Nekoliko crtica o Žumberačkoj Bogorodici i grkokatolicima. Sliku Marije koja drži svog mrtvog Sina, prema predaji koja je zabilježena i na stranicama Žumberačkog vikarijata, donijeli su Uskoci sa sobom prilikom doseljenja u Žumberak u 16. stoljeću iz Dalmacije. Slika se nosi u procesijama, a u svakoj žumberačkoj kući lik Žumberačke Bogorodice “stavlja se na najljepše mjesto” ( vidi https://www.zumberacki-vikarijat.com/uoci-subotnje-proslave-u-stojdragu-donijet-lik-zumberacke-bogorodice/). “Prikazuje patnju majke, što je simbolika uskoka. Kada su odlazili u rat, uskoci su pokraj kućnog ognjišta ostavljali majke, supruge, sestre i kćeri, znajući da ih možda više nikada neće vidjeti, pa su se molili Bogorodici da ih zaštiti”- objasnio je prilikom otvaranja sakralnog muzeja Grkokatoličkog sjemeništa u Zagrebu svećenik Daniel Vranešić.
Uskoci se na Žumberak doseljavaju sredinom 16. stoljeća na opustjela područja s kojeg su Osmanlije protjerali domaće stanovnike. Povijesni zapisi bilježe da su u novi zavičaj dolazili pod vodstvom narodnih vojvoda i svećenika. Prva skupina, sredinom rujna 1530. godine doseljena je u naselja Pećno i Golubić ( Grabar), dok samce zapovjednici smještaju u Stari grad Žumberak. Seobu je vodio glamočki vojvoda (Ladislav)Vladislav Stipković, a u predaji se spominje i pop Joanikije o kojem nemamo više podataka. U narednih devet godina (do 1539.) doseljeno je iz Bosne, Hercegovine i Dalmacije u Žumberak nekoliko tisuća Uskoka. ( vidi Žumberak : crte mjestopisne i poviestne, Radoslav Lopašić).
Žumberački uskoci su rimokatolici i grkokatolici. Ovih drugih bilo je više. Oko njihove vjere vodile su se i vode rasprave. Srpska pravoslavna crkva nastojala ih je kroz proteklih pedsto godina bezbroj puta pridobiti na svoju stranu. Nije uspjela. Žumberački grkokatolici, gorljivi su katolici i Hrvati koji njeguju istočni, bizantski obred. Za sebe drže da su potomci starih Vlaha koji su iz Albanije preko Crne Gore, Hercegovine i Dalmacije kao ratnici došli u Hrvatsku ( vidi https://hrcak.srce.hr/file/188565). U zajedništvu s Rimom bili su, kažu i prije dolaska na Žumberak. Zanimljiv dodatak ovoj tezi su, tek od nedavno u javnosti aktualna povijesna epizoda o uniji crnogorske pravoslavne crkve i Rima koja se događala u čak dva navrata: unijatska arhiepiskopija u Prečistoj Kranjskoj (oko 1447-1527.), te prihvaćanje unije s Rimom vladika Mardarije od 28. rujna 1640. godine u manastiru Mainama- trajala je punih 57 godina (vidi https://www.antenam.net/istorija/298925-neka-se-sjedine-nebesa-zakljucak). Ovi kao i drugi povijesni spisi, koji postepeno izlaze na svjetlo dana dodatak su uskočkoj predaji o njihovu porijeklu i vjeri. Žumberački uskoci nebrojeno su puta mogli, i to bi im donijelo društveni i materijalni prosperitet, odustati od svog narativa. Nisu. Uspostava Marčanske unije iz 1611. za njih je bila samo “zakonska potvrda”, “dokument” onog u što oni vjeruju i kako žive od dolaska na Žumberak. U zajedništvu s Rimom. Unijatska crkva brzo je nakon uspostave došla u sukob s Pećkom patrijašijom( vidi https://www.enciklopedija.hr/clanak/pecka-patrijarsija).
Uz nerazumijevanje zagrebačkih biskupa i dvostruku igru bečkog dvora ubrzo je propala. Osim na Žumberku! Povijesni spisi za ovaj dio povijesti bogati su i izdašni. Svjedoče mnogim previranjima, bunama i borbama u Vojnoj krajini oko uspostave unije (vidi Marčanska biskupija. Habsburgovci, pravoslavlje i crkvena unija u Hrvatsko-slavonskoj vojnoj krajini (1611.-1755.), Z.Kudelić, Etnos, konfesija, tolerancija, D. Roksandić). Zanimljivo, a opet nekako očekivano još uvijek nije se pronašao niti jedan dokument koji govori o nezadovoljstvu, a kamoli pobuni protiv marčanski, sjedinjeni biskupa na Žumberku. Dapače, dokumenti bilježe izjašnjavanje Žumberačkih vođa iz 1761. u Pribiću kada između Marčanskog biskupa i Karlovačkog episkopa nedvosmisleno pristaju uz ovog prvog (vidi https://uskok-sosice.hr/postrojavanje-zumberackih-uskoka-u-pribicu-6-3-1761/). Episkop karlovački u to doba bio je Danilo Jakšić za kojeg njegovi suvremenici bilježe da je bio “blage naravi”, “plemenit čovjek”. Trudio se pridobiti Žumberčane pravoslavnoj crkvi, no ni njemu, unatoč svećeničkim i ljudskim kvalitetama to nije uspjelo. “Vladika Danilo je teško podneo gubitak Žumberka, jer njegovi mnogobrojni napori nisu imali nikakvog uspeha, pa je u takvoj situaciji bio nemoćan” (vidi https://www.eparhija-gornjokarlovacka.hr). Žumberčani su tako ostali tvrdi u svom istočnom obredu i jedinstvu s katoličkom crkvom. Ni pokušaji koji su uslijedili i traju do današnjih dana, ne da ih nisu pokolebali, nego su ih dodatno učvrstili i ojačali u pripadnosti katoličkoj crkvi i hrvatskom korpusu. Žumberačka Bogorodica na svoj način svjedoči tom katoličkom okviru. Njen stil jasno pokazuje pripadnost zapadnom kulturnom krugu. Slika je rađena po formuli (ikonografskoj i formalnoj) koju je osmislila katolička crkva u doba protureformacije ( vidi https://www.enciklopedija.hr/clanak/protureformacija). Povjesničari umjetnosti, s kojima smo razgovarali skloniji su mišljenju da je nastala kasnije nego što predaja navodi. No, to nipošto ne umanjuje njeno značenje. ( Pripremio: Dražen Klarić)