prehrani. Prema njezinim pričama, najčešće je na stolu bilo zelje, žganci, repa, ječmena kaša i kiselo mlijeko. Kruh je bio crni i kukuruzni, ali u jako malim količinama. U jesen su obavljali praščinu, to je kolinje, što je  bio praznik za cijelu obitelj i rodbinu. Kuhano svinjsko meso jelo se je provođenju teških seljačkih poslova. Kako bi ugasili žeđ, sušili su voće i kuhali kompot za piće i okrepljivanje bolesnika i djece. Rakiju i vino čuvali su samo za bolje prigode.  Za crkvene i božićne blagdane, jeli su nešto bolje, a za Badnjak pekli su božićni kruh , koji su kasnije božićnjak razlomili i razdijelili ukućanima i stoci u štali. To bi značilo sreću,zdravlje i dobru ljetinu. Uz teške radove na polju,vinogradu,čuvanju stada, košnji, žetvi, berbi grožđa, kao i pred crkvom, uvijek se veselo pjevalo. Svadbe su bile vesele i po mogućnosti zanimljive. Većinom su pjevali dvoglasno, dodavajući vriskanje, a zatim dosta kasnije pjesme su završavale ojkanjem»oj«. Plesovi su bili uskočkog izvora, bez instrumentalne pratnje. Najčešće se gluho mutavo izvodilo kolo po završetku mise pred crkvom. Ponekad i na samim svadbama mutavo kolo je znalo biti na programu. Drugo kolo, svima nama znano, nazivali su hopa –  hopa i pjevali pjesmu „kruške, jabuk …“,a  za pratnju je svirala usna harmonika. Eto toliko iz mog sjećanja po pričanju moje bake Suminke.(Nevenka Brajkovec, Žumberački izvor )

_____________________________________________________

Vrnio se Janko iz Merike

boići

Žumberčani su odavno odlazili u Ameriku, vraćali se i ponovno odlazili za boljim životima. Neki su se vratili za stalno, neki su u Ameriki ostvarili novi život. Ovu priču sam čuo kao dijete. Pričali su je radnici, koji su dolazili k nama u Bočku. Janko, iz sela Balići se nakon dugih godina vratio svojoj ženi Mari. Mare je bila sva presretna da ga je zagrila nakon više godina u njihovoj skromnoj kući. Sve je u redu i pravo, ali Janko je zaboravio svoj žumberački govor. Kad ga je Mare ili tko drugi upitao, on je odgovarao: Gimi vore gimi meč…Suprugi Mari nije to bilo po volji i bila je uplašena, te je otišla u crkvu i pomolila se Bogu. Daj Bože, da se Janko sjeti našeg žumberačkog govora. Ni crkva, ni molitve nisu pomogle. Jednoga dana Janko se šetao po vrtu, nije vidio grablje i stao na njih. Grablje su ga dobro udarile po nosu i Janko sav jezan reče: Pi..a ti materina grabljama i onome koji jih na vrtu ostavio. To je sve čula Mare i sva je bila presretna što se Janko sjetio svog materinjog jezika. Potrčala je Mare u crkvu, da se zahvali Bogu. Mili Bože, hvala ti što si pomogao da se Janko sjeti našeg jezika. U crkvi se javi duboki glas: Mare, nemoj se zaboraviti zahvaliti grabljama.

Ilija Stipanović,  Žumberački izvor 2019.

5 Odgovora na Žumberačke priče

  1. gordana kaže:

    Vrlo zanimljive priče iz prošlosti Žumberka,a posebno mi se svidjela priča “O majko Metljika”. Pozdrav svima iz hladnog Karlovca i čuvajmo svoje običaje, priče i pjesme.

  2. tatjana kaže:

    Priče su jako dobre i naročito O majko Metljiko i otkud je izvuče uredniče. Ima jedna dobra priča o Stojdragi i pošaljem je za koji dan.

  3. boris kaže:

    Priče su duhovite,a meni se najviše sviđa “Momački odgovor”.

  4. ana kaže:

    Interesatne i zanimljive priče.

  5. janko kaže:

    Priče govore o nekad lijepom i interesantom životu u kraju naših očeva.

Odgovori na ana Otkaži odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

Možete koristiti ove HTML oznake i atribute: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>