Obitelj Balić pčelarstvom se počela baviti 2008. godine. Kako kaže gospodin Denis Balić, najprije je to bio hobi te se učio uz susjeda koji je imao nekoliko košnica. No, ima nešto i u genima jer se Denisov djed po maminoj strani također bavio pčelarstvom. Nakon što su izvrcali svoj prvi med, dobili su dodatnu motivaciju da se ozbiljnije počnu baviti pčelarstvom. Kako ne bi sve ostalo samo na hobiju, Denis je 2011. godine upisao školu za pčelara te je na Učilištu za obrazovanje odraslih APIS u Velikoj Gorici stekao zvanje pčelar.

Da se taj trud isplatio, pokazalo se već 2012. godine kada su osvojili prvu zlatnu medalju za kestenov med. No, to nije jedina nagrada koju su dobili za kvalitetu meda. Obitelj je osvojila dvije srebrne medalje (2013. i 2015. godine) te dvije zlatne medalje (2012. i 2017. godine). Koliko je teško osvojiti medalje govori i podatak da se pri ocjenjivanju meda radi peludna analiza kojom se određuje u koju vrstu med pripada i s kojeg područja dolazi. Zatim se kemijskom analizom određuje kiselost meda, količina HMF, postotak vode u medu koja ne smije biti veća od 18%, čistoća i gustoća meda, a vizualnim ispitivanjem se još određuje miris, okus, boja i zrelost. Sva ta ispitivanja se rade na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Pčelar Denis je također član Pčelarskog društva Karlovac. Obitelj Balić je otvorila svoj OPG i u sklopu njega prodaje svoje proizvode na kućnom pragu te na raznim proštenjima i manifestacijama. Kod njih je cijela obitelj uključena u obiteljski posao.

Proizvode bagremov i kestenov med, propolis te ukusne medenjake za koje je zadužena Denisova supruga Jelena. Denisova majka, s iskustvom iz djetinjstva također pomaže u pčelinjaku, a često i brine za rojeve pčela. Rojenje pčela je prirodan način razmnožavanja pčelinjih zajednica. Do rojevnog nagona dolazi zbog velike količine mladih nezaposlenih pčela radilica i nemogućnosti odlaganja svježeg nektra zbog skućenosti prostora u košnici.

Svakako moramo spomenuti najmlađeg člana obitelji sina Nikolasa koji već sad pokazuje zavidno znanje o pčelarstvu i svakodnevno ga primjenjuje s tatom u pčelinjaku. Koliko Nikolas voli pčele, pokazao nam je prilikom ovog intervjua, kad nam je objasnio sve procese koji se događaju u pčelinjaku.

Danas obitelj Balić u svom pčelinjaku ima 85 košnica, a budućnost njihovog obiteljskog posla je zagarantirana uz malog nasljednika, pčelara Nikolasa. Informacije i narudžbe na mob. 098-9248941. 

_______________________________________________________

Iz kristalno čistih, mrzlih voda Žumberkadolaze kalifornijske, potočne i losos pastrve, najbolje koje se mogu kupiti na zagrebačkim tržnicama. Teško da bi itko, dok pomno okom ispituje svježinu pastrvi na nekoj od brojnih zagrebačkih tržnica, ali i onih u okolnim gradovima, mogao zamisliti mjesto rođenja i način života tih kraljica slatkovodnih brzaca. Ono se nalazi samo 800 metara dalje od nekoliko izvora, koji se razlijevaju u brojne potočiće, a zatim stapaju s rječicom Kupčinom. Riječ je o srcu Žumberka, gorja koje poznavatelji zovu “zelena spužva”, koje se proteže uz slovensku granicu između Zagreba i Karlovca, a prožeto je stotinama podzemnih i nadzemnih vodotoka. Upravo tamo, ponad
polunapuštenog zaseoka Žumberačka Kupčina, nalaze se ribnjaci Vrabac, čiji je vlasnik Tomo Vrabac. Budućnost svoga biznisa vidi u kćeri Katarini, koja je na Agronomskom fakultetu specijalizirala slatkovodno ribarstvo. A tu je već i troje unučića. Ideja da se počne baviti uzgojem pastrva sinula mu je nakon 15 godina života u Zagrebu, gdje je radio u HEP-u. – Ljudi su se začudili kada sam im rekao da napuštam siguran i dobar posao inženjera elektrotehnike u državnoj firmi i vraćam se na djedovinu, na Žumberak. Ali nije da jedno nema veze s drugim, jer sam u HEP-u bio zadužen za regulaciju grijanja, što itekako ima veze s vodom i njenim protokom. To znanje mi je pomoglo da izgradim sve ove vodotoke, slapove i bazene u kojem se odvija cjelokupni proces razvoja pastrvi – od ikre i mlađi pa do odrasle ribe – otkriva Tomo Vrabac. No, konačnu odluku o povratku na djedovinu donio je u Münchenu, gdje je kao harmonikaš svirao vikendima na feštama i naišao slučajno na jedan ribnjak kraj toga grada. – Što je ovo? Pa ja kod sebe na Žumberku imam Dunav u usporedbi s ovim njihovim ribnjakom! – rekao je sam sebi i tog trenutka, prije 19 godina, odlučio se vratiti, dokupiti još malo zemlje oko potokai angažirati stručnjake s Instituta “Ruđer Bošković” da mu projektiraju uzgajalište do zadnjih detalja – od kapaciteta protoka do ispitivanja kakvoće vode.

Nije išao napamet, grlom u jagode, kako bi se reklo, je zato i uspio. A dokaz tog predanog rada se odmah vidi. Svaki bolji poznavatelj riba već po njenom oku i načinu plivanja zna u kakvoj je formi i je li sretna. A Tomine ribe bljeskaju na suncu, oko im je bistro, te usklađeno lelulaju tik ispod površine vode. Kvaliteta vode, visoka tehnologija uzgoja, stručno znanje te kontinuirani rad i upornost rezultiralo je iznimno visokom kvalitetom pastrve koju već dugi niz godina uspješno plasiraju na domaće tržište. Također, za sve male i velike ribiče osigurali su dva jezera za ribolov, a ostalima željnim odmora u prirodi nude prostranu livadu za razne društvene igre te vrtne paviljone s roštiljem. Osim uzgoja proizvode i vlastiti mrijest kalifornijske i potočne pastrve za vlastite potrebe. Godišnje proizvedu cca 30-40 tona konzumne pastrve.

___________________________________________