ŽUMBERAK JUČER ,DANAS, SUTRA

Područje Žumberka proteže se uzduž hrvatsko-slovenske granice u duljini od oko 110 km, od Bregane s istočne strane do Metlike sa zapadne strane. U središtu toga kraja, nedaleko sela Stari Grad, nalaze se ruševine starog žumberačkog grada pod nazivom Sichelberg, po kojem je i cijeli kraj dobio današnje ime. Arheološka nalazišta govore da je čovjek u Žumberku živio još u starije kameno doba. Ovdje su živjeli Iliri i još neka keltska plemena. Od 1.st.Žumberak je u sastavu Rimskog carstva. Poznata su arheološka iskapanja iz toga doba kraj sela Budinjak.Hrvati se u ovaj kraj doseljavaju u 7. i 8. st. U crkvenom pogledu Žumberak je 1094., kad je osnovana Zagrebačka biskupija, spadao pod jurisdikciju te biskupije, kao i cijela Bela Krajina s gradovima Metlikom, Črnomljom i Novim Mestom. U 10. i 11.st.Žumberak je u sastavu hrvatske države.  Krajem 12.st. Žumberak dolazi pod vlast Bavarskih grofova Andeksa, a od 13. st. pod vlast austrijskih vojvoda i u sastavu Kranjske i pod crkvenu jurisdikciju Akvilejske patrijašije (sjeverna Italija), zatim Goričke pa Ljubljanske biskupije.Tek 1789. vraća se pod jurisdikciju zagrebačkih biskupa.

Stanko Zubović, Uskočka granica

Provalom Turaka u 15. st. područje Žumberka bilo je opustošeno, te ostalo jako malo stanovnika. U taj kraj u više seoba od 1530. do 1538. doseljavani su uskoci iz Bosne i Hercegovine, Cetinske krajine i u zadnjoj iz Senja 1617. Većina tih uskoka bili su bizantsko-slavenskog obreda, a danas se nazivaju – grkokatolici. Sama riječ jasno govori da su oni katolici grčkog ili bizantskog obreda. Kad je u Marči (kraj Kloštar-Ivanića) godine 1611. osnovana grkokatolička biskupija, tada i žumberački uskoci ulazi u njezin sastav. Od godine 1777. oni pripadaju Križevačkoj biskupiji.

Godine 1540. car Ferdinand osnovao je Žumberačku kapetaniju, koja je ušla u sastav Vojne krajine, s ciljem obrane Hrvatske od daljnih prodora Turaka. Poznati žumberački kapetani bili su Ivan Lenković, Petar Zrinski i Juraj Frankopan Tržački. U vrijeme carice Marije Terezije Žumberak je godine 1746. podijeljen na dvije kumpanije 11. ili Oštrčku sa sjedištem na Kostanjevcu i 12. ili Žumberačku sa sjedištem u Kalju, a bile su u sastavu Slunjske pukovnije, odnosno Karlovačkog generalata.Vojna krajina bila je ukinuta 1871.god. Krajem 19. st. Žumberak pripada pod Zagrebačku županiju, a administrativno je podijeljen na dvije općine (Sošice i Kalje), a od 1924. za zapadni dio Žumberka osnovana je općina Radatović. Danas je Žumberak podijeljen na četiri lokalne jedinice: istočni dio spada pod Grad Samobor, južni pod Općinu Krašić,središnji pod Općinu Žumberak i zapadni pod Grad Ozalj.

Prve dvije škole u Žumberku (Sošice i Mrzlo Polje) počele su sa radom 1769. godine, a sagradio ih je križevački biskup Bazilije Božičković. U Sošicama je godine 1939. sagrađen je samostan sestara Bazilijanki u kojem je radila mala škola i održavani se razni tečajevi, a od 1976 u samostanu se nalazi vrijedna etnografska zbirka. Zbirku je osnovao pokojni rektor Ivan Pavković. Iz Žumberka potječu znameniti ljudi na različitim poljima ljudske djelatnosti.

U Reštovu kraj Sošica rođen je hrvatski povjesničar Tadija Smičiklas (1843.-1914.), a iz istog sela potječe i križevački biskup Đuro Smičiklas. U Sošicama se rodio križevački biskup Ilija Hranilović,a i poznati pjesnik Jovan Hranilović je također porijeklom iz istog sela. U selu Sopote rodio se križevački biskup Gabriel Smičiklas, a iz susjednog sela Starog Grada (Kekića) je sadašnji križevački biskup Nikola Nino Kekić. Iz Žumberka potječu još četvorica križevačkih biskupa: Jozafat Bastašić iz Drašćeg Vrha, Konstatin Stanić iz Mrzlog Polja, Janko Šimrak iz Šimraka i Silvester Bubanović iz Grabarka. Žumberak je dao i dvojicu zagrebačkih biskupa: Petra Domitrovića i Petra Petretića. U Jurkovom Selu ili Skokima rodio se poznati hrvatski jezikoslovac i sveučilišni profesor dr. Petar Skok (1881.-1956.). U novije vrijeme veliki broj uglednih znastvenika potječe iz obitelji Herak iz Brašljevice (akademik dr. Janko Herak…) i iz obitelji Hranilović iz Sošica (dr. Marko Hranilović…).

Zbog hrabrosti u ratovima protiv Turaka na bojištima diljem Europe, mnogi su dobili plemstvo: Badovinci, Hranilovići, Delišimunovići, Gvozdanovići, Radići, Rajakovići, Rušnovi, Sekulići, Šajatovići, Delivuki, Šimraki, Višoševići, Zoretići i drugi.

Uskočki spomenik u Badovincima

Krajem 19.st.mnogi Žumberčani odlaze u Ameriku tražeći posao, a taj trend se nastavio i u prvoj polovici 20. st. Šesdesetih godina 20. st. puno ljudi odlazi na rad u Njemačku i obližnje gradove (Zagreb, Samobor, Karlovac, Novo Mesto). Na selu ostaje većinom staračko stanovništvo. Godine 1999. Žumberak sa Samoborskim gorjem u površini od 333 km, proglašen je parkom prirode. U Žumberku postoje i velike mogćnosti da se izgrade sportsko-rekreativni centri i seoski turizmi sa proizvodnjom zdrave hrane. Potrebno je riješiti pitanje infrastrukture (vode,struje i asfaltirati ceste), te se ugledati na susjede Slovence u riješavanju sličnih problema i bolje voditi brigu o zaštiti šuma.

Godine 1996.je održana proslava 700.obljetnice prvog spomena imena Žumberak pod pokroviteljstvom presjednika RH F.Tuđmana. Sama proslava održana je na temeljima starog grada Sichelberg, a prva pisana spomen o Žumberku odnosi se na prvu crkvu(Svetog Križa Gospodnjega). Potomci žumberačkih uskoka u rujnu 2005. godine u mjestu Badovinci otkrili su spomenik svojim hrabrim precima koji su stoljećima branili Europu od Turske navale. Uskoci su svojim doprinosom obogatili vjerski, kulturni i gospodarski život svoje domovine. Presjednik SMesić otkrio je spomenik žumberačkim uskocima, poklon grada Zagreba. Zahvalnu svijeću upalila je živuća legenda Mile Vranešić.

______________________________________________________________
Sisačka bitka 1593.god. i junaštvo kneza Vukovića

Grof Petar Erdody postao je veliko žumberački kapetan 1587. god. Uz njega je bio knez Radula-Daja Vuković i vojvode:Latinčić, Čučić, Garapić, Rapljenović, Popović. Od 4000 tisuće kršćanske vojske kod Siska bilo je i 500 žumberačkih Uskoka. Turska vojska imala je oko 18000 vojnika. Bitka je započela 22. 06. 1593. god., a u žestokoj je borbi Uskocima iz Žumberka bilo u presudnom trenutku naloženo da zauzmu most na Kupi i tako presječu Turcima uzmicanje.Uskoci su uspješno izvršili zadatak, pa su Turci bili potisnuti u kut između Odre i Kupe. Kršćanska vojska ih je nemilice tukla i neki su se utopili ,a preživjelo je oko 2000 Turaka. U junačkom boju kod Siska poginulo je oko 40 Žumberčana i svojim hrabrošću zauzeli su most i tako osudili neprijatelja na poraz. Knez Vuković (Žumberčan) i njegovi Uskoci su bili ti koji su odlučili pobjedu. Kršćanska pobjeda odjeknula je Europom i nagovjestila neminovno opadanje turske sile.

Radula Daja Vuković je pokazao veliku hrabrost i mudrost u ovoj pobjedi, a nakon vojnih pobjeda dobio je dvorac u kojem je nastavio život .Knez Vuković je i bio je poglavar Žumberačke kapetanije. Daja Vuković je predvodio vojsku koja je pobijedila kod Slunja 26.10. 1584.god. Tursku do nogu. Bratstvo Radula Daja Vuković osnovali su 2011. god. u Samoboru i to mladi Žumberčani, a sa namjerom njegovanja tradicije Žumberka i slavne prošlosti svojih pređa-Uskoka.

__________________________________________________
Žumberački Uskoci branitelji grada Zagreba

Nakon što je godine 1545. uslijed poraza hrvatskih četa kod Zlatara i Konjščine pod banom Nikolom Zrinskim i varaždinskim generalom Jurjem Wildensteinom, Zagrebu zaprijetila velika opasnost da ga ne zauzmu turske vojskovođe Ulan beg i sandžak Požeški, dobio je glavni grad na molbu gradskog suca Josipa Bogdana četu Žumberačkh Uskoka. Kao profesionalni vojnici Žumberački uskoci branili su zidine tadašnjeg Griča i Kaptola od prodora turskog osvajača. Kao što je poznato, Uskoci u obrani Zagreba nikad nisu bili poraženi.

__________________________________________________

Uskočka obitelj Hranilović iz Žumberka

Hranilović je  plemićka obitelj u Žumberku. Prezime je zabilježeno u oblicima Hranilovich, Hranillovich, Hranylouych, Hranilowych, Hranylowych s pridjevkom Cvetašin, Cvjetašin, Czuetasin, Czvetassin. Podrijetlom je iz Travnika, odakle su se njezini članovi u XVI. st.zbog opasnosti od Turaka doselili u područje Sošica. Prvi je poznati član obitelji bio Mihael, rimokatolički župnik u Mahićnu kraj Karlovca, zabilježen 1596. u ispravi o kanonskoj vizitaciji. Zbog zaslugau ratovima protiv Turaka plemićki list i grb – ratnik s isukanom sabljom nad tijelom ubijenog Turčina odrubljene glave – dobili su 1603. Juraj i njegova djeca Stjepan, Jelena i Marta te unuci Petar, Juraj i Stjepan, što je 1609. potvrđeno na Hrvatskom saboru. Juraj je od 1605. i vlasnik posjeda u turopoljskom Hrašću. Kao vlasnik posjeda u Domagoviću kraj Jastrebarskog 1601-02. spominje se Petar. God. 1653. Petar Zrinski založio je posjed Hrnetić kraj Karlovca žumberačkom knezu i potkapetanuPetru (možda istovjetnom s Jurjevim unukom Petrom), a u njegovo vlasništvo došao je kraljevskim darovnicama Ferdinanda III (1653) i LeopoldaI (1663) i posjed Sošice. Osim Petra, više je Hranilovića potkraj XVII. st. sudjelovalo u protuturskim ratovima. Mihael po nalogu Ratnog vijeća 1626. dobiva nagradu od 50 forinta, a braća Juraj (Jurko), slunjski poručnik, i Kristofor, ogulinski potkapetan, poginula su u svibnju 1693. vodeći vojsku u sukobu s Turcima kraj Ostrošca u bihaćkom kraju. Udovica slunjskoga kapetana Franje (umro prije 1700), Elizabeta, prepustila je 1700. za 200 forinta dio zemlje svom pastorku Janku, žumberačkom knezu, koji je iste godine sklopio pogodbu o diobi imanja u Sošicama s Jurjevom kćeri Renatom.

Janko se već 1670. spominje kao kanjonički zastavnik karlovačke kumpanije. U spisima Hrvatske kraljevinske konferencije sačuvan je izvještaj kapetana žumberačkihh uskoka Petra (umro nakon 1715) vicegeneralu Karlovačkoga generalata J. Rabatti iz 1687. o nepravilnom postupku žumberačkoga kapetana E. Paradeisera. S Marijom Izabelom Kačić imao je sina Ivana Adama (rođ.1688) te kćeri Rozaliju i Izabelu, čijom je udajom imanje Drežnik oko 1716. prešlo u posjed njezina muža Nikole Vojkovića. Petar je posjedovao i imanja u Prekrižju i Mekušju kraj Ozlja; 1709. spominje se kao vlasnik posjeda u Budačkom kraj Karlovca. Njegov je sin Ivan Adam po ženi Renati Gall postao vlasnikom posjeda Pluska kraj Velikog Trgovišća. Imao je djecu Ivana Adama i (Hinko) te 1749-51. Ljudevit. Zbog proširenja područja pod vojnom upravom obitelj je 1768. od države primila odštetu zaustupljena zemljišta i kmetove; 1780. za svoje su imanje u Sošicama Ljudevit (umro prije 1801), Ivan Nepomuk i Antun (vjerojatno braća) dobili odštetu, prva dvojica novčanu, a Antun posjed Modrušpotok kraj Ribnika blizu Karlovca. Možda je taj isti s Antunom rođ. 1760. koji je 1780-81. studirao pravo u Zagrebu, 1785. bio podsudac u Severinskoj, 1785-89. u Požeškoj županiji, 1789-96. u prekokupskim predjelima i 1806. u Zagrebačkoj županiji. Ljudevit je 1755. bio izaslanik podbana I.Raucha u gušenju seljačke bune u Varaždinskomgeneralatu, 1757-64. bilježnik, 1767. podžupan i 1790-99. zamjenik podžupana Požeške županije. God. 1764. od kraljevskog fiska kupio je posjed Blacko u Požeškoj županiji. Imao je kćeri Tereziju i Elizabetu te sina Franju Ksavera (1782-1834), koji je u Zagrebu 1796-1800. polazi klasičnu gimnaziju te 1801-02. studirao filozofiju i pravo. God. 1807. Franjo Ksaver bio je podbilježnik i prisjednik Sudbenog stola Požeške županije, od 1820. prisjednik Sudbenog stola Virovitičke županije, 1828-46. podžupan Požeške županije, 1846. kraljevski savjetnik. Svoju je kuću u Požegi 1842. ustupio gradskom poglavarstvu za održavanje sjednica, jer je gradska vijećnica te godine izgorjela u požaru. Imao je sina Franju Ksavera koji je umro 1834. u dobi od 20 godina, a prigodom njegova pokopa tiskan je nadgrobni govor (Rijetkosti NSK u Zagrebu, signatura R II D-8-301). Antun (rođ. 1760) studirao je 1780-81. pravo u Zagrebu; 1785-89. spominje se kaopodsudac u Požeškoj županiji. Petar (1789-1863), umirovljen 1839. u činu kapetana, služio je u Drugoj banskoj graničarskoj pukovniji u Petrinji te se borio protiv Turaka i Francuza.

Sošice,1913.g

Nakon Napoleonove okupacije dijela Vojne krajine 1809. prešao je u francusku vojsku, a od 1812. ponovno je u austrijskoj vojsci. Bio je načelnik Ivanić-Grada i posljednji zapovjednik građanske straže u Petrinji, gdje je i umro. Njegov sin Petar (1833-1904) također se posvetio vojničkom pozivu, postavši potkraj karijere 1889. podmarašalom; prema vlastitom zahtjevu umirovljen je 1891. kada je primio Viteški križ Leopoldova reda. Sudjelovao je u bitkama kraj Magnete i Solferina 1859. te u austrijsko-pruskom ratu 1866. God. 1832. kao darovateljica velikog oltara nove crkve sv. Duha, izgorjele 1810. u požaru, spominje se Ana(Anka). – S Ferdinandom (o. 1766 – o. 1838.), rođenim u Karlovcu, dio se obitelji nastanio u Zagrebu.God. 1790-93. polazio je klasičnu gimnaziju u Zagrebu, 1793. slušao predavanja iz filozofije, 1799. bio pisar u Poglavarstvu grada Karlovca, 1814. pučki tribun te 1826-30. podsudac Zagrebačke županije. Njegovi su sinovi bili Ivan Nepomuk (rođ. o. 1812), koji je ljevsku akademijuu Zagrebu, i Ferdinand (o. 1831-1906), koji je u Zagrebu 1840-46. polazio klasičnu gimnaziju, 1846-48. studirao pravo na Kraljevskoj akademiji i potom od 1853. službovao u vladinoj Financijalnoj okružnoj direkciji kojoj je 1874-79. bio tajnikom. Posjedovao je nekoliko kuća u Zagrebu, u današnjoj Varšavskoj ulici te na Donjem Prekrižju. Imao je sinove Kolomana (rođ. 1847), koji se posvetio vojnoj karijeri, generala Oskara i geografa Hinka. Oskar (1867-1933) je 1877-79. polazio dva razreda klasične gimnazije u Zagrebu. Pohađao je višu vojnu školu u Weißkirchenu (Hranice) u Moravskoj, odakle je 1886. prešao u vojnu akademiju Teresianum u Bečkom Novom Mjestu. Po završetku studija, stupio je kao poručnik u 53. pukovniju nadvojvode Leopolda gdje je bio pomoćnik zapovjednika. Postao je general-major, zatim vojni ataše u Sofiji, a radio je i kao prevoditelj s turskog jezika na bečkom dvoru. God. 1914. bio je na čelu vojne obavještajne službe.

Ponosni Hranilovići: biskup Ilija i fedmaršal Petar

U XIX. st. ističu se članovi obitelji iz Žumberka, svećenik Nikola i sin mu, pjesnik i kritičar Jovan. Među brojnim svećenicima iz obitelji Hranilović potkraj XIX. st. za grkokatoličku zajednicu osobito je zaslužan križevački biskup Ilija. Dio se obitelji na početku XX. st. preselio u Cleveland u SAD, gdje su braća Vlado i Milan zasnovali grkokatoličku župu. Na Milanov poticaj u Indiani je 1921. osnovana Hrvatska katolička zajednica, a sudjelovalo je i u radu HBZ i Hrvatske lige, kojoj je bio tajnikom. Njegovi potomci danas žive u SAD. Iz obitelji su Makse (1873-1943), dekana grkokatoličkih župa u Žumberku, pravni pisac Josip (1904-1979) i učiteljica Marija (1907-1967), koja se bavila humanitarnim radom s nezbrinutom i hendikepiranom djecom. Kao pripadnici hrvatskog pokreta zabilježena su braća Marko (1908-1931) i Stanislav (Stanko; 1096-1945); prvi je 1929. sudjelovao u atentatu na Antona Schlegela, iste godine uhićen, osuđen i obješen 1931, a drugi je 1930-ih pod imenom Paolo Đurić bio glavni tajnik hrvatske emigracije u Milanu.

U žumberačkom kraju(Sošicama ,Reštovu …)Karlovcu,Jastrebarskom i Zagrebu danas žive mnogobrojni potomci te obitelji u ograncima Bazeki, Vune i Repinci. Među njima su se istaknuli pisac Dane, kemijski inženjer Janko, šumarski inženjeri Makso i Slavko, te orguljašica i glazbena pedagoginja Vlasta Dio relevantne građe o obitelji Hranilović nalazi se u HDA i DA u Ljubljani. Badovinci, Hranilovići i Gvozdanovići su najvažnije obitelji iz Žumberka koje su kroz povijest dale najviše poznatih ličnosti ( doktora, pjesnika,pravnika, svećenika,vojskovođa… ).

__________________________________________________

Zapaženi Žumberčani od 1800. – 1856.

______________________________________________________________

Senj i Žumberak

Većina ljudi,čim čuje Senj,pomisli na znamenitu senjsku buru i na znamenite senjske Uskoke o kojima su čuli iz povijesti ili iz romana Augusta Šenoe “Čuvaj se senjske ruke“. Nas Senj zanima kao mjesto iz kojega je doselilo nekoliko obielji u Žumberak poslije 1617. godine.Poslije velike osobe Slavena na područje južne Evrope,na tim područjima nastaju srednjovjekovne države : Karantanija,Hrvatska,Bosna i Bugarska. Gospodarstvo je u tim državama cvijetalo što možemo zaključiti po brojnim crkvama,koje su bile lijepo ukrašene kipovima i frenskama,utvrđenim dvorcima i brojnim palačama. Tako je to trajalo do 14. stoljeća,kada počinju svoja osvajanja Turci-Osmanlije,odlično organizirana vojna sila,nadvila se je nad južne Slavene. Najprije su porazili Bugarsku na Marici 1371.god, Srbiju na Kosovu 1389. godine, Bosna je pala 1463.godine,te Hercegovina 1483.godine.Turci su odvodili u ropstvo sve što nije palo ispod mača,sablje i handžara.Poznato je da su od dječaka posebnim odgojem stvarali janjičare.

U tom nizu sudara sa srednjevjekovnim južnoslavenskim državama došla je na rad i Hrvatska 1493.godine na Krbavskom polju. Hrvatsku vojsku vodio je ban Derenčin.Bila je to za tadašnju Hrvatsku velika tragedija.Bitka je izgubljena,a Turci sve što su uhvatili odveli su u roblje.Velika masa naroda pobjegla je pred Turcima i odselili su na deleko: neki u današnju Slovačku,drugi u Mađarsku, treći u austrijsko Gradišće,a veliki dio na hrvatske otoke,koji su bili tada rijetko naseljeni.Krbavsko polje i veliki dio like ostali su sasvim prazni.U kasnijim stoljećima ta područja su ponovo naseljena,ikao vrlo rijetko sve do danas.

Sve narode muči iz njihove prošlosti nekoliko pitanja:Tko su,od kuda su i od kada potječu? Padom tvrđave Kils 1537.godine dolaze i prvi uskoci u Senj. Oko 1530.godine dolaze i prvi naseljenici u današnji Žumberak.Donio ih je veliki plimni vam,kojega su podigli Turci. Senjski uskoci dobro su poznali svu surovost i brutalnost Turaka i oni ih napadaju gdje god stignu i uskoro postanu gospodari na moru ispred Senja. Napadaju sve galije : mletačke, turske i sve druge koje plove njihovim morem prema Veneciji ili od Venecije prema Dubrovniku i drugim južnim lukama. Jedino Senj i Dubrovnik od hrvatskih gradova na Jadranu nikada nisu vidjeli zastavu mletačkog lava ili turskog polumjeseca.Mletačka vojna sila nije mogla uništiti Uskoke,pa Mletačka republika počinje rat koji traje od 1615. do 1617. godine. U tom ratu mletacke zemlje su potpuno stradale. Uz pomoć drugih evropskih sila sklopljen je mir u Madridu 1617.godine,prema kojemu se moraju sve uskočke lađe spaliti,a Uskoci razseliti u unutrašnjost,Mletačku republiku stajali su ti ratovi 20 milijuna zlatnih dukata. Uskoci su bili raseljeni u Brinje, Otočac, Žumberak, a neki čak i u Italiju. 

U Žumberak su se preselile obitelji:

Bastašić, Vuković, Badovinac, Batalović, Živković, Heraković, Kolaković,

Stipanović, Vukasović, Vignjević, Jurić…

Ivan Lenković bio je žumberački kapetan 1546.godine a bio je i zapovjednik senjske kapetanije 1546. godine, u kojoj je izgradio tvrđavu Nehaj 1558. godine. Bio je zapovjednik sve vojske u Slavonskoj i Hrvatskoj krajini 1556. i 1557. godine. Lenković je jedan od najvećih vojskovođa protiv Turaka. Senj je bio glavna uvozno-izvozna luka za vrijeme vladavine Frankopana. Poslije krbavske bitke 1493. godine nastaju za njega žalosna vremena,trgovina je skoro prestala. U vrijeme Marije Terezije počinje prosperitet Senja, a naročito za vrijeme njenog sina Josipa II.,koji gradi cesto od Karlovca do Senja “Jozefinu”. Svega 46 godina nakon Gutenbergova izuma u Senju je osnovana prva tiskara u Hrvatskoj, u kojoj je 1494.godine tiskan na glagoljici ” Senjski misal”,prva tiskana knjiga u Hrvatskoj.Glagoljska tiskara je djelovala u Senju od 1494. do 1508. godine. Senj je bogato nalazište glagoljskih spomenika i glagoljskih natpisa, koje možemo vidjeti šetnjom po senju. Senj je iznjedrio niz velikana hrvatske književnosti : Pavao Vitezović, Nikola Jurišić,Mateša Antun Kuhačević, Silvije Strahimir Kranjčević, Mirko Ožegović, Vjenceslav Novak, Milutin Cihler Nehajev i drugi. Senj je oduvijek imao odlične škole, dao je niz poznatih i slavnih radnika,znanstvenika,slikara, a Senjani su pjevali narodne pjesme o svojim Uskocima i n jihovim hrabrim i junačkim podvizima i taj Slobodarski duh nosio ih je kroz povijest.

______________________________________________

Žumberački okrug (Mjestopis iz 1835. god.)

Na početku Vojne krajine granična područja Slavonije i Bosne,opustošena od Turaka i napuštena,naselile su izbjegle kršćanske obitelji iz Bosne i Slavonije,a koje su zbog čestih upada turskih pljačkaških horda za nužnu obranu stalno živjele pod oružjem. Tako se ovaj narod,koji je dobio ime uskoci (tj. prebjezi),izgradio u hrabru krajišku vojsku.Oni su se na ovom području sve više i više množili dobivajući trajno mjesto za stanovanje s prikladnim zemljištem,gdje su sebi mogli sami uzgajati i namicati sredstva za život, a u zamjenu za to morali su se samo obvezati da će braniti zemlju protiv zakletoga kršćanskog neprijatelja i tako su djelomice tvorili plaćeničku narodnu vojsku.

Ma kakvo da im je bilo podrijetlo,sigurno je da su po hrabrosti bili poznati već 1535. i 1536..;nadalje da su pod Ferdinandovom zaštitom nastanili Hrvatsku,osobito njene južne krajeve, i toliko smetali strašnome Sulejmanu (Solimanu) da je kod sklapanja primirja 1547.,zbog njih, dodao vlastitu klauzulu,dok je 1576. Selim II. zahtjevao njihovo istrebljenje. Uskoci, koji su se s neustrašivom hrabrošću borili protiv Turaka,naselili su onu stranu Kupe u tzv. Žumberačkom okrugu (blizu Kranjske),pošto su im nadvojvode Ernest, a zatim 1524. Maksimilijan priznali i potvrdili razne slobode. Nakon toga austrijski su im knezovi dodijelili dio otkupljenog (1547.) područja Kostanjevice, Pleterja i Priseka zajedno sa tvrdim gradom Žumberkom (njem. Sichelburg). Tako je nastala prva slavonska vojna krajina na austrijskom tlu.

Dok su još sačinjavali neku vrstu neredovite vojske,prvi im je kapetan bio Bartolomej von Raunach(1540.), Ivan Lenković (1547.) i Franjo Ungnad (1557.). Kasnije im je glavni starješina odnosno zapovjednik bio Ivan Denković, koji se u spisima od 1.srpnja 1559. javlja i kao prvi zapovjednik slavonske Koprivnice i Hrvatske krajine s onu stranu Kupe.Vojvoda von Hildburgshausen misli da je u Hrvatsku uskoke pozvao Ferdinand na temelju mjera oko kojih su se,u cilju obostranog osiguranja svojih država, Ferdinand i Karlo V. dogovorili na praškom zemaljskom saboru 1542. Taj okrug sačinjavalo je područje staroga grada Žumberka, što su ga Turci bili opustošili, a koji sada broji 6.965 stanovnika, među kojima ima 4.440 grkosjedinjenih uskoka. Sa sjevera,zapada i jugozapada okružen je vojvodstvom Kranjskom,a s istoka i jugoistoka provincijalnom Hrvatskom. Pripojen je Slunjskoj pukovniji.

Tada, sredinom 16.stoljeća,kada se ustanova Vojne krajine (kao djelo austrijskih vladara) javlja s jasnijim određenjem, čini se da je Krajina još bila podijeljena u dva glavna okruga. Naime,car Ferdinand je 5.kolovoza 1563. dao uputu komisiji koju je poslao da obiđe i ispita Vojnu krajinu. Na čelu su joj bili Jakob von Lamberg,Erasmus von Juchstall i Franz von Pappendorf. U toj se uputi kao posve odijeljene spominju Slavonska (kasnije Varaždinska) i Hrvatska krajina (kasnije Karlovačka, prema krajiškoj tvrđavi Karlovcu,koju je sagradio nadvojvoda Karlo II. godine 1579.). U prvu se Krajinu ubrajaju ova mjesta i oblasti: Varaždin, Đurđevac, Križ, Crikvena,Ivanić, Zagreb, Koprivnica; a u drugu područje između istočne obale Jadranskoga mora i Une,gdje su među ostalima osobito značajna ova mjesta: Senj, Otočac, Brinje, Brlog, Drežnik, Cetin, Slunj, Ogulin, Modruš, Glina, Drežnik,Sisak, itd.

Poslije smrti cara Ferdinanda vladanje nad unutrašnjo – austrijskim zemljama (Štajerskom, Koruškom,Kranjskom, Goricom, Trstom i Istrom) preuzeo je nadvojvoda Karlo. On je od svoga brata Maksimilijana II. hitno zatražio njemačku pomoć protiv Turaka,da što brže provede ono što su carevi Karlo V. i Ferdinand I. bili zaključili u Pragu u pogledu vojnog uređenja i osiguranja krajine protiv Turaka. Posljedica je toga bila da je car Maksimilijan poradio kod državnih staleža da se u hrvatska posjednuta mjesta pošalje i dodijeli njemačka ratna vojska, i da se uspostavi nasljedna ratna služba po uzoru na stare markgrofovije 9. i 10. stoljeća te da se ona povjeri jednomu njemačkom staležu s obvezom da bude stalno držan pod oružjem radi obrane granica.

Ta se zamisao međutim stala provoditi tek 1575. pod Maksimilijanovim sinom i nasljednikom, carem Rudolfom II. tako što je nadvojvoda Karlo, Rudolfov stric i regent Štajerske,dobio u nasljedstvo susjedne hrvatske krajiške zemlje kao generalat ovisan o njemačkoj državi (1577.). Nato su i Mađari,zaključkom zemaljskoga sabora od 1578. nadvojvodi predali obranu ilirskih zemalja, štoviše, zamolili su ga da ostane u sporazumu s banom Hrvatske i Slavonije da bi bio što korisniji zajedničkoj stvari. Istodobno je car, za održavanje granice,od njemačke državne pomoći koja se slala osobno njemu, odobrio godišnju svotu od 140.000 fl., za istu je svrhu bio određen i dio od godišnjih 750.000 fl.,koje su nadvojvodi odobrili u Ljubljani okupljeni (1570.) unutrašnjo-austrijski staleži. I papa je za očuvanje „latinskih“ granica i za održavanje njihove obrambene moći,na zemaljskom saboru u Brucku na Muri, poslije trogodišnjih pregovora, tzv. Bruškim pismom (Brucker – Libell) (1578.godine), od trajnih izdvajanja triju unutrašnjo – austrijskih pokrajina(tj. Štajerske, Koruške i Kranjske zajedno s kneževskom grofovijom Goricom) dodijeljen godišnji iznos od 548.205 fl.,koji se onda preko čitavog stoljeća uvijek ispravno odvajao i namjenjivao za tu svrhu; ali kasnije su uslijedila zaostajanja i skraćivanja,samovoljno i na golemu štetu krajina. Ono što se u novije vrijeme još plaćalo, dodala je Marija Terezija općem doprinosu,pa je zato upravu obiju krajina predala državnim financijama,od kojih su se još iz početka uzdržavale ostale granične pokrajine.

Istodobno je u Grazu ustanovljeno posebno Dvorsko ratno vijeće za krajiška pitanja,koje je trajalo i nakon ujedinjenja Unutrašnje Austrije s matičnim zemljama (1619.), a koje je tek 1742. bilo uključeno u Dvorsko ratno vijeće u Beču. Osim toga, odsada se nastojalo da se uskoci stave pod nadzor. Oni su doduše bili stekli važne zasluge pri ugušivanju strašnog seljačkog ustanka u Donjoj Štajerskoj,Kranjskoj i Hrvatskoj,ali su za opću sigurnost postali opasni. Nastojalo se da se uskoci većim dijelom smjeste u područja u zaleđu Senja,a u prvom redu da se bolje napuče gotovo pusti krajiški krajevi,za što su kršćani s one strane često davali povoda tražeći zaštitu vjere,slobode i života ugroženih turskim despotizmom. Godine 1580. primio je i nadvojvoda Karlo u Krajinu više morlačkih obitelji davši im nekoliko povlastica i obvezavši ih na godišnji danak. Još je bilo važnije naseljavanje brojnih prebjega,po svoj prilici iz tzv. Male Vlaške (god. 1597.),koje je ostvario Karlov sin i nasljednik u unutrašnjo-austrijskim zemljama i u upravljanju Krajinom,nadvojvoda Ferdinand (kasnije car Ferdinand II.)u pustom potezu zemlje između Kupe i Une,gdje je bilo preko 70 napuštenih gradova. Upravo u to vrijeme uselilo je još oko 1.700 uskoka.

Ove prebjegle obitelji bile su prihvaćene uz obvezu da će svoje zemlje braniti protiv Turaka. Napučenost je time stalno rasla,a ljudstvo sposobno za oružje postiglo je takvu snagu da je u ratu s Turcima,koji je izbio 1682.,ne samo branilo svoju vlastitu zemlju nego bilo u stanju pod vodstvom grofa von Herbersteina osloboditi dalmatinsko područje,Liku, Krbavu i Zvonigrad. Straže koje su dotad održavali hrvatski staleži s one strane Kupe stale su pod vodstvom kapetana u tim poručjima (koja su već prije pripadala Krajini)napredovati prema Uni,a g. 1696. staleži su bana Hrvatske, Slavonije i Dalmacije imenova nadkapetanom tih straža.

Međutim, doseljenici koji su u zadnjem turskom ratu naselili područje između Kupe i Une bili su još 1701. (na temelju careva patenta) podvrgnuti general-pukovniku Slavonske i Petrinjske krajine,pa je tek god. 1704. na temelju izvještaja Dvorskoga ratnog vijeća u Beču kapetanstvo nad zemljom između Kupe i Une preneseno na hrvatskoga bana,grofa Ivana Palfyja. Tako su nakon karlovačkog mira 1699. postojala tri generalata između Jadranskog mora, Drave, Save i Une: Karlovački generalat,oba ovisni o unutrašnjo-austrijskim zemljama te Banska krajina pod banom i carsko-kraljevskim Dvorskim ratnim vijećem u Beču.

Kao što je već spomenuto,ovaj okrug pripada Slunjskoj pukovniji i tvori 11. i 12. kumpaniju (Žumberački vojni distrikt). Prije nego prijeđemo na pojedinačna mjesta toga okruga,neće biti suvišno prvo prikazati nekada slavno glavno mjesto čitavog okruga.

Ž u m b e r a k (Sichelburg)je razrušeni grad na stijeni u Uskočkim brdima; nalazile su se tri kuće s 18 katoličkih stanovnika i jednom katoličkom župnom crkvom. Crkva je sagrađena 1645.,a obnovljena 1821. Ne zna se tko je grad dao sagraditi i kada. Koliko je poznato,kada su uskoci prebjegli iz Turske,potražili su utočište ovdje naselivši se preko Kupe,u tzv. Žumberačkom okrugu (koji je sačinjavalo područje staroga grada Žumberka opustošeno od Turaka). Tada su im austrijski knezovi,kao što je već spomenuto,ustupili dijelove područja nekadašnjeg samostana u Kostanjevici (Landstraßu) 1547.godine i ujedinili ih s tim gradom. Na temelju toga može se pretpostaviti da je ta razrušena tvrđava vrlo stara. Žumberak (Sichelburg ili Sichelberg) tvorio je nadkapetaniju, kojoj su pripadale kapetanije u Slunju, Podbrežju, Črnomlju, Metliki i Vinici.

Zapovjednici ove utvrde bili su:

1540. Barthol von Raunach,prvi kapetan
1547. Ivan Lenković,nadkapetan,često potukao Turke
1557.Franjo Ungnad
1559. Ivan Denković,pukovnik i nadkapetan
1570. Joseph grof von Thurm,postao general u Karlovcu
1575. Christoph Brene,poručnik,te godine,u odsutnosti stvarnog kapetana,oslobodilo se 10 zarobljenih Turaka i osvojilo grad
1584. Wolf Engelbrecht von Auersperg,nadkapetan
1587. Petar Erdödy
1597. Christoph von Obirtschan
1612. Nikola Gregorjanić,nadkapetan
1615. Ernst Paradeiser,nadkapetan
1661. Petar pl. Zrinski,koji je dokazao svoje junaštvo protiv Turaka
1686. Johann Ernst grof von Paradeiser,pukovnik i nadkapetan

Osim toga:

kao poručnik: Petar Hranilović
zastavnik: Janko Budački
stražmeštar: Janko Draganić

Osim spomenutih nadkapetana ove žumberačke utvrde bili su još:knez Frankopan,grof Zrinski i još dva grofa Paradeisera.

Žumberački okrug je spadao pod Slunjsku pukovniji i imao je dvije kumpanije ( Oštrčku br.11 i Žumberačku br.12). Franjo Julije Fras, školski ravnatelj karlavačkog generalata je u mjestopisu iz 1835., opisao sva sela na Žumberku. Povijesno – statistički-topografski opis: Like, Krbave, Gacke doline, Brinjskog kraja, Pokuplja, Korduna, Ogulinskog kraja, Senja i Žumberka u “Topografiji Karlovačke vojne krajine” je višeslojno djelo zanimljivo za čitanje i proučavanje. Izdavač je biblioteka “Ličke župe” Gospić, a autor je Mate Pavlić.

Oštrčka kumpanija br. 11 – U toj kumpaniji nalazi se 35 sela s 292 kuće i 3.761 stanovnikom,od kojih su 1.081 katolici, 2.673 grkosjedinjeni. Za te stanovnike postoji jedna katolička župna crkva i 4 grkosjedinjene crkve. Od zemljišnog posjeda računa se oko 1.851 jutro oranica, 2.633 jutra livada, 43 jutra voćnjaka i povrtnjaka 3.044 jutra pašnjaka i 7.497 šuma.

Kostanjevac, nekada plemenitaško sjedište, sada kapetanska straža, selo s 15 kuća i 201 stanovnikom,među kojima su 178 katolici, 17 grkosjedinjeni . Tu je i jedan grad, gdje je sada smješteno zapovjedništvoo kompanije. Taj grad sagrađen je godine 1725. i pripadao je grofovima von Hermansteinima, zatim grofu Molzu, a budući da ovaj nije imao nasljednika,poslije njegove smrti pripao je vojnom okrugu.

Gornji Oštrc, selo s 12 kuća i 167 katoličkih stanovnika,s jednom novosagrađenom župnom crkvom (1827.) i gradom zvanim Čolnić-grad,gdje sada stanuje katolički mjesni župnik. Taj je grad sagrađen 1733. i pripadao je biskupu Čolniću,a kupnjom je god. 1782. ustupljen eraru.

Donji Oštrc, selo sa 16 kuća i 201 stanovnikom,među kojima je 8 grkosjedinjenih,a preostali su katolici.

Jurkovo Selo, mjesto sa 7 kuća i 130 stanovnika od kojih su 81 katolici,a preostali grkosjedinjeni.

Begovo Selo, sa 4 kuće i 58 katoličkih stanovnika.

Kupčina, mjesto sa 7 kuća i 99 katoličkih stanovnika.

Žamarije, selo s 3 kuće i 37 katoličkih stanovnika.

Cernik, selo s 8 kuća i 73 katolička stanovnika. Ovdje su ruševine katoličke kapele sv. Ane.

Sopote,s elo sa 14 kuća i 167 grkosjedinjenih. U blizini je slap vrijedan spomena.

Sošice, časnička straža, s grkosjedinjenom župnom crkvom i jednom katoličkom kapelom,selo s 35 kuća i 361 stanovnikom,od kojih su 145 katolici, a 216 grkosjedinjeni. Ovdje je osim toga od 1769. carsko-kraljevska trivijalna škola i općinski žitni magazin. Odavde dalje na putu prema Sopotama nalaze se dvije špilje,od kojih je jedna vrlo značajna zbog svoje okomite dubine. U Sošicama je plemeniti (feudalni) Radić.

Reštovo s 8 kuća i 97 stanovnika,od kojih su 50 katolici,a 47 grkosjedinjeni.

Plavci s 3 kuće i 32 grkosjedinjena stanovnika.

Kordići isto tako s 3 kuće i 43 grkosjedinjena stanovnika.

Visoče, mjesto sa 7 kuća i 91 stanovnikom grkosjedinjene vjere.

Radinovo Brdo s 5 kuća i 67 grkosjedinjenih stanovnika.

Dančulovići selo s 10 kuća i 111 grkosjedinjenih stanovnika.

Brašljevica sa 6 kuća i 83 grkosjedninjena stanovnika.

Kašt u blizini provincijalne granice,grkosjedinjeno župno selo sa 6 kuća i 77 grkosjedinjenih
stanovnika.

Badovinci mjesto s 12 kuća i 188 grkosjedinjenih stanovnika sa grkosjedinjenom područnom crkvom.

Jezernice mjesto s 11 kuća i 123 grkosjedinjena stanovnika.

Malinci, časnička straža,sa 6 kuća i 101 grkosjedinjenim stanovnikom.

Kunčani selo sa 7 kuća i 88 grkosjedinjenih stanovnika.

Kamenci selo sa 6 kuća i 73 grkosjedinjena stanovnika.

Keseri sa 4 kuće i 57 grkosjedinjenih stanovnika.

Dragoševci mjesto sa 7 kuća i 92 grkosjedinjena stanovnika sa grkosjedinjenom kapelom.

Liješće na cesti prema Metliki, mjesto s 13 kuća 144 grkosjedinjena stanovnika sa grkosjedinjenom kapelom.

Goleši s 5 kuća i 69 grkosjedinjenih stanovnika.

Pilatovci selo sa 7 kuća i 93 grkosjedinjena stanovnika.

Radatovići grkosjedinjeno župno selo s 11 kuća i 149 grkosjedinjenih stanovnika, na granici sa Slovenijom.

Kuljaji s 5 grkosjedinjenih kuća i 70 stanovnika.

Bulići s 4 grkosjedinjene kuće i 43 stanovnika.

Sekulići mjesto sa 7 kuća i 110 grkosjedinjenih stanovnika.

Doljani mjesto s 9 grkosjedinjenih kuća i 128 stanovnika.

Popovići s 3 grkosjedinjene kuće i 33 stanovnika.

Drage grkosjedinjeno župno selo, s 10 kuća i 105 grkosjedinjenih stanovnika.

Žumberačka kumpanija br. 12- U ovom kumpanijskom okrugu nalazi se 36 sela s 290 kuća i 3 204 stanovnika, od kojih su 1 437 katoličke, a 1 767 grkosjedinjene vjere. Tu su dvije katoličke župne crkve i 4 grkosjedinjene.

Od zemljišnog posjeda računa se da ova kumpanija ima oko 2 206 jutara oranica, 2 368 jutara livada, 73 jutara voćnjaka i povrtnjaka, 272 jutara vinograda, 2 591 jutro pašnjaka i 8 523 jutara šuma.

Kalje, kapetanska straža, selo s 13 kuća i 95 katoličkih stanovnika, s katoličkom župnom crkvom.

Stojdraga, selo s 11 kuća i 110 grkosjedinjenih stanovnika, sa grkosjedinjenom župnom crkvom.

Selce s 3 grkosjedinjene kuće i 38 stanovnika.

Kravljak, selo sa 6 kuća i 50 grkosjedinjenih stanovnika.

Poklek, selo s 5 kuća i 81 katoličkim stanovnikom. U selu je plemenita obitelj Poklečki.

Novo Selo s 8 kuća i 97 stanovnika, od kojih su 53 katolici, a 44 grkosjedinjeni.

Osunja, na granici sa Slovenijom, selo s 8 kuća i 107 grkosjedinjenih stanovnika.

Cerovica sa 4 kuće i 40 stanovnika, od kojih su 25 katolici, a 15 grkosjedinjeni.

Osredak s 4 grkosjedinjene kuće i 70 stanovnika.

Budinjak s 3 grkosjedinjene kuće i 32 stanovnika, s katoličkom kapelom.

Siječevac, časnička postaja, mjesto s 4 kuće i 44 grkosjedinjena stanovnika.

Mrzlo Polje, mjesto s 9 kuća i 44 grkosjedinjena stanovnika, sa grkosjedinjenom župnom crkvom,u blizini koje se nalaze ruševine katoličke crkve sv. Lovre. Također je ovdje od 1769. carska trivilijalna škola. Ovdje je nadalje značajna špilja Bijela strana.

Glušinja, mjesto sa 7 kuća i 83 grkosjedinjena stanovnika.

Javor s 8 kuća i 83 stanovnika, od kojih su 57 katolici, a 26 grkosjedinjeni. Tu je i općinski žitnimagazin. Odavde je najljepši vidik prema Karlovcu kao i od kapetanskoga kvartira u Kalju.

Višći Vrh, mjesto s 8 kuća i 85 katoličkih stanovnika i s katoličkom kapelom sv. Petar.

Dane s 4 kuće i 36 grkosjedinjenih stanovnika.

Tisovac, mjesto s 9 kuća i 107 grkosjedinjenih stanovnika. U selu je plemenita obitelj Delivuk.

Gornja Vas, selo s 15 kuća i 135 katoličkih stanovnika.

Petričko Selo s 9 kuća i 108 katoličkih stanovnika. Svi stanovnici su (feudalni) posjednici pl.
Delišimunovići.

Grabar sa grkosjedinjenom župnom crkvom, selo s 12 kuća i 143 grkosjedinjena stanovnika.

Brezovac, mjesto s 11 kuća i 99 grkosjedinjenih stanovnika. I stanovnici ovoga mjesta su (feudalni) posjednici pl. Gvozdanovići.

Pećno, grkosjedinjeno župno selo s 26 kuća i 316 grkosjedinjenih stanovnika.

Vranjak sa 4 grkosjedinjene kuće i 37 stanovnika.

Hartje, na cesti, selo s 12 kuća i 86 katoličkih stanovnika.

Grič sa 5 kuća i 61 stanovnikom, od kojih je 12 katolika, a 49 grkosjedinjenih.

Tomaševci, gorsko selo s 15 kuća i 160 grkosjedinjenih stanovnika i sa grkosjedinjenom kapelom.

Grgetić sa 4 kuće i 46 ka/ptoličkih stanovnika.

Drašći Vrh s 8 kuća i 79 grkosjedinjenih stanovnika.

Veliki Vrh, selo sa 6 kuća i 96 stanovnika, od kojih su 82 katolici, a 14 grkosjedinjeni.

Markušići s 5 kuća i 93 katolička stanovnika.

Vukovo Brdo s 3 kuće i 44 katolička stanovnika.

Željezno, selo sa 7 kuća i 116 katoličkih stanovnika.

Žumberak,3 kuće i 18 katoličkih stanovnika

Kupčina, časnička straža, selo s 15 kuća i 174 katolička stanovnika. Nekoć je to bio posjed s 28 kmetova, ali je 1786.godine otkupljenog od tadašnjega posjednika kapetana Sillya i pripojen Vojnoj krajini.

Stupe, selo s 12 kuća i 128 katoličkih stanovnika. Ovdje izvire potok Kupčina.

Stari Grad (Kekići), mjesto sa 4 kuće i 64 grkosjedinjena stanovnika, s ruševinama nekadašnjega grada Starigrad.

Izvor:Mjestopisa iz godine 1835. (Franjo Julije Fras)

Podatke digitalnima učinio www. uskok-sosice.hr